Korijenski pravopis: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 1: Redak 1:
'''Korijenski pravopis''' popularno je ime za tradicionalni hrvatski [[Pravopis|pravopis]] kakav bijaše u porabi od sredine 19. stoljeća do početka 20. stoljeća. U službenoj ga je upotrebi 1892. zamijenio [[Ivan Broz|Brozov]] fonološki koncipiran pravopis, a uz neke je iznimke nestao iz opće porabe do kraja 1. svjetskoga rata. Nakratko je oživio, uz protivljenje većine hrvatskih jezikoslova, u doba NDH naredbom poglavika Pavelića, te je, svršetkom rata, potpuno iščezao iz hrvatskoga pravopisanja osim u pravopisnoj praksi pojedinaca.
'''Korijenski pravopis''' popularno je ime za tradicionalni hrvatski [[Pravopis|pravopis]] kakav je bio u porabi od sredine 19. stoljeća do početka 20. stoljeća. U službenoj ga je upotrebi 1892. zamijenio [[Ivan Broz|Brozov]] fonološki koncipiran pravopis, a uz neke je iznimke nestao iz opće porabe do kraja [[1. svjetski rat|1. svjetskoga rata]]. Nakratko je oživio, uz protivljenje većine hrvatskih jezikoslova, u doba [[NDH]] naredbom poglavika [[Ante Pavelić|Pavelića]], te je, svršetkom rata, potpuno iščezao iz hrvatskoga pravopisanja osim u pravopisnoj praksi pojedinaca.


== Opća načela i značajke ==
== Opća načela i značajke ==
U pravopisnim se polemikama o hrvatskome pravopisu uglavnom suprotstavljaju dva načela: fonološko (izgovorno, fonemsko, “fonetičko”, glasovno, zvučno) i morfonološko (morfemsko, morfološko, morfofonološko, tvorbeno, kori(j)ensko, “etimološko”). Najčešće su u modernoj porabi pojmovi fonološko i morfonološko načelo. Nakon radoblja prevlasti pretežito morfonološkoga pravopisa, koji je dominirao u hrvatskoj pismenosti do kraja devedesetih godina 19. stoljeća, fonološki, propisan “Hrvatskim pravopisom” Ivana Broza iz 1892., postaje, stjecajem mješavine društvenih, nacionalnoideoloških i političkih okolnosti, prevladavajući hrvatski pravopis-uz kratak prijekid u doba NDH, 1941./1942.-1945.- do danas.
U pravopisnim se polemikama o hrvatskome pravopisu uglavnom suprotstavljaju dva načela: fonološko (izgovorno, fonemsko, “fonetičko”, glasovno, zvučno) i morfološko (morfemsko, morfofonološko, tvorbeno, kori(j)ensko, “etimološko”). Najčešće su u modernoj porabi pojmovi fonološko i morfološko načelo. Nakon radoblja prevlasti pretežito morfološkoga pravopisa, koji je dominirao u hrvatskoj pismenosti do kraja devedesetih godina 19. stoljeća, fonološki, propisan “Hrvatskim pravopisom” Ivana Broza iz 1892., postaje, stjecajem mješavine društvenih, nacionalnoideoloških i političkih okolnosti, prevladavajući hrvatski pravopis-uz kratak prijekid u doba [[NDH]], 1941./1942.-1945.- do danas.


[[Stjepan Babić]] je u tekstu objelodanjem u časopisu “[[Jezik (časopis)|Jezik]]”<ref>Stjepan Babić:Korijenski i morfonološki pravopis nisu i ne mogu biti istoznačnice, Jezik, 43., 1995.</ref> naveo tri područja u kojima se razlikuju fonološki i morfonološki pravopis:
[[Stjepan Babić]] je u tekstu objelodanjem u časopisu “[[Jezik (časopis)|Jezik]]”<ref>Stjepan Babić:Korijenski i morfonološki pravopis nisu i ne mogu biti istoznačnice, Jezik, 43., 1995.</ref> naveo tri područja u kojima se razlikuju fonološki i morfonološki pravopis:
Redak 12: Redak 12:
2. '''Jednačenje po mjestu tvorbe'''
2. '''Jednačenje po mjestu tvorbe'''


U fonološkom: obrambeni, himbeni,čimbenik, stambeni, prehrambeni,.., a u morfonološkom obranbeni, hinbeni,činbenik, stanbeni, prehranbeni. U praksi je standard potpuno fonološki
U fonološkom: obrambeni, himbeni,čimbenik, stambeni, prehrambeni..., a u morfonološkom obranbeni, hinbeni,činbenik, stanbeni, prehranbeni. U praksi je standard potpuno fonološki


3. '''Gubljenje suglasnika'''
3. '''Gubljenje suglasnika'''


fonološki: povijesni, vjesnik, raslinje, godišnji,kazališni,...a u morfonološkome: povijestni, rastlinje, godištnji, kazalištni.Također, standard je fonološki.
