Bijela garda: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nova stranica: {{radovi}} '''Bijela garda''' ili '''Bijeli pokret''' (ruski: Белое движение), je vojnopolitička organizacija, koja je osnovana 1917. godine, tijekom Ruskog građansk...
 
Nema sažetka uređivanja
Redak 1: Redak 1:
[[Datoteka:Kolchak_(blason).jpg|230px|desno|thumb|Grb privremene vlade [[Aleksandar Kolčak|Aleksandra Kolčaka]], vođe Bijele garde.]]
{{radovi}}
'''Bijela garda''' ili '''Bijeli pokret''' (ruski: Белое движение), je vojnopolitička organizacija, koja je osnovana 1917. godine, tijekom Ruskog građanskog rata. Bijelogardejci su se borili protiv Crvene armije, koja je bila vojna formacija osnovana od strane Sovjeta.
'''Bijela garda''' ili '''Bijeli pokret''' ([[ruski]]: Белое движение) - vojnopolitička organizacija, koja je osnovana [[1917]]. godine, tijekom [[Ruski građanski rat|Ruskog građanskog rata]]. Bijelogardejci su se borili protiv [[Crvena armija|Crvene armije]], koja je bila vojna formacija osnovana od strane [[Sovjeti|Sovjeta]]. Bili su protivnici [[boljševizam|boljševizma]] i sovjetske vlade.

Bijelogardejci su bili protivnici boljševizma i Sovjetske vlade.
Koristili su parolu: "[[Rusija]] jedna, velika i nedjeljiva". Pripadnici Bijelog pokreta većinom su bili [[monarhist]]i i [[nacionalist]]i, ali je bilo i ljudi ostalih političkih opredjeljenja ([[demokrat]]i i umjereni [[socijalist]]i), koji su bili protivnici društvenih promjena, koje su donosili [[boljševici]]. Ideologija i svi ciljevi, nisu bili jasno definirani, ali ciljevi koji su prevladavali bili su: obnova [[privatno vlasništvo|privatnog vlasništva]] i demokratskog parlamentarnog sustava.<ref>http://swolkov.org/doc/kt/index.htm Preuzeto 1. rujna 2012.</ref> Na teritorijima, koje su kontrolirali bijelogardejci, osnovane su privremene [[vojna diktatura|vojne diktature]], u kojima su vrijedili zakoni [[Rusko Carstvo|Ruskoga Carstva]]. Bijeli pokret je smatrao da po njihovoj pobjedi i uspostavi [[mir]]a, Rusija treba nastaviti s poštovanjem svih međunarodnih sporazuma, koji su donijeti prije, i za vrijeme [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. Jedan od vođa Bijelog pokreta, [[Anton Denjikin]] smatrao je, da [[vojska]] ne treba odlučivati o državnim pitanjima, već da ruski narod treba sam izabrati demokratsku vladu.

Vođe vojne organizacije Bijelih činili su: časnici vojske Ruskoga Carstva, od kojih su mnogi bili [[plemić]]kog podrijetla. Međutim, tijekom rata dolazi do velikoga priljeva novih mladih časnika, uglavnom iz redova seljačkog stanovništva, tako da su vođe Bijelog pokreta bili porijeklom sa [[selo|sela]]. Seljaci su također činili i ogromnu većinu među Bijelom armijom. Jezgru Bijele armije činile su: Dobrovoljačka armija, donski [[Kozaci]] i kubanski Kozaci.

== Vojna djelovanja ==
Rat između bijelogardejaca i Crvene armije trajao je od [[1917]]. do [[1921]]. godine, dok su borbe na ruskom dalekom istoku trajale sve do [[1923]]. godine. Na početku rata, sile [[Antanta|Antante]] slale su vojnu pomoć bijelogardejcima, ali su njihove trupe poražene od strane Crvene armije. Za vrijeme Ruskog građanskog rata postojalo je nekoliko glavnih bojišta:

