Korijenski pravopis

Korijenski pravopis popularno je ime za tradicionalni hrvatski pravopis kakav bijaše u porabi od sredine 19. stoljeća do početka 20. stoljeća. U službenoj ga je upotrebi 1892. zamijenio Brozov fonološki koncipiran pravopis, a uz neke je iznimke nestao iz opće porabe do kraja 1. svjetskoga rata. Nakratko je oživio, uz protivljenje većine hrvatskih jezikoslova, u doba NDH naredbom poglavika Pavelića, te je, svršetkom rata, potpuno iščezao iz hrvatskoga pravopisanja osim u pravopisnoj praksi pojedinaca.

Opća načela i značajke

U pravopisnim se polemikama o hrvatskome pravopisu uglavnom suprotstavljaju dva načela: fonološko (izgovorno, fonemsko, “fonetičko”, glasovno, zvučno) i morfonološko (morfemsko, morfološko, morfofonološko, tvorbeno, kori(j)ensko, “etimološko”). Najčešće su u modernoj porabi pojmovi fonološko i morfonološko načelo. Nakon radoblja prevlasti pretežito morfonološkoga pravopisa, koji je dominirao u hrvatskoj pismenosti do kraja devedesetih godina 19. stoljeća, fonološki, propisan “Hrvatskim pravopisom” Ivana Broza iz 1892., postaje, stjecajem mješavine društvenih, nacionalnoideoloških i političkih okolnosti, prevladavajući hrvatski pravopis-uz kratak prijekid u doba NDH, 1941./1942.-1945.- do danas.

Stjepan Babić je u tekstu objelodanjem u časopisu “Jezik” naveo tri područja u kojima se razlikuju fonološki i morfonološki pravopis:

1. Jednačenje po zvučnosti

U fonološkome je potkresati, otšetati, potcijeniti, otčepiti, ropski, vrapca, iskoristiti, rasjeći, teško,...a u morfonološkome podkresati, odšetati, podcijeniti, odčepiti, robski, vrabca,izkoristiti, razsjeći, težko,... Ovdje se vidi da je hrvatski sadanji standard pretežno fonološki, ali uz udjel morfonološkoga (odšetati, podcijeniti,odčepiti,..)

2. Jednačenje po mjestu tvorbe

U fonološkom: obrambeni, himbeni,čimbenik, stambeni, prehrambeni,.., a u morfonološkom obranbeni, hinbeni,činbenik, stanbeni, prehranbeni. U praksi je standard potpuno fonološki

3. Gubljenje suglasnika

fonološki: povijesni, vjesnik, raslinje, godišnji,kazališni,...a u morfonološkome: povijestni, rastlinje, godištnji, kazalištni.Također, standard je fonološki.

Tradicionalni hrvatski korijenski pravopis uglavnom je morfonološki, uz neke upise koji su etimološki (obći, kadca,..). Suvremene pravopisne polemike posljedak su svađa i nesuglasica oko oblika književnoga jezika što su se radikalizirale u hrvatskoj javnosti u šezdesetima i sedamdesetima godinama 19. stoljeća, a koje su se manifestirale u sukobu pristaša Zagrebačke škole i drugoga naraštaja tzv. hrvatskih vukovaca ili daničićevaca. Jedno od najučenijih djela o hrvatskome pravopisu, “Naš pravopis” Vatroslava Jagića, objelodanjeno je 1864. i ta bi se godina, ili desetljeće, mogla uzeti kao polaznica modernih rasprava o hrvatskome pravopisu. Naravno, hrvatska je pravopisna i slovopisna problematika daleko starija: u njoj nalazimo djela poput Đamanjićevog (1639.), Gajeva (1830.) , Starčevićeva protivljenja “organičkom” zagrebačkom (ilirskom) pravopisu i “rogatim” i “osedlanim” slovima (1847.) - no, ta djela po svojoj tematici spadaju u pretpovijest modernih raspri o pravopisu jer su njihove prijepornice odavno prihvaćena slovopisna rješenja ili izrazi koje više nitko ne dovodi u pitanje.