fonološki: povijesni, vjesnik, raslinje, godišnji, kazališni..., a u morfološkome: povijestni, rastlinje, godištnji, kazalištni. Također, standard je fonološki.


Tradicionalni hrvatski korijenski pravopis uglavnom je morfonološki, uz neke upise koji su etimološki (obći, kadca,..).
Tradicionalni hrvatski korijenski pravopis uglavnom je morfološki, uz neke upise koji su etimološki (obći, kadca...).
Suvremene pravopisne polemike posljedak su svađa i nesuglasica oko oblika književnoga jezika što su se radikalizirale u hrvatskoj javnosti u šezdesetima i sedamdesetima godinama 19. stoljeća, a koje su se manifestirale u sukobu pristaša Zagrebačke škole i drugoga naraštaja tzv. hrvatskih vukovaca ili daničićevaca. Jedno od najučenijih djela o hrvatskome pravopisu, “Naš pravopis” Vatroslava Jagića, objelodanjeno je 1864. i ta bi se godina, ili desetljeće, mogla uzeti kao polaznica modernih rasprava o hrvatskome pravopisu. Naravno, hrvatska je pravopisna i slovopisna problematika daleko starija: u njoj nalazimo djela poput Đamanjićevog (1639.), Gajeva (1830.) , Starčevićeva protivljenja “organičkom” zagrebačkom (ilirskom) pravopisu i “rogatim” i “osedlanim” slovima (1847.) - no, ta djela po svojoj tematici spadaju u pretpovijest modernih raspri o pravopisu jer su njihove prijepornice odavno prihvaćena slovopisna rješenja ili izrazi koje više nitko ne dovodi u pitanje.
Suvremene pravopisne polemike posljedak su svađa i nesuglasica oko oblika književnoga jezika što su se radikalizirale u hrvatskoj javnosti u šezdesetima i sedamdesetima godinama 19. stoljeća, a koje su se manifestirale u sukobu pristaša Zagrebačke škole i drugoga naraštaja tzv. hrvatskih vukovaca ili daničićevaca. Jedno od najučenijih djela o hrvatskome pravopisu, “Naš pravopis” [[Vatroslav Jagić|Vatroslava Jagića]], objelodanjeno je 1864. i ta bi se godina, ili desetljeće, mogla uzeti kao polaznica modernih rasprava o hrvatskome pravopisu. Naravno, hrvatska je pravopisna i slovopisna problematika daleko starija: u njoj nalazimo djela poput [[Rajmund Đamanjić |Đamanjićevog]] (1639.), [[Ljudevit Gaj|Gajeva]] (1830.) , [[Ante Starčević|Starčevićeva]] protivljenja “organičkom” zagrebačkom ([[ilirski pokret|ilirskom]]) pravopisu i “rogatim” i “osedlanim” slovima (1847.) - no, ta djela po svojoj tematici spadaju u pretpovijest modernih raspri o pravopisu jer su njihove prijepornice odavno prihvaćena slovopisna rješenja ili izrazi koje više nitko ne dovodi u pitanje.


