Nezavisna Država Hrvatska: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m r2.7.2) (robot Mijenja: ar, be, bg, ca, da, eo, ja, ko, ro, ru, sr, tr, uk, zh
Redak 467: Redak 467:


[[an:Estato Independient de Croacia]]
[[an:Estato Independient de Croacia]]
[[ar:دولة كرواتيا المستقلة]]
[[ar:???? ??????? ????????]]
[[be:Незалежная дзяржава Харватыя]]
[[be:?????????? ???????? ????????]]
[[bg:Независима хърватска държава]]
[[bg:?????????? ????????? ???????]]
[[bs:Nezavisna država Hrvatska]]
[[bs:Nezavisna država Hrvatska]]
[[ca:Estat independent de Croacia]]
[[ca:Estat independent de Croàcia]]
[[cs:Nezávislý stát Chorvatsko]]
[[cs:Nezávislý stát Chorvatsko]]
[[da:Den Uafhangige Stat Kroatien]]
[[da:Den Uafhængige Stat Kroatien]]
[[de:Unabhängiger Staat Kroatien]]
[[de:Unabhängiger Staat Kroatien]]
[[en:Independent State of Croatia]]
[[en:Independent State of Croatia]]
[[eo:Sendependa stato Kroatio]]
[[eo:Sendependa ŝtato Kroatio]]
[[es:Estado Independiente de Croacia]]
[[es:Estado Independiente de Croacia]]
[[eu:Kroaziako Estatu Independentea]]
[[eu:Kroaziako Estatu Independentea]]
Redak 483: Redak 483:
[[hu:Független Horvát Állam]]
[[hu:Független Horvát Állam]]
[[it:Stato Indipendente di Croazia]]
[[it:Stato Indipendente di Croazia]]
[[ja:????????]]
[[ja:クロアチア独立国]]
[[ko:????? ???]]
[[ko:크로아티아 독립국]]
[[nl:Onafhankelijke Staat Kroatië]]
[[nl:Onafhankelijke Staat Kroatië]]
[[no:Den uavhengige staten Kroatia]]
[[no:Den uavhengige staten Kroatia]]
[[pl:Niepodległe Państwo Chorwackie]]
[[pl:Niepodległe Państwo Chorwackie]]
[[pt:Estado Independente da Croácia]]
[[pt:Estado Independente da Croácia]]
[[ro:Statul Independent al Croa?iei]]
[[ro:Statul Independent al Croației]]
[[ru:Независимое государство Хорватия]]
[[ru:??????????? ??????????? ????????]]
[[sh:Nezavisna Država Hrvatska]]
[[sh:Nezavisna Država Hrvatska]]
[[simple:Independent State of Croatia]]
[[simple:Independent State of Croatia]]
[[sl:Neodvisna država Hrvaška]]
[[sl:Neodvisna država Hrvaška]]
[[sr:Независна Држава Хрватска]]
[[sr:????????? ?????? ????????]]
[[sv:Oberoende staten Kroatien]]
[[sv:Oberoende staten Kroatien]]
[[tr:Hirvatistan Bagimsiz Devleti]]
[[tr:Hırvatistan Bağımsız Devleti]]
[[uk:Незалежна Держава Хорватія]]
[[uk:????????? ??????? ????????]]
[[zh:????????]]
[[zh:克羅埃西亞獨立國]]

Inačica od 29. listopada 2012. u 16:48

Ovo je glavno značenje pojma Nezavisna Država Hrvatska. Za novine koje je izdavala hrvatska emigracija u Kanadi pogledajte Nezavisna Država Hrvatska (Toronto).
Nezavisna Država Hrvatska
Marionetska država Velikog Njemačkog Reicha i Kraljevine Italije1

1941. – 1945.
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Nezavisne Države Hrvatske
Lokacija Nezavisne Države Hrvatske
Glavni grad Zagreb
Jezik/ci hrvatski
Religija katoličanstvo, islam, luteranstvo i hrvatsko pravoslavlje
Vlada Diktatura
Kralj
 - 1941. – 1943. Tomislav II.
Poglavnik
 - 1941. – 1945. Ante Pavelić
Legislatura Zakonodavno povjereništvo pri instituciji Poglavnika
Povijest Drugi svjetski rat
 - Proglašenje o uspostavi 10. travnja 1941.
 - ukinuta 8. svibnja 1945.
Površina
 - 1941. 98.572 km²
 - 1943. 102.771 km²
Stanovništvo
 - 1941. 6.285.000 
     Gustoća 63,8 st/km² 
Valuta hrvatska kuna
1 - Godine 1943. Italija kapitulira, čime je NDH prestala biti pod njenim utjecajem.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je bila marionetska država Sila Osovine. Osnovana je 10. travnja 1941. nakon raspada i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije na inicijativu nacionalsocijalističke Njemačke i fašističke Italije, o kojima je potpuno ovisila. Državom je vladao vođa ustaškoga pokreta poglavnik Ante Pavelić, dok je kralj Tomislav II. imao samo simboličnu ulogu koja je i kao takva ukinuta nakon talijanske kapitulacije 1943. NDH je također bila teritorijalni kondominij Njemačke i Italije. Sjeverna i srednja Dalmacije, dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara pripojeni su Italiji, pod čijom su kontrolom bila sve do pada Mussolinija. Baranja i Međimurje priključeni su Mađarskoj. Na području NDH ustaški pokret provodio je holokaust prema Židovima i Romima, dok su nad Srbima počinjeni brojni zločini te su postali građani drugog reda. Procjenjuje se da je ubijeno oko 30.000 Židova[1] te otprilike jednako Roma, dok je broj stradalih civila Srba oko 217.000.[2] Žestoko su progonjeni svi protivnici režima, pogotovo komunisti. Država je nestala sa svjetske pozornice zajedno s Trećim Reichom u svibnju 1945. godine.

Značenje

Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju inačice rješenja hrvatskog pitanja koje se temeljilo na rasformiranju Jugoslavije.[3] No, ona je istodobno značila i vezivanje Hrvatske uz fašističke sile i prenošenje fašističkog modela organizacije vlasti i političke prakse Njemačke i Italije u Hrvatsku, uz nazočnost njemačkih i talijanskih vojnih snaga.[3] One su od ustaške vlade smatrane saveznicima, a u širim slojevima stanovništva bile su doživljene kao okupatorske.[3] Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, njezino slobodno djelovanje ograničavali su Nijemci i Talijani, tako da su sve važnije odluke u državi bile donesene uz pristanak "saveznika".

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

NDH se pojavila kao diskontinuitet u odnosu na dotadašnje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika.[4] Golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno je dočekala slom mrske Jugoslavije, no, to nije imalo veze s nacističkom ili fašističkom ideologijom. Zbog servilne, rasističke i terorističke politike režima, uskoro je uslijedilo otriježnjenje, te su se Hrvati razdijelili na većinu koja je pasivno čekala razvoj događaja (dobar je primjer Bilandžićeve analiza izostajanja masovnoga ustanka poslije pada Italije) i na manjinu koja je podupirala NDH ili partizanski pokret.

Stvaranje

Pozadina

Još od početka dvadesetih godina dio političkih struja u Hrvatskoj traži rješenje tzv. hrvatskog pitanja, pokušavajući za to naći vanjske saveznike - od SSSR-a[5] do Lige naroda.[6][7] Opcija samostalne ili autonomne Hrvatske afirmirana je kroz politiku HSS-a i Stjepana Radića, a nakon režimskog nasilja, koje je vrhunac doživjelo atentatom u beogradskoj skupštini, veliki dio stanovništva pristaje uz nju.

Ante Pavelić je kao predsjednik HSP-a još od 1927. razgovarao s Fašističkom Italijom o zamjeni teritorija za podršku nezavisnoj Hrvatskoj.[8][9] Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929., kojom je zabranjen rad svih stranaka, pa tako i HSP-a, dio pravaša na čelu s Pavelićem odlazi u emigraciju. Mussolini je tada ponudio Paveliću i Ustašama utočište u Italiji i dopustio im uvježbavanje za rat protiv Jugoslavije. U zamjenu za svesrdnu podršku i političku zaštitu, Mussolini je zahtijevao da Pavelić prista na predaju istočnojadranske obale Italiji ako Ustaše uspješno sruše Jugoslaviju. Kasnije se Pavelićeva "revolucionarna organizacija" organizira i u Mađarskoj. Jedan manji dio tzv. domovinskih ustaša djelovao je i u Hrvatskoj. Neuspjelim Velebitskim ustankom 1932. i pojedinačnim terorističkim akcijama Ustaše su skretale pozornost na sebe u domovini, ali bez većeg uspjeha. Najuspješnija teroristička akcija bio je atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934., izvršen u suradnji s makedonskom revolucionarnom skupinom VMRO. Nakon stvaranja Banovine Hrvatske u 26. kolovoza 1939., skupina oko Pavelića je žestoko napala bilo kakvu politiku sporazuma sa Srbima i podjelu BiH, zahtijevajući za Hrvatsku daleko veći teritorij. No, za čitavo predratno vrijeme, ustaški je pokret u Hrvatskoj bio marginalna pojava.[10]

Njemačka uopće nije imala namjeru rušiti Jugoslaviju, budući da je ona pristupila Trojnom paktu 25. ožujka 1941. Vojni puč protiv pakta generala Simovića, poduprt od strane britanske obavještajne službe, Hitler je doživio kao vlastitu uvredu, te je bijesno izdao naredbu "za uništenje Jugoslavije vojno i kao nacije, bez čekanja jamstava vjernosti paktu",[11] iako je Simovićeva vlada pokazivala spremnost za ostanak u paktu.[12] Hitler nije bio oduševljen Mussolinijevim planom o stvaranju marionetske hrvatske države,[13] među ostalim, upravo i zbog slabe podrške ustašama u Hrvatskoj. Isprva je tražio da područja izvan talijanske interesne zone postanu dio Horthyjeve Mađarske kao autonomna pokrajina, kako bi zadovoljio mađarske apetite.[14] Tako je mađarskoj strani 28. ožujka i ponovno 19. travnja ponuđena čitava Hrvatska sjeverno od talijanske interesne zone, što su Mađari odbili, odgovorivši da ih zanima samo pristup moru te drugi dijelovi teritorija - Bačka, Baranja, Banat, Međimurje.[15]

Napad na Jugoslaviju

Datoteka:Oclocracia.jpg
Ulazak njemačke vojske u Zagreb, 10. travnja 1941.
Hrvatski narod, 10. 4. 1941.
Logotip Wikizvora
Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Proglašenje NDH
Logotip Wikizvora
Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Mačekova izjava

Nakon odluke o vojnom napadu na Kraljevinu Jugoslaviju, sile Osovine odlučile su podržati stvaranje hrvatske države.[8] Istovremeno s naredbom za napad na Jugoslaviju Hitler izdaje direktivu SS-Brigadeführeru Edmundu Veesenmayeru da na području budućih ostataka Jugoslavije pronađe pogodne osobe za rukovođenje novih, nacističkoj Njemačkoj prijateljskih država, koje će biti stvorene.[16] Nijemci su smatrali da vodstvo te države treba pripasti HSS-u, najjačoj i najbolje organiziranoj stranci.[8] Fašistička Italija svoje je povjerenje usmjerila ka ustaškoj organizaciji.[8] Još potkraj ožujka 1941. održan je sastanak između Mussolinija i Pavelića.[8] Mussolini je Paveliću dao do znanja da će Italija omogućiti Ustašama preuzimanje vlasti u Hrvatskoj, a Pavelić se složio s talijanskim teritorijalnim zahtjevima na jadranskoj obali.[8] Njemački pak izaslanik Edmund Veesenmayer je za to vrijeme više puta kontaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Maček odbijao, budući da je smatrao da će sile Osovine izgubiti rat.[8] Nakon Mačekova odbijanja, i Nijemci su se složili da Pavelić i ustaška organizacija budu na vlasti u hrvatskoj državi.[8]

