Kelti: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
m r2.7.2+) (robot Dodaje: mzn:سلت
Redak 65: Redak 65:
*[http://www.personal.utulsa.edu/~marc-carlson/calendar/coligni.html Calendrier de Coligny]
*[http://www.personal.utulsa.edu/~marc-carlson/calendar/coligni.html Calendrier de Coligny]


== Izvori ==
== Izvori =======
{{izvori}}
{{izvori}}


Inačica od 19. listopada 2012. u 11:19

Keltski križ

Kelti skupni naziv za plemena i narode koji su živjeli na sadašnjim područjima Velike Britanije, Irske, Belgije, Francuske i Švicarske, a miješajući se s ostalim narodima stigli su potom i do Panonije. Na prostoru današnje Hrvatske susreću se materijalni tragovi triju skupina Kelta. Istočni su Kelti Skordisci uglavnom u Posavini, a zapadni Taurisci oko slovenske granice i na sjeveru Boji u Međimurju, Prekomurju i Gradišću. Jezično Kelti čine posebnu granu indoeuropske etno-lingvističke porodice. U kopnenom dijelu zapadne Europe bili su poznati pod imenom Gali, a područje njihovog naseljavanja Galija.

U klasično antičko doba su Rimljani u doba republike imali prve dodire i sukobe s Keltima već u sjevernoj Italiji, gdje su su se keltski Gali u 6. i 5. stoljeću naselili sjeverno od rijeke Pada (Po). Potom su se Rimljani u daljem osvajanju današnje Francuske sukobili s glavninom Kelta u Galiji pod njihovim najjačim vojskovođom Vercingetoriksom, pa o tim Galskim ratovima sve do Cezara postoji niz rimskih zapisa s najviše detalja o Keltima, među kojima je najpoznatiji i naopsežniji latinski tekst De bello Gallico u više svezaka.

Negdje oko 600. pr. Kr., plemena koja su koristila željezo predvođena bogatim vođama, iz Galije (Francuska) su se proširila do središnje Europe. Govorili su keltskim jezikom, pretkom ili davnim rođakom irskog jezika kakav danas poznajemo. Bila je to skupina različitih naroda povezanih zajedničkim jezikom i sličnim izgledom, načinom odijevanja i života, koje su Grci poznavali pod nazivom Keltoi, odnosno Kelti. Dugo su vremena dominirali srednjom i zapadnom Europom, a napadali su i Grčku i Rim. Proširili su se na jugozapadu do Španjolske i Portugala, na istoku do Ukrajine te Male Azije, i na sjever do Velike Britanije i Irske. Zapise o Keltima možemo naći zahvaljujući starim rimskim i grčkim dokumentima, te srednjovjekovnim piscima iz Irske.

Jedan od važnijih zapisa o britanskim Keltima načinio je Tacit, rimski povjesničar i zet prvog rimskog namjesnika u Britaniji koji je napisao da je stanovništvo koje je živjelo u Britaniji "barbarsko", naglašavajući pritom da je razjedinjeno. Strabon, rimski geograf i povjesničar napisao je da je stanovništvo Britanije proizvodilo pšenicu, stoku, zlato, srebro, željezo, kositar, životinjske kože, robove i pse za lov. Važno je naglasiti da Rimljani nisu osvojili cijelu Britaniju pa stoga nisu imali uvid u sva keltska plemena. Gaj Julije Cezar smatrao je da "najciviliziraniji stanovnici" žive u obalnim područjima Kenta, gdje se on iskrcao. Cezar je vjerovao da najveći dio plemena u unutrašnjosti nije uzgajao pšenicu nego da je živio na mlijeku i mesu i odijevao se u životinjsku kožu. Najviše ga se dojmilo njihovo neustrašivo držanje u borbi. Nosili su duge keltske mačeve i borili se bez oklopa na tijelu. Cezar govori da svi Briti boje tijelo sačem koji im daje modru boju. Nose dugu kosu i briju cijelo tijelo osim glave i gornje usnice.

