El Shatt: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 42: | Redak 42: | ||
* Sinaj Juraj Bulimbašić, nagrađivani maslinar<ref>[http://oblizeki.com/o-nama Oblizeki - internetski magazin o kulturi stola, hrane i prehrane, pića i dobroga druženja, priče oko stola]</ref> |
* Sinaj Juraj Bulimbašić, nagrađivani maslinar<ref>[http://oblizeki.com/o-nama Oblizeki - internetski magazin o kulturi stola, hrane i prehrane, pića i dobroga druženja, priče oko stola]</ref> |
||
* [[Živko Kljaković]], akad. slikar<ref>[http://www.knjiznicasolin.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=280&Itemid=60 Knjižnica Solin]</ref> |
* [[Živko Kljaković]], akad. slikar<ref>[http://www.knjiznicasolin.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=280&Itemid=60 Knjižnica Solin]</ref> |
||
* Zvonimir Barišić, svestrani športski radnik <ref>[http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000515/prilozi-sp3.htm Slobodna Dalmacija] Toni Petrić: Sport u Splitu od 1941. do 1945. (7), 15. svibnja 2000. </ref> |
|||
* Šime Mišetić, nogometni djelatnik<ref>[http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/59667/Default.aspx Slobodna Dalmacija] Milorad Bibić Mosor: Radija je u škveru 40 godina, uz balun je vezan 75 godina, a u zadnje vrime luduje za balotama. |
|||
Šime Mišetić: Split je umra, 28. lipnja 2009.</ref> |
|||
Poznate osobe čiji su roditelji bili u zbjegu u El Shattu: |
|||
Ime [[Izvor Oreb|Izvora Oreba]] je u svezi s boravkom njegove majke u El Shattu, kad je izjavila da je bila na Mojsijevom izvoru.<ref>[http://www.superknjizara.hr/index.php?page=knjiga&id_knjiga=22634 Branka hlevnjak: IZVOR OREB]</ref> |
* Ime [[Izvor Oreb|Izvora Oreba]] je u svezi s boravkom njegove majke u El Shattu, kad je izjavila da je bila na Mojsijevom izvoru.<ref>[http://www.superknjizara.hr/index.php?page=knjiga&id_knjiga=22634 Branka hlevnjak: IZVOR OREB]</ref> |
||
*[[Željko Vukmirica]]<ref>[http://www.vecernji.hr/scena/zeljko-vukmirica-tvrdi-da-je-tek-kopija-svoje-nadarene-majke-clanak-403786 Večernji list] Tatjana Pacek: Željko Vukmirica tvrdi da je tek kopija svoje nadarene majke, 29. travnja 2012.</ref> |
|||
*[[Stipe Božić]]<ref>[http://www.hercegovina.info/vijesti/vijesti/hrvatska/stipe-bozic-o-svojim-vodicima-kroz-pustinjska-prostranstva Hercegovina.info] Stipe Božić o svojim vodičima kroz pustinjska prostranstva </ref> |
|||
== Izvori == |
== Izvori == |
Inačica od 27. prosinca 2012. u 05:08
El Shatt je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku Sinaju u Egiptu, u kojem je od ljeta 1944. do 20. ožujka 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagore.