==Povijesna dimenzija i dostignuća==
==Povijesna dimenzija i dostignuća==


Hrvatski je jezik od početaka pisan na glagoljici i ćirilici. Većina su tekstova hrvatske srednjovjekovne književosti, kao i liturgijskih spisa te poslovnih i pravnih povelja i dopisa, do 14. i 15. stoljeća pisani na mješavini fonološkog i morfonološkoga pravopisa, bez nekog reda, nu, uz jači udjel fonološkoga kako je crkvenoslavenski jezik hrvatske suvrsti sve više zamijenjivan vernakularom. Jačanje latinične pismenosti koincidiralo je s bujanjem renesansne i barokne književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku u 16. i 17. stoljeću, i u tom se surječju više nametalo pitanje slovopisa nego pravopisa, jer su razni krajevi koristili razna slova -i skupove slova- za iste glasove. Tomu se u 18. st. pridružila i regionalna književnost u Slavoniji. O profilu pravopisa u tim trima stoljećima postoji bjelodan pokazatelj u izdanjima edicije HAZU “Stari pisci hrvatski” (v. poveznicu), te ključnim djelima hrvatske filologije [[Faust Vrančić]], [[Bartol Kašić]], [[Jakov Mikalja]]). [[Stjepan Ivšić]] je godine 1941. pokazao, na primjeru djela [[Dominko Zlatarić|Dominka Zlatarića]] tiskanoga 1597., da u njem dominira fonološki (“fonetski”) princip (muški, teško, himben, raspa, optekal, oci, usne, rasjekoše, istok, srdžba, slatka, rijetke,..), pa i u oblicima koji nisu ušli u hrvatsku normu (platićeš, hrvacki,..). Iako to nije izrijekom napomenuo u analizi, Ivšić je uvidio da naši stari pisci uglavnom nisu pisali jednačenja u predmetcima završavajućima grafemom “d” : pod-, nad-, od-,..te u sklonidbi (odkud, nadhodi, odtle, podkova, predka, ..), te je predložio doradu hrvatskoga pravopisa uvedbom tih i još nekih morfonoloških propisa. <ref>Stjepan Ivšić: Uz “Pravopisne prijedloge” Povjerenstva za hrvatski jezik i “odvojeno mišljenje” dra. Marijana Stojkovića, Jezik, god. 38, br.3, veljača 1991., Zagreb </ref>
Hrvatski je jezik od početaka pisan na glagoljici i ćirilici. Većina su tekstova hrvatske srednjovjekovne književosti, kao i liturgijskih spisa te poslovnih i pravnih povelja i dopisa, do 14. i 15. stoljeća pisani na mješavini fonološkog i morfološkoga pravopisa, bez nekog reda, no uz jači udjel fonološkoga kako je crkvenoslavenski jezik hrvatske suvrsti sve više zamijenjivan vernakularom. Jačanje latinične pismenosti koincidiralo je s bujanjem renesansne i barokne književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku u 16. i 17. stoljeću, i u tom se surječju više nametalo pitanje slovopisa nego pravopisa, jer su razni krajevi koristili razna slova -i skupove slova- za iste glasove. Tomu se u 18. st. pridružila i regionalna književnost u Slavoniji. O profilu pravopisa u tim trima stoljećima postoji bjelodan pokazatelj u izdanjima edicije HAZU “Stari pisci hrvatski” (v. poveznicu), te ključnim djelima hrvatske filologije [[Faust Vrančić]], [[Bartol Kašić]], [[Jakov Mikalja]]). [[Stjepan Ivšić]] je godine 1941. pokazao, na primjeru djela [[Dominko Zlatarić|Dominka Zlatarića]] tiskanoga 1597., da u njem dominira fonološki (“fonetski”) princip (muški, teško, himben, raspa, optekal, oci, usne, rasjekoše, istok, srdžba, slatka, rijetke,..), pa i u oblicima koji nisu ušli u hrvatsku normu (platićeš, hrvacki,..). Iako to nije izrijekom napomenuo u analizi, Ivšić je uvidio da naši stari pisci uglavnom nisu pisali jednačenja u predmetcima završavajućima grafemom “d” : pod-, nad-, od-,..te u sklonidbi (odkud, nadhodi, odtle, podkova, predka, ..), te je predložio doradu hrvatskoga pravopisa uvedbom tih i još nekih morfonoloških propisa. <ref>Stjepan Ivšić: Uz “Pravopisne prijedloge” Povjerenstva za hrvatski jezik i “odvojeno mišljenje” dra. Marijana Stojkovića, Jezik, god. 38, br.3, veljača 1991., Zagreb </ref>
[[Datoteka:Zlataric-vodopic.png|mini|desno|200px|[[Dominko Zlatarić]]:Djela, 1597., izdanje u SPH 1899.]]