Keltsko društvo

Keltska plemena imali su tri glavne klase: ratnike, druide i ratare. Ratovanje je bilo važan dio života pa su ratnici sa sofisticiranim oružjem pripadali aristokraciji. Rimljani su identificirali 12 plemena u dijelovima Britanije koje su osvojili. U svakom je plemenu na jednom kraju društvenog spektra bila "aristokracija" koja je vjerojatno bila oslobođena svakodnevnih poslova u polju, a na drugom kraju bili su ratari. Druidi su bili "svećeničko društvo" mudraca ili proroka koji su, osim što su podučavali mladež, mogli donositi i presude u sporovima među odraslima. Oni su imali javnu ulogu u zajednici i za to su bili plaćeni u novcu ili naravi. Cezar je vjerovao da su imali svetišta u prirodi, u hrastovim šumama, gdje su Mjesec i hrastova stabla (i katkad imela) igrali važnu ulogu u njihovim obredima. Bili su i vjerske vođe koji su često vladali životom i smrću ostalih pripadnika plemena. Ratari su uzgajali stoku i obrađivali zemlju željeznim oruđem te održavali kompletno gospodarstvo. Kelti su živjeli u utvrđenim logorima zvanima hillfort. Iako su građene za obranu, te utvrde su i ujedno i mjesto trgovine i vjerska svetišta-neke su čak prerasle i u gradove. Svako je pogansko keltsko pleme imalo svoga kralja, a možda čak i svoje bogove. Vješti metalci vjerojatno su imali visok status.

Cezar je bio prvi koji je opisao i tamošnje žene, te je ustvrdio da ih dijele skupine od 10 do 12 muškaraca, uglavnom očeva i sinova.

Obredi

Druidi nisu ostavili pisane zapise pa su njihovi obredi obavijeni velom tajne. Kelti su štovali mnoge bogove i duhove, drveća, stijena i planina. Jedan od najstarijih bogova bio je Cernunno, poznat kao gospodar zvijeri. Često se prikazivao sa rogovima ili sa rogatim životinjama, kao što su jeleni. Često se prikazivao i kako nosi zlatne torce i smatra se da predstavlja plodnost i obilje. Poganskim Keltima glava je bila jako važna, kao i broj "3". Jedan od običaja bio je odrezati glavu mrtvom neprijatelju, objesiti je o konjske uzde, a zatim je javno izložiti. To je možda bilo stoga što su druidi vjerovali da je čovjekova duša u njegovoj glavi i mora se pokoriti.

Pismo i kalendar

Za razliku od mnogih ondašnjih naroda Europe, Kelti su znali za pismo i ostavili su bezbroj epigrafskih dokumenata. Koristili su 4 tipa slova: grčka (posebno na jugu Francuske), iberijska, etrurska i latinična. Najduži je poznati natpis Galski kalendar (Calendrier de Coligny) pronadjen u Apolonovom hramu u francuskom mjestu Coligny, departman Ain, s nekih 200 redova.

Umjetnost i ukrasi

Kelti su bili ratnički narod, no bili su i nadareni zanatlije i umjetnici. Keltski metalci isticali su se u ukrašavanju oružja, nakita, posuđa i zrcala. Nakon prelaska na kršćanstvo, keltski svećenici na, Britanskom otočju ilustrirali su svete knjige čudesnim detaljima. U Lindisfarnskim evanđeljima (o.700) ima 45 različiti boja a sve su napravljene od mljeveni minerala ili biljnih bojila. Mnogi najljepši brončani keltski štitovi bili su previše tanki da bi se koristili u bitkama i njihova namjena je bila samo dekorativne prirode. Štit Battersea vjerojatno se koristio samo vojne smotre. Jedan takav štit pronađen je u rijeci Temzi u Londonu 1857.god.

Kršćanstvo

U Britaniju je kršćanstvo stiglo tijekom rimske vladavine ali se nije duboko ukorijenilo. Međutim, jedan preobraćenik, sv.Patrik , nastavio je preobraćivati pogansku keltsku Irsku u 5. st. Nakon toga Kelti su sa oduševljenjem prihvatili ovu vjeru i Irska je postala kršćansko uporište sljedeća tri stoljeća. Keltsko kršćanstvo je bilo poznato po strogom redovničkom životu ushićenosti njihovom pobožnošću. Od 6 st. bilo je jednoćelijskih samostana za jednog redovnika, ali i zajednica veličine grada. Nakon što su irski kršćani osnovali samostane u Britaniji, Francuskoj,i sjevernoj Italiji, počeli su pokrštavati domorodačko stanovništvo. Redovnici su voljeli učiti i pridonijeli su očuvanju kulture u Europi tijekom kaosa što je uslijedio nakon pada Rimskog Carstva . Irski redovnici djelovali su sa otoka Iona u zapadnoj Škotskoj i stvorili su prekrasnu Knjigu Kellsa o. 800.god., s izuzetnim iluminiranim (ukrašenim) slovima.

