Dvojina: razlika između inačica
m r2.6.8) (Bot: mijenja pt:Dual (número gramatical) sa pt:Dual |
m r2.7.3) (robot Uklanja: ka:მრჩობლობითი |
||
Redak 57: | Redak 57: | ||
[[is:Tvítala]] |
[[is:Tvítala]] |
||
[[ja:双数形]] |
[[ja:双数形]] |
||
[[ka:მრჩობლობითი]] |
|||
[[nds:Tweetall]] |
[[nds:Tweetall]] |
||
[[nl:Dualis]] |
[[nl:Dualis]] |
Inačica od 24. siječnja 2013. u 09:35
Dvojina (dual) gramatički je oblik koji označava dva predmeta, pojma, bića, pojave, osobe. Pretpostavlja se da je postojala u indoeuropskom prajeziku[1], a danas potpunu dvojinu čuva samo mali broj jezika, među kojima su standardni slovenski i oba lužičkosrpska jezika.
Dvojina u hrvatskom
U hrvatskom se ostatkom dvojine smatraju oblici imenica i pridjeva uz riječ oba /obje i glavne brojeve koji završavaju na dva/dvije, tri i četiri:
- za imenice muškoga i srednjeg roda ti oblici podudaraju s genitivom jednine
- za imenice ženskog roda podudaraju se s nominativom množine
- za pridjeve u muškom i srednjem rodu dodaje se poseban nastavak -a, a za ženski rod -e.
Nastavak u ženskom rodu pridjeva se podudara s nastavkom za množinu ženskog roda, ali se nastavak muškog i srednjeg roda ne može svesti ni na jedan drugi nastavak.
Naprimjer, u rečenici došla su neka dva visoka čovjeka, glagolski pridjev došla, opisni pridjev visoka, te zamjenički pridjev neka imaju nastavak -a.
Budući da se ovi oblici ne odnose samo na dva bića, precizniji naziv za dvojinu u hrvatskom je "paukal" ili "malina" (malo = 2-4).[ima li gdje u kojoj literaturi na hrvatskom o ovome]
Slično pravilo postoji i u ruskom i nekim drugim slavenskim jezicima.
Vidi
Bilješke
- ↑ Matasović 2008, str. 177
Literatura
Matasović, Ranko. 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Matica Hrvatska. Zagreb. ISBN 978-953-150-840-7