[[Datoteka:Zlataric-vodopic.png|mini|desno|200px|[[Dominko Zlatarić]]:Djela, 1597., izdanje u SPH 1899.]]


Nakon [[Ljudevit Gaj|Gajeve]] reforme slovopisa 1835. i prijelaza na štokavštinu, oko godine 1836. počinje prvo razdoblje korijenskoga pravopisa lege artis. Pisci, filolozi i političari kao Gaj, [[Ivan Mažuranić]], [[Stanko Vraz]], [[Vjekoslav Babukić]], [[Antun Mažuranić]], [[Dimitrije Demeter]]... pišu uglavnom “etimološkim” pravopisom- što bijaše oznakom za korijenski pravopis, a pravopisno načelo su formulirali, usuprot Adelungovu “Piši kao što govoriš” (kojeg je prihvatio [[Vuk Karadžić]]) kao “Piši za oko, govori za uho”. Zapravo, te su formule značile jedino to da su hrvatski preporoditelji pokušavali sačuvati nepromijenjenim značenje riječi u preoblikama, što je zbog naravi novoštokavštine i mnogih glasovnih promjena poput palatalizacija postalo u nizu situacija teško ostvarivo (n.pr. pisanje bratja, radostju, ..).
Nakon [[Ljudevit Gaj|Gajeve]] reforme slovopisa 1835. i prijelaza na štokavicu, oko godine 1836. počinje prvo razdoblje korijenskoga pravopisa lege artis. Pisci, filolozi i političari kao [[Ljudevit Gaj|Gaj]], [[Ivan Mažuranić]], [[Stanko Vraz]], [[Vjekoslav Babukić]], [[Antun Mažuranić]], [[Dimitrije Demeter]]... pišu uglavnom “etimološkim” pravopisom- što je bilo oznakom za korijenski pravopis, a pravopisno načelo su formulirali, usuprot Adelungovu “Piši kao što govoriš” (kojeg je prihvatio [[Vuk Karadžić]]) kao “Piši za oko, govori za uho”. Zapravo, te su formule značile jedino to da su hrvatski preporoditelji pokušavali sačuvati nepromijenjenim značenje riječi u preoblikama, što je zbog naravi novoštokavštine i mnogih glasovnih promjena poput palatalizacija postalo u nizu situacija teško ostvarivo (n.pr. pisanje bratja, radostju, ..).
[[Datoteka:Danica1836.png|mini|lijevo|200px| Danica Ilirska 1836: rani tip korijenskoga pravopisa]]
[[Datoteka:Danica1836.png|mini|lijevo|200px| Danica Ilirska 1836: rani tip korijenskoga pravopisa]]
Većina piše “rogato e”, ě, za jat, nu rabe se i drugi upisi: Matica ilirska izdaje Gundulićeva “Osmana” s upisom jata svugdje kao -ie-, dok je [[Ivan Mažuranić]] promijenio nekoliko pravopisnih stilova-n.pr. u vrhunskoj prozi te dobe, polemičkom spisu “Hervati Madjarom”, 1848., piše dugi jat kao -ije-, a kratki kao -ie-. Nu, prevladava pisanje iskazano u sljedećim primjerima: věra, perst, bratja, otacah, sladko, sbor, razčistiti, svetčanost, razsjeći, svatba, … U Beču je 1850. održan [[Bečki književni dogovor]], nu on nije imao nekog većeg utjecaja na hrvatski pravopis, iako mu je kasnije pridavan mitski značaj. Sredinom 19. stoljeća standardnojezična situacija u Hrvatskoj još nije jasna, jer iako većina pisaca piše po implicitnoj normi oblikovanoj u Zagrebu, značajna manjina rabi štokavsku ikavicu (n.pr. 1858.-1861. zadarski kanonik Ivan Matija Škarić izdaje prijevod kompletne Biblije na ikavici), dok [[Fran Kurelac]] formira Riječku školu, a [[Ante Starčević]] piše privatnim jezikom na ekavici. Nu, ilirski tip pravopisa s “rogatim e” i arhaičnim oblicima (bratja, parst, ..) uzakonjuje 1862. ban Ivan Mažuranić kao službeni.
