Alija Izetbegović

Alija Izetbegović
1. predsjednik Bosne i Hercegovine
trajanje službe 3. ožujka 1992. – 14. ožujka 1996.
Prethodnik	nitko
Nasljednik	Trojno predsjedništvo
1. bošnjački predstavnik u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine
trajanje službe 14. ožujka 1996. – listopad 2000.
Prethodnik	nitko
Nasljednik	Halid Genjac
Rođenje	8. kolovoza 1925., Bosanski Šamac, Bosna i Hercegovina
Smrt	19. listopada 2003., Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Politička stranka	SDA

Alija Izetbegović (Bosanski Šamac, 8. kolovoza 1925. - Sarajevo, 19. listopada 2003.), bosanskohercegovački državnik, bošnjački političar i publicist.

Rodio se u Bosanskom Šamcu u obitelji srbijanskih muslimana iz Beograda, koja je u Šamac odselila 1868.. Već u 2 godini života mu je obitelj očevom odlukom odselila u Sarajevo. Nakon doseobe obitelji u Sarajevo, tijekom 30-ih pohađa gimnaziju, a u doba 2. svjetskoga rata član je muslimanskih humanitarnih udruga. Poslije svršetka rata postaje članom panislamističke organizacije Mladi muslimani, te 1946. biva osuđen na tri godine zatvora. Po odsluženju kazne studira i diplomira pravo 1956. godine, te radi u tvrtki "Bosna" u većem dijelu sljedećih tridesetak godina.

Politička i spisateljska djelatnost

Izetbegović se politički do kraja profilirao koncem 60-ih i početkom 70-ih, kada je napisao političko-vjerski program Islamska deklaracija (1970.), u kojem se zalaže za državni ustroj temeljen na principima sunitskog islama. Esencijalno, radilo se o teokratskom projektu koji se zalaže ne samo za revitalizaciju islamskih načela u društvima u kojima žive muslimani, nego i za pravni poredak i političku vlast baziranu na šerijatskom pravnom sustavu (sama Bosna i Hercegovina nije spomenuta u "Islamskoj deklaraciji"). Taj je tekst vidljivo panislamistički po svomu vidozoru: Izetbegovićeva je utopija proklamacija muslimanske vlasti i odbijanje kako totalitarno komunističkoga, tako i sekularno-demokratskog zapadnoga društvenog i političkog modela. Iako nije fundamentalistički radikalan u svojoj retorici, niti dogmatski ortodoksan kao vehabijski pokret krajnje protuzapadne provenijencije- razvidno je da je Izetbegovićev spis politički program na crti islamskih utopijskih nacrta koji su nastajali od druge polovice 19. stoljeća kao reakcija na pritisak zapada i izazove modernizacije. Godine 1980. objavljuje svoje najvažnije djelo, «Islam između istoka i zapada». Ta se knjiga može okarakterizirati kao historiozofska raščlana položaja islamske civilizacije, poglavito u kontekstu sekularizacije i smjese znanosti, tehnologije i političke demokracije koja je preporodila zapad, potisnuvši kršćanski identitet u drugi plan- proces za koji je autor ispravno pretpostavio da će korozivno djelovati i na vjersku sastavnicu zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom. Izetbegovićeva je pozicija istodobno konzervativna i protuslovna: zalaže se za očuvanje specifično islamskih značajki društva, no, ostaje nejasno jesu li te karakteristike spojive s univerzalnim načelima političke demokracije koju nije izrijekom osudio. U 1983. Alija Izetbegović je osuđen na političkom procesu u Sarajevu (zajedno s još nekolicinom istomišljenika) zbog «muslimanskog nacionalizma» i «neprijateljske propagande» na 14 godina zatvora. Radilo se o tipično komunističkom montiranom procesu zbog delikta mišljenja: Izetbegović nije bio upleten ni u kakve subverzivne djelatnosti, niti je propagirao nasilje. Jedino točno u presudi je sama implicitna karakerizacija Izetbegovićeva svjetonazora kao panislamističkoga i teokratskoga. Nakon izdržanoga dijela kazne u zatvoru u Zenici, 1988. je, u klimi liberalizacije raspadajućega komunizma, amnestiran.

