Kler

Kler ima dva slična značenja:

1. katoličko svećenstvo, pravoslavno sveštenstvo;
2. hijerarhijski organizirano kršćansko svećenstvo bez obzira na crkvu kojoj pripada.

Riječ kler (sinonim: klir) u Bibliji označava božju baštinu, izabrani (izraelski) narod. U grčkom riječ hleros znači ždrijeb, odnosno ždrijebom određenu stvar ili osobu (javni dužnosnici u grčkim demokracijama birani su ždrijebom). Otuda nastaje kasnolatinska riječ clerus, a u staroslavenskom riječ kliros označava zajednicu svećenika.

U ranokršćansko doba izraz kler označava čitavu zajednicu (općinu) vjernika. Svaka takva zajednica naziva se crkva. Postepeno, stvaranjem čvrste crkvene hijerarhije (pokornost biskupu koji vodi zajednicu kao što monarh vodi državu) i stvaranjem ideje jedne Crkve, pojam "kler" suzuje se na tzv. "duhovni stalež", svećenike (i one koje se pripremaju za svećenike) i redovnike i redovnice.

Nasuprot klericima, svi ostali vjernici označavaju se imenom laik (ili puk). Član klera naziva se klerik; laik postaje klerikom kad primi prvu tonzuru. Klerici su u katoličkoj crkvi podijeljeni u niže i više redove, a najviši red je episkopat. Svi klerici moraju biti inkardinirani (doslovno: "ustožereni", tj. moraju pripadati) u dijecezi ili redu. Kanonsko pravo određuje klericima razne dužnosti i prava. Politička i društvena koncepcija koja značaj klera proširuje i na svjetovno područje naziva se klerikalizam.

Klerici kao poseban stalež postoje u katoličkim, pravoslavnim i monofizitskim crkvama. Protestanti odbacuju pojam klera, držeći se Lutherove nauke o općem svećenstvu svih vjernika.