Mitovi

Poganski Kelti su imali bogatu usmenu predaju. Njihove priče obuhvaćaju mitove o moćnim bogovima, kao što su velški Bran Blaženi i irski Dagda (otac bogova), legende o neustrašivim ratnim junacima, kao što je Culchulain i kralj Artur, te priče o magičnim stvorenjima iz podzemnog svijeta. Budući da Kelti nisu imali pisani jezik, redovnici su kasnije zapisali priče za buduće naraštaje.Prva pisana legenda o velškom čarobnjaku Merlinu govori da je on bio keltski dječak čiji je otac bio vrag. Vrlo rano je otkrio da može proricati budućnost. U kasnijim pričama pojavljuje se kao čarobnjak i učitelj englenskog kralj Artura.

Jezici

Danas se govore i pišu još dvije vrste keltskog jezika: britonski (bretonski, velški i kornvolski) te gaelski (irski, gelski, manski), svi vuku podrijetlo iz zajedničkog drevnog indoeuropskog jezika.

Keltski narodi

Današnji keltski narodi žive na Britanskom otočju i području Bretanje u Francuskoj. Njihovi predstavnici su: Bretonci, Geli, Irci, Kornvolci, Manci i Velšani.

Kelti u Hrvatskoj

Literatura

  • J. Filip: Keltove ve stredni Evrope. Praha 1956.
  • P.M. Duval: Les Celtes. Paris 1977.
  • V. Kruta, M. Szabo: Die Kelten. Freiburg-Basel-Wien, 1979.
  • M. Guštin: Die Kelten in Jugoslavien (Übersicht über dem archäologische Fundgut). Arheološki muzej, Ljubljana 1984.
  • M. Guštin, D. Božič, L. Bakarić: Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije. Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984.

Vanjske poveznice

Izvori =====

  1. ↑ A. Mocsy and S. Frere, Pannonia and Upper Moesia. A History of the Middle Danube Provinces of the Roman Empire. p. 14.
  2. ↑ Andrea Faber, Körpergräber des 1.-3. Jahrhunderts in der römischen Welt: internationales Kolloquium, Frankfurt am Main, 19.-20. November 2004, ISBN 3882705019, p. 144.
  3. ↑ Velika Dautova-Ruševljan and Miroslav Vujović, Rimska vojska u Sremu, 2006, p. 131: "extended as far as Ruma whence continued the territory of another community named after the Celtic tribe of Cornacates"
  4. ↑ Géza Alföldy, Noricum, Tome 3 of History of the Provinces of the Roman Empire, 1974, p. 69.
  5. ↑ Alan Bowman, Edward Champlin, and Andrew Lintott, The Cambridge Ancient History, Vol. 10: The Augustan Empire, 43 BC-AD 69, 1996, p. 580: "... 580 I3h. DANUBIAN AND BALKAN PROVINCES Tricornenses of Tricornium (Ritopek) replaced the Celegeri, the Picensii of Pincum ..."
  6. ↑ Dubravka Balen-Letunič, 40 godina arheoloških istraživanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, 1986, p. 52: "and the Celtic Serretes"
  7. ↑ John T. Koch, Celtic culture: a historical encyclopedia, ISBN 1851094407, 2006, p. 907.
  8. ↑ a b J. J. Wilkes, The Illyrians, 1992, ISBN 0631198075, p. 81: "In Roman Pannonia the Latobici and Varciani who dwelt east of the Venetic Catari in the upper Sava valley were Celtic but the Colapiani of ..."
  9. ↑ J. J. Wilkes, The Illyrians, 1992, ISBN 0631198075, p. 140: "... Autariatae at the expense of the Triballi until, as Strabo remarks, they in their turn were overcome by the Celtic Scordisci in the early third century"
  10. ↑ Wilkes, J. J. The Illyrians, 1992,ISBN 0631198075,page 217,"... with high mountains, Siculotae (24), Glintidiones (44) and Scirtari, who dwelt along the border with Macedonia. In northeast Bosnia the Dindari are located by the record of one of their chiefs (principes) in the Drina valley"
  11. ↑ J. J. Wilkes, The Illyrians, 1992, ISBN 0631198075, p. 217.
  12. ↑ J. J. Wilkes, Dalmatia, Tome 2 of History of the Provinces of the Roman Empire, 1969, pp. 154 and 482.
  13. ↑ Charles Anthon, A Classical Dictionary: Containing The Principal Proper Names Mentioned In Ancient Authors, Part One, 2005, p. 539: "... Tor, " elevated," " a mountain. (Strabo, 293)"; "the Iapodes (Strabo, 313), a Gallo-Illyrian race occupying the valleys of ..."
  14. ↑ J. J. Wilkes, The Illyrians, 1992, ISBN 0631198075, p. 79: "along with the evidence of name formulae, a Venetic element among the Japodes. A group of names identified by Alföldy as of Celtic origin: Ammida, Andes, Iaritus, Matera, Maxa,"

Predložak:Link FA

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Kelti&oldid=3721557"