===Južni front===
Južni front je nastao 15. studenog 1917. godine, od strane generala Mihaila Vasiljeviča Aleksejeva, i bio je pod zapovjedništvom generala [[Lavr Kornilov|Lavra Kornilova]]. Poslije Kornilove pogibije, frontom upravlja general Anton Denjikin i bijelogardejskim snagama koje su se borile na Južnom bojištu, daje naziv "Oružane snage Južne Rusije". One su velikom većinom bile sastavljene od Kozaka. Južni front je predstavljao najveću opasnost po komunističku vladu, međutim nakon neuspješnog napada na [[Moskva|Moskvu]] [[1919]]. godine, Oružane snage Južne Rusije su se povukle. Naredne godine preostali Bijelogardejc su evakuirani u [[Novorosijsk]] (na [[Krim]]u), gdje su se spojili s vojskom Petra Vrangela.

===Istočni (Sibirski) front===
Istočni front je nastao u [[proljeće]] [[1918]]. godine, od strane ruskih časnika i nacionalista, u suradnji s [[Čehoslovačka legija|Čehoslovačkom legijom]], koja je bila stacionirana u [[Sibir]]u. Tada su Bijelogardejci u Sibiru osnovali privremenu rusku vladu, na čelu s [[admiral]]om [[Aleksandar Kolčak|Aleksandrom Kolčakom]]. Uprkos mnogim uspjesima tijekom 1919. godine, oni su potisnuti na ruski daleki istok, gdje su nastavili boriti se do listopada [[1922]]. Istodobno kozački ataman [[Petar Krasnov]], mobilizacijom kubanskih Kozaka, osniva vojsku od oko 35 000 ljudi i na Sjevernom Kavkazu pokreće kavkasku armiju dobrovoljaca. Poslije zauzimanja [[Donbas]]a, [[Volgograd]]a i [[Harkov]]a, Dobrovoljačka armija pod zapovjedništvom generala Antona Denjikina opkoljava Moskvu. Plan je bio da se s 40,000 boraca izvrši zauzimanje grada.

===Sjeverni i sjeverozapadu front===
Bijelogardejcima na sjevernom i sjeverozapadnom frontu zapovijedali su: general [[Nikolaj Judenič]], knez Antolij Pavlovič Liven i kozak i plemić Pavel Rafalovič Avalov. Karakteristično za ovaj front je to što se pod Livenovom i Avalovom zapovjedništvom borilo i dosta baltičkih [[Nijemac]]a, kao i intervencija Antante u korist bijelogardejaca. Najveća vojna operacija na sjeverozapadu Rusije bila je napad na [[Sankt Peterburg]], gdje su bijelogardejci stigli do predgrađa Sankt Peterburga, ali ih je Crvena armija natjerala na povlačenje.

== Veliki sibirski ledeni pohod ==

Poslije poraza bijelogardejaca od strane Crvene armije u [[zima|zimi]] [[1920]]. oko 350 tisuća bijelogardejaca zajedno sa svojim obiteljima, povlači se preko zaleđenog [[Bajkalsko jezero|Bajkalskog jezera]] u [[Čita|Čitu]]. Međutim tijekom povlačenja ogroman broj [[ljudi]] je umro od [[glad]]i i smrzavanja, tako da je od 350 tisuća do cilja preživjelo samo 20,000 ljudi. U proljeće tijekom otapanja leda na Bajkalskom jezeru, leševi su potonuli u [[jezero]].

== Bijeli teror ==
"Bijeli teror" je izraz koji se često koristio u [[SSSR|Sovjetskom Savezu]] i označavao je represivne ili preventivne mjere protiv boljševika, koje su organizirali bijelogardejci na [[teritorij]]u, koji je bio pod njihovom kontrolom. Procjenjuje se da su tijekom Građanskog rata u Rusiji, bijelogardejci osudili na [[smrt]] oko 111 tisuća ljudi, od kojih mnogi nisu imali pravo na pravedno suđenje. Međutim ako se tom broju doda i broj onih koji su stradali od strane raznih paravojnih ili separatističkih formacija, koje nisu bile pod zapovjedništvom bijelogardejaca, procjenjuje se da je u Građanskom ratu stradalo oko 300 tisuća nenaoružanih boljševika i njihovih simpatizera.