Povijesna dimenzija i dostignuća

Hrvatski je jezik od početaka pisan na glagoljici i ćirilici. Većina su tekstova hrvatske srednjovjekovne književosti, kao i liturgijskih spisa te poslovnih i pravnih povelja i dopisa, do 14. i 15. stoljeća pisani na mješavini fonološkog i morfonološkoga pravopisa, bez nekog reda, nu, uz jači udjel fonološkoga kako je crkvenoslavenski jezik hrvatske suvrsti sve više zamijenjivan vernakularom. Jačanje latinične pismenosti koincidiralo je s bujanjem renesansne i barokne književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku u 16. i 17. stoljeću, i u tom se surječju više nametalo pitanje slovopisa nego pravopisa, jer su razni krajevi koristili razna slova -i skupove slova- za iste glasove. Tomu se u 18. st. pridružila i regionalna književnost u Slavoniji. O profilu pravopisa u tim trima stoljećima postoji bjelodan pokazatelj u izdanjima edicije HAZU “Stari pisci hrvatski” (v. poveznicu), te ključnim djelima hrvatske filologije Faust Vrančić, Bartol Kašić, Jakov Mikalja). Stjepan Ivšić je godine 1941. pokazao, na primjeru djela Dominka Zlatarića tiskanoga 1597., da u njem dominira fonološki (“fonetski”) princip (muški, teško, himben, raspa, optekal, oci, usne, rasjekoše, istok, srdžba, slatka, rijetke,..), pa i u oblicima koji nisu ušli u hrvatsku normu (platićeš, hrvacki,..). Iako to nije izrijekom napomenuo u analizi, Ivšić je uvidio da naši stari pisci uglavnom nisu pisali jednačenja u predmetcima završavajućima grafemom “d” : pod-, nad-, od-,..te u sklonidbi (odkud, nadhodi, odtle, podkova, predka, ..), te je predložio doradu hrvatskoga pravopisa uvedbom tih i još nekih morfonoloških propisa.

Dominko Zlatarić:Djela, 1597., izdanje u SPH 1899.

Nakon Gajeve reforme slovopisa 1835. i prijelaza na štokavštinu, oko godine 1836. počinje prvo razdoblje korijenskoga pravopisa lege artis. Pisci, filolozi i političari kao Gaj, Ivan Mažuranić, Stanko Vraz, Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić, Dimitrije Demeter... pišu uglavnom “etimološkim” pravopisom- što bijaše oznakom za korijenski pravopis, a pravopisno načelo su formulirali, usuprot Adelungovu “Piši kao što govoriš” (kojeg je prihvatio Vuk Karadžić) kao “Piši za oko, govori za uho”. Zapravo, te su formule značile jedino to da su hrvatski preporoditelji pokušavali sačuvati nepromijenjenim značenje riječi u preoblikama, što je zbog naravi novoštokavštine i mnogih glasovnih promjena poput palatalizacija postalo u nizu situacija teško ostvarivo (n.pr. pisanje bratja, radostju, ..).

Danica Ilirska 1836: rani tip korijenskoga pravopisa

Većina piše “rogato e”, ě, za jat, nu rabe se i drugi upisi: Matica ilirska izdaje Gundulićeva “Osmana” s upisom jata svugdje kao -ie-, dok je Ivan Mažuranić promijenio nekoliko pravopisnih stilova-n.pr. u vrhunskoj prozi te dobe, polemičkom spisu “Hervati Madjarom”, 1848., piše dugi jat kao -ije-, a kratki kao -ie-. Nu, prevladava pisanje iskazano u sljedećim primjerima: věra, perst, bratja, otacah, sladko, sbor, razčistiti, svetčanost, razsjeći, svatba, … U Beču je 1850. održan Bečki književni dogovor, nu on nije imao nekog većeg utjecaja na hrvatski pravopis, iako mu je kasnije pridavan mitski značaj. Sredinom 19. stoljeća standardnojezična situacija u Hrvatskoj još nije jasna, jer iako većina pisaca piše po implicitnoj normi oblikovanoj u Zagrebu, značajna manjina rabi štokavsku ikavicu (n.pr. 1858.-1861. zadarski kanonik Ivan Matija Škarić izdaje prijevod kompletne Biblije na ikavici), dok Fran Kurelac formira Riječku školu, a Ante Starčević piše privatnim jezikom na ekavici. Nu, ilirski tip pravopisa s “rogatim e” i arhaičnim oblicima (bratja, parst, ..) uzakonjuje 1862. ban Ivan Mažuranić kao službeni.