Kraljevina Jugoslavija je kapitulirala za svega 11 dana. Na području Hrvatske otpor nadolazećim talijanskim i njemačkim snagama je pružan samo u područjima s većinskim srpskim stanovništvom.[8] Hrvatska seljačka zaštita se stavila na raspolaganje čuvajući javne ustanove i razoružavajući i zarobljavajući jedinice jugoslavenske vojske.[17] Zaštita je čuvala javne zgrade, ceste i mostove, kao i vojna i druga skladišta, ali i privatno vlasništvo i osiguravala red i mir.[17] Hrvati u Jugoslavenskoj vojsci masovno su dezertirali, a vrlo mali broj ih se javio na proglas mobilizacije, što govori o raspoloženju prema Kraljevini Jugoslaviji.[18] Nijemci su generalno dočekivani kao osloboditelji.[18] Njemačke i talijanske trupe zauzele su Sarajevo i Split tek 15. travnja, a kapitulacija snaga Kraljevine Jugoslavije uslijedila je 17. travnja. Nakon nastanka NDH i Srbije pod Vladom narodnog spasa zadatak Veesenmayera je bila pomoć u ustroju novonastalih država.[16]

Bjelovarski ustanak

Proglas Slavka Kvaternika o uspostavi NDH, izvorni audio zapis (video je ilustrativan)

Hrvati u Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci nakon izbijanja rata masovno počinju otkazivati poslušnost.[19] Dana 8. travnja otvoreno su se pobunili 108. pješačka pukovnija u Velikom Grđevcu i 40. dopunska pukovnija u Severinu.[19] Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žanadarmerijsku postaju u Garešnici, stižu u Bjelovar i pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu koji istoga dana proglašava "uskrsnuće" hrvatske države.[19] U Bjelovar sljedećeg dana stižu i vojnici iz drugih postrojbi, što je bio znak očitog raspada jugoslavenske vojske[19].

Proglašenje

Od 5. travnja 1941. Ante Pavelić preko radio-postaje glavnog ustaškog stana "Velebit" poziva hrvatski narod na uspostavu Hrvatske Države. 10. travnja bivši austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik, u dogovoru s njemačkim izaslanikom Edmund Veesenmayerom,[16] proglasio je uspostavu NDH preko Radija Zagreb u 16 sati, dok je njemačka vojska ušla u Zagreb sat vremena kasnije.[20] Veesenmayer je ipak nagovorio Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju.[20] Istog dana izašlo je posebno izdanje dotad malo poznatih novina "Hrvatski narod", kojim se objavljuje uspostava NDH.[18] Većina građana je bila poprilično zbunjena ovim obavijestima.[18]

U jutarnjim satima 15. travnja stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja imenovao je prvu hrvatsku vladu, u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada je bila glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama samog Pavelića. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti dolazi i do prvih razočaranja.[21]

Zemljopisno područje

NDH krajem 1941. Bijela linija označava podjelu NDH na talijansku i njemačku okupacijsku zonu.
Podrobnije prikazano razgraničenje Prve zone, izravno priključene Italiji, i NDH u Dalmaciji

Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941. proglasio da će nova država zauzeti "cjelokupno povijesno područje" Hrvatske. NDH faktički nikada nije preuzela kontrolu nad svim prostorima na koje je pretendirala. Prilikom uspostave podrazumijevalo se da će nova država zauzeti cijelo dosadašnje područje Banovine Hrvatske i ostatak Bosne i Hercegovine s granicom na Drini, kao i Boku Kotorsku. Pavelić je pretendirao i na područje Sandžaka i Novog Pazara zbog muslimanskog stanovništva, čak je tamo upućena i ustaška bojna, no Talijani su to otklonili.[13] Područja Istre, Rijeke, Zadra i otoka Krka, Cresa i Lošinja bila su od 1919. u sastavu Italije i na njih se nije računalo. Međimurje i Baranju, koja nije bila u sastavu Banovine Hrvatske, zaposjela je tijekom Travanjskog rata i 10. srpnja 1941. pripojila Mađarska.[22] NDH je bila podijeljena linijom na njemačku i talijansku interesnu zonu (sferu), određenu njihovim geopolitičkim i ekonomskim interesima. NDH nije kontrolirala čak ni veliki dio svog formalnog teritorija. Razlog tome bila je talijanska okupacijska vojna i civilna vlast u najvećem dijelu svoje interesne sfere, kao i u narodnooslobodilačkom pokretu, koji je držao značajne dijelove NDH (pogotovo teže pristupačne) pod svojom kontrolom.

  • Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom 13. svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu NDH i Trećeg Reicha.
  • Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije te dijelove Gorskog Kotara i Hrvatskog Primorja. NDH je dobila izlaz na more u kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (prvobitno pripojenim Italiji) te na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maun, Lokrum, Lopud i Koločep. Pavelićevo ustupanje Italiji područja s 400.000 stanovnika, velikom većinom Hrvata, izazvalo je ogorčenje ne samo među širim slojevima naroda, nego i među mnogim njegovim najbiližim suradnicima.[21] Nadalje, Rimskim ugovorima talijanska interesna zona u NDH podijeljena je na tri zone - prva je izravno priključena Italiji, dok su u ostale dvije Talijani vršili de facto ili de iure i civilnu i vojnu vlast, pogotovo nakon okupacije 2. i 3. zone 7. rujna 1941.
  • Granicu izmedu Hrvatske i Mađarske tvorila je rijeka Drava, no nije bila riješena ugovorom, jer se NDH nije htjela odreći Međimurja.[22] Pavelić je prosvjedovao protiv okupacije, ali Treći Reich je stao na stranu Mađarske, budući da joj je obećao područja izgubljena 1918. kao nagradu za napad na Jugoslaviju.[22], tako da je Međimurje ostalo pod mađarskom vlašću sve do oslobođenja, kada ga zauzimaju jedinice NOVJ. Kako bi pokazala svoj stav prema mađarskoj okupaciji, NDH je osnovala i Veliku župu Baranja sa sjedištem u Osijeku, iako župa nije obuhvaćala nijedan dio Baranje.
  • Granica prema Srbiji označena je nakon konzultacija s Njemačkom zakonom donesenim 7. lipnja 1941. crtom stare granice između Austro-Ugarske i Srbije. Istočni dio Srijema je nominalno bio dijelom NDH, ali ga je iz vlastitih sigurnosnih i strateških razloga Treći Reich držao pod svojom upravom pod nazivom Ostsyrmien.
  • Granica prema talijanskoj marionetskoj Kraljevini Crnoj Gori određena je 27. listopada 1941. dogovorom s Italijom. Time je Italija izravno priključila južni dio Konavala s Prevlakom i mjestom Gruda anektiranom području Boke kotorske.

Nakon talijanske kapitulacije

8. rujna 1943. Italija je kapitulirala i NDH je službeno proglasila ugovore iz Rapalla (1920.) i Rima (1941.) nevažećima. Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop odobrio je NDH preuzimanje područja predanih Rimskim sporazumima.[23] Stvarnu upravu preuzima u prvi mah Narodnooslobodilački pokret, a zatim Nijemci koji potiskuju partizanske jedinice i zauzimaju većinu teritorija.[23] 11. rujna 1943., ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković primio je poruku njemačkog konzula Siegfrieda Kaschea da NDH treba pričekati prije preuzimanja Istre, Kvarnera i ostalih područja iz Rapallskog ugovora. Naime, dan ranije, Treći Reich je već uključio Istru, Rijeku, Kvarner i dijelove Hrvatskog primorja s Gorskim kotarom u svoju Operativnu zonu Jadransko primorje. Zadar su okupirale isključivo njemačke oružane snage, te je ostao formalno dio Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike.[23] Tako je formalno NDH pripala tek sjeverozapadna Dalmacija, bez Zadra.[23] No, i tu su joj Nijemci prepustili tek ograničene civilne funkcije.[23] NDH je ulagala velike napore kako bi joj Nijemci barem formalno predali Boku kotorsku te je priključili NDH, no Nijemci to nisu dopustili zbog strateškog značenja.[24]

Zemljopisni podaci

  • Najduže plovne rijeke: Sava 593 km, Dunav 213 km, Drava 133 km, Kupa 70 km, Bosut 40 km, Neretva 20 km
  • Najviši vrhovi: Maglić 2387 m, Ploča na Čvrsnici 2228 m, Vranica 2112 m, Prenj 2102 m, Treskavica 2088 m
  • Najveći gradovi: Zagreb, Osijek, Brod na Savi
Brojidbeni ured
(Matković)[25]
Brojidbeni ured
(Košutić)[26]
Njemački podatci
svibanj 1941.[27][28]
Površina
(1941.)
115.133 km2 100.265 km2 98.572 km2

Stanovništvo

Područje na kojem je proglašena Nezavisna Država Hrvatska imalo je po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika, a po proračunu Vladimira Žerjavića za 1941. 6.869.000 (±1%). Međutim, od tog broja, koji se odnosi na područje na koje je NDH "polagala pravo", valja odbiti realno stanje. Na području Dalmacije, koje je predano Italiji, živjelo je oko 400.000 Hrvata i oko 15% Srba. Treba također odbiti Međimurje, koje je cijelo vrijeme postojanja NDH bilo pod mađarskom okupacijom. U odnosu na stanje u Banovini Hrvatskoj, NDH je izgubila područje na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata, a dobila područje na kojem je živjelo više od milijun Srba. Poticana je kolonizacija Slavonije stanovništvom Dalmacije, Like, Zagorja i Bosne i Hercegovine.[29] Postojali su Uredi za kolonizaciju u gradovima Mostaru, Osijeku, Petrinji, Sarajevu, Srijemskoj Mitrovici i Zagrebu.[29]

Za vrijeme NDH objavljivani su razni podaci o površini i stanovništvu. Izvješću Državnog brojibenog (statističkog) ureda koje donosi Hrvoje Matković nedostaje primjedba (što je iz navedene brojke očito) da je u površinu uračunata i cijela Dalmacija, vjerojatno stoga što se u to vrijeme na nju još računalo kao teritorij NDH. Čini se da se kao najtočnije može uzeti službeno izvješće njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, budući da su izuzeti Dalmacija i Međimurje.[28]

Brojidbeni ured
(Matković)[30]
Brojidbeni ured
(Košutić)[26]
Njemački podatci
svibanj 1941.[27][28]
Hrvati
Od toga Muslimani
4.817.000 4.868.831 4.000.000
700.000
Srbi 1.848.000 1.250.000 1.925.000
Nijemci 145.000 170.000 150.000
Mađari 70.000 69.000 70.000
Slovenci 37.000 37.000 30.000
Židovi / 40.000 40.000
Česi i Slovaci 44.267 / 65.000
Ukupno 6.966.729 6.474.331 6.285.000
Hrvati izvan Hrvatske 1.727.548 2.342.548 /

Ekonomija

Ploča Rizničkog upraviteljstva NDH u Zagrebu

NDH se nalazila u iznimno teškoj gospodarskoj situaciji. Država je morala snositi troškove svih njemačkih i dijela talijanskih snaga na svom području.[8] Talijanska okupacija joj je oduzela pomorsku privredu i brodogradnju, a mađarska najnaprednija poljoprivredna područja. Nešto kasnije partizani su pod svoju kontrolu stavili i velik dio poljoprivrede, te šume, i blokirali vitalne prometne pravce. Nadalje, njemački i talijanski interesi na području NDH su uglavnom bili gospodarski. Italija se planirala okoristiti nalazištima boksita u Dalmaciji i Hercegovini te drvom.[31] No, Njemačka je željela boksit za sebe. Iz boksitnih jama u NDH moglo se (bez novih investicija) eksploatirati najmanje 500.000 tona godišnje, što je za njemačku proizvodnju aluminija bilo „od životne važnosti“, jer je činilo nešto više od 40% ukupnih njemačkih potreba.[32] Kako je rat odmicao, sve veći dio industrije stavljan je u njemačku službu, posebno željezara u Zenici i današnji Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, kao i rudnici i šume.[31] Sukcesijom jugoslavenskih, 1941. su osnovane Hrvatske državne željeznice.