Većina piše “rogato e”, '''ě''' za jat, nu rabe se i drugi upisi: Matica ilirska izdaje [[Ivan Gundulić|Gundulićeva]] “[[Osman|Osmana]]” s upisom jata svugdje kao -ie-, dok je [[Ivan Mažuranić]] promijenio nekoliko pravopisnih stilova-n.pr. u vrhunskoj prozi te dobe, polemičkom spisu “Hervati Madjarom”, 1848., piše dugi jat kao -ije-, a kratki kao -ie-. No, prevladava pisanje iskazano u sljedećim primjerima: věra, perst, bratja, otacah, sladko, sbor, razčistiti, svetčanost, razsjeći, svatba, … U Beču je 1850. održan [[Bečki književni dogovor]], nu on nije imao nekog većeg utjecaja na hrvatski pravopis, iako mu je kasnije pridavan [[mit|mitski]] značaj. Sredinom 19. stoljeća standardnojezična situacija u Hrvatskoj još nije jasna, jer iako većina pisaca piše po implicitnoj normi oblikovanoj u Zagrebu, značajna manjina rabi štokavsku ikavicu (n.pr. 1858.-1861. zadarski kanonik Ivan Matija Škarić izdaje prijevod kompletne Biblije na ikavici), dok [[Fran Kurelac]] formira Riječku školu, a [[Ante Starčević]] piše privatnim jezikom na ekavici. No, ilirski tip pravopisa s “rogatim e” i arhaičnim oblicima (bratja, parst, ..) uzakonjuje 1862. ban Ivan Mažuranić kao službeni.
[[Datoteka:Her-madj.png|mini|desno|300px| [[Ivan Mažuranić]]:Hervati Madjarom, 1848., jedan od oblika korijenskoga pravopisa ]]
[[Datoteka:Her-madj.png|mini|desno|300px| [[Ivan Mažuranić]]:Hervati Madjarom, 1848., jedan od oblika korijenskoga pravopisa ]]


No, taj se jezični propis nije provodio u praksi. Prevladavajući oblik hrvatskoga pravopisanja od šezdesetih godina 19. stoljeća do početka 20. stoljeća bijaše korijenski pravopis kojeg je formulirao [[Bogoslav Šulek]], no nije mu napisao- niti itko drugi do uoči gašenja toga načina pisanja-pravopisni priručnik. Osnove mu odlike bijahu razlikovno pisanje jekavskoga dugoga i kratkoga jata kao ie/je (cielo djelo), odbacivanje pisanje -ar ili -er uz slogotvorni r (prst, grm), umjereni morfonološki pravopis (izpisati, svjedočba, razpad, odkuda, ..), zajedničko pisanje niječnice i glagola (nepiše, negovorim,..), te specifično korijenski-a ne morfonološki- oblici koji su se nekad pisali, a nekad ne (obći, vasda, konjaničtvo, izza, sdrav, sbog, pješačtvo, ..). Tim su pravopisom, koji je flukturao od autora do autora, napose u korijenskim oblicima, napisana iznimno vrijedna djela hrvatske kulture druge poli 19. stoljeća: Šulekovi monumentalni višesvezačni rječnici, Šenoini, Kumičićevi i Kovačićevi romani, pripovijesti Josipa i Ivana Kozarca, povjesničarska djela Franje Račkoga, veći dio tekstova Tadije Smičiklasa i ranoga Vjekoslava Klaića, politička publicistika Eugena Kvaternika, znanstvena djela Spiridona Brusine …