== Izvori ==
{{izvori}}

[[Kategorija:Ruski građanski rat]]
[[Kategorija:Kozaci]]

[[ar:الحركة البيضاء]]
[[bg:Бяла гвардия]]
[[ca:Exèrcit Blanc]]
[[cs:Bělogvardějci]]
[[da:Den Hvide Hær]]
[[de:Weiße Armee]]
[[en:White movement]]
[[et:Valgekaartlased]]
[[el:Λευκός Στρατός]]
[[es:Movimiento Blanco]]
[[eo:Blanka ruso]]
[[eu:Armada Zuria]]
[[fr:Armées blanches]]
[[gl:Movemento branco]]
[[ko:하얀 군대]]
[[id:Gerakan Putih]]
[[it:Armata Bianca]]
[[he:הצבא הלבן]]
[[lv:Baltā kustība]]
[[lt:Baltagvardiečiai]]
[[mk:Бела армија]]
[[ms:Gerakan Putih]]
[[nl:Witten (leger)]]
[[ja:白軍]]
[[no:Den hvite armé]]
[[pnb:سفید تحریک]]
[[nds:Witte (Russland)]]
[[pl:Biali (Rosja)]]
[[pt:Exército Branco]]
[[ro:Mișcarea Albă]]
[[ru:Белое движение]]
[[sl:Bela garda (Rusija)]]
[[sr:Бела Гарда (Русија)]]
[[fi:Venäjän valkoinen armeija]]
[[sv:Vita armén]]
[[tr:Beyaz Ordu]]
[[uk:Біла армія]]
[[ur:سفید تحریک]]
[[vi:Bạch vệ]]
[[zh:俄国白军]]

Inačica od 1. rujna 2012. u 21:18

Grb privremene vlade Aleksandra Kolčaka, vođe Bijele garde.

Bijela garda ili Bijeli pokret (ruski: Белое движение) - vojnopolitička organizacija, koja je osnovana 1917. godine, tijekom Ruskog građanskog rata. Bijelogardejci su se borili protiv Crvene armije, koja je bila vojna formacija osnovana od strane Sovjeta. Bili su protivnici boljševizma i sovjetske vlade.

Koristili su parolu: "Rusija jedna, velika i nedjeljiva". Pripadnici Bijelog pokreta većinom su bili monarhisti i nacionalisti, ali je bilo i ljudi ostalih političkih opredjeljenja (demokrati i umjereni socijalisti), koji su bili protivnici društvenih promjena, koje su donosili boljševici. Ideologija i svi ciljevi, nisu bili jasno definirani, ali ciljevi koji su prevladavali bili su: obnova privatnog vlasništva i demokratskog parlamentarnog sustava.[1] Na teritorijima, koje su kontrolirali bijelogardejci, osnovane su privremene vojne diktature, u kojima su vrijedili zakoni Ruskoga Carstva. Bijeli pokret je smatrao da po njihovoj pobjedi i uspostavi mira, Rusija treba nastaviti s poštovanjem svih međunarodnih sporazuma, koji su donijeti prije, i za vrijeme Prvog svjetskog rata. Jedan od vođa Bijelog pokreta, Anton Denjikin smatrao je, da vojska ne treba odlučivati o državnim pitanjima, već da ruski narod treba sam izabrati demokratsku vladu.

Vođe vojne organizacije Bijelih činili su: časnici vojske Ruskoga Carstva, od kojih su mnogi bili plemićkog podrijetla. Međutim, tijekom rata dolazi do velikoga priljeva novih mladih časnika, uglavnom iz redova seljačkog stanovništva, tako da su vođe Bijelog pokreta bili porijeklom sa sela. Seljaci su također činili i ogromnu većinu među Bijelom armijom. Jezgru Bijele armije činile su: Dobrovoljačka armija, donski Kozaci i kubanski Kozaci.