Osnutak SDA, suverenost Bosne i Hercegovine i rat

Godine 1989. Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije, nacionalnu političku stranku Muslimana, sadašnjih Bošnjaka. Na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini nakon više od pola stoljeća, SDA dobija 33% mandata u novom parlamentu kao pojedinačno najjača stranka u BiH. Iako je Fikret Abdić, karizmatičan političar iz zapadne Bosne, dobio više glasova na izborima za predsjedništvo od Izetbegovića, uslijed više nacionalno-političkih aranžmana Alija Izetbegović postaje muslimanski član bosansko-hercegovačkog predsjedništva i njegov predsjednik. Politički dogovor između srpskih, hrvatskih i muslimanskih partija i političara počeo se rastakati u klimi rastuće nacionalne polarizacije i srpske secesionističke pobune u Hrvatskoj koju su podupirale Srbija i JNA. U ljeto 1991., kada se razmahala srbijansko-armijska agresija na Hrvatsku, kao i na dijelove Bosne i Hercegovine (poznat je slučaj spaljivanja hrvatskoga naselja Ravno u ondašnjoj općini Trebinje u Hercegovini, praćenoga ubojstvima i progonom Hrvata - događaj koji je predsjedništvo ignoriralo kao da se ne radi o području BiH), Izetbegović je izbjegavao osudu srpske politike, stvarajući privid ekvidistance ("To nije naš rat"). Motiv za takvo ponašanje je vjerojatno ležao u strahu od proširenja rata na cijelu Bosnu i Hercegovinu, svijesti o mogućem stradanju nenaoružanih Muslimana-Bošnjaka u srazu s do zuba naoružanim bosansko-hercegovačkim Srbima, te u naivnoj vjeri da se rat u BiH, i nakon okupacije rubnih područja u Hrvatskoj, može izbjeći ili spriječiti diplomatskim inicijativama međunarodne zajednice. No, također nije pristao na političku kapitulaciju pred Miloševićem, odbivši da Bosna i Hercegovina ostane u okrnjenoj Jugoslaviji, skrojenoj prema velikosrpskim zamislima. U ožujku 1992. Bosna i Hercegovina proglašava neovisnost i samostalnost, što su priznale SAD i zemlje Europske Unije u travnju 1992. Nakon propasti Lisabonskog dogovora, pod patronatom portugalskoga diplomata Jose Cutilheira, koji je predviđao preuredbu BiH na principima nacionalne kantonizacije (hrvatska, srpska i muslimanska strana su potpisale dogovor, no Izetbegović je povukao svoj potpis poslije dva mjeseca), otpočeo je rat na cijelom području Bosne i Hercegovine. Politički program SDA predvođene Izetbegovićem je bila unitarna ("jedinstvena") Bosna i Hercegovina bez unutarnjega preustroja koji bi se temeljio na nacionalnome načelu. Ta je politika, koju su Srbi i Hrvati percipirali kao pokušaj muslimanske dominacije preko centralizirane BiH u kojoj su Muslimani imali relativnu većinu (a kod Hrvata izazivala dodatnu averziju, podsjećajući na srbijanski centralizam iz doba Kraljevine Jugoslavije), poslužila kao dobra izlika za opći napadaj združenih snaga JNA, bosansko-hercegovačkih Srba i srbijanskih paravojnih postrojbi na muslimansko i hrvatsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Praktički je sigurno da bi do agresije došlo i bez toga (o tom svjedoče prethodno razrađeni planovi o pokretanju vojne mašinerije u slučaju da većina pučanstva BiH, a to su u ovom slučaju bili Muslimani i Hrvati, odbije ostati u posrbljenoj krnjoj Jugoslaviji)- no, ostaje činjenica da su politički i nacionalni programi ne samo Srba, nego i Hrvata, odudarali od unitarne vizure Bosne i Hercegovine koju je podržavalo vodstvo SDA i većina muslimanskoga (bošnjačkoga) naroda.

Sam tijek rata u Bosni i Hercegovini (prikazan na stranici o povijesti Bosne i Hercegovine) doveo je prilagođavanja Izetbegovićeve politike realnostima na terenu, pa je nakon više neuspjelih primirja, u američkom gradu Daytonu 1995. sklopljen sporazum između Izetbegovića kao predstavnika Bošnjaka (godine 1993. muslimanski narod je službeno promijenio ime u bošnjački), Miloševića koji je predstavljao Srbe iz BiH, te Tuđmana kao predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Poratno razdoblje