Gradsko je stanovništvo naglo siromašilo i mnogi su bili na rubu gladi. Visoka inflacija koju nije pratio porast primanja, nezaposlenost koja prisiljava na odlazak na rad u Njemačku i činjenica da ukupan broj radnika i osoba odvedenih u Njemačku s područja NDH na prisilni i robovski rad premašuje 200.000 značajno su poremetile bilo kakvo funkcioniranje gospodarstva.[8] Bilo je zabranjeno "sakrivanje i stavljanje izvan prometa" živežnih namirnica, a rast cijena se pokušao umanjiti najstrožim kaznama, po potrebi i smrtnom.[33] Seljaci su bili strijeljani, jer su, umjesto da viškove svojih poljoprivrednih proizvoda predaju po ograničenim cijenama Hrvatskom državnom monopolu, robu pokušali prodati na crnom tržištu.[34]

Monetarna politika

Kovanica vrijednosti dvije kune, 1941.

Monetarnu politiku vodila je Hrvatska državna banka. U NDH je 8. srpnja 1941. kao sredstvo plaćanja uvedena kuna, koja se dijelila na 100 banica. Zamjena dinara Kraljevine Jugoslavije za kunu obavljena je u omjeru 1:1 do 29. studenog.[35] Zakonskom odredbom o novcu NDH, određeno je da vrijednost jedne kune odgovara vrijednosti od 17.921 mg zlata.[35] Na području NDH za naplaćivanje roba i usluga koristili su se dinari koji su preostali iz Kraljevine Jugoslavije (sve do 1942.), talijanske lire (do pada Italije 1943.) te njemačka reichsmarka. Korištenje dinara preostalih iz Kraljevine Jugoslavije nanijelo je mnoge štete, budući da zbog poroznosti granice prema Srbiji nije bilo moguće nadzirati veličinu emisije novca. Tečaj kune u odnosu na njemačku Reichsmarku bio je fiksan i to 20 kn za 1 RM. Od jeseni 1942. za doznake iz svijeta građanima i vojnicima na službi u Wehrmachtu primjenjivan je tečaj od 40, od proljeća 1943. 60, a od jeseni 1944. 120 kn za 1 RM.[35]

Prosječne cijene

Dnevni tisak:[nedostaje izvor] Kg slanine
1941. 2 kn 32kn
1942. 2 kn
1943. 3 kn
1944. 10 kn
1945. 100 kn

Kultura

Pet svezaka Hrvatske enciklopedije
Izrada slikopisa u NDH, Hrvatski slikopisni tjednik
Promidžbeni plakati NDH

Veliki broj predratnih hrvatskih umjetnika je bio progonjen nakon nastanka NDH. August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Zvonimir Richtmann i Ognjen Prica su bili strijeljani. Josip Badalić, Antun Barac, Grga Novak i Mirko Deanović su završili u koncentracijskom logoru, dok su Jozo Kljaković i Ivan Meštrović završili u zatvoru. Miroslav Krleža se bio povukao u Vranešićev sanatorij u Zagrebu, a Krsto Hegedušić je živio pod zaštitom Stepinca. U partizane su otišli i tamo nastavili sa svojim umjetničkim ili političkim radom Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Joža Horvat, Slavko Kolar, Slobodan Novak, Edo Murtić i Vjekoslav Afrić.[36]

Cjelokupna kultura i mediji stavljeni su, u skladu s fašističkom praksom, u službu režima i promicanja novih ideja. Država je imala potpunu kontrolu nad kazalištima, medijima, izdavaštvom. Osnovan je državni ured za jezik, a država je provodila agresivnu jezičnu politiku, koja je za cilj imala čišćenje hrvatskog jezika od tuđica, osobito srbizama.[37] Službeni pravopis je postao korijenski, koji je napušten još u sedamdesetim godinama 19. stoljeća.[37] Tako se pisalo iztok, odpad, poviest. Uvedeni su brojni neologizmi - brojidba (statistika), svjetlopis (fotografija), slikokaz (film), munjovoz (tramvaj), samovoz (automobil), krugoval (radio).[37]

Po uspostavi NDH iz Konzorcija Hrvatske enciklopedije, osnovanog u Banovini Hrvatskoj, nastao je Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (HIBZ), koji je u suradnji s Maticom hrvatskom razvio bogatu izdavačku djelatnost. Izdavana su sabrana djela hrvatskih pisaca, razne edicije i slično. Najvažniji projekt bila je Hrvatska enciklopedija pod uredništvom Mate Ujevića, koja je doživjela pet svezaka, od kojih su u NDH izašla posljednja četiri.

Ubrzo nakon uspostave NDH, JAZU u Zagrebu je preimenovana u HAZU. Postojala su i četiri Hrvatska državna kazališta: u Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku i Sarajevu.[38] Ustaše su ovdje željeli vidjeti "čisto hrvatsko kazalište novog duha" pa su odmah po preuzimanju vlasti dali na znanje "da Židovima i Srbijancima nema mjesta u hrvatskim kazalištima".[39] Tijekom rata, mnogi glumci su bili progonjeni, uhićeni, pa i strijeljani.[39] U HDK u Zagrebu u sezoni 1941./42. gostovali su Berlinska filharmonija i Teatro dell'Opera di Roma.[40] Jedino sveučilište u zemlji, zagrebačko, preimenovano je u Hrvatsko sveučilište. 1942. osnovan je farmaceutski fakultet,[41] dok je 1944. u Sarajevu osnovan medicinski fakultet.[42] Sveučilište u Zagrebu je 1942. otvorilo KBC Zagreb.

NDH je sudjelovala na Venecijanskom bijenalu 1942., gdje su izlagana djela Joze Kljakovića, Ivana Meštrovića (za tu prigodu puštenog iz zatvora), Ante Motike, Ive Režeka i drugih. Državni filmski institut, Hrvatski slikopis, proizveo je mnoge filmove, uključujući Straža na Drini i Lisinski. Izdavao je i tjedni filmski žurnal, Hrvatski slikopisni tjednik.

Arhitektura

Freudenreich, Galić, Potočnjak: Marija Bistrica, sreditbena osnova (1944. - 1945.)

Iako se za vrijeme SFRJ poricalo arhitektonsko djelovanje za vrijeme NDH, štoviše, govorilo se o drastičnom prekidu, za vrijeme NDH odvijalo se mnogo natječaja, projekata i izvedbi te je izdano dosta publicistike. Arhitekturu je obilježilo okretanje hrvatskim problemima, izgradnja i obnova vjerskih objekata i svetišta, obnova ratom uništenih naselja i izgradnja tunel-skloništa. Posebno mjesto zauzima izgradnja objekata koje su odražavali hrvatski socijalizam koji je promicao ustaški pokret, poput prosvjetnih ognjišta, radničkih domova i naselja[43]. 29. travnja 1941. donesena je Uredba o izgradnji hrvatskih radničkih obiteljskih domova, kojom je počela izgradnja tzv. Pavelićevih naselja u većim gradovima na sjeveru: Karlovcu, Osijeku, Sisku, Varaždinu i Zagrebu.[44] Naselja su uglavnom karakakterizirale široke ulice s polusamostalnim kućama.[45]

Osim hrvatskog socijalizma, ideološke zasade osovinskih pokrovitelja vidjele su se u izgradnji monumentalnih zgrada. Dovršeni su i ranije započeti projekti, poput nasipa, fakulteta, bolnica (KBC Rebro, 1942.) i stambenih zgrada. Pozornost se posvećivala i presvođenju potoka, preuređenju trgova.[43] Bilo je vizionarskih projekata poput visokoškolskih naselja, hotela (primjerice, na Plitvicama), zimskih i športskih luka. No, rasni zakoni su utjecali i na ovo područje. Tako je, primjerice, zabranjen rad u arhitekturi i urbanizmu Židovima, mnoge su sinagoge prenamijenjene, dok je zagrebačka srušena.[44] Među srušenim crkvama posebno tragičnu sudbinu imala je pravoslavna Bogorodičina crkva u Glini. U njoj je potkraj srpnja 1941. počinjen stravičan pokolj srpskog stanovništva, nakon čega je crkva opljačkana i srušena.[44]

Blagdani i praznici

Dan osnutka NDH, 1944.

Državni blagdani

Vjerski blagdani

Bili su neradni za vjernike pojedinih vjeroispovijesti:[46][47]

  • katolički: Nova godina (1. siječnja), Sveta Tri Kralja (6. siječnja), Svijećnica (2. veljače), Sv. Josip (19. ožujka), Blagovijest (25. ožujka), Uskrs - dva dana, Spasovo, Duhovi - dva dana, Tijelovo, Sv. Petar i Pavao (29. lipnja), Velika Gospa (15. kolovoza), Svi Sveti (1. studenoga), Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije, (8. prosinca), Božić (25. i 26. prosinca);
  • evangelički: Nova godina (1. siječnja), Veliki Petak, Uskrs - dva dana, Spasovo, Duhovi - dva dana, Blagdan reformacije (31. listopada), Badnjak (24. prosinca), Božić (25. i 26. prosinca);
  • muslimanski: Prvi dan muharema (Nova godina), Mevlud (dan rođenja Muhameda a.s.p.), Ramazan-Bajram, koji traje tri dana i Kurban-Bajram, koji traje četiri dana;

Formiranjem Hrvatske pravoslavne crkve, u službene vjerske blagdane bili su uvršteni i pravoslavni blagdani.

  • pravoslavni: Nova godina (1. siječnja), Bogojavljenje - Sveta Tri Kralja (6. siječnja), Blagovijest (25. ožujka), Uskrs - dva dana, Spasovdan, Duhovi - dva dana, Velika Gospojina (15. kolovoza), Božić (25. i 26. prosinca)

Sveučilišni i školski

  • 25. travnja, Dan ustaša sveučilištaraca (ujedno je proglašen i danom hrvatske školske mladeži)[48]

Upravna organizacija

Podjela NDH na župe prije pada Italije

Nova se država vratila povijesnoj hrvatskoj podjeli na županije, odnosno velike župe. U NDH su postojale 22 velike župe (prvotno ih je bilo 10) sa 148 kotara i oko tisuću malih općina. Ta nova podjela namjeravala je dokinuti upravnu odvojenost prostora hrvatskih zemalja Trojednice i BiH, pa su, primjerice, velike župe Livac i Zapolje (Nova Gradiška), Posavlje (Brod), Dubrava (Dubrovnik) i druge osim hrvatskih imale i bosanske, odnosno hercegovačke kotare. Glavni grad Zagreb je bio posebna upravna jedinica. Tijekom početnih mjeseci NDH, planiralo se preseliti potpredsjedništvo vlade i dio državnog aparata iz Zagreba u Banja Luku, kako bi se "ojačao istočni dio države".[13] I kasnije je postojala ideja o Banja Luci kao glavnom gradu.[26]

Državna vlast

Prisega vlade NDH u travnju 1941.
Logotip Wikizvora
Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Zakon o prisezi vjernosti Državi Hrvatskoj

NDH nije imala Ustav, niti je ikada postojala ideja da se on donese. Sve zakonske odredbe o uspostavljanju države i njenom ustrojstvu potpisivao je Ante Pavelić, koji nosi naslov poglavnika. Prije Rimskih ugovora Poglavnik je bila institucija koja je označavala državni suverenitet, a kasnije to svojstvo prelazi na Zvonimirovu krunu. Tako je poglavnik donosio zakon o vladi, o Hrvatskom državnom saboru, o hrvatskim državnim zastavama, grbu i državnim pečatima, o državljanstvu, o podjeli teritorija na župe, o državnom vijeću, o Islamskoj vjerskoj zajednici u NDH, o Hrvatskoj Pravoslavnoj crkvi, o granicama NDH itd. Poglavnik je u svojim rukama koncentrirao izvršnu vlast. Bio je šef države, a do 1943. je predsjednik vlade i sam imenuje sve ministre. Nakon toga također on imenuje i predsjednika vlade i ministre. Također je preuzeo i zakonodavnu vlast (uz suradnju i savjetovanje Zakonodavnog povjerenstva pri Poglavniku 1941. i 1942., Zakonodavnog odjela Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja 1942., Hrvatskog državnog sabora 1942. i Državnog vijeća 1942.-1945.) kao i bitan dio sudske vlasti.