Ivan Mažuranić:Hervati Madjarom, 1848., jedan od oblika korijenskoga pravopisa

No, taj se jezični propis nije provodio u praksi. Prevladavajući oblik hrvatskoga pravopisanja od šezdesetih godina 19. stoljeća do početka 20. stoljeća bijaše korijenski pravopis kojeg je formulirao Bogoslav Šulek, no nije mu napisao- niti itko drugi do uoči gašenja toga načina pisanja-pravopisni priručnik. Osnove mu odlike bijahu razlikovno pisanje jekavskoga dugoga i kratkoga jata kao ie/je (cielo djelo), odbacivanje pisanje -ar ili -er uz slogotvorni r (prst, grm), umjereni morfonološki pravopis (izpisati, svjedočba, razpad, odkuda, ..), zajedničko pisanje niječnice i glagola (nepiše, negovorim,..), te specifično korijenski-a ne morfonološki- oblici koji su se nekad pisali, a nekad ne (obći, vasda, konjaničtvo, izza, sdrav, sbog, pješačtvo, ..). Tim su pravopisom, koji je flukturao od autora do autora, napose u korijenskim oblicima, napisana iznimno vrijedna djela hrvatske kulture druge poli 19. stoljeća: Šulekovi monumentalni višesvezačni rječnici, Šenoini, Kumičićevi i Kovačićevi romani, pripovijesti Josipa i Ivana Kozarca, povjesničarska djela Franje Račkoga, veći dio tekstova Tadije Smičiklasa i ranoga Vjekoslava Klaića, politička publicistika Eugena Kvaternika, znanstvena djela Spiridona Brusine …

Tade Smičiklas:Poviest hrvatska, 1881. Konačni i dotjerani oblik korijenskoga pravopisa

U posljednoj četvrtini 19. stoljeća javljaju se orječja pisana miješanim fonološko-morfonološkim pravopisom, posebice kod Tadije Smičiklasa, a kad je i službeno u banskoj Hrvatskoj uveden fonološki Brozov pravopis, stranka braće Radića nastavila je pisati tradicionalnim korijenskim pravopisom i u doba Kraljevine Jugoslavije. Posljednje veliko djelo pisano korijenskim pravopisom , “Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik” , magnum opus je Vladimira Mažuranića, predsjednika JAZU/HAZU- golem (oko 1800 stranica) i akribični leksikografski ostvaraj dočet 1920-ih, a pretisnut 1975. u Zagrebu.

Vladimir Mažuranić: Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, nacrt za posljednji veliki filološki ostvaraj pisan korijenskim pravopisom

Suton i nestanak korijenskoga pravopisa

Tek što je propisan 1863., korijenski pravopis ilirskoga tipa izložen je učenoj i žestokoj kritici Vatroslava Jagića u opsežnoj studiji “Naš pravopis”, 1864. U njoj se Jagić zalaže za umjereni morfonološki pravopis, napuštanje “rogatoga e”, pisanje dugoga i kratkoga jata kao -ie- i -je-, a slogotvornoga r kao r, a ne -ar ili -er, neasimilaciju po zvučnosti u većini slučajeva (odkriti, izpasti,..), nu i jednostavnije pisanje u nekim slučajevima (rasjeći, a ne razsjeći; bezvučno, a ne bezzvučno). Iako su praktički svi pisci i filolozi (Veber Tkalčević, Babukić, Mažuranić, ..) ustali protiv Jagićevih prijedloga, učenost i utemeljenost njegovih argumenata, zasnovanih na indoeuropeistici, grčkom, sanskrtu, poredbenom jezikoslovlju i širokom poznavanju hrvatske pisane baštine na svim trima pismima nije ostala bez odjeka. Ilirski je jezični tip bio načet, a slijedilo je jezično-pravopisno previranje, unatoč opetovanoj Mažuranićevoj naredbi da se ilirski korijenski pravopis propiše kao službeni.

Vatroslav Jagić: Naš pravopis, 1864.