Grob Alije Izetbegovića

Poslije Daytonskoga sporazuma Alija Izetbegović ostaje aktivan kao predsjednik SDA i supredsjedatelj bošnjačko-hrvatske Federacije BiH, no prava vlast je, po sporazumu, prešla u ruke visokoga predstavnika «međunarodne zajednice» (esencijalno, SAD i EU). Zbog pogoršanja zdravlja Izetbegović se povlači iz politike 2000. godine, no zadržava presudan utjecaj na oblikovanje bošnjačke politike. Godine 2003. Izetbegović je preminuo od komplikacija uzrokovanih pogoršanjem srčane bolesti. Na sprovodu Alije Izetbegovića bilo je prisutno oko 1000 ljudi^{[nedostaje izvor]}. Na Izetbegovićevu ispraćaju prisustvovala su brojna izaslanstva među kojima su izaslanstvo Francuske, Sjedinjenih Država, Grčke, Austrije, Turske, Makedonije, Hrvatske, Slovenije, Irana i Pakistana.

Istraga za ratne zločine pred Haškim sudom

On nije bio optužen za ratne zločine zbog svoje uloge tijekom rata u Bosni i Hercegovini, nakon njegove smrti, ICTY je obznanio da je Alija Izetbegović bio pod istragom za moguće ratne zločine na zahtjev političara iz Republike Srpske, i nekadašnje Herceg-Bosne, ali je istraga obustavljenja nakon njegove smrti.

Službeni zastupnik Tužiteljstva Haaškog suda, Hartmann, na upit o istinitosti istrage protiv Alije Izetbegovića zbog mogućih ratnih zločina počinjenih na tlu Bosne i Hercegovine, potvrdila je da je Alija Izetbegović bio pod istragom.[1]

Ocjena

Alija Izetbegović

Ovaj odlomak ili članak sadrži tekst koji nije pisan enciklopedijskim stilom te ga valja doraditi i možebitno skratiti. (Rasprava) Molimo vas, pomozite unaprijediti članak ponovno ga pišući ili ispravljajući u enciklopedijskom stilu.

Alija Izetbegović je, može se slobodno reći bez pretjerivanja i patetike, otac moderne bošnjačke nacije. Ta konstatacija obojena je velikom dozom ironije: Izetbegovićev životni credo i aktivnost bijahu prije svega usmjereni na islam, muslimansku solidarnost diljem svijeta, te ozbiljenje državnopravnoga sustava temeljenoga na islamskim vjerskim načelima sadržanima u šerijatskome pravu. Bosna i suvremeni bošnjački narod, koliko je moguće zaključiti iz njegove životne djelatnosti, nisu bili središtem Izetbegovićeve primarne lojalnosti. Čitaju li se tekstovi ovoga političara, te analizira li se njegova druga aktivnost, nameće se dojam da Izetbegović nije bio bošnjački nacionalist, niti je bio previše zainteresiran za nacionalnu kristalizaciju bošnjačkoga naroda u sastavnicama kulture koje nisu uključivale vjersku komponentu. Ukratko- islam, a ne bošnjaštvo (niti bosanstvo) bio je i ostao stožer Izetbegovićeva identiteta i političke djelatnosti. No, postavi li se njegova aktivnost u surječje prostora i vremena, razvidno je da je neposredan cilj Alije Izetbegovića bila "islamizacija Muslimana", ili snaženje islamske konfesionalne sastavnice u identitetu Bošnjaka- u kojem se vjerski čimbenik, iako temelj civilizacijske pripadnosti, u velikoj mjeri razvodnio ili rastočio u procesima modernizacije, europeizacije i akulturacije. Politička vizija Alije Izetbegovića uvijek je bila usredotočena na islamsku ekumenu, u kojoj bi bošnjačka država (na što većem ozemlju i ustrojena na islamističkim principima) bila utopljena kao dio u mozaiku.

