Sunčev vjetar: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
MerlIwBot (razgovor | doprinosi)
74.025 edits
m neke poveznice i sitnice
Redak 1: Redak 1:
[[Datoteka:Magnetosphere rendition.jpg|mini|320px|Magnetosfera štiti zemljinu površinu od naelektriziranih čestica solarnog vjetra]]
[[Datoteka:Magnetosphere rendition.jpg|mini|320px|Magnetosfera štiti zemljinu površinu od naelektriziranih čestica Sunčevog vjetra]]
'''Sunčev ili solarni vjetar''' je struja električki nabijenih čestica koje su izbačene iz gornje atmosfere [[Sunce|Sunca]]. Uglavnom se sastoje od [[elektron]]a i [[proton]]a, čija je energija između 20 i 100 k[[Elektronvolt|eV]]. Njihova temperature se mijenja, kao i brzina s vremenom. Te čestice mogu izbjeći Sunčevu gravitaciju jer imaju vrlo veliku [[kinetička energija|kinetičku energiju]] i zbog visoke temperature u koroni.
'''Sunčev ili solarni vjetar''' je struja električki nabijenih čestica koje su izbačene iz gornje atmosfere [[Sunce|Sunca]]. Uglavnom se sastoje od [[elektron]]a i [[proton]]a, čija je energija između 20 i 100 k[[Elektronvolt|eV]]. Njihova temperatura se, kao i brzina, mijenja s vremenom. Te čestice mogu nadvladati Sunčevu gravitaciju jer imaju vrlo veliku [[kinetička energija|kinetičku energiju]] te zbog visoke temperature u [[Korona|koroni]].


Sunčev vjetar stvara [[Heliosfera|heliosferu]], ogroman prostor međuplanetarne materije, koja okružuje Sunčev sustav. On stvara i [[geomagnetska oluja|geomagnetske oluje]], koje mogu ometati električnu mrežu na Zemlji, [[polarna svjetlost|polarnu svjetlost]] i rep [[komet]]a koji sadrži plazmu i uvijek je u smjeru od Sunca.
Sunčev vjetar stvara [[Heliosfera|heliosferu]], ogroman prostor međuplanetarne materije, koja okružuje [[Sunčev sustav]]. On stvara i [[geomagnetska oluja|geomagnetske oluje]], koje mogu ometati električnu mrežu na Zemlji, [[polarna svjetlost|polarnu svjetlost]] i rep [[komet]]a koji sadrži [[Plazma|plazmu]] i uvijek je u smjeru od Sunca.


==Povijesne činjenice==
== Povijesne činjenice ==
Da je Sunčev vjetar stalna struja čestica koje dolaze sa Sunca, prvi puta je objasnio Richard C. Carrington 1859 godine. On i Richard Hodgson su prvi promatrali [[Sunčeva baklja|Sunčeve baklje]], a primjetili su i geomagnetske oluje. George Fitzgerald je predložio da se materija stalno ubrzava sa Sunca i da stiže do Zemlje za par dana.<ref name=meyer-vernet>{{cite book
Da je Sunčev vjetar stalna struja čestica koje dolaze sa Sunca, prvi puta je objasnio Richard C. Carrington [[1859.]] godine. On i Richard Hodgson su prvi promatrali [[Sunčeva baklja|Sunčeve baklje]], a primjetili su i geomagnetske oluje. George Fitzgerald je predložio zamisao da se materija stalno ubrzava sa Sunca i da do Zemlje stiže za par dana.<ref name=meyer-vernet>{{cite book
| first=Nicole | last=Meyer-Vernet | year=2007
| first=Nicole | last=Meyer-Vernet | year=2007
| title=Basics of the Solar Windss
| title=Basics of the Solar Windss
Redak 11: Redak 11:
| isbn=0521814200 }}</ref>
| isbn=0521814200 }}</ref>


