Milanski edikt: razlika između inačica
Uklonjen cjelokupni sadržaj stranice |
Uklanjanje izmjene 3315791 što ju je unio/unijela 93.143.145.122 (Razgovor sa suradnikom:93.143.145.122) |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
'''Milanski edikt''' je uredba koju su [[313]]. u [[Milano|Milanu]] zajednički proglasili [[Konstantin I. Veliki]], tada [[tetrarh]] Zapada i [[Licinije]], tetrarh istoka, a njome je i službeno označen kraj vjerskih progona u [[Rimsko Carstvo|Rimskom Carstvu]], dok je samo Carstvo zauzelo neutralan položaj u odnosu na religije. |
|||
== Povijest == |
|||
Ovaj je Edikt imao svoju značajnu prethodnicu u ediktu o toleranciji što ga je [[311]]. u [[Nikomedija|Nikomediji]] proglasio car [[Galerije]]. U njemu se daje oprost kršćanima koji su, »slijedeći svoje hirove, bili obuzeti ludošću, te se nisu pokoravali drevnim običajima.« U tom se dokumentu nadalje čita: |
|||
<blockquote>»U ime toga oprosta, neka mole svoga Boga za naše spasenje, za spas Republike i za svoj grad, kako bi Republika mogla i dalje posvuda postojati jedinstvena, a oni da bi mogli mirno živjeti u svojim domovima.«</blockquote> |
|||
Milanski edikt zahvatio je, međutim, još dublje, određujući izričito i da se sva mjesta na kojima se zajednica okupljala i svako drugo konfiscirano i oduzeto vlasništvo »ima vratiti kršćanima bez traženja naknade ili ikakvoga plaćanja, i bez pokušaja prijevare i obmane.« |
|||
Glavna značajka ovog edikta bila je u tome što je [[kršćanstvo|kršćanstvu]], ali i svim drugim religijama, omogućio pravni položaj jednak položaju [[poganstvo|poganstva]], a poganstvo više nije bila službena religija Carstva i njegove vojske. |
|||
== Razlozi edikta == |
|||
Početkom 4. stoljeća, u Rimskom Carstvu kršćani su već bili izuzetno prošireni, kako teritorijalno, tako i u raznim slojevima društva. Mnogi su kršćani zauzimali ključne položaje u državnoj upravi i ostalim viđenijim mjestima u društvu, premda su se izlagali opasnosti progona. Edikt je stoga želio unijeti mir u Carstvo, a nakana mu je bila [[sinkretizam|sinkretistička]]: obuhvatiti u rimskom društvu vjerska i filozofska učenja različita porijekla, kako bi se ojačala država. |
|||
== Izvori == |
|||
Izvorni tekst samog edikta nije nađen, no u svojim ga djelima navode suvremenici njegova proglašavanja: [[Laktancije]] i [[Euzebije Cezarejski]]. |
|||
Laktancije donosi na [[latinski jezik|latinskom jeziku]] u svome djelu ''De mortibus persecutorum'' (poglavlja 34 i 48), kako Galerijev edikt,{{wikizvorM|[[s:Galerijev edikt o toleranciji (Laktancije)|tekst]]}} tako i Milanski edikt{{wikizvorM|[[s:Milanski edikt (Laktancije)|tekst]]}}. |
|||
Euzebije donosi oba teksta u [[grčki jezik|grčkom]] prijevodu u svojoj ''Povijesti Crkve'' (VIII,17; X,5). |
|||
== Značenje edikta == |
|||
Kao što je iz svega vidljivo, nije bila riječ o davanju slobode samo [[kršćanstvo|kršćanstvu]], kako se to često tumači, niti je bila riječ o proglašenju kršćanstva državnom religijom. Naprotiv, nakana je edikta bila sloboda vjerskog izražavanja u Rimskom Carstvu, kako bi se postigao nutarnji politički mir. |
|||
Tek [[380]]. godine, uredbom cara [[Teodozije I. Veliki|Teodozija I.]], kršćanstvo će postati državnom religijom u Rimskom Carstvu. |
|||
== Poveznice == |
|||
{{Portal Kršćanstvo}} |
|||
*[[Konstantin I. Veliki]] |
|||
*[[Konstantinov edikt]] |
|||
*[[Rano kršćanstvo]] |
|||
*[[Prvi nicejski sabor]] |
|||
[[Kategorija:Povijest Crkve]] |
|||
[[Kategorija: Povijest prava ]] |
|||
[[ang:Milanes Bann]] |
|||
[[ar:مرسوم ميلانو]] |
|||
[[bg:Медиолански едикт]] |
|||
[[ca:Edicte de Milà]] |
|||
[[cs:Edikt milánský]] |
|||
[[de:Mailänder Vereinbarung]] |
|||
[[el:Διάταγμα των Μεδιολάνων]] |