No, taj se jezični propis nije provodio u praksi. Prevladavajući oblik hrvatskoga pravopisanja od šezdesetih godina 19. stoljeća do početka 20. stoljeća bijaše korijenski pravopis kojeg je formulirao [[Bogoslav Šulek]], no nije mu napisao- niti itko drugi do uoči gašenja toga načina pisanja-pravopisni priručnik. Osnove mu odlike su bile; razlikovno pisanje jekavskoga dugoga i kratkoga jata kao ie/je (cielo, djelo), odbacivanje pisanje -ar ili -er uz slogotvorni r (prst, grm), umjereni morfonološki pravopis (izpisati, svjedočba, razpad, odkuda, ..), zajedničko pisanje niječnice i glagola (nepiše, negovorim,..), te specifično korijenski-a ne morfonološki- oblici koji su se nekad pisali, a nekad ne (obći, vasda, konjaničtvo, izza, sdrav, sbog, pješačtvo, ..). Tim su pravopisom, koji je flukturao od autora do autora, napose u korijenskim oblicima, napisana iznimno vrijedna djela hrvatske kulture druge poli 19. stoljeća: [[Bogoslav Šulek|Šulekovi]] monumentalni višesvezačni rječnici, [[August Šenoa|Šenoini]], [[Eugen Kumičić|Kumičićevi]] i [[Ivan Goran Kovačić|Kovačićevi]] romani, pripovijesti [[Josip Kozarac|Josipa]] i [[Ivan Kozarac|Ivana Kozarca]], poezija [[Fran Galović|Frana Galovića]], povjesničarska djela [[Franjo Rački|Franje Račkoga]], veći dio tekstova [[Tadija Smičiklas|Tadije Smičiklasa]] i ranoga [[Vjekoslav Klaić|Vjekoslava Klaića]], politička publicistika [[Eugen Kvaternik|Eugena Kvaternika]], znanstvena djela [[Spiridion Brusina|Spiridiona Brusine]] …
[[Datoteka:Smic-kanonski.png|mini|lijevo|200px| Tade Smičiklas:Poviest hrvatska, 1881. Konačni i dotjerani oblik korijenskoga pravopisa]]
[[Datoteka:Smic-kanonski.png|mini|lijevo|200px| Tade Smičiklas:Poviest hrvatska, 1881. Konačni i dotjerani oblik korijenskoga pravopisa]]
U posljednoj četvrtini 19. stoljeća javljaju se orječja pisana miješanim fonološko-morfonološkim pravopisom, posebice kod Tadije Smičiklasa, a kad je i službeno u banskoj Hrvatskoj uveden fonološki Brozov pravopis, stranka braće Radića nastavila je pisati tradicionalnim korijenskim pravopisom i u doba Kraljevine Jugoslavije. Posljednje veliko djelo pisano korijenskim pravopisom , “Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik” , magnum opus je Vladimira Mažuranića, predsjednika JAZU/HAZU- golem (oko 1800 stranica) i akribični leksikografski ostvaraj dočet 1920-ih, a pretisnut 1975. u Zagrebu.
U posljednoj četvrtini 19. stoljeća javljaju se orječja pisana miješanim fonološko-morfonološkim pravopisom, posebice kod [[Tadija Smičiklas|Tadije Smičiklasa]], a kad je i službeno u banskoj Hrvatskoj uveden fonološki [[Ivan Broz|Brozov]] pravopis, stranka [[Radić|braće Radića]] nastavila je pisati tradicionalnim korijenskim pravopisom i u doba [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Posljednje veliko djelo pisano korijenskim pravopisom , “Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik” , magnum opus je [[Vladimir Mažuranić|Vladimira Mažuranića]], predsjednika JAZU/HAZU- golem (oko 1800 stranica) i akribični leksikografski ostvaraj dočet 1920-ih, a pretisnut 1975. u Zagrebu.