[[Norveška|Norveški]] fizičar Kristian Birkeland je promatrao polarnu svjetlost i primijetio je da je ona stalna i bez prekida. Zaključio je da je Zemlja stalno bombardirana sa “zrakama električkih čestica koje dolaze sa Sunca”. 1916 godine on je prvi uspješno predvidio da “Sunčeve zrake nisu ni negativne ni pozitivne, već i jedno i drugo”. Time je objasnio da se Sunčev vjetar sastoji od negativnih elektrona i pozitivnih iona. <ref name=meyer-vernet/>
[[Norveška|Norveški]] fizičar Kristian Birkeland je promatrao polarnu svjetlost i primijetio je da je ona stalna i bez prekida. Zaključio je da je Zemlja stalno bombardirana “zrakama električkih čestica koje dolaze sa Sunca”. Godine 1916. prvi je uspješno predvidio da “Sunčeve zrake nisu ni negativne ni pozitivne, nego i jedno i drugo”. Time je objasnio da se Sunčev vjetar sastoji od negativnih elektrona i pozitivnih [[ion]]a. <ref name=meyer-vernet/>


1959 godine je sovjetski satelit [[Luna 1]] prvi uočio Sunčev vjetar i mjerio njegovu jačinu. <ref>[Brian Harvey, ''Russian planetary exploration: history, development, legacy, prospects''. Springer, 2007, str. 26. ISBN 0-387-46343-7]</ref><ref>[http://www.daviddarling.info/encyclopedia/L/Luna.html David Darling, ''Internet Encyclopedia of Science''.]</ref>1990 godine svemirska letjelica [[SOHO]] je primijetila da Sunčev vjetar proizlazi sa Sunčevih polova i da se ubrzavaju puno brže od modela termodinačkog širenja.
Godine 1959. je sovjetski satelit [[Luna 1]] prvi uočio Sunčev vjetar i mjerio njegovu jačinu. <ref>[Brian Harvey, ''Russian planetary exploration: history, development, legacy, prospects''. Springer, 2007, str. 26. ISBN 0-387-46343-7]</ref><ref>[http://www.daviddarling.info/encyclopedia/L/Luna.html David Darling, ''Internet Encyclopedia of Science''.]</ref>Godine 1990. svemirska letjelica [[SOHO]] je primijetila da Sunčev vjetar izlazi sa Sunčevih [[pol]]ova i da ubrzava znatno brže od modela termodinačkog širenja.


==Emisija==
== Zračenje ==
Na Sunčevoj koroni čestice plazme se griju i preko 1 000 000 K. Kao rezultat termičkog sudaranja, srednja brzina čestica je oko 145 km/s, što je daleko ispod Sunčeve [[brzina oslobađanja|brzine oslobađanja]] od 618 km/s. Ipak, neke od čestica dostignu brzinu od 400 km/s, što im omogućuje da putuju sa Sunčevim vjetrom. Kod iste temperature, elektroni, budući su puno manji, prvi dostignu brzinu oslobađanja, a zatim rade električno polje, koje dalje ubrzavaju ione i putuju dalje od Sunca.
Na Sunčevoj koroni čestice plazme se griju i preko 1 000 000 K. Kao rezultat termičkog sudaranja, srednja brzina čestica je oko 145 km/s, što je daleko ispod Sunčeve [[brzina oslobađanja|brzine oslobađanja]] od 618 km/s. Ipak, neke od čestica dostignu brzinu od 400 km/s, što im omogućuje da putuju sa Sunčevim vjetrom. Kod iste temperature, elektroni, budući su puno manji, prvi dostignu [[Brzina oslobađanja|brzinu oslobađanja]], a zatim stvaraju [[električno polje]], koje dalje ubrzava ione koji nastavljaju putovati dalje od Sunca.


Ukupan broj čestica koje putuju sa Sunca sa Sunčevim vjetrom je oko 1.3×10<sup>36</sup> u sekundi ili oko 6,7 milijuna tona na sat.<ref>{{cite book
Ukupan broj čestica koje putuju sa Sunca sa Sunčevim vjetrom je oko 1.3×10<sup>36</sup> u sekundi ili oko 6,7 milijuna tona na sat.<ref>{{cite book
Redak 33: Redak 33:
| isbn=0521814200 }}</ref>
| isbn=0521814200 }}</ref>