|||
[[en:Edict of Milan]] |
|||
[[eo:Edikto de Milano]] |
|||
[[es:Edicto de Milán]] |
|||
[[et:Milano edikt]] |
|||
[[fa:فرمان میلان]] |
|||
[[fi:Milanon edikti]] |
|||
[[fr:Édit de Milan]] |
|||
[[fy:Edikt fan Milaan]] |
|||
[[gl:Edicto de Milán]] |
|||
[[he:צו מילאנו]] |
|||
[[hu:Mediolanumi ediktum]] |
|||
[[id:Edik Milano]] |
|||
[[it:Editto di Milano]] |
|||
[[ja:ミラノ勅令]] |
|||
[[ka:მილანის ედიქტი]] |
|||
[[ko:밀라노 칙령]] |
|||
[[la:Edictum Mediolanense]] |
|||
[[lt:Milano ediktas]] |
|||
[[mk:Милански едикт]] |
|||
[[ms:Dekri Milan]] |
|||
[[nl:Edict van Milaan]] |
|||
[[no:Milanoediktet]] |
|||
[[pl:Edykt mediolański]] |
|||
[[pt:Édito de Milão]] |
|||
[[ro:Edictul de la Milano]] |
|||
[[ru:Миланский эдикт]] |
|||
[[sh:Milanski edikt]] |
|||
[[simple:Edict of Milan]] |
|||
[[sk:Milánsky edikt]] |
|||
[[sl:Milanski edikt]] |
|||
[[sr:Милански едикт]] |
|||
[[sv:Ediktet i Milano]] |
|||
[[th:พระราชกฤษฎีกาแห่งมิลาน]] |
|||
[[tr:Milano Fermanı]] |
|||
[[uk:Міланський едикт]] |
|||
[[zh:米兰敕令 (君士坦丁)]] |
Inačica od 29. ožujka 2012. u 18:14
Milanski edikt je uredba koju su 313. u Milanu zajednički proglasili Konstantin I. Veliki, tada tetrarh Zapada i Licinije, tetrarh istoka, a njome je i službeno označen kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu, dok je samo Carstvo zauzelo neutralan položaj u odnosu na religije.
Povijest
Ovaj je Edikt imao svoju značajnu prethodnicu u ediktu o toleranciji što ga je 311. u Nikomediji proglasio car Galerije. U njemu se daje oprost kršćanima koji su, »slijedeći svoje hirove, bili obuzeti ludošću, te se nisu pokoravali drevnim običajima.« U tom se dokumentu nadalje čita:
»U ime toga oprosta, neka mole svoga Boga za naše spasenje, za spas Republike i za svoj grad, kako bi Republika mogla i dalje posvuda postojati jedinstvena, a oni da bi mogli mirno živjeti u svojim domovima.«
Milanski edikt zahvatio je, međutim, još dublje, određujući izričito i da se sva mjesta na kojima se zajednica okupljala i svako drugo konfiscirano i oduzeto vlasništvo »ima vratiti kršćanima bez traženja naknade ili ikakvoga plaćanja, i bez pokušaja prijevare i obmane.«
Glavna značajka ovog edikta bila je u tome što je kršćanstvu, ali i svim drugim religijama, omogućio pravni položaj jednak položaju poganstva, a poganstvo više nije bila službena religija Carstva i njegove vojske.
Razlozi edikta
Početkom 4. stoljeća, u Rimskom Carstvu kršćani su već bili izuzetno prošireni, kako teritorijalno, tako i u raznim slojevima društva. Mnogi su kršćani zauzimali ključne položaje u državnoj upravi i ostalim viđenijim mjestima u društvu, premda su se izlagali opasnosti progona. Edikt je stoga želio unijeti mir u Carstvo, a nakana mu je bila sinkretistička: obuhvatiti u rimskom društvu vjerska i filozofska učenja različita porijekla, kako bi se ojačala država.
Izvori
Izvorni tekst samog edikta nije nađen, no u svojim ga djelima navode suvremenici njegova proglašavanja: Laktancije i Euzebije Cezarejski.
Laktancije donosi na latinskom jeziku u svome djelu De mortibus persecutorum (poglavlja 34 i 48), kako Galerijev edikt, izvorni tekst na WikIzvoru: [[s:tekst|tekst]] tako i Milanski edikt izvorni tekst na WikIzvoru: [[s:tekst|tekst]].
Euzebije donosi oba teksta u grčkom prijevodu u svojoj Povijesti Crkve (VIII,17; X,5).
Značenje edikta
Kao što je iz svega vidljivo, nije bila riječ o davanju slobode samo kršćanstvu, kako se to često tumači, niti je bila riječ o proglašenju kršćanstva državnom religijom. Naprotiv, nakana je edikta bila sloboda vjerskog izražavanja u Rimskom Carstvu, kako bi se postigao nutarnji politički mir.
Tek 380. godine, uredbom cara Teodozija I., kršćanstvo će postati državnom religijom u Rimskom Carstvu.