U sljedeća tri desetljeća, iako se dominantni pravopis u banskoj Hrvatskoj ubrzano približavao Jagićevu modelu, sve su jače djelovale silnice koje će potkopati bilo kakav pretežito morfonološki pravopis. Da je službeno usvojen 1860-ih do 1870-ih, Jagićev bi pravopis- iako se o tom može samo spekulirati- imao veliku šansu da ostane oficijelnim hrvatskim pravopisom. No, konzervativnost starijega naraštaja Iliraca, supostojanje nekoliko jezično-pravopisnh tipova, razvoj jugoslavenske ideologije u Hrvatskoj, te nastavak jezične politike pravopisnoga ujednačavanja koju su provodili visoki bečki krugovi, u konačnici je u doveo do pobjede škole pristaša jezičnih (no ne i nacionalnih) pogleda Vuka Karadžića, t.zv. “hrvatskih vukovaca” (Armin Pavić, Pero Budmani, Tomo Maretić, Mirko Divković, Ivan Broz, Franjo Iveković, ..) kojom je odbačen morfonološki i propisan fonološki pravopis, koji je u velikoj većini preskripcija ostao današnjim hrvatskim pravopisom.

Niz događaja uvjetovavših taj rezultat bio je: godine 1864. biskup Josip Juraj Strossmayer osniva “Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti” kao rasadište južnoslavenskoga kulturnoga zbližavanja i ujedinjavanja, s hrvatskim predznakom. Prepiska koju je 1925. objelodanio Stjepan Ivšić pokazuje da su na Strossmayera utjecajni bečki krugovi vršili pritisak da za glavnoga tajnika i urednika najambicioznijega Akademijina djela, golemog povijesnoga rječnika, imenuje glavnoga Karadžićeva nasljednika Đuru Daničića. Daničić je dotle, kao i njegov uzor Karadžić, zastupao pansrpsku ideologiju u kojoj je nijekao hrvatskost štokavštine, kao i djela napisanih u prethodnim stoljećima na njoj. Preduvjet za dolazak Daničića u Zagreb bijaše odricanje od jezičnoga velikosrbizma, što je on odmah i učinio u prvom radu JAZU 1867., priznavši štokavsku hrvatsku pismenost, pozivajući se na i obrađujući hrvatsku književnu baštinu, te službeno imenujući jezik “hrvatskim ili srpskim” u Zagrebu, a “srpskim ili hrvatskim” u Beogradu. Za uzvrat, prepušteno mu je, nakon pozitivnih recenzija njegova nacrta za uređivanje rječnika 1878. (među recenzentima su bili i Jagić, Miklošič, Veber-koji je bio i najkritičniji, ruski slavist Sreznjevski, te srpski Stojan Novaković) da rječnik uređuje po pravopisu skoro istovjetnom Karadžićevu.. Prvi je svezak rječnika objavljen 1880. Da nije bilo tih jezičnopolitičkih igara o kojima su samo djelomice pisali Tomo Maretić, Stjepan Ivšić, Dalibor Brozović i drugi, sadanji bi hrvatski pravopis vjerojatno bio bliži korijenskom- no, o tom se može samo nagađati.

Godine 1878. Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu, i na snazi je u prvo vrijeme korijenski pravopis Zagrebačke škole.No, nakon nekoliko godina, prelazi se na fonološki pravopis sličan Karadžićevu (temeljno je djelo gramatika Sinjanina Frane Vuletića), a jedan od glavnih argumenata je da se u Hrvatskoj, “zemlji najstrožih etimologa” počinje snažnije osjećati utjecaj toga pravopisnoga tipa poglavito zbog Akademijina rječnika. Još prije, 1867., u kneževini Srbiji skinuta je zabrana s Karadžićeva pravopisa, a iste je godine tiskana u Beču na talijanskom jeziku gramatika “srpsko-hrvatskoga” jezika vukovca Pere Budmanija kao potencijalna temeljna gramatika za Dalmaciju koja je bila pod austrijskom upravom, te administrativno odvojena od sjeverne, banske Hrvatske (Hrvatska i Slavonija). Budmanijeva gramatika, namijenjena za dalmatinske škole s talijanskim kao primarnim jezikom, donosi paralelno karadžićevski jezični tip i onaj zagrebačke škole, pisane respektivno fonološkim i korijenskim pravopisom, nu izrijekom preferira fonološki pravopis. U tih je petnaestak godina, očito, nizom političkih poteza promovirano jezično ujednačavanje u sadašnjoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, i to na principima fonološkoga pravopisa.