==Sastavni djelovi==
== Sastavni djelovi ==
Sunčev vjetar se može podijeliti na '''spori''' Sunčev vjetar i '''brzi''' Sunčev vjetar. Spori Sunčev vjetar ima brzinu oko 400 km/s, temperaturu oko 1.4–1.6×10<sup>6</sup> K i sastav koji je sličan [[korona|koroni]].<ref>{{cite journal
Sunčev vjetar se može podijeliti na '''spori''' Sunčev vjetar i '''brzi''' Sunčev vjetar. Spori Sunčev vjetar ima brzinu oko 400 km/s, temperaturu oko 1.4–1.6×10<sup>6</sup> K i sastav koji je sličan [[korona|koroni]].<ref>{{cite journal
| last=Feldman | first=U.
| last=Feldman | first=U.
Redak 55: Redak 55:
| publisher=ESA
| publisher=ESA
| accessdate=2008-05-07
| accessdate=2008-05-07
}}</ref> Za vrijeme Sunčevog maksimuma uglavnom ide sa polova. Brzi Sunčev vjetar polazi iz [[koronalna šupljina|koronalnih šupljina]], koje su područja otvorenog magnetskog polja i najviše ih ima na polovima. <ref>{{cite journal
}}</ref> Za vrijeme Sunčevog maksimuma uglavnom ide s polova. Brzi Sunčev vjetar polazi iz [[koronalna šupljina|koronalnih šupljina]], koje su područja otvorenog [[Magnetsko polje|magnetskog polja]] i najviše ih ima na polovima. <ref>{{cite journal
| last=Hassler | first=Donald M.
| last=Hassler | first=Donald M.
| coauthors=Dammasch, Ingolf E.; Lemaire, Philippe; Brekke, Pål; Curdt, Werner; Mason, Helen E.; Vial, Jean-Claude; Wilhelm, Klaus
| coauthors=Dammasch, Ingolf E.; Lemaire, Philippe; Brekke, Pål; Curdt, Werner; Mason, Helen E.; Vial, Jean-Claude; Wilhelm, Klaus
Redak 64: Redak 64:
| pmid=9933156 }}</ref>
| pmid=9933156 }}</ref>


==Koronalno izbacivanje mase==
== Koronalno izbacivanje mase ==
I spori i brzi Sunčev vjetar mogu biti ometeni sa [[Koronalni izbačaji masa|koronalnim izbacivanjem mase]], koji se popularno naziva i “Sunčeva oluja”. Koronalno izbacivanje mase može biti povezano sa [[Sunčeva baklja|Sunčevim bakljama]]. Kod brzih koronalnih izbacivanja masa dolazi do udarnih valova koji dodatno ubrzava protone i elektrone.
I spori i brzi Sunčev vjetar mogu biti ometeni sa [[Koronalni izbačaji masa|koronalnim izbacivanjem mase]], koji se popularno naziva i “Sunčeva oluja”. Koronalno izbacivanje mase može biti povezano sa [[Sunčeva baklja|Sunčevim bakljama]]. Kod brzih koronalnih izbacivanja masa dolazi do udarnih valova koji dodatno ubrzava protone i elektrone.


Kada koronalno izbacivanje mase udari u Zemljinu [[magnetosfera|magnetosferu]], dolazi do privremene promjene Zemljinog magnetskog polja, što dovodi do male promjene smjera [[kompas]]a i induciranja veliku električnu struju na Zemlji, što nazivamo [[geomagnetska oluja]]. Koronalno izbacivanje mase moze stvoriti ponovno magnetsko povezivanje, izdužujući magnetski rep na noćnoj strani Zemlje. Kada se magnetosfera Zemlje ponovno magnetski poveže na noćnoj strani Zemlje, ona oslobađa snagu od nekoliko 1 000 000 000 000 W, koja povratno djeluje na gornju Zemljinu atmosferu.
Kada koronalno izbacivanje mase udari u Zemljinu [[magnetosfera|magnetosferu]], dolazi do privremene promjene Zemljinog magnetskog polja, što dovodi do male promjene smjera [[kompas]]a i induciranja veliku električnu struju na Zemlji, što nazivamo [[geomagnetska oluja|geomagnetskom olujom]]. Koronalno izbacivanje mase može stvoriti ponovno magnetsko povezivanje, izdužujući magnetski rep na noćnoj strani Zemlje. Kada se magnetosfera Zemlje ponovno magnetski poveže na noćnoj strani Zemlje, ona oslobađa snagu od nekoliko bilijuna Vata, koja povratno djeluje na gornju Zemljinu atmosferu.