Izetbegovićevi protivnici ga napadaju uglavnom sljedećim argumentima: tvrdnjom da se radi o vjerskom fanatiku koji je mrzio i htio iskorijeniti Hrvate i Srbe iz Bosne i Hercegovine; da se radi o političaru koji je kanio osnovati islamsku teokratsku državu na jugoistoku Europe, ili ostvariti dominaciju muslimanskih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, polako pretvarajući tamošnje Srbe i Hrvate u građane drugoga reda. Njegovi podupiratelji i zagovornici tvrde da je Izetbegović bio moderni musliman koji nije negirao islamsko nasljeđe modernih Bošnjaka, ali da mu je primarni cilj bila multikulturalna i višenacionalna suverena država Bosna i Hercegovina; također, često se tvrdi da mu glavnim programom bijaše nacionalna emancipacija i kristalizacija Bošnjaka, provedena u demokratskom ozračju. Koliko-toliko nepristrana raščlana dala bi sljedeće: Izetbegović nije bio vjerskim fanatikom (sa svim konotacijama koje ta kvalifikacija nosi)- no, glavni činitelj njegova identiteta i političkoga programa bijaše vjerski element. Također, ne postoje uvjerljivi dokazi da je bio, na bilo kojoj razni, opsjednut animozitetom prema Hrvatima i Srbima. Jedna od najpoznatijih, mnogo puta citiranih izjava predsjednika Izetbegovića bila je "Ko puca u fratre, puca u Bosnu", što je bila jasna poruka i metafora svima onima koji su imali prljave namjere prema katolicima ili pripadnicima drugih konfesija u Bosni, da je udar na nebošnjaka ujedno i udar na Bosnu. Isto, nije uvjerljiva tvrdnja da je bio zainteresiran za nacionalnu emancipaciju Bošnjaka izvan islama, niti da je bio gorljiv pristaša suverenosti Bosne i Hercegovine i njene teritorijalne cjelovitosti u AVNOJ-evskim granicama pod svaku cijenu.

Alija Izetbegović je smjerao, prije svega, «islamizirati» Bošnjake (prijašnje Muslimane), tj. ojačati njihov islamski identitet, i kao takve povezati ih, na više razina (kulturna, gospodarska, općecivilizacijska,..) s islamskim svijetom. Glede Bosne i Hercegovine, primarna politička aktivnost mu je bila da ojača prostorno i demografski muslimansko-bošnjački element, poveže ga sa sunarodnjacima u Sandžaku, kao i suvjernicima na Kosovu i dalje na istok. Za nacionalnu emancipaciju Bošnjaka na svim poljima nije imao sluha- na tom je pitanju, među inim, i došlo do raskola s Adilom Zulfikarpašićem i njegovim krugom. Ili, pojednostavljeno: za Izetbegovića i njegov najuži krug u SDA bošnjački identitet je bio podređen islamskom, dok je Zulfikarpašića i MBO islam bio samo jedna sastavnica- iako počesto najvažnija- u bošnjačkom identitetu. Ovdje valja napomenuti i to da je Izetbegović, kao pragmatičan političar svjestan konstelacije snaga u modernom svijetu, u više navrata pristajao na kompromise i u praksi ublažavao stavove, ostavljajući realizaciju vizije panislamske zajednice za neka buduća vremena. Na koncu se može postaviti pitanje: je li Izetbegović uspio u političkom projektu kojemu je posvetio život ? Iako se na to ne može dati jednoznačan odgovor zbog činjenice da je Bosna i Hercegovina, iako formalno suverena zemlja, u praksi politički protektorat SAD i EU, vjerojatno je istinita tvrdnja da je Izetbegović u dobroj mjeri, ali ne potpuno uspio u glavnim crtama. Bošnjaci su se ireverzibilno nacionalno emancipirali, no na takav način da je vjerska komponenta postala stožer etničke kristalizacije- što je i bio glavni cilj Alije Izetbegovića. Također, takvi, «reislamizirani» Bošnjaci (i njihova politička elita) uspostavili su značajne i snažne veze s islamskim svijetom, poglavito onim u kojem dominira vjerska, a ne sekularna vlast. Bosna i Hercegovina je zamrznuta kao protektorat, što otvara mogućnost širenja utjecaja Bošnjaka i na prostore koje etnički pokrivaju Srbi i Hrvati. No- tu su i zorne granice Izetbegovićeva programa. Unatoč reafirmaciji vjerske komponente u bošnjačkom nacionalnom biću, nije ni približno postignut stupanj vjersko-ideološke homogenizacije kakav je Izetbegović priželjkivao, kao ni snažna dominacija religije u svakodnevnom životu. Iako je bošnjačka politička elita i dalje proislamski obojena, desetljeća sekularizacije i modernizacije se nisu mogla poništiti: općecivilizacijski izbor i usmjerba velikoga dijela Bošnjaka ipak su Europa i zapad, a ne Bliski istok i islamska ekumena. Sljedeću dilemu o statusu Bošnjaka: radi li se o Europljanima koji su i muslimani, ili primarno o muslimanima koji žive u Europi, Izetbegović je ostavio kao baštinu svomu narodu; dilemu koju će tek budućnost razriješiti.