Vojna djelovanja

Rat između bijelogardejaca i Crvene armije trajao je od 1917. do 1921. godine, dok su borbe na ruskom dalekom istoku trajale sve do 1923. godine. Na početku rata, sile Antante slale su vojnu pomoć bijelogardejcima, ali su njihove trupe poražene od strane Crvene armije. Za vrijeme Ruskog građanskog rata postojalo je nekoliko glavnih bojišta:

Južni front

Južni front je nastao 15. studenog 1917. godine, od strane generala Mihaila Vasiljeviča Aleksejeva, i bio je pod zapovjedništvom generala Lavra Kornilova. Poslije Kornilove pogibije, frontom upravlja general Anton Denjikin i bijelogardejskim snagama koje su se borile na Južnom bojištu, daje naziv "Oružane snage Južne Rusije". One su velikom većinom bile sastavljene od Kozaka. Južni front je predstavljao najveću opasnost po komunističku vladu, međutim nakon neuspješnog napada na Moskvu 1919. godine, Oružane snage Južne Rusije su se povukle. Naredne godine preostali Bijelogardejc su evakuirani u Novorosijsk (na Krimu), gdje su se spojili s vojskom Petra Vrangela.

Istočni (Sibirski) front

Istočni front je nastao u proljeće 1918. godine, od strane ruskih časnika i nacionalista, u suradnji s Čehoslovačkom legijom, koja je bila stacionirana u Sibiru. Tada su Bijelogardejci u Sibiru osnovali privremenu rusku vladu, na čelu s admiralom Aleksandrom Kolčakom. Uprkos mnogim uspjesima tijekom 1919. godine, oni su potisnuti na ruski daleki istok, gdje su nastavili boriti se do listopada 1922. Istodobno kozački ataman Petar Krasnov, mobilizacijom kubanskih Kozaka, osniva vojsku od oko 35 000 ljudi i na Sjevernom Kavkazu pokreće kavkasku armiju dobrovoljaca. Poslije zauzimanja Donbasa, Volgograda i Harkova, Dobrovoljačka armija pod zapovjedništvom generala Antona Denjikina opkoljava Moskvu. Plan je bio da se s 40,000 boraca izvrši zauzimanje grada.

Sjeverni i sjeverozapadu front

Bijelogardejcima na sjevernom i sjeverozapadnom frontu zapovijedali su: general Nikolaj Judenič, knez Antolij Pavlovič Liven i kozak i plemić Pavel Rafalovič Avalov. Karakteristično za ovaj front je to što se pod Livenovom i Avalovom zapovjedništvom borilo i dosta baltičkih Nijemaca, kao i intervencija Antante u korist bijelogardejaca. Najveća vojna operacija na sjeverozapadu Rusije bila je napad na Sankt Peterburg, gdje su bijelogardejci stigli do predgrađa Sankt Peterburga, ali ih je Crvena armija natjerala na povlačenje.

Veliki sibirski ledeni pohod

Poslije poraza bijelogardejaca od strane Crvene armije u zimi 1920. oko 350 tisuća bijelogardejaca zajedno sa svojim obiteljima, povlači se preko zaleđenog Bajkalskog jezera u Čitu. Međutim tijekom povlačenja ogroman broj ljudi je umro od gladi i smrzavanja, tako da je od 350 tisuća do cilja preživjelo samo 20,000 ljudi. U proljeće tijekom otapanja leda na Bajkalskom jezeru, leševi su potonuli u jezero.

Bijeli teror

"Bijeli teror" je izraz koji se često koristio u Sovjetskom Savezu i označavao je represivne ili preventivne mjere protiv boljševika, koje su organizirali bijelogardejci na teritoriju, koji je bio pod njihovom kontrolom. Procjenjuje se da su tijekom Građanskog rata u Rusiji, bijelogardejci osudili na smrt oko 111 tisuća ljudi, od kojih mnogi nisu imali pravo na pravedno suđenje. Međutim ako se tom broju doda i broj onih koji su stradali od strane raznih paravojnih ili separatističkih formacija, koje nisu bile pod zapovjedništvom bijelogardejaca, procjenjuje se da je u Građanskom ratu stradalo oko 300 tisuća nenaoružanih boljševika i njihovih simpatizera.

Izvori

  1. http://swolkov.org/doc/kt/index.htm Preuzeto 1. rujna 2012.