==Magnetosfera==
== Magnetosfera ==
Kako Sunčev vjetar dolazi do Zemlje, njegove čestice se odbijaju od [[Zemljino magnetsko polje|Zemljinog magnetskog polja]], sa [[Lorentzova sila|Lorentzovom silom]] i taj pojas nazivamo magnetosfera. Zbog toga čestice sa Sunčevog vjetra putuju oko Zemlje, a ne udaraju u nju, samo manji dio uspije probiti se. Granica između Sunčevog vjetra i magnetosfere se naziva magnetopauza. Magnetosfera na Sunčevoj strani oblikuje se kao polukugla, dok na noćnoj strani izgleda kao kaplja vode (rep magnetosfere).
Kako Sunčev vjetar dolazi do Zemlje, njegove čestice se odbijaju od [[Zemljino magnetsko polje|Zemljinog magnetskog polja]], [[Lorentzova sila|Lorentzovom silom]] i taj pojas nazivamo magnetosferom. Zbog toga čestice Sunčevog vjetra putuju oko Zemlje, a ne udaraju u nju, samo manji dio uspije probiti se. Granica između Sunčevog vjetra i magnetosfere se naziva [[Magnetosfera|magnetopauza]]. Magnetosfera na Sunčevoj strani oblikuje se kao polukugla, dok na noćnoj strani izgleda kao rep kaplje vode (rep magnetosfere).


Zemlja je dobro zastićena od Sunčevog vjetra sa vlastitim magnetskim poljem, koji odbija većinu električki nabijenih čestica. Jedan dio je uhvaćen od Van Allenovog radijacijskog pojasa. Jedan manji dio Sunčevog vjetra uspije da putuje do [[ionosfera|ionosfere]] na polovima, stvarajući polarnu svjetlost.
Zemlja je dobro zaštićena od Sunčevog vjetra vlastitim magnetskim poljem, koji odbija većinu električki nabijenih čestica. Jedan dio uhvati [[Van Allenovi pojasevi zračenja|Van Allenovog radijacijskog pojasa]]. Jedan manji dio Sunčevog vjetra uspije doći do [[ionosfera|ionosfere]] na polovima, stvarajući [[Polarna svjetlost|polarnu svjetlost]].


== Utjecaj na rep kometa ==
== Utjecaj na rep kometa ==
Sunčev vjetar uzrokuje usmjeravanje repa [[komet]]a od Sunca. Kometi se prilikom dolaska u blizinu Sunca zagrijavaju, sleđena površina kometa isparava i oslobađa [[oblak]] [[plin]]a i čestica prašine. Djelovanjem čestica sunčevog vjetra, oblak se oblikuje u [[rep]] kometa. Budući da sunčev vjetar dolazi iz smjera Sunca, potiskuje rep kometa u suprotnom smjeru.
Sunčev vjetar uzrokuje usmjeravanje repa [[komet]]a od Sunca. Kometi se prilikom dolaska u blizinu Sunca zagrijavaju, sleđena površina kometa isparava i oslobađa [[oblak]] [[plin]]a i čestica prašine. Djelovanjem čestica Sunčevog vjetra, oblak se oblikuje u [[rep]] kometa. Budući da sunčev vjetar dolazi iz smjera Sunca, potiskuje rep kometa u suprotnom smjeru.


== Izvori ==
== Izvori ==

Inačica od 5. rujna 2012. u 01:41

Magnetosfera štiti zemljinu površinu od naelektriziranih čestica Sunčevog vjetra

Sunčev ili solarni vjetar je struja električki nabijenih čestica koje su izbačene iz gornje atmosfere Sunca. Uglavnom se sastoje od elektrona i protona, čija je energija između 20 i 100 keV. Njihova temperatura se, kao i brzina, mijenja s vremenom. Te čestice mogu nadvladati Sunčevu gravitaciju jer imaju vrlo veliku kinetičku energiju te zbog visoke temperature u koroni.