23. veljače 1942. poglavnik je sazvao Hrvatski državni sabor, reprezentativno tijelo koje nije bilo birano (članovi su imenovani) i nije imalo zakonodavnu vlast. Sastalo se u tri navrata 1942. i nakon toga se nije više sastajalo.

Unutarnja politika

Unutarnja politika, koju je vodio Poglavnik, bila je presudna za opstanak države. Nakon zatvaranja Vlatka Mačeka, ustaška vlast nije mogla uspostaviti suradnju s HSS-om, dok su represivni postupci vlasti izazivali i osudu Crkve.

Odnos prema Srbima

Naredba Srbima i Židovima da napuste sjeverni dio Zagreba

Na području NDH Srbi su činili oko 30 posto stanovništva. Iako je glavnina stranaka Srba u Hrvatskoj godinama surađivala s HSS-om u borbi protiv centralizma, prilikom uspostave Banovine Hrvatske dio Srba pokazuje nespremnost na život u državi u kojoj su većina Hrvati.[49] No, ustaški pokret je i prije rata imao radikalno protusrpske stavove. Nakon uspostave NDH, ustaški su dužnosnici odmah počeli davati oštre izjave protiv Srba, a ubrzo su počeli i prvi progoni. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je dio uglednih Srba isprva nudio suradnju novoj vlasti.[4] Već tijekom prvih mjeseci donesene su brojne zakonske odluke koje su bile usmjerene protiv Srba: otkazi iz javnih službi, morali su napustiti sjeverni dio Zagreba,[50] Zagrebom su se mogli kretati samo danju,[51] u nekim gradovima su morali nositi oznake sa slovom "P" za pravoslavni, naziv vjere je promijenjen iz srpsko-pravoslavna u grčko-istočna, zabranjena je ćirilica.[52][53] Počelo se s popisivanjem Srba kako bi se potom lakše deportirali u Srbiju. Oko 175.000 Srba iz NDH je završilo u Srbiji tijekom prve dvije godine.[13] Ustaška politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni, prisilna pokrštavanja) pojačala je otpor kod lokalnih Srba. Jedan dio ih se priklonio ekstremnim nacionalistima i rojalistima četnicima, a manji dio ih se na početku rata priključio partizanima.

Nakon proglašenja NDH izbilo je nekoliko srpskih pobuna. Prvi incident u uvjetima opće anarhije dogodio se 12. travnja u Gračacu pod vodstvom pripadnika bivše žandarmerijske postaje. Na ovu pobunu komunisti nisu imali nikakav utjecaj, a sudjelovali su isključivo Srbi pod četničkim vodstvom.[54] 24. lipnja u istočnoj Hercegovini je izbio tzv. Vidovdanski ustanak[55] kao reakcija na teror tzv. divljih ustaša nad Srbima.[56] 27. srpnja izbila je pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bosanskom Grahovu, pri čemu su počinjeni pokolji u Drvaru i Bosanskom Grahovu. Pobunu su organizirali četnici Draže Mihailovića, kojima su pripadali ondašnji vodeći srpski komunisti tih krajeva, radi stvaranja Velike Srbije po Moljevićevu projektu "Homogene Srbije".[54]

Pavelić, Artuković i Germogen, imenovani patrijarh HPC
Srbi napuštaju svoje domove

Stanovita promjena odnosa prema Srbima u NDH nastupila je u proljeće 1942. na njemačko traženje, budući da su Nijemci uvidjeli da je politika terora i represije prema Srbima štetna po njihove interese.[13] Naime, jačala je pobunu, koja je vezivala više njemačkih vojnika u NDH.[13] Tako je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, Srbi su uključeni u domobranske radne postrojbe[26] (dotad nisu smjeli biti dio Domobranstva),[56] a dana im je i mogućnost služenja u protuzračnoj legiji upućenoj u Njemačku.[56] Obitelji Srba koji su se odazvali pozivu u Domobranstvo puštene su na slobodu ako su se nalazile u koncentracijskim logorima.[56] Prestalo se s progonom Srba u Nedićevu Srbiju, a napuštena je i politika nasilnog tzv. prekrštavanja. Kao glavni krivac za zločine prema Srbima označen je Eugen "Dido" Kvaternik, koji je promptno smijenjen. No, pobuna je već toliko odmakla da ove mjere nisu značajnije utjecale na nju. Isto tako, vlasti NDH su početkom 1942. počele sklapati sporazume s četničkim postrojbama, na području njemačke okupacijske zone izravno, a talijanske neizravno, kako bi se izbjegli međusobni sukobi i koordinirale akcije protiv partizana.[57][58] Četničke formacije službeno su vođene kao dobrovoljačke postrojbe Domobranstva, četnici su formalno izjavili da su građani NDH, a NDH im je osiguravala liječenje, strjeljivo i slično.[59][31][58][60]

Vladimir Žerjavić, danas najpriznatiji autoritet za pitanja ratnih gubitaka, na temelju demografskih izračuna i sustavnog pregleda brojnih dokumenata, procjenjuje ukupne srpske žrtve u NDH na 335.000, od čega su 217.000 žrtve fašističkog terora (većinom pobijeni od ustaša).[2] Ustaše su, od dosad identificiranih zločina, odgovorni za stradanje 39.822 srpske civilne žrtve s područja današnje RH.[61] Od te brojke, u logorima je stradalo 26.350 Srba iz Hrvatske.[61]

Odnos prema HSS-u

Katolička crkva

Državna politika prema Muslimanima

Vanjska politika

Datoteka:Hitler29.jpg
Ante Pavelić i Hitler
Njemački konzul Siegfried Kasche, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga u NDH von Horstenau i Ante Pavelić u Zagrebu.
Mladen Lorković, MVP (1941.-43.) i MUP (1943.-44.) Mladen Lorković, MVP (1941.-43.) i MUP (1943.-44.)
Mladen Lorković, MVP (1941.-43.) i MUP (1943.-44.)
Ante Vokić, ministar oružanih snaga 1944.

Vanjska politika NDH vođena je u okviru njemačke i talijanske vanjske politike te je tako i međunarodno priznanje Hrvatske ostalo u tim ograničenim okvirima, premda je vodstvo NDH uložilo veliki trud kako bi je priznale barem neutralne zemlje, do čega ipak nije došlo. Nemajući drugog oslonca, hrvatsku vanjsku politiku od početka do sloma Italije obilježava grčevito nastojanje da se talijanske težnje suzbiju naslonom na Treći Reich. No, Njemačka nije radi Hrvatske kanila ugroziti odnose s Italijom, pa je stalno išla niz dlaku Rimu. Tako je NDH potpisala pristup Trojnom paktu u Veneciji, 17. lipnja 1941., pod okriljem Italije. Sve do kapitulacije Italije odnosi Italije i NDH su bili zategnuti, a u početku je dolazilo i do sporadičnih oružanih incidenata (primjerice, u Obrovcu).[31]

Gotovo jednako su teški bili odnosi s Mađarskom zbog sudaranja nacionalnih interesa. Mađarska je okupirala Međimurje i Baranju te ih jednostrano pripojila. Zahtijevala je razmjenu stanovništva u Srijemu i Baranji, luku Rijeku, odnosno Sušak (nakon talijanske okupacije bilo koju jadransku luku), a kasnije i bescarinski režim za prijevoz robe iz Mađarske na Jadran te davanje željeznice Zagreb-Rijeka u najam mađarskih državnih željeznica.[13] Tijekom srpnja 1941. stanje se toliko zaštrilo da se razmišljalo i o prekidu svih diplomatskih odnosa s Mađarskom.[13]

NDH je održavala izrazito srdačne i prijateljske odnose sa Slovačkom i Bugarskom.[62] Postojale su neke kombinacije oko stvaranja saveza Slovačke, NDH i Rumunjske kako bi se oslabila mađarska ekspanzionistička politika, koja je ugrožavala sve tri zemlje, no Nijemci su jasno dali do znanja da o tome nema govora.[28][13][62]

Tijekom 1941., NDH je postala članicom Svjetske poštanske unije. 10. kolovoza 1942. pristupila je na Brijunima osnivanju Društvu željeznica Dunav-Sava-Jadran.[63] NDH je potpisala ženevsku konvenciju 20. siječnja 1943.[64]

Kada su SAD ušle u Drugi svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbor, NDH je objavila rat SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, zajedno s ostalim članicama Sila Osovine 14. prosinca 1941.[65] No, NDH nikada službeno nije objavila rat Sovjetima, stoga su na Istočnom bojištu mogli ratovati samo hrvatski dobrovoljci i to u njemačkim uniformama. Slanje hrvatskih legija na Istočno bojište bio je više politički potez, kako bi se stekla naklonost Trećeg Reicha i ubrzala izgradnja vlastitih oružanih snaga.[13]

Odnos NDH prema Njemačkoj bio je potpuno servilan. To najbolje potvrđuje slučaj tzv. note Sambugnach.[66] Naime, nakon pokolja nad više stotina hrvatskih civila koji su počinile njemačke snage u Otoku kod Sinja u ožujku 1944., ministar za Dalmaciju Edo Bulat uputio je bijesno pismo ministru vanjskih poslova, Stijepu Periću, koji je otpravio prosvjednu notu Nijemcima zbog divljanja njihove vojske u Dalmaciji, ulažući protest zbog umorstva i povrjede suvereniteta i zastave te tražeći suđenje počiniteljima.[31][23] Nijemci su odbili primiti notu, zabranjujući hrvatskoj vladi da joj se ikad više obrati takvim tonom.[31][23] Nakon toga, Pavelić je jednostavno smijenio Perića.[31] Isto tako, Pavelić je u jednom posjetu Hitleru vratio osobne predmete pruskog kralja Friedricha II. Velikog i pruske ratne zastave, koje su mu zaplijenili hrvatski ratnici u sklopu habsburške vojske prilikom jednog prepada na pruski tabor.[67] Nijemci su krajem 1942. čak sebi potčinili sve domobranske postrojbe veće od bojne (1.000 vojnika).[68]