[[Datoteka:Vmazur-rjec.png|mini|desno|200px| Vladimir Mažuranić: Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, nacrt za posljednji veliki filološki ostvaraj pisan korijenskim pravopisom]]
[[Datoteka:Vmazur-rjec.png|mini|desno|200px| Vladimir Mažuranić: Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, nacrt za posljednji veliki filološki ostvaraj pisan korijenskim pravopisom]]


Redak 42: Redak 42:
U sljedeća tri desetljeća, iako se dominantni pravopis u banskoj Hrvatskoj ubrzano približavao Jagićevu modelu, sve su jače djelovale silnice koje će potkopati bilo kakav pretežito morfonološki pravopis. Da je službeno usvojen 1860-ih do 1870-ih, Jagićev bi pravopis- iako se o tom može samo spekulirati- imao veliku šansu da ostane oficijelnim hrvatskim pravopisom. No, konzervativnost starijega naraštaja Iliraca, supostojanje nekoliko jezično-pravopisnh tipova, razvoj jugoslavenske ideologije u Hrvatskoj, te nastavak <ref> Mario Grčević: Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme, Filologija, br.53., 2009.; http://www.scribd.com/doc/77961644/Mario-Gr%C4%8Devi%C4%87-Jernej-Kopitar-kao-strateg-Karad%C5%BEi%C4%87eve-knji%C5%BEevnojezi%C4%8Dne-reforme </ref> jezične politike pravopisnoga ujednačavanja koju su provodili visoki bečki krugovi, u konačnici je u doveo do pobjede škole pristaša jezičnih (no ne i nacionalnih) pogleda Vuka Karadžića, t.zv. “hrvatskih vukovaca” (Armin Pavić, [[Pero Budmani]], [[Tomo Maretić]], Mirko Divković, [[Ivan Broz]], Franjo Iveković, ..) kojom je odbačen morfonološki i propisan fonološki pravopis, koji je u velikoj većini preskripcija ostao današnjim hrvatskim pravopisom.
U sljedeća tri desetljeća, iako se dominantni pravopis u banskoj Hrvatskoj ubrzano približavao Jagićevu modelu, sve su jače djelovale silnice koje će potkopati bilo kakav pretežito morfonološki pravopis. Da je službeno usvojen 1860-ih do 1870-ih, Jagićev bi pravopis- iako se o tom može samo spekulirati- imao veliku šansu da ostane oficijelnim hrvatskim pravopisom. No, konzervativnost starijega naraštaja Iliraca, supostojanje nekoliko jezično-pravopisnh tipova, razvoj jugoslavenske ideologije u Hrvatskoj, te nastavak <ref> Mario Grčević: Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme, Filologija, br.53., 2009.; http://www.scribd.com/doc/77961644/Mario-Gr%C4%8Devi%C4%87-Jernej-Kopitar-kao-strateg-Karad%C5%BEi%C4%87eve-knji%C5%BEevnojezi%C4%8Dne-reforme </ref> jezične politike pravopisnoga ujednačavanja koju su provodili visoki bečki krugovi, u konačnici je u doveo do pobjede škole pristaša jezičnih (no ne i nacionalnih) pogleda Vuka Karadžića, t.zv. “hrvatskih vukovaca” (Armin Pavić, [[Pero Budmani]], [[Tomo Maretić]], Mirko Divković, [[Ivan Broz]], Franjo Iveković, ..) kojom je odbačen morfonološki i propisan fonološki pravopis, koji je u velikoj većini preskripcija ostao današnjim hrvatskim pravopisom.


Niz događaja uvjetovavših taj rezultat bio je: godine 1864. biskup Josip Juraj Strossmayer osniva “Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti” kao rasadište južnoslavenskoga kulturnoga zbližavanja i ujedinjavanja, s hrvatskim predznakom. Prepiska koju je 1925. objelodanio [[Stjepan Ivšić]] pokazuje da su na Strossmayera utjecajni bečki krugovi vršili pritisak da za glavnoga tajnika i urednika najambicioznijega Akademijina djela, golemog povijesnoga rječnika, imenuje glavnoga Karadžićeva nasljednika [[Đuro Daničić|Đuru Daničića]]. Daničić je dotle, kao i njegov uzor Karadžić, zastupao pansrpsku ideologiju u kojoj je nijekao hrvatskost štokavštine, kao i djela napisanih u prethodnim stoljećima na njoj. Preduvjet za dolazak Daničića u Zagreb bijaše odricanje od jezičnoga velikosrbizma, što je on odmah i učinio u prvom radu JAZU 1867., priznavši štokavsku hrvatsku pismenost, pozivajući se na i obrađujući hrvatsku književnu baštinu, te službeno imenujući jezik “hrvatskim ili srpskim” u Zagrebu, a “srpskim ili hrvatskim” u Beogradu. Za uzvrat, prepušteno mu je, nakon pozitivnih recenzija njegova nacrta za uređivanje rječnika 1878. (među recenzentima su bili i Jagić, Miklošič, Veber-koji je bio i najkritičniji, ruski slavist Sreznjevski, te srpski [[Stojan Novaković]]) da rječnik uređuje po pravopisu skoro istovjetnom Karadžićevu.<ref>Mario Grčević: Od Đure Daničića do Tome Maretića – hrvatski jezik u jezičnopolitičkom vrtlogu druge polovice XIX. stoljeća, tekst u postupku objavljivanja</ref>. Prvi je svezak rječnika objavljen 1880. Da nije bilo tih jezičnopolitičkih igara o kojima su samo djelomice pisali [[Tomo Maretić]], [[Stjepan Ivšić]], [[Dalibor Brozović]] i drugi, sadanji bi hrvatski pravopis vjerojatno bio bliži korijenskom- no, o tom se može samo nagađati.