Sunčev vjetar stvara heliosferu, ogroman prostor međuplanetarne materije, koja okružuje Sunčev sustav. On stvara i geomagnetske oluje, koje mogu ometati električnu mrežu na Zemlji, polarnu svjetlost i rep kometa koji sadrži plazmu i uvijek je u smjeru od Sunca.

Povijesne činjenice

Da je Sunčev vjetar stalna struja čestica koje dolaze sa Sunca, prvi puta je objasnio Richard C. Carrington 1859. godine. On i Richard Hodgson su prvi promatrali Sunčeve baklje, a primjetili su i geomagnetske oluje. George Fitzgerald je predložio zamisao da se materija stalno ubrzava sa Sunca i da do Zemlje stiže za par dana.[1]

Norveški fizičar Kristian Birkeland je promatrao polarnu svjetlost i primijetio je da je ona stalna i bez prekida. Zaključio je da je Zemlja stalno bombardirana “zrakama električkih čestica koje dolaze sa Sunca”. Godine 1916. prvi je uspješno predvidio da “Sunčeve zrake nisu ni negativne ni pozitivne, nego i jedno i drugo”. Time je objasnio da se Sunčev vjetar sastoji od negativnih elektrona i pozitivnih iona. [1]

Godine 1959. je sovjetski satelit Luna 1 prvi uočio Sunčev vjetar i mjerio njegovu jačinu. [2][3]Godine 1990. svemirska letjelica SOHO je primijetila da Sunčev vjetar izlazi sa Sunčevih polova i da ubrzava znatno brže od modela termodinačkog širenja.

Zračenje

Na Sunčevoj koroni čestice plazme se griju i preko 1 000 000 K. Kao rezultat termičkog sudaranja, srednja brzina čestica je oko 145 km/s, što je daleko ispod Sunčeve brzine oslobađanja od 618 km/s. Ipak, neke od čestica dostignu brzinu od 400 km/s, što im omogućuje da putuju sa Sunčevim vjetrom. Kod iste temperature, elektroni, budući su puno manji, prvi dostignu brzinu oslobađanja, a zatim stvaraju električno polje, koje dalje ubrzava ione koji nastavljaju putovati dalje od Sunca.

Ukupan broj čestica koje putuju sa Sunca sa Sunčevim vjetrom je oko 1.3×1036 u sekundi ili oko 6,7 milijuna tona na sat.[4] [5] To znači da Sunce izgubi oko 0.01 % svoje ukupne mase kroz Sunčev vjetar. Neke zvijezde imaju i jači zvjezdani vjetar.[6]

Sastavni djelovi

Sunčev vjetar se može podijeliti na spori Sunčev vjetar i brzi Sunčev vjetar. Spori Sunčev vjetar ima brzinu oko 400 km/s, temperaturu oko 1.4–1.6×106 K i sastav koji je sličan koroni.[7] S druge strane, brzi Sunčev vjetar ima brzinu oko 750 km/s, nižu temperaturu oko 8×105 K i ima sastav kao fotosfera. Spori Sunčev vjetar je duplo gušći.

Spori Sunčev vjetar izgleda da potječe iz Sunčevog ekvatorijalnog pojasa, koji se još zove i “strujni” pojas i to za vrijeme Sunčevog minimuma.[8][9] Za vrijeme Sunčevog maksimuma uglavnom ide s polova. Brzi Sunčev vjetar polazi iz koronalnih šupljina, koje su područja otvorenog magnetskog polja i najviše ih ima na polovima. [10]

Koronalno izbacivanje mase

I spori i brzi Sunčev vjetar mogu biti ometeni sa koronalnim izbacivanjem mase, koji se popularno naziva i “Sunčeva oluja”. Koronalno izbacivanje mase može biti povezano sa Sunčevim bakljama. Kod brzih koronalnih izbacivanja masa dolazi do udarnih valova koji dodatno ubrzava protone i elektrone.