Zemljopisni položaj
Ti su logori bili nekoliko kilometara udaljeni jedan od drugog. [1] Ondje je u početku to bila samo željeznička postaja i ostatci pozadinskog logora britanskog podmaršala Montgomeryja koji Englezima više nije bio bitan nakon što su pobijedili Nijemce kod El Alameina.[1] Čini se da Egipat i nije bio baš slučajno određen.[1] Ondje je bio formalni vladar Jugoslavije kralj Petar II. Karađorđević, dio ministarstava njegove vlade u izbjeglištvu, djelovi kraljevske vojske.[1] Među tom vojskom bio je bataljun Hrvata i Slovenaca koji je služio u talijanskoj vojsci, pa je dospio u britansko zarobljeništvo.[1] Ti su se Hrvati i Slovenci pobunili malo prije nego što su došle izbjeglice, i nosili su zvijezdu petokraku na svojoj kapi.[1]
Postojali su još neki logori. Tolumbata koja je bila nedaleko od Aleksandrije, bila je za žene s malom djecom i u njoj su bili najbolji uvjeti, dok je najgorih uvjeta bila El Khataba[2] koja je bila udaljena nekoliko sati od Tolumbate i El Shatta.[1]
U blizini su bili i logori Grka i Poljaka. Hrvati su se s njima "mjerili" u organizaciji izbjegličkog naselja.[1] Razlika je bila što su Grci i Poljaci za sve tražili arapsku poslugu, dok su Hrvati sve sami organizirali.[1]
Povijesni tijek događaja
Bježeći pred njemačkom ofenzivom krajem 1943. i početkom 1944. godine, kada je zauzeta čitava Dalmacija, veliki broj civila ( preko 30.000 ) se u strahu od odmazde sklonio na otok Vis. Kako su na Visu već bili smješteni Glavni štab partizanske vojske i saveznička britanska vojska, nije bilo mogućnosti prihvata i prehrane tolikog broja ljudi. Stoga je odlučeno da se neboračko stanovništvo otoka i izbjeglice evakuiraju u Južnu Italiju, prvo u Bari, a zatim u Taranto. U zbjegu je bilo najviše Makarana ( oko 6000 ), zatim Vodičana, Hvarana, Višana i Korčulana te nešto ljudi iz Ravnih Kotara i Bukovice. Kako je Italija još uvijek bila poprište teških borbi savezničkih snaga i Nijemaca, ubrzo je donesena odluka da se izbjeglo stanovništvo prebaci u sigurniji Egipat, tada pod upravom Britanaca.
Logor je formiran na površini od 260 km2 u blizini Sueskog kanala, i podijeljen na pet manjih podlogora. Izbjeglice su bile smještene u šatorima ( prosječno u svakom jedna do dvije obitelji ). Iako daleko od domovine i u lošim uvjetima, pokušali su očuvati privid normalnog života. Tako su osnovane škole, razne radionice, zajedničke praonice, izdavane su novine, a u jednom šatoru je uređena crkva. Ljudi iz Dalmacije su se teško prilagođavali na pustinjske uvjete, posebno djeca koja su oboljevala od crijevnih bolesti, te ih je veliki broj i umro. Britanska uprava je također držala strog režim, dopuštajući izlazak iz kompleksa samo s propusnicama. U nekoliko navrata, područje El Shatta je bombardirano iz aviona, pri čemu je također bilo žrtava. Bombardiranje je "slučajno" izvela 5 puta Jugoslavenska kraljevka avijacija pod upravom RAF-a.
Zanimljivo je da su se obitelji i naselja u logoru grupirali tako da su bili isteg rasporeda kao i u starom kraju.[1]
Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru ukupno 18 mjeseci. Povratak kućama je započeo početkom 1946. godine, smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti. Na mjestu njihovog izbjeglištva ostalo je samo groblje s 856 (osam stotina pedesetšest) ljudi koji nisu izdržali teške uvjete života u pustinji.
Izbjegličko groblje je kasnije teško stradalo i bilo devastirano u izraelsko - arapskim ratovima. Konačno je 2003. uz potporu hrvatske vlade uređeno memorijalno područje sa spomen - obilježjem.
Vladajuća ideologijska paradigma do danas (2012.) kaže da se je da bi se izbjeglo moguću osvetu njemačke vojske na hrvatskom stanovništvu iz priobalja i otoka gdje se očekivala saveznička invazija, organiziran je zbjeg u El Shatt i zbjeg u južnu Italiju.[3] Čudne i neobjašnjene okolnosti u svezi s tim zbjegom navele su hrvatskog znanstvenika Slavena Letica da se možda radi i o britanskom ratnom zločinu [3], s obzirom da je više stotina Hrvata koji su umrli ondje jugokomunistička i velikosrpska propaganda cijelo vrijeme Jugoslavije, pa i poslije vodila kao žrtve ustaškoga sabirnog logora Jasenovca (poznata novinarka Smiljana Šunde zabilježila je kako su tako napravili s u Sinaju umrlim Podgoranima).[3] (tako i do veljače 2011. se imena umrlih Hrvata na Sinaju se na mrežnim stranicama Jasenovac Research Institutea navode kao jasenovačke žrtve, nekima i uz krivotvorene podatke rođenja[4]).[3][5]
Više od 30.000 ljudi provelo je u izbjegličkom logoru ukupno 18 mjeseci. U logoru se je rodilo 481 dijete.[1] Dio se je djece rodio u vezama Engleza i Hrvatica, no tek je dio tih veza ozakonjen.[1] Povratak kućama je započeo početkom 1946. godine, smirivanjem prilika u Jugoslaviji i učvršćenjem Titove vlasti. Izbjeglice su se vratile u nekoliko valova. Posljednja je bila 24. ožujka 1946..[1] Indikativno je da je taj povratak kasnio iz neopravdanih razloga: navodni "manjak" brodova i slične stvari;[6] iz podatak iznesenih u dokumentarnom filmu, stječe se dojam kao da se htjelo opstruirati povratak Hrvata u Hrvatsku.