U banskoj je Hrvatskoj 1877. poseban odbor vijećao o mogućnosti opće pravopisne norme za škole, no iako su se usuglasili neki stavovi i prevladala koncepcija “umjerenoga etimološkoga” pravopisa, nije donesen nikakav konkretan zaključak o izradbi pravopisnoga priručnika, a vukovac Armin Pavić žestoko je ustrajao na tom da je “fonetički” izvorni hrvatski pravopis. Dio je sudionika zastupao preživjela stajališta Vebera, pa se kompromiserski došlo do preporuka o pravopisu nalik onomu kojeg je još prije predlagao Vatroslav Jagić, no u novonastalim prilikama sve su više jačale silnice jezično-pravopisne ujednake s karadžićevskim fonološkim tipom, budući da je taj već vladao u obrenovićevskoj Srbiji (koja bijaše u austro-ugarskoj ekonomsko-kulturnoj sferi utjecaja), Bosni i Hercegovini, te, implicite, iako još ne službeno, i u Dalmaciji, gdje su dominirale vukovski koncipirane gramatike Budmanija i Ivana Danila. U sjevernoj Hrvatskoj rad je Daničića otvorio mogućnost za jačanje snaga protivnih prevlasti korijenskoga pravopisa, dok je madžaronska vlast bana Khuena Hedervaryja (1883.-1903.) stvorila povoljno političko ozračje za ozakonjenje fonološkoga pravopisa, komu je znanstvenim temeljem poslužila velika Maretićeva monografija “Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima”, 1889.

Tomo Maretić:Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, 1889.

U toj se knjizi, na preko 400 stranica, analizira slovopis i pravopis 95 hrvatskih pisaca i djela, od 1495. do 1835., na sva tri hrvatska narječja. Iako je očita tezičnost te studije-kritike Maretićevom jednodimenzionalnom pristupu uputio je još Vatroslav Jagić- nesporno je da je Maretić ipak uspio pokazati da je u predilirskoj hrvatskoj pismenosti i književnosti ne samo postojao, nego i dominirao fonološki tip pisanja and korijenskim, a iz većine se primjera dao iščitati i koji bi to tip fonološkoga pravopisa trebao biti. Tako je 1889. vlada odlučila da je za škole potreban jedan pravopis, zasnovan na fonološkim načelima, te povjerila Ivanu Brozu da ga izradi. On je to i učinio, i tako je 1892. tiskan njegov “Hrvatski pravopis”, kojim je u sjevernoj Hrvatskoj- a kasnije je to protegnuto i na Dalmaciju- uveden jedinstven pravopis za škole i kojeg je prihvatila većina hrvatske javnosti.

Prijepori

Budući da je fonološki pravopis- uz praktički nikakav otpor- nametnula madžaronsko-khuenovska vlast, a njegovi su oblikovatelji i promicatelji bili jugounitarnom ideologijom zadojeni jezikoslovci, taj je pravopis, u očima nekih (valja reći manjine) hrvatskih kulturnih djelatnika (p)ostao simbolom nasilja nad hrvatskim jezikom i savijanja i uguravanja hrvatštine u jezik što ga je stilizirao srpski filolog, etnograf i ideolog Vuk Karadžić, a koji bijaše oblikovateljem moderne velikosrpske ideologije s dalekosežnim pretenzijama na hrvatsku jezičnu i općekulturnu baštinu. U tom je mentalnom sklopu fonološki pravopis izjednačen sa “srpskim” (pače, oktroiranjem ”vukovskoga” jezika koji je dobio ekskluzivno srpsku i velikosrpsku ekspanzionističku boju), a morfonološki s izvorno “hrvatskim” jezikom (iako je izgovorno načelo nazočno, pa i prevladavajuće u pretpreporodnoj, napose uzornoj dubrovačkoj hrvatskoj književnosti, a sam su hrvatski korijenski pravopis njegovi tvorci (Bogoslav Šulek, Adolfo Veber Tkalčević) “opravdavali” panslavenskim i općejužnoslavenskim ideološkim obrascima poput sličnosti u pravopisanju s ostalim slavenskim jezicima i željenim jezičnim ujedinjenjem-preko pravopisa- sa Slovencima).