Kapitulacija Italije 8. rujna 1943. temeljito je promijenila situaciju. Partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja te su uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943., vojno znatno ojačali. Širilo se uvjerenje da će Njemačka izgubiti rat te da radi očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu.[69] Pavelić je sudjelovao u tom planu, poznatom kao Urota Lorković-Vokić, ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, te nakon što su za zavjeru saznali Nijemci, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945. NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani do samog kraja rata. Tek nekoliko dana prije ulaska partizana u Zagreb, Pavelić je poslao Vjekoslava Vrančića i Andriju Vrkljana zajedno sa zarobljenim savezničkim zrakoplovcima u misiju u Italiju, kako bi ponudio predaju NDH saveznicima u njihovom glavnom stožeru.[31] No, odmah po slijetanju, Amerikanci su Vrkljana i Vrančića uputili u zarobljenički logor.[31]

Rimski ugovori i odnos s Italijom

Područje priključeno Italiji Rimskim ugovorima
Tomislav II, formalno hrvatski kralj 1941.-143.
Ante Pavelić, slovački veleposlanik Karl Murgaš i ministar vanjskih poslova Mladen Lorković

Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. predviđen je dugotrajni odnos Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske. Dijele se na tri zasebna sporazuma:

  • Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske kojim je Italiji ustupljen veliki dio jadranskoga obalnog područja i obalne unutrašnjosti. Prema tom ugovoru, Italija je dobila područje Sušaka, Šibenika, Splita, otoke Rab, Krk, Vis, Korčulu, Mljet i mnoge druge manje otoke te dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara. Teritorij koji je izravno pripojen Italiji nazivao se Prva zona. Od dijela toga prostora uspostavljen je Guvernatorat Dalmacija sa sjedištem u Zadru.
  • Sporazum o vojničkim pitanjima odnosio se na jadransko primorsko područje, a NDH se obvezala da ne svome obalnom i priobalnom području neće graditi nikakve vojne objekte, neće držati ratnu mornaricu, osim za policijske poslove i poslove financijskoga nadzora. Ta zona poznata je kao Druga zona ili Demilitarizirana zona. Područje od Druge zone do crte njemačko-talijanskog razgraničenja utjecaja na NDH bilo je poznato kao Treća zona.
  • Ugovor o jamstvu i suradnji Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske kojime Italiji pripada 25 godina jamčenja za političku nezavisnost Hrvatske i njenu teritorijalnu cjelovitost. NDH se obvezala da neće sklapati međunarodne sporazume koji bi bili u suprotnosti s tim jamstvom te da će koristiti iskustva talijanske vojske za ustrojstvo i izobrazbu svoje vojske.

Talijanski princ Aimone, koji je nosio i naslov vojvode od Spoleta, izabran je za monarha te mu je ponuđena hrvatska kraljevska kruna prema Zakonskoj odredbi o Zvonimirovoj kruni. Kruna je bila oblika zlatnoga vijenca s hrvatskim pleterom na koji je bio pričvršćen nešto veći križ,[70] te mu je predana zajedno sa zlatnom jabukom.[70] Iako Aimone nikad nije stupio na hrvatsko tlo, on je temeljem Rimskih ugovora formalno postao hrvatski kralj s imenom Tomislav II. od Hrvatske, a NDH je službeno postala Kraljevina Hrvatska.[70] No, presude su se, primjerice, i dalje izricale u ime Nezavisne Države Hrvatske.

Nakon proglašenja Rimskih ugovora, u Hrvatskoj je zavladalo veliko ogorčenje i bijes.[21] Zabilježeni su brojni incidenti i napadi stanovništva na talijanske časnike ili predstavnike,[21] a u Zagrebu su na Božić 1941. čak izbili prosvjedi protiv ugovora, koje su ustaše ubrzo ugušili.[71] U prosvjedu je, osim većeg broja građana, sudjelovao i znatan broj vojnika, časnika i državnih službenika te je tom prilikom spaljena talijanska zastava.[71] Nijemci su u nekoliko navrata upozoravali diplomate NDH da šire protutalijansku politiku. Pojedini ustaški časnici i dužnosnici su čak zazivali i oružani povratak Dalmacije NDH.[72]

Odmah nakon sklapanja sporazuma Italija je napravila novu administrativnu podjelu ustupljenih područja, koja je bila suprotna dogovoru o hrvatskoj upravi Splita i otoka Korčule.[13] Pod vladavinom Italije u pripojenim je krajevima provođena sustavna nasilna talijanizacija. Italija je iskoristila i pojavu četnika i pružala im punu pomoć,[73] priznajući ih kao dobrovoljačku antikomunističku miliciju.[74] Već 7. rujna Italija je ponovno okupirala Drugu zonu (80 km od mora).[31] U njoj je preuzela i civilnu upravu, ustaška vojnica morala je to područje napustiti, a domobranske postrojbe bile su pod talijanskim zapovjedništvom. Veliki župani u Dalmaciji postojali su samo na papiru.[8] Italija je nešto kasnije okupirala i Treću zonu, do granice interesne zone, ali se 1942. povukla Zagrebačkim sporazumom. Odnosi s Italijom su konstantno bili napeti, budući da je Italija službeno smatrala NDH dijelom svoje zone utjecaja. Nadalje, Italija je budno pazila na hrvatsku politiku prema izgubljenim krajevima. Talijanski izaslanici su prosvjedovali kod vlasti NDH u slučaju ako bi se u novinama pojavila reportaža ili fotografija iz Dalmacije, čak i iz onih krajeva koji su po Rimskim ugovorima pripali NDH.

Tomislav II. je abdicirao 20. kolovoza 1943. Kraljevina Italija bezuvjetno kapitulira 8. rujna 1943., nakon čega je Ante Pavelić (nakon konzultacija s Njemačkom) sljedeći dan stavio izvan snage Rimske ugovore.

Međunarodno priznanje

NDH su priznale samo članice Trojnog pakta, njihove saveznice, kao i zemlje koje su te članice okupirale, te Španjolska. Države s kojima je NDH održavala međunarodno-pravne odnose, koje su priznale NDH de facto i de iure:

Država Datum priznanja[75] Napomena[13]
Mađarska 10. travnja 1941. Mađarska je prva priznala NDH u proglasu madžarskom narodu, što je zapravo bila izlika za napad na Jugoslaviju. Pavelić je 16. travnja i službeno zatražio formalno madžarsko priznanje, no Horthy je odgovorio kako je priznanje podijeljeno već 10. travnja. Istovremeno je Mađarska okupirala Međimurje i Baranju, pa u početnim mjesecima NDH nije htjela poslati veleposlanika u Budimpeštu.
Datoteka:Slovakia WW2 flag.svg Slovačka 12. travnja 1941. Kako nije bilo izravnih brzojavnih veza, priznanje je sa zakašnjenjem došlo u Zagreb tek 17. travnja.
Njemačka 15. travnja 1941. Treći Reich je prije priznanja isprva tražio pripajanje Huma na Sutli, što je jedva izbjegnuto.
Nepoznata kratica »K« Italija 15. travnja 1941. Uz klauzulu prilikom priznanja da će razgraničenje biti određeno kasnije.
Bugarska 21. travnja 1941. O uspostavi NDH Pavelić je 18. travnja brzojavno izvijestio bugarskog cara Borisa i zamolio ga za priznanje. Njemački je poslanik 24. lipnja dostavio Borisov odgovor, kojim se Zagreb izvješćuje da je bugarska kraljevska vlada 21. travnja priznala NDH.
Rumunjska 6. svibnja 1941. Pavelić je 16. travnja uputio generalu Antonescuu brzojav o proglašenju NDH, te ga zamolio za priznanje. Rumunji su nešto otezali s priznanjem, prethodno provjeravajući kod Nijemaca, ima li zapreka za priznavanje. Kad je Berlin 4. svibnja odvratio da takvih zapreka nema, Rumunjska je Hrvatsku priznala 6. svibnja.
Japan 7. lipnja 1941. Veleposlanstvo u Zagrebu
Španjolska 27. lipnja 1941. Službenu obavijest o uspostavi NDH španjolskoj je vladi tek 14. lipnja 1941. poslao ministar Lorković. Španjolski konzul iz Sušaka Marchese del Castanar je 25. lipnja javio da je španjolska vlada, posredovanjem talijanskoga veleposlanstva u Madridu, i formalno priznala Hrvatsku. Akt o priznanju izdan je 27. lipnja, a u Zagrebu je primljen 4. srpnja.
Nepoznata kratica »F« Finska 2. srpnja 1941. Zbog nepostojanja izravnih veza s Finskom, hrvatski je ministar vanjskih poslova u lipnju 1941. htio posredovanjem njemačke diplomacije notificirati Helsinkiju uspostavu hrvatske države i zatražiti priznanje. Nijemci su ga, međutim, uputili na talijansku pomoć. Talijanski poslanik Casertano priopćio je 9. srpnja da je finska vlada Italiji dostavila brzojav, kojim se priopćuje da je na sjednici vlade, održanoj 3. srpnja, Finska odlučila priznati Hrvatsku. Kako proizlazi iz dopisa finskoga ministra vanjskih poslova od 31. srpnja, dan ranije, 2. srpnja, de iure priznanje NDH izrekao je finski predsjednik republike Risto Ryti..
Republika Kina 5. srpnja 1941. Japanska marionetska vlada u Nankingu
Danska 10. srpnja 1941. Posredovanjem njemačkog poslanstva u Zagrebu, ministar Lorković je 17. lipnja vladi Kraljevine Danske poslao brzojav, kojim notificira uspostavu NDH i moli priznanje. Danski ministar vanjskih poslova Erich Scavenius odgovorio je kako je 10. srpnja njegova vlada odlučila de iure priznati Hrvatsku i njezinu vladu. Danska je tijekom rata imala konzulat u Zagrebu[76]
Mandžukuo 2. kolovoza 1941. Japanska marionetska država. Zastupao ju je japanski veleposlanik.
Tajland 27. travnja 1943. Japanska marionetska država
Diplomatski odnosi
Švicarska 10. rujna 1941. Nikad nije službeno priznala NDH pod pritiskom Ujedinjenog Kraljevstva, iako je konzulat u Zagrebu i dalje djelovao.[77][76] Sporazum o robnom i platnom prometu između NDH i Švicarske Konfederacije potpisan je u Zagrebu 10. rujna 1941.[77]
Višijska Francuska 16. ožujka 1942. Iako je imala konzulat u Zagrebu te je međusobno potpisan trgovački ugovor, također nikad nije priznala NDH.
Vatikan Vatikan nikad nije službeno priznao NDH, već je poslan legat koji je iz Zagreba u Vatikan slao prilično nepovoljna izvješća.[68] Isto tako, postojao je izaslanik vlade NDH pri Svetoj Stolici. Za razliku od NDH, Vatikan je održavao pune diplomatske odnose s Jugoslavijom, odnosno izbjegličkom vladom u Londonu, priznajući time kontinuitet Jugoslavije.[68]
Argentina Argentina je održavala konzulat u Zagrebu[76] i blagonaklono je djelovala prema NDH, ponajviše zbog mnogobrojne hrvatske dijaspore. No, nakon kasnijeg distanciranja od sila Osovine, nije se više razmišljalo o priznanju NDH.
Švedska Švedska je faktično priznala Hrvatsku, priznajući hrvatske putovnice i ne protiveći se hrvatskomu pristupu sporazumu o osnivanju dansko-njemačko-finsko-švedskog povjerenstva za zajednički postupak kod namirivanja potreba za drvom u zemljama Sjevernoga i Baltičkoga mora.[13] Imala je i konzulat u Zagrebu.[76] Ipak, nikad nije službeno priznala NDH.[13]
Portugal Portugal je imao konzulat u Zagrebu,[76] no kao neutralna zemlja nije htio priznati protektorat Sila osovine.
Nepoznata kratica »S« Srbija NDH je imala konzulat u Beogradu[76]