Kada koronalno izbacivanje mase udari u Zemljinu magnetosferu, dolazi do privremene promjene Zemljinog magnetskog polja, što dovodi do male promjene smjera kompasa i induciranja veliku električnu struju na Zemlji, što nazivamo geomagnetskom olujom. Koronalno izbacivanje mase može stvoriti ponovno magnetsko povezivanje, izdužujući magnetski rep na noćnoj strani Zemlje. Kada se magnetosfera Zemlje ponovno magnetski poveže na noćnoj strani Zemlje, ona oslobađa snagu od nekoliko bilijuna Vata, koja povratno djeluje na gornju Zemljinu atmosferu.

Magnetosfera

Kako Sunčev vjetar dolazi do Zemlje, njegove čestice se odbijaju od Zemljinog magnetskog polja, Lorentzovom silom i taj pojas nazivamo magnetosferom. Zbog toga čestice Sunčevog vjetra putuju oko Zemlje, a ne udaraju u nju, samo manji dio uspije probiti se. Granica između Sunčevog vjetra i magnetosfere se naziva magnetopauza. Magnetosfera na Sunčevoj strani oblikuje se kao polukugla, dok na noćnoj strani izgleda kao rep kaplje vode (rep magnetosfere).

Zemlja je dobro zaštićena od Sunčevog vjetra vlastitim magnetskim poljem, koji odbija većinu električki nabijenih čestica. Jedan dio uhvati Van Allenovog radijacijskog pojasa. Jedan manji dio Sunčevog vjetra uspije doći do ionosfere na polovima, stvarajući polarnu svjetlost.

Utjecaj na rep kometa

Sunčev vjetar uzrokuje usmjeravanje repa kometa od Sunca. Kometi se prilikom dolaska u blizinu Sunca zagrijavaju, sleđena površina kometa isparava i oslobađa oblak plina i čestica prašine. Djelovanjem čestica Sunčevog vjetra, oblak se oblikuje u rep kometa. Budući da sunčev vjetar dolazi iz smjera Sunca, potiskuje rep kometa u suprotnom smjeru.

Izvori

  1. ↑ a b Meyer-Vernet, Nicole. 2007. Basics of the Solar Windss. Cambridge University Press. ISBN 0521814200
  2. ↑ [Brian Harvey, Russian planetary exploration: history, development, legacy, prospects. Springer, 2007, str. 26. ISBN 0-387-46343-7]
  3. ↑ David Darling, Internet Encyclopedia of Science.
  4. ↑ Carroll, Bradley W. 1995. An Introduction to Modern Astrophysics revised 2nd izdanje. Benjamin Cummings. ISBN 0201547309 Nepoznati parametar |coauthors= zanemaren (prijedlog zamjene: |author=) (pomoć)—p. 409
  5. ↑ Schrijver, Carolus J. 2000. Solar and stellar magnetic activity. Cambridge University Press. ISBN 0521582865 Nepoznati parametar |coauthors= zanemaren (prijedlog zamjene: |author=) (pomoć)
  6. ↑ Meyer-Vernet, Nicole. 2007. Basics of the Solar Wind. Cambridge University Press. ISBN 0521814200
  7. ↑ Feldman, U. 2005. On the sources of fast and slow solar wind. Journal of Geophysical Research. 110 (A7): A07109.1–A07109.12. doi:10.1029/2004JA010918 Nepoznati parametar |coauthors= zanemaren (prijedlog zamjene: |author=) (pomoć)
  8. ↑ Lang, Kenneth R. 2000. The Sun from Space. Springer. ISBN 3540669442
  9. ↑ Harra, Louise. 2. travnja 2008. Hinode: source of the slow solar wind and superhot flares. ESA. Pristupljeno 7. svibnja 2008. Nepoznati parametar |coauthors= zanemaren (prijedlog zamjene: |author=) (pomoć)
  10. ↑ Hassler, Donald M. 1999. Solar Wind Outflow and the Chromospheric Magnetic Network. Science. 283 (5403): 810–813. doi:10.1126/science.283.5403.810. PMID 9933156 Nepoznati parametar |coauthors= zanemaren (prijedlog zamjene: |author=) (pomoć)

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Sunčev_vjetar&oldid=3659296"