Pravila korijenskog pravopisa

• Nema jednačenja po zvučnosti susjednih suglasnika:
  • slad - sladko, sladkoća (ne slatko, slatkoća)
  • redak - redci, redka (ne retci, retka)
  • dolazak - dolazci, dolazka (ne dolasci, dolaska)
  • gladak - gladka, gladkost (ne glatka, glatkost)
  • čin, činjenje - činbenik (ne čimbenik)
  • glas - glasba, glasbalo (ne glazba, glazbalo)
  • Zagreb - zagrebčanin (ne zagrepčanin)
  • vas - vasda (ne vazda)
  • ženiti - ženitba (ne ženidba)
  • težak - težko (ne teško)
  • kdě - kdje (ne gdje, no ne vrijedi za sve korijenske pravopise, ista stvar u kajkavskom; kda ili kdaj (ne gda, gdaj) i kdo (ne gdo))
  • gost - gostba (ne gozba)
  • nebo - nebce (ne nepce)

• Ispadanje suglasnika: (ne vrijedi za sve korijenske pravopise kao što su na primjer slovenski kajkavski, ondje ispadaju po zvučnosti, i pišu se fonetski; srce, očka, človek, žalostni...)
  • srdačan, srdačnost - srdce, srdčeko, srdčece (ne srce, srčeko, srdčece)
  • otac - otca, otčev (ne oca, očev)
  • bolest - bolestnik, bolestno (ne bolesnik, bolesno)
  • sudac - sudca, sudčev (ne suca, sučev)
  • mast - mastnoća (ne masnoća)
  • člověk - človjek (ne čovjek)
  • diete - djetca (ne djeca)
  • čast - častnik (ne časnik)

• Jednačenje po zvučnosti korijenskih riječi: iz, ob, uz, raz, pod, nad, od...
  • izpričati (ne ispričati)
  • izpisati (ne ispisati)
  • iztihano (ne istihano)
  • izcuriti (ne iscuriti)
  • izhod (ne ishod)
  • iztok (ne istok)
  • obći (ne opći)
  • obćina (ne općina)
  • obtrčati (ne optrčati)
  • obseg (ne opseg)
  • odčepiti (otčepiti)
  • odići (ne otići)
  • odstrel (ne otstrel)
  • odsutan (ne otsutan)
  • bezsmrtan (ne besmrtan)
  • bezplatno ili bezplaćno (ne besplatno ili besplaćno)
  • bezzvučan (ne bezvučan)
  • bezznačajan (ne beznačajan)
  • razstaviti (ne rastaviti)
  • razstava (ne rastava)
  • razsuti (ne rasuti)
  • razširiti (ne raširiti)
  • uzhitćenje (ushićenje)
  • Uzkrs (ne Uskrs)
  • uzpinjača (ne uspinjača)
  • uztrajan (ne ustrajan)
  • podhodnik (ne pothodnik)
  • podkopati (ne potkopati)
  • podpaliti (ne potpaliti)
  • nuzpojava (ne nuspojava)
  • nuzproizvod (ne nusproizvod)
  • nadčlovjek (ne natčovjek)
  • nadkriliti (ne natkriti)
  • nadpis (ne natpis)

• Nastavci: - ski, -stvo (no isto tako ne vrijedi za sve pravopise, slovenski kajkavski; mož - moški, junak - junaštvo...)
  • muž - mužki (ne muški)
  • vitez - vitežki, vitežtvo (ne viteški, viteštvo)
  • vrag - vražki (ne vraški)
  • drug, družina - družtvo, družtveno (ne družtvo, družtveno)
  • junak - junačtvo (ne junaštvo)
  • topnik - topničtvo (ne topništvo)
  • zapovied - zapovjedničtvo (ne zapovjedništvo)

• Odraz ě (jat) u jekavici: ie /dugi ě, je /kratki ě, ije /dvosložni ě (ne vrijedi za stariji korijenski pravopis do drugog kraja 19. stoljeća, gdje kratki ě se piše ie, jednako kao i dugi ě, a dvosložni ostaje ije u nekim verzijama, dok udrugima se piše ie)
  • lěp, lěpo, lěpota - liep, liepo, ljepota (liepota)
  • lěk, lěkarna, lěkarnik - liek, ljekarna (liekarna), ljekarnik (liekarnik)
  • rěč, rěčnik - rieč, rječnik (riečnik)
  • srěća, srětan ili srěćan - srjeća (srieća) ili sreća, srjetan (srietan) ili srjećan (sriećan)
  • razuměm, razuměti - razumijem, razumjeti (razumieti)
  • vrěme, vrěmena - vrieme, vremena ili vrjemena (vriemena)
  • svět, světski - sviet, svjetski
  • pěsma, pěsan, pěvati, pěvac, spěv, popěvka - pjesma (piesma), piesan, pjevati (pievati), pievac, spjev (spiev), popievka
  • děte, děteta, dětca - diete, djeteta (dieteta), djetca ili djeca (dietca ili dieca)
  • grěh, grěška, grěšiti - grieh, grješka ili greška (grieška), griešiti
  • besěda, obesěditi - besjeda (besieda), obesiediti
  • sněg, sněžno, sněži - snieg, snježno (sniežno), snieži
  • prě - prije (u nekim slučajevima prie)
  • kdě - kdje (kdie ili kdje)
  • směh, směšak, osměhnuti - smieh, smiešak, osmjehnuti (osmiehnuti)
  • mlěko, mlěčni - mlieko, mlječni (mliečni)