Sudstvo

NDH je zadržala pravosudni sustav Kraljevine Jugoslavije, no vraćena su izvorna imena sudova. Postojala su 172 kotarska suda, 19 župskih sudbenih stolova, upravni i prizivni sud (banski stol) u Zagrebu i Sarajevu, kao i vrhovni sud (Stol sedmorice) u Zagrebu i vrhovni sud u Sarajevu.[78] Izvanredni sudovi, uspostavljeni poglavnikovim odredbama, postali su osnova sudstva u NDH, a redovni sudovi (sudovi velikih župa, kotarski sudovi) imali su sekundarnu ulogu. Time je sudbena vlast u NDH još više skoncentrirana u Pavelićevim rukama. Osnovani su i tzv. pokretni prijeki sudovi, koji su najčešće izricali smrtne kazne.[68]

Muške kaznionice bile su u Lepoglavi, Hrvatskoj Mitrovici, Staroj Gradiški i Zenici, dok je ženska kaznionica bila u Zagrebu.[79]

Redarstvo

Ulogu redarstva je obavljalo Hrvatsko Oružništvo, vrsta žandarmerije (ruralne policije).[80][18] Također je postojala i Ustaška Nadzorna Služba - obavještajna i protuobavještajna organizacija nastala spajanjem Ustaške obavještajne službe i Ureda za sabirne logore 16. kolovoza 1941. Osim toga, i nacistička Njemačka je održavala svoj vlastiti policijski sustav u NDH.[81]

Oružane snage

Odore pripadnika Hrvatskog domobranstva po rodovima i činovima
Tenk Domobranstva s kolonom pješaka u pozadini

Oružane formacije kojima je raspolagala NDH dijelile su se u više grana.[82]

Hrvatsko domobranstvo

10. travnja 1941. objavljen je Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske i do prve sjednice vlade, 16. travnja, službeni naziv bio je Vojska Države Hrvatske. Na sjednici nova vojska nazvana je Hrvatsko domobranstvo, te se dijelilo na Kopnene snage (ubrzo preimenovane u Kopnena vojska), Mornaricu i Zračne snage. Do listopada 1941. ustrojeno je 15 pješačkih pukovnija, jedna konjička pukovnija te 10 topničkih odjela u pet divizijskih područja.[82] Isprva je bilo organizirano u 5 divizijskih područja s ukupno oko 55.000 vojnika. Do sredine 1942. domobranstvo broji oko 100.000 vojnika, podijeljenih u 3 zbora.[82] Svaki se zbor sastojao od po dvije divizije s pripadajućim oklopnim, opkoparskim (inžinjerskim), pionirskim (izviđačkim) i ostalim bojnama i satnijama. Tada dobiva moderno naoružanje kopnene vojske i zrakoplovstva, uglavnom kupljeno od Njemačke. Tijekom 1943. godine aktivnosti domobranstva sve se više pojačavaju. Do 1944. Domobranstvo je imalo 90.000 pripadnika, iako je samo njih 20.000 sačinjavalo borbeni sektor za prvu crtu bojišnice, organiziranih u tri gorske, četiri lovačke i osam statičkih brigada, uz 1. izobrazbenu diviziju.[82] Do sredine 1944., broji tek 70.000 pripadnika. Domobrani su se počeli otvoreno svrstavati na stranu NOP-a, što je vodilo do masovnih slučajeva dezertiranja. Čak su i cijele postrojbe veličine bojne te zrakoplovi ZNDH znali prebjeći na stranu partizana.[82] Ujedinjenjem Domobranstva i Ustaške vojnice u drugoj polovici 1944. nastaju Hrvatske oružane snage.

Zrakoplovstvo NDH

Messerschmitt Zrakoplovstva NDH, 1945.

Zrakoplovstvo NDH osnovano je 19. travnja 1941., imenovanjem Vladimira Krena zapovjednikom Odjela zračnih snaga. Tijekom lipnja 1941. s Nijemcima je postignut dogovor o osnivanju stalnih zrakoplovnih luka i preuzimanju zarobljenih zrakoplova od bivše Kraljevine Jugoslavije. Kao rezultat tog dogovora, Zrakoplovstvo NDH osnovalo je dvije zračne luke: Zagreb i Sarajevo. Osnovu Zrakoplovstva činilo je 500 časnika i 1.600 dočasnika bivšeg Kraljevskog jugoslavenskog zrakoplovstva, zajedno sa 125 zrakoplova.[83] U njegovu sastavu ispočetka su bili zrakoplovi Potez XXV, Breguet XIX, Fizir FP.2, Avia-Fokker F.39 i Savoia-Marchetti S.79, pa su zbog raznolikosti zrakoplova postojali mnogi problemi oko održavanja i nabave dijelova. Prva borbena djelovanja Zrakoplovstvo NDH obavilo je 27. lipnja 1941. Tijekom 1942. zrakoplovstvo je imalo 4 operativne skupine sa 12 jata (eskadrila) te dva legionarska jata na istočnom bojištu. Do 1943. ZNDH je imalo 9.775 pripadnika te je bilo opremljeno s 295 letjelica.[84] 1944. je bila katastrofalna za ZNDH, s 234 izgubljenih zrakoplova (uglavnom na tlu), tako da je u 1945. ušlo s 196 zrakolova.[85]

Ratna mornarica NDH

Prema Rimskim ugovorima NDH je morala izjaviti da nema namjeru držati ratnu mornaricu, pa je osnovan Hrvatski pomorski sklop. Bio je stacioniran u Bugarskoj i Ukrajini, najprije pod oznakom 23. flotila za dizanje mina, a kasnije kao 23. flotila za lov podmornica. 21. svibnja 1944. legija se vratila u Hrvatsku i postala jezgrom nove hrvatske jadranske mornarice. Tek 15. kolovoza 1944. NDH je dobila prve brodove od Nijemaca u Trstu.[85]

Ustaška vojnica

Pripadnici Ustaške vojnice iz Tomislavgrada po završetku obuke 1942.

Svoje korijene Ustaška vojnica ima u Ustaškoj vojsci koju je Ante Pavelić stvorio u emigraciji u Italiji od 1933. do 1937. Naredbu o utemeljenju UV poglavnik Ante Pavelić izdao je 10. svibnja 1941. i do kraja 1941. ustrojeno je 12 djelatnih bojni.[82] Početkom 1942. bojne su grupirane u djelatne stajaće sdrugove (brigade). Ustaška vojnica bila je stranačka paravojska, koja nije bila pod kontrolom ministarstva oružanih snaga, već isključivo glavnog ustaškog stana.[85]

Oružništvo

Ulogu redarstva je obavljalo Hrvatsko Oružništvo, vrsta žandarmerije (ruralne policije).[86][18] Osim toga, aktivno je borbeno sudjelovalo u akcijama protiv partizana.

Narodna zaštita

Narodna zaštita osnovana je u lipnju 1941., a zadaća joj je bila rad na smanjenju ratne štete ili štete uzrokovane prirodnim nepogodama.[87] Bila je pod zapovjedništvom Ministarstva domombranstva. Pripadnici NZ služili su i kao vatrogasci, pričuvni redarstvenici, čuvali su važne javne objekte, bili su kuriri i sl.[87] Nakon 1944. orijentiraju se na popravak i obnovu nakon zračnih napada. Postojalo je oko 40-ak pričuvnih satnija i tri glavne pukovnije. NZ je služila i kao mjesto za izbjegavanje aktivne vojne službe, jer se služba u NZ smatrala ispunjavanjem vojne obveze.[87]

Državna radna služba

Državna radna služba (DRS) je bila poluvojna radna organizacija, prvenstveno za osobe starosti od 19 do 25 godina.[85] Osnovana je odredbom 30. srpnja 1941. s ciljem obrazovanja mladih ljudi "u nacionalnom duhu" i "nadilaženja klasnih razlika radom za opće dobro". Služba je bila obvezna i trajala je godinu dana. Državna radna služba osnovana je po uzoru na nacistički RAD (Reichsarbeitsdienst).

Holokaust na području NDH

Srpski logoraši u Jasenovcu
Znak koji su morali nositi Židovi u Zagrebu, 1942.-1943.
Ustaše usmrćuju skupinu ljudi

Politika Nezavisne Države Hrvatske prema nacionalnim manjinama i protivnicima režima je bila određena u manje od prvih mjesec dana njenog postojanja donošenjem dva zakona.[88] Prvi je bio onaj od 17. travnja 1941. godine kojim se određuje da su osobe koje uvrijede hrvatsku naciju krive za veleizdaju, a jedina kazna za to je bila smrtna.[88] Drugi važan datum je 30. travnja i donošenje rasnih zakona.[88] U sljedećih nekoliko tjedana uslijedili su i drugi zakoni protiv Židova. Pavelić ih je ukinuo tek nekoliko dana uoči sloma države, početkom svibnja 1945.[88] Po tim su zakonima, osim Srba i Židova, žestoko proganjani i Romi. NDH se od Trećeg Reicha po pitanju rasne politike razlikovala po jednoj odredbi: naime, zakonom je uspostavljen institut počasnog arijstva, koje je dodjeljivano Židovima koji su se dobrovoljno javili u vojsku ili borili za NDH.[31]

Tijekom postojanja NDH sveukupno je ubijeno više od 20.000 Židova, a 7.000 ih je bilo poslano u Auschwitz.[1]. Taj podatak je u skladu s jugoslavenskom analizom iz 1964. godine koja govori o 371.794 žrtava (civili i partizani) s punim imenom i prezimenom na području NDH uz 20-30% žrtava od kojih se ne zna ime.[89]

Koncentracijski logori

Na području Nezavisne Države Hrvatske nalazilo se više sabirnih logora. Prvi je izgrađen u Koprivnici i smatra se da je u njemu ubijeno između dvije do pet tisuća ljudi. Najpoznatiji su logori bili Jasenovac i Stara Gradiška. Ostali su logori bili u Bjelovaru, Sarajevu i ostalim manjim gradovima. U poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac, u kojem su žrtve pobrojane imenom i prezimenom, a mogu se provjeriti i u arhivu Centra, postoje podaci o do sada (18. travnja 2010.) 80.914 žrtava raznih nacionalnosti.[90]

Spašavanje Židova

Nestanak

Kolona hrvatskih vojnika kod Bleiburga
Jelačićev trg 12. svibnja 1945., slavlje zbog kraja rata