Trag boravka Hrvata u El Shattu je i u osobnim imenima. Brojni Hrvati koji su se rodili ondje dobili su ime Nila, Sinaj, Sinajka, Elšatka, Sueska,[1], Suez, Nilka i slično.
Poznati zbjegani
Osobe koje su bile u zbjegu u El Shattu i koje su rođene ondje.
- Ranko Marinković
- Vjekoslav Kaleb
- Savka Dabčević-Kučar
- Josip Hatze
- Estera Paunović
- Roko Dobra
- Gojko Borić
- Tomislav Zuppa - prebacivao je civile preko Leccea u El Shatt
- Jakša Miličić[7]
- Rudolf Gerhart Bunk[8]
- Ivica Hlevnjak[9]
- Miroslav Feldman[2]
- Želimir Pašalić, prof. ekonomije[10]
- Sinaj Juraj Bulimbašić, nagrađivani maslinar[11]
- Živko Kljaković, akad. slikar[12]
- Zvonimir Barišić, svestrani športski radnik [13]
- Šime Mišetić, nogometni djelatnik[14]
Poznate osobe čiji su roditelji bili u zbjegu u El Shattu:
- Ime Izvora Oreba je u svezi s boravkom njegove majke u El Shattu, kad je izjavila da je bila na Mojsijevom izvoru.[15]
- Željko Vukmirica[16]
- Stipe Božić[17]
Izvori
- ↑ a b c d e f g h i j k l m n Ferdinand Perinović: Dica Kalelarge protiv četiri lazna mita o Zadru, Zadar, 2010., str. 29.
- ↑ a b Grad Virovitica Značajni Virovitičani
- ↑ a b c d Slobodna Dalmacija Slaven Letica: Slaven Letica: Moj brat, koji je umro u El Shattu, pretvoren je u žrtvu Jasenovca, 16. veljače 2011.
- ↑ Jasenovac Research Institute Victim Search - Last Name Contains letica
- ↑ HRT, Emisija Peti dan, emisija prije 11. veljače 2011.
- ↑ HTV-ov dokumentarni film Pustinjska priča - El Shatt
- ↑ Slaven Letica: Moj brat, koji je umro u El Shattu, pretvoren je u žrtvu Jasenovca
- ↑ Culturenet.hr
- ↑ Nogometni leksikon
- ↑ EFST In memoriam - Prof. dr. sc. ŽELIMIR PAŠALIĆ
- ↑ Oblizeki - internetski magazin o kulturi stola, hrane i prehrane, pića i dobroga druženja, priče oko stola
- ↑ Knjižnica Solin
- ↑ Slobodna Dalmacija Toni Petrić: Sport u Splitu od 1941. do 1945. (7), 15. svibnja 2000.
- ↑ Slobodna Dalmacija Milorad Bibić Mosor: Radija je u škveru 40 godina, uz balun je vezan 75 godina, a u zadnje vrime luduje za balotama. Šime Mišetić: Split je umra, 28. lipnja 2009.
- ↑ Branka hlevnjak: IZVOR OREB
- ↑ Večernji list Tatjana Pacek: Željko Vukmirica tvrdi da je tek kopija svoje nadarene majke, 29. travnja 2012.
- ↑ Hercegovina.info Stipe Božić o svojim vodičima kroz pustinjska prostranstva