Krasopis

"Sve je zastupnikom Boga" (علي ولي الله), osmanlijska lehva, tj. vrsta simetrične kaligrafije na kojoj je natpis identičan čitajući ga i slijeva i zdesna (17. st.)

Kaligrafija (grčki: κάλλοςγραφή, kaligraphia; kalos = lijepo, a graphein = pisati) ili krasopis je umjetnost lijepog pisanja rukom uz pomoć pera, kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje.

Uvod

Šibenska molitva, primjer kaligrafije iz 14. st.

Važnost kaligrafije u povijesti kultura je ogromna svuda gdje je prepisivanje svetih tekstova imalo samo po sebi duhovnu vrijednost: primjerice u islamu, gdje je bismillah najčešći kaligrafski oblik. U kineskoj i japanskoj kulturi pisanja je kaligrafija i danas vrlo važna i inspirirajuća. Važnije od čitljivosti je postizanje savršene estetske uravnoteženosti i pokazivanje osjećaja.

Mnogi kaligrafi ukazuju na meditativni karakter svog posla:

»Mir tog posla ispunjava cijelo biće potpunim zadovoljstvom, u kojem nas vrijeme i prostor, kao obrisano, uopće ne brinu i ne opterećuju«

(Andreas Schenk).

Zapadna kaligrafija

Iako je kaligrafija u Europi nakon početka novog doba značajno izgubila na važnosti, još živi kao oblik umjetnosti i kao hobi. Praktičnu primjenu ima još u oblikovanju nekih dokumenata, plakata ili upisivanja u neke knjige u određenim svečanim prigodama.

U cijeloj Europi postoje povijesna djela antičkih i srednjevjekovnih kaligrafa koji su u više primjeraka nastajali u samostanima i vrlo bogato su opremljena s puno detalja (svečani kodeksi) ili oslikani (iluminirani rukopisi). Savršenstvo prijepisivanja je postignuto kod poluuncijala, karolinškog i humanističkog pisma.

Nakon izuma tiska, kaligrafija se krostila kod pisanja svečanih službenih dokumenata (diploma, povelja i sl.). Krasopis se predavao u mnogim školama, za što je najvažniji udžbenik kaligrafa (krasopisca) i umjentika pisanja, Edwarda Johnsona, iz 1906. godine, Writting and illuminating and lettering ("Pisanje i oslikavanje slova"). Njegova se kaligrafija i danas koristi u Londonskoj podzemnoj željeznici.

Arapska kaligrafija

Kuran iz Andaluzije (12. st.)

Arapski kaligrafi imaju višestoljetnu tradiciju. Zbog zabrane slika u Kuranu koristilo se kurzivno arapsko pismo u kaligrafskoj umjetnosti kao linije, čime su nastale slike od slova, t.zv. kaligrami.

Naročiti oblik umjetničke arapske kaligrafije razvio se početkom 20. stoljeća u Osmanskom carstvu.

Hebrejska kaligrafija

Mi Fu, kineska kaligrafija stila Xinshu iz razdoblja dinastije Song (1051.-1108.)

Još od talmudskih vremena se osoba koja piše hebrejske tekstove naziva sofer (naglasak na "e"). Zanimanje sofera zahtijeva višegodišnje školovanje i unutar židovstva je vrlo cijenjeno. Biblijski tekstovi se pišu guščijim perom i tintom bez dodataka metala, a sofer ju sam priprema. Podloga na kojoj se piše je uvijek, posebno u tu svrhu, ručno izrađen pergament. Hebrejski tekstovi su bez vokala, ali imaju posebne ukrase koji se opisuju kao "krunice". Tekstovi moraju biti pisani bez ijedne pogreške i vrlo točno. Sofer ne smije pisati napamet, nego mora svako pojedino slovo kopirati iz predloška.

Istočnoazijska kaligrafija

Podrobniji članak o temi: Kineska kaligrafija

Kaligrafija u Aziji, uglavnom na prostoru Kine i Japana ima još uvijek visoki položaj u društvenom i umjetničkom životu. Najčešće se za pisanje koristi kist, štapići tuša i kamen za tuš, na papiru. Prije samog pisanja, dio štapića tuša se nariba i u kamenoj posudi miješa s vodom ili vinom. Čin pisanja je danas najčešće impulzivan što znakove čini teško čitljivim, ali zato utoliko izražajnijim.

Kaligrafska umjetnička djela ukrašavaju kao okomite pločice u paru i kao vodoravne pločice s imenima kineske vrtove. U organiziranju vrta su gotovo neizostavne i čine njegov značajan ukrasni element. To su često stihovi iz poznatih pjesama, kojima se naglašava posebnost okoline u koju se stavlja.

Vanjske poveznice

• Tečaj kaligrafije
• Siniša Reberski: Zapadna kaligrafija