Krajem 1944. NDH je kontrolirala samo veće gradove i uski pojas oko najvažnijih cestovnih i željezničkih pravaca. Nakon oslobođenja Knina 4. prosinca 1944. oslobođena je čitava Dalmacija, a snage NOVJ su se polako primicale Lici i Gorskom kotaru. Na istoku zemlje držao se Srijemski front, koji je bio manje-više stabilan. Kad je vodstvu NDH već postalo jasno da je kraj neminovan, razmišljalo se i odlasku dijela snaga u gerilu, pogotovo na području Like, no od toga se odustalo.[91] Na području NDH gomilale su se njemačke snage s Balkana u povlačenju prema sjeveru i zapadu, a vojni i državni vrh NDH je odlučio povlačiti svoje snage prema zamišljenoj Zvonimirovoj liniji, koja je trebala biti posljednja obrambena linija HOS-a NDH.[91] Linija se od Karlovca protezala prema Dugom Selu, Vrbovcu, Križevcima, Koprivnici i prema Dravi gdje se trebala vezati za položaje njemačke vojske.[91] No, do formiranja ove obrambene linije zapravo nikad nije došlo.[91] Gospić je oslobođen 4., a Sarajevo 6. travnja. Srijemski front je konačno probijen 12. travnja 1945. te se oružane formacije NDH počinju okupljati oko Zagreba, s nejasnim glasinama kako će "udariti protiv komunizma".[92] Nakon što se uvidjelo da je Zagreb nebranjiv zbog nedostatka strjeljiva i bezizlazne situacije, vodstvo NDH donosi odluku o povlačenju prema Austriji, gdje se vojska i narod koji ju je pratio trebala predati saveznicima, nadajući se da će izbjeći osvetu i predaju titovim partizanima.[93] Skupa sa snagama i civilima NDH povlačili su se slovenski Bjelogardejci, Kozaci, crnogorski četnici i druge kvislinške skupine. Kako je u međuvremenu propala Vrančićeva misija predaje saveznicima u Bariju, Vlada NDH je raspuštena te je napustila Zagreb 4. svibnja 1945. Pavelić se, prešavši austrijsku granicu već 8. svibnja 1945. navečer, također dao u bijeg. Hrvatske oružane snage u povlačenju engleski vojni predstavnici su prisilili na polaganje oružja i predaju Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Neki partizanski izvori navode da je zarobljeno oko 92.000 pripadnika HOS-a.[94] Nakon toga počinje tzv. križni put zarobljenih vojnika i civila. Dogodila su se mnoga masovna smaknuća, no i danas je neutvrđen konačni broj žrtava, koji se uglavnom procjenjuje na oko 50.000.[95]

Dio istaknutih časnika i političara (Mile Budak, Vilko Begić, Slavko Kvaternik, Fedor Dragojlov, Vladimir Laxa, Ljubo Miloš, Slavko Štancer) osuđen je i smaknut nakon rata, dok su neki nestali u kaosu na Bleiburgu. Ante Pavelić i dio istaknutijih vođa uspio je pobjeći. Najčešća ruta bijega bila je preko Italije, Portugala i Španjolske u zemlje Južne Amerike. U političkoj emigraciji mnogi su bivši dužnosnici ili simpatizeri NDH nastavili s političkim i kulturnim radom u svrhu okupljanja Hrvata i očuvanja ideje neovisne hrvatske države (primjerice, Vinko Nikolić). Neki su kasnije izručeni Jugoslaviji, poput Andrije Artukovića, dok su neki progonjeni ili ubijeni od strane agenata UDBA-e zbog svoje ratne prošlosti, poput Vjekoslava Luburića. U poraću su smaknuti i mnogi svećenici[96] i civili. Civili koji su surađivali s režimom, kao i većina unovačenih pripadnika Domobranstva, u SFRJ su bili smatrani građanima drugog reda.

Utjecaj

Zbog početne podrške NDH i pasivnog držanja velikog dijela stanovništva u prvim godinama rata (tako da su Srbi činili i do 80% pripadnika NOVJ na području Hrvatske 1942.[13]), Hrvatima je u razdoblju Druge Jugoslavije nametana hipoteka ustaštva i genocidnosti, iako su Hrvati dali razmjerno najviše boraca Narodnooslobodilačkoj vojsci u drugoj polovici rata. Hrvatska strana je u Jugoslaviji često nosila teret Pavelićevog režima, slabeći svoj pregovarački položaj, što je dovelo do dugotrajnog razdoblja tzv. hrvatske šutnje, prekinute tek 1971. Hrvatskim proljećem, dijelom pokrenutim i da se skine nametnuti teret ustaštva.[97]

Stvoren je mit o Jasenovcu. Jugoslavija je podatke o broju žrtava tijekom rata proglasila državnom tajnom, što je omogućilo kasnije manipulacije, tako da će "povjesničari" u službi velikosrpske agresije tijekom zadnjih godina zajedničke države govoriti o milijun ili više ubijenih Srba na području NDH. Radovan Bulajić, na primjer, govori o 1.110.929 ubijenih Srba,[89] dok su drugi govorili i o 1.000.000 ubijenih Srba samo u Jasenovcu, a ukupno i do čak 2 milijuna.[98] Nakon osamostaljenja Hrvatske provedena su istraživanja i mjerenja i dobio se broj koji varira do 75 tisuća ljudi u Jasenovcu i oko 15 tisuća ljudi u Staroj Gradiški.

Nadalje, zločini ustaškog režima i njegova bespogovorna odanost Trećem Reichu ostavili su dubok trag u međunarodnoj javnosti. Često su Hrvati u cijelosti poistovjećivani s ustašama i fašizmom, što je izuzetno štetilo kasnijim naporima za ostvarivanje hrvatske nezavisnosti.[99] Strani tisak te pojedini dužnosnici često nisu bili skloni hrvatskoj strani upravo zbog ustaštva koje se izjednačavalo s idejom neovisne Hrvatske. Tako, primjerice, New York Times prilikom zamjene zvijezde petokrake na hrvatskoj zastavi šahovnicom govori o povratku ustaških simbola.[100] Isti list je od kolovoza 1993. do lipnja 1994. spominjao ustaše u najmanje devet članaka u kontekstu suvremene Hrvatske i Domovinskog rata.[100]

Dok je bio guverner Kalifornije, Ronald Reagan (kasnije predsjednik Sjedinjenih Američkih Država), dana 4. travnja 1968., potpisao je Proklamaciju u kojoj je 10. travnja proglasio Danom hrvatske nezavisnosti u toj saveznoj američkoj državi.[101][102][103] Jedan original ovoga dokumenta, Proklamacije o 10. travnju kao Danu hrvatske nezavisnosti, čuva se u Državnome arhivu Kalifornije, a drugi u hrvatskoj zajednici.[102]

Tijekom Domovinskog rata, Predsjedništvo HSP-a objavilo je 13. lipnja 1991. u Ljubuškom Lipanjsku povelju o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru. Povelja nije imala nikakvog utjecaja na daljnja politička zbivanja u Hrvatskoj i BiH.[104]

Zanimljivosti

  1. U romanu In the Presence of Mine Enemies, SAD nikada nisu stupile u Drugi svjetski rat i kao rezultat toga, Treći Reich je zavladao Europom. 2010. godine NDH još uvijek postoji i njome vladaju ustaše, koji zajedno s Bugarima istrjebljuju Srbe.
  2. U kratkoj priči Ready for the Fatherland, Hitler je ubijen 1943. te su potom Nijemci sklopili mir sa Sovjetima i odbacili Amerikance iz Italije. Nakon toga, Hladni rat je postao trostrani sukob. 1979. dvojica bitanskih tajnih agenata su poslani u NDH kako bi pomogli ustašama zarobiti srpskog partizanskog vođu, dok je Velika Britanija zauzvrat trebala dobiti pristup njemačkim naftnim poljima.
  3. U seriji romana Worldwar, 1943. gmazoliki vanzemaljci napadaju Zemlju, okupiraju Split i pokušaju nagovoriti ustaše da prijeđu na njihovu stranu. To spriječi njemački pukovnik Otto Skorzeny sa skupinom SS komandosa te otjera vanzemaljce iz Splita. NDH je kasnije pripojena Trećem Reichu koji je nastavio postojati i u 21. stoljeću.

Vidi još

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Nezavisna Država Hrvatska

Literatura

  • Zdravko Dizdar-Mihael Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u BiH, Dom i svijet, Zagreb 1999.
  • Jure Krišto: Katolička crkva i NDH, Dom i svijet, Zagreb, 1998.
  • Bogdan Krizman: Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb, 1986.
  • Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1983.
  • Leksikon: Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997.
  • Ivan de Mihalovich: Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, 1991.
  • Petar Požar (prireditelj): Dokumenti ustaša, Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1995.