• Pisanje šč kada se tvori od sk: (ne vrijedi za sve korijenske pravopise: recimo Klaićev gdje se pišu kao iznimke tvorbe slova ć; plješće, klješće...)
  • iskati - iščem, išče (ne išćem, išće)
  • pljeskati - plješčem, plješče (ne plješćem, plješće)
  • trěskati - trješče ili trešče (ne trješće ili trešće)

• Pisanje prefiksa ne:
  • ne ću ili ne ćem (kajkavski)
  • ne ćeš
  • ne će
  • ne ćemo
  • ne ćete
  • ne će ili ne ćeju (kajkavski)
  • ne bum (kajkavski)
  • ne buš (kajkavski)
  • ne bu (kajkavski)
  • ne bumo (kajkavski)
  • ne bute (kajkavski)
  • ne buju (kajkavski)

• Korijensko pisanje slova h: (hercegovački i bošnjački dijalekti)
  • lahko (ne lako)
  • suho, suhoća (ne suvo, suvoća)
  • kuhati (ne kuvati)
  • kihinje (ne kijanje)
  • gluh (ne gluv)
  • hrvač (ne rvač)

• Korijensko pisanje slova v: (kajkavski)
  • vse, vsaki, vsaka (ne se, saki, saka)
  • vkral, vkrasti (ne fkral, fkrasti)
  • vlasi, vlasište ili vlasišće (ne lasi, lasište ili lasišće)
  • v (ne f)
  • kajkavski (ne kajkafski)
  • vmrl, vmiranje (ne hmrl, hmiranje)
  • vleten, vletno (ne fleten, fletno)
  • -ov, njegov (ne -of, njegof)
  • hvala (ne fala)
  • včera ili včeraj, včerašnji (ne fčera ili fčeraj, fčerašnji)
  • vkrej (ne fkrej)

• Korijensko pisanje slova e ispred r: (ne vrijedi više, smatra se arhaično i nepraktično, no glasovno još vrijedi u nekim subdijalektima kajkavskog idoma; primjer bednjanski govor)
  • deržava, deržavno (ne država)
  • Hervatska (ne Hrvatska)
  • čverst, čverstina (ne čvrst, čvrstina)
  • mertav, mertvac (ne mrtav, mrtvac)
  • Serbija (ne Srbija)
  • perst (ne prst, prsten)
  • pervi (ne prvi)
  • smert (ne smrt)

• Korijensko pisanje slova a ispred r: (i sto kao sa e ne vrijedi više, glasovno očuvan u nekim izoliranim subdijalektima čakavskog idoma)
  • daržava, daržavno (ne država)
  • Harvatska (ne Hrvatska)
  • čvarst, čvarstina (ne čvrst, čvrstina)
  • martav, martvac (ne mrtav, mrtvac)
  • parst (ne prst, prsten)
  • parvi (ne prvi)
  • smart (ne smrt)

• Pisanje ia, ie, ii, io, iu na kraju riječi: (ne vrijedi u svim pravopisima, većinom u uporabi prije kraja druge polovice 19. stoljeća, no ne u svim slučajevima)
  • koi (ne koji)
  • Dalmacia (ne Dalmacija)
  • poezia (ne poezija)
  • Austria, austiansko (ne Austrija, austrijansko)
  • prie (ne prije)
  • nie (ne nije)

Vanjske poveznice

• Vatroslav Jagić: Naš pravopis, 1864.
• Tomo Maretić: Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima
• A.B.Klaić: Koriensko pisanje, 1942.
• HAZU:Stari pisci hrvatski