Izvori

  1. a b (engl.) USHMM
  2. a b Žerjavić, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb: Globus, 1992
  3. a b c Hrvoje Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2002., (2. dop. izd.), ISBN 953-6308-39-8, str. 189.
  4. a b Hrvatska enciklopedija, svezak 4, 2002.: NDH
  5. Ivan Očak: Stjepan Radić i Rusija, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol.25 No.1 Listopad 1992.
  6. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika: Kronologija pravaštva (XV.), priredio Mladen Kaldana
  7. J. Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2., 226.-229., 230.-235.
  8. a b c d e f g h i j k l Goran Miljan, Ivica Miškulin: Povijest 4, udžbenik povijesti za 4. razred gimnazije, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-12-1096-6
  9. Bernd Jürgen Fischer (ed.). Balkan strongmen: dictators and authoritarian rulers of South Eastern Europe. Purdue University Press, 2007. Pp. 210.
  10. Pavlowitch, Stevan K.: Hitler's new disorder: the Second World War in Yugoslavia, Columbia University Press, 2008., ISBN 0-231-70050-4
  11. Shirer, William L., The Rise and Fall of the Third Reich: A History of Nazi Germany, Simon and Schuster, 1990 ISBN 0-671-72868-7, page 824
  12. Williams, Heather; Parachutes, Patriots and Partisans: The Special Operations Executive and Yugoslavia, 1941-1945, p 33; C. Hurst & Co., 2003; ISBN 1-85065-592-8
  13. a b c d e f g h i j k l m n o Tomislav Jonjić: Hrvatska između sila osovine (IV. poglavlje knjige "Hrvatska vanjska politika 1939.-1942.", Libar, Zagreb, 2000., str. 485.-636.)
  14. Tomislav Jonjić: Hrvatska između sila osovine (IV. poglavlje knjige "Hrvatska vanjska politika 1939.-1942.", Libar, Zagreb, 2000., str. 485.-636.), str. 49
  15. Tomislav Jonjić: Hrvatska između sila osovine (IV. poglavlje knjige "Hrvatska vanjska politika 1939.-1942.", Libar, Zagreb, 2000., str. 485.-636.), str. 62, bilješka 288
  16. a b c Igor-Philip Matic: Edmund Veesenmayer. Agent und Diplomat der nationalsozialistischen Expansionspolitik, Oldenbourg, 2002.
  17. a b Ramet, Sabrina; 2010., Vladko Maček i Hrvatska seljačka zaštita u Kraljevini Jugoslaviji, Časopis za suvremenu povijest, Vol.43 No.1 Svibanj 2011.
  18. a b c d e f Košutić, Ivan, NZ MH, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1992., ISBN 86-401-0260-0, str. 42.
  19. a b c d Dizdar, Zdravko, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941., Časopis za suvremenu povijest, br. 3. (2007.), str. 581.–609.
  20. a b Hrvoje Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2002., (2. dop. izd.), ISBN 953-6308-39-8, str. 59.-61.
  21. a b c d Hitrec, Hrvoje: Hrvatska povjesnica, Zagreb, 1999.
  22. a b c Davor Kovačić: Pitanje Međimurja u redarstvenoobavještajnim odnosima NDH i Kraljevine Mađarske u Drugom svjetskom ratu, POLEMOS: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.XIII No.26 Prosinac 2010.
  23. a b c d e f g Nikica Barić: Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943. - studeni 1944.), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol.31 No.1 Travanj 1999.
  24. Nikica Barić: Nezavisna Država Hrvatska i Boka kotorska nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.3 Prosinac 2008.
  25. Hrvoje Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2002., (2. dop. izd.), ISBN 953-6308-39-8, str. 82.
  26. a b c d Ivan Košutić: 49 mjeseci NDH 1. knjiga, 1997., SiP, Zagreb
  27. a b Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i NDH 1941.-1945., Zagreb, 1977., str. 106.
  28. a b c d Bogdan Krizman: Ustaše i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983.
  29. a b I. Balta: Kolonizacija u Slavoniji od početka XX. stoljeća s posebnim osvrtom na razdoblje 1941. – 1945. godine, Rad. Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 43/2001, str. 473
  30. Hrvoje Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2002., (2. dop. izd.), ISBN 953-6308-39-8, str. 82.
  31. a b c d e f g h i j k Tomasevich, Jozo. War and Revolution in Yugoslavia 1941–1945: Occupation and Collaboration, Stanford, Cal., Stanford University Press, 2001. ISBN 0-8047-3615-4
  32. Goldstein, Ivo, Hrvatska 1918.-2008., Zagreb, 2008., str. 245
  33. Zbornik zakona i naredaba, 9; Narodne novine, 17. IV. 1941.
  34. Hrvatska gruda, 82/1942.
  35. a b c Promjene domaće valute u dvadesetom stoljeću, Kunalipa, hrvatski numizmatički portal
  36. Novi List: To se zove biti Hrvat, str. 9., 28. veljače 2010.
  37. a b c Marko Samardžija: Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH, Zagreb, 2008.
  38. Marija Grgičević: Povratak zaboravljene glumice, Dragica Krog-Radoš, glumica i subreta, Vijenac, Broj 338, 15. veljače 2007. ISSN 1330-2787
  39. a b Snježana Banović: Država i njezino kazalište, sažeti prikaz/najava
  40. Popular practice of national music during the Second World War
  41. Povijesni pregled Zavoda za mikrobiologiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Pharma.hr, pristupljeno 3. lipnja 2011.
  42. Medical Faculty of Sarajevo University Mission Statement
  43. a b Panoptikum: Arhitektura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945), Krešimir Galović
  44. a b c Krešimir Galović: Arhitektura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945), I. dio, Vijenac, Broj 227, 14. studenoga 2002. ISSN 1330-2787
  45. Martinčić, Julijo. Osječka arhitektura 1918.-1945., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Osijek, 2006. (str. 170)
  46. Narodne novine, br. 163. (23. 07. 1942.)
  47. Narodne novine, br. 118. (29. 05. 1942.)
  48. Zakonska odredba o danu ustaša sveučilištaraca i podjeljivanju nagrada školskoj mladeži, članak 1., Broj CXVI-972-Z-1942. od 25. travnja 1942.
  49. Srpski kulturni klub i Banovina Hrvatska, Krešimir Regan, LZMK, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.2 Listopad 2008.
  50. Naredba za evakuaciju Srba u Zagrebu koji stanuju u određenim sjevernim dijelovima grada, Hrvatski narod, br. 85, 8. svibnja 1941. str. 3
  51. Odredba da se Srbi smiju kretati Zagrebom samo danju, Hrvatski narod, br. 85., 8. svibnja 1941. str. 3)
  52. Zakonska odredba o zabrani ćirilice s Provedbenom naredbom Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatski narod, svibanj 1941.
  53. NDH na životu, Milorad Pupovac, Novosti-samostalni srpski tjednik, broj 530., 12. veljače 2010.
  54. a b HIC Ante Beljo: Blagdan sv. Ane i četnička pobuna 27. srpnja 1941., slavlje nad zločinom, podlistak, 17. srpnja 2009.
  55. Udbina Likvidacije Hrvata i prije ustanka u Srbu
  56. a b c d Nikica Barić: Položaj Srba u domobranstvu Nezavisne države Hrvatske, 1941. - 1945., POLEMOS: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.V No.9-10, prosinac 2002.
  57. Fikreta Jelić-Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Globus, Zagreb 1986.
  58. a b NDH četnicima davala oružje i mirovine, Goran Kotur, Slobodna Dalmacija, 15.08.2009.
  59. Cohen, Philip J., Serbia's secret war: propaganda and the deceit of history, (predgovor David Riesman), Texas A&M University Press, 1996., ISBN 0-89096-760-1, str. 90.
    Wikicitati »On May 28, 1942, the Bosnian Chetniks and the Ustasha state authorities concluded the first of several formal agreements by which the Croatian military would supply Chetnik forces; Chetnik wounded in campaigns against Partisans would receive care in Croatian military hospitals; and the widows and orphans of Chetniks who died while figthing against Partisans would receive the same financial assistance provided to the surviving family members of Croatian soldiers. As late as 1944, wounded Chetniks could be transported from the Independent State of Croatia to the Belgrade Military Hospital, or even to Germany, for medical treatment. These agreements covered about ten thousand of the roughly fifteen thousand Bosnian Chetniks within the German occupation zone.«
  60. (srp.) Dr. Branko Latas: Dokumenti o saradnji četnika sa Osovinom: Dokumenti četničkog porekla, str. 21., 22., 23., preuzeto 28. listopada 2012.
  61. a b Igor Graovac, Dragan Cvetković: Ljudski gubici Hrvatske 1941.-1945. godine: pitanja, primjeri, rezultati...
  62. a b Nada Kisić-Kolanović: The NDH’s Relations with Southeast European Countries, Turkey and Japan, 1941–45, Totalitarian Movements and Political Religions, Vol. 7, No. 4, 473–492, December 2006
  63. Siniša Lajnert: Ustroj Hrvatskih državnih željeznica 1941.-1945.
  64. "Kaznenopravni i povijesni aspekti Bleiburškog zlocina"
  65. Nada Kisić-Kolanović. NDH i Italija: političke veze i diplomatski odnosi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2001. (str. 119)
  66. Razgovor s dr. Milanom Blažekovićem, "S optimizmom gledam u hrvatsku budućnost!", Razgovarao: Tomislav Jonjić
  67. Vladimir Brnardić: Hrvatske krajiške pješačke pukovnije do 1809. Varaždinski generalat, Hrvatski vojnik, broj 6, studeni 2004.
  68. a b c d Ivo Goldstein, Uspon i pad NDH, izlaganje
  69. Željko Karaula: Previranja u Bjelovaru uoči “puča Vokić - Lorković” 1944. godine, Cris: časopis Povijesnog društva Križevci, Vol.X No.1 Veljača 2009.
  70. a b c Crown of Zvonimir. Newsletter. 2009 Time Inc. 26. svibnja 1941. Pristupljeno 30. studenoga 2009.
  71. a b Marko Sinovčić, NDH u svjetlu dokumenata, Zagreb 1998., 188.-189.
  72. Zaboravljene hrvatske žrtve fašizma, povodom knjige Roka Ivande "Logor Molat. Prešućeni simbol stradanja hrvatskog naroda", Tomislav Jonjić
    Wikicitati »Misao svih nas ovdje okupljenih okrenuta je Splitu i dragim dalmatinskim gradovima koji danas ne pripadaju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nećemo nikada prestati misliti na Split, koji je uvijek bio na čelu svih gradova u borbi za Hrvatsku. Hrvatski narod neće imati mira dok Split i cijela Dalmacija ne budu prisajedinjeni Hrvatskoj. Bez Splita, bez svog slobodnog mora, Hrvatska ne može da se razvija i napreduje. Čvrsto je uvjerenje kompetentnih krugova da će, čim rat bude završen, biti ispravljene nepravde nametnute hrvatskoj naciji (...) i borit ćemo se ne samo za naš Split, već također i za Šibenik i Zadar (...) i za naše more, koje čitavo mora biti naše i samo naše.«
    (Govor ministra pravosuđa, dr. Mirka Puka, održan 20. srpnja 1941. u Omišu)
  73. Dinko Odak:Slomljena Osovina (2) – Travanjski rat, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432
  74. Zovak, Domagoj, Odnos dinarske četničke divizije i talijanskog okupatora, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432, 13.04.2010. (pristupano 23. kolovoza 2010.)
  75. Međunarodno priznanje NDH, Miljenko Hajdarović, Hrvatski povijesni portal, elektronički časopis za povijest i srodne znanosti, ISSN 1846-4432
  76. a b c d e f Vojinović, Aleksandar. NDH u Beogradu, P.I.P, Zagreb 1995. (str. 18–20)
  77. a b Tomislav Jonjić: Pitanje priznanja Nezavisne Države Hrvatske od Švicarske Konfederacije, Zagreb God. 31., br. 2., 261.-278. (1999)
  78. "Pravni fakultet Split – Zbornik", Pravst.hr, pristupljeno 3. lipnja 2011.
  79. Kovačić, Darko. Kazneno zakonodavstvo i sustav kaznionica i odgojnih zavoda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 2008.
  80. NN br. 109/23. kolovoza 1941.
  81. Obilježja njemačkog policijskog sustava u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine, Davor Kovačić
  82. a b c d e f Krunoslav Mikulan, Siniša Pogačić: Hrvatske oružane snage 1941-1945, Zagreb, 1999.
  83. Ciglić, Boris i Dragan Savić. Croatian Aces of World War II (Osprey Aircraft of the Aces - 49). London: Oxford, 2002. ISBN 1-84176-435-3
  84. Thomas, N., K. Mikulan and C. Pavelic: Axis Forces in Yugoslavia 1941-45. London: Osprey, 1995. ISBN 1-85532-473-3
  85. a b c d Christoph Dolbeau: Les Forces armées croates 1941-1945, Lion, 2002.
  86. NN br. 109/23. kolovoza 1941.
  87. a b c axishistory.com, Narodna zaštita
  88. a b c d crohis.com, Zakonske osnove progona političkih protivnika i rasno nepodobnih u NDH
  89. a b (engl.) HIC: The 1946 and 1964 Official List of Casualties of War and Others
  90. JUSP Jasenovac - Poimenični popis žrtava: KCL Jasenovac 1941-1945.
  91. a b c d Ivica Mataija, Križari na gospićkom području 1945. – 1950., Senjski zbornik, Vol.32., No.1 Prosinac 2005., 197-222 str.
  92. HRT, dokumentarni film o zadnjim danima NDH, svjedočenje Vinka Nikolića
  93. Posljednji dani obrane Zagreba 1945, Domagoj Novosel, Politički zatvorenik 246, rujan 2012.
  94. Jovan Kokot: Dvanaesta proleterska slavonska brigada, Ogromni ratni plijen pao je u ruke 12. proleterske NOU brigade, 205.
  95. Istina o Bleiburgu:Knjiga koje se boje i crveni i crni, prikaz poglavlja "Posljednji dani oružanih snaga NDH" knjige "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945." Joze Tomasevicha, Globus,
  96. Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944. – 1953.: staljinizam u titoizmu, Katrin Boeckh, Osteuropa Institut, München, Njemačka
    Wikicitati »Protestno pismo hrvatskih biskupa Titu od 20. rujna 1945. koje je istovremeno objavljeno i kao pastirsko pismo, nabrojao je žrtve među katoličkim klerom od početka “novoga poretka” u Jugoslaviji: 243 mrtvih, 169 zatočenih u logorima i zatvorima i 89 nestalih.«
    (Katrin Boeckh, Vjerski progoni u Jugoslaviji)
  97. I. Perić, Ideje "masovnog pokreta" u Hrvatskoj, Narodno sveučilište Grada Zagreba, 1974., 149.-151. str
  98. Vidjeti srpski dnevni tisak i periodiku iz 1990., 1991. i kasnije.
  99. Tuđman lobirao kod Židova: Ustaše su počinili mnoge zločine, Sandra Veljković, Večernji list, 29.04.2011
  100. a b The New York Times, Croatia and History, John Kraljic, March 1994.
  101. Hrvatska revija
  102. a b Damir Radoš: Ronald Reagan još 1968. proglasio je 10. travnja danom Hrvatske nezavisnosti za Hrvate Kalifornije Hrvatski list, broj 341, 7. travnja 2011. Preuzeto 26. prosinca 2011.
  103. Radio VRH: 10. travnja 2011., Prilog za povijest, preuzeto 26. prosinca 2011.
  104. Tekst HSP-ovog proglašenja obnove NDH

Vanjske poveznice