Niz događaja uvjetovavših taj rezultat bio je: godine 1864. biskup [[Josip Juraj Strossmayer]] osniva “Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti” kao rasadište južnoslavenskoga kulturnoga zbližavanja i ujedinjavanja, s hrvatskim predznakom. Prepiska koju je 1925. objelodanio [[Stjepan Ivšić]] pokazuje da su na [[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayera]] utjecajni bečki krugovi vršili pritisak da za glavnoga tajnika i urednika najambicioznijega Akademijina djela, golemog povijesnoga rječnika, imenuje glavnoga [[Vuk Karadžić|Karadžićeva]] nasljednika [[Đuro Daničić|Đuru Daničića]]. [[Daničić]] je dotle, kao i njegov uzor [[Karadžić]], zastupao pansrpsku ideologiju u kojoj je nijekao hrvatskost štokavštine, kao i djela napisanih u prethodnim stoljećima na njoj. Preduvjet za dolazak [[Daničić]]a u Zagreb bijaše odricanje od jezičnoga velikosrbizma, što je on odmah i učinio u prvom radu JAZU 1867., priznavši štokavsku hrvatsku pismenost, pozivajući se na i obrađujući hrvatsku književnu baštinu, te službeno imenujući jezik “hrvatskim ili srpskim” u [[Zagreb]]u, a “srpskim ili hrvatskim” u [[Beograd]]u. Za uzvrat, prepušteno mu je, nakon pozitivnih recenzija njegova nacrta za uređivanje rječnika 1878. (među recenzentima su bili i Jagić, Miklošič, Veber-koji je bio i najkritičniji, ruski slavist Sreznjevski, te srpski [[Stojan Novaković]]) da rječnik uređuje po pravopisu skoro istovjetnom Karadžićevu.<ref>Mario Grčević: Od [[Đuro Daničić|Đure Daničić]]a do [[Tom Maretić|Tome Maretića]] – hrvatski jezik u jezičnopolitičkom vrtlogu druge polovice XIX. stoljeća, tekst u postupku objavljivanja</ref>. Prvi je svezak rječnika objavljen 1880. Da nije bilo tih jezičnopolitičkih igara o kojima su samo djelomice pisali [[Tomo Maretić]], [[Stjepan Ivšić]], [[Dalibor Brozović]] i drugi, sadanji bi hrvatski pravopis vjerojatno bio bliži korijenskom- no, o tom se može samo nagađati.


Godine 1878. Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu, i na snazi je u prvo vrijeme korijenski pravopis Zagrebačke škole.No, nakon nekoliko godina, prelazi se na fonološki pravopis sličan Karadžićevu (temeljno je djelo gramatika Sinjanina Frane Vuletića), a jedan od glavnih argumenata je da se u Hrvatskoj, “zemlji najstrožih etimologa” počinje snažnije osjećati utjecaj toga pravopisnoga tipa poglavito zbog Akademijina rječnika. Još prije, 1867., u kneževini Srbiji skinuta je zabrana s Karadžićeva pravopisa, a iste je godine tiskana u Beču na talijanskom jeziku gramatika “srpsko-hrvatskoga” jezika vukovca [[Pero Budmani|Pere Budmanija]] kao potencijalna temeljna gramatika za Dalmaciju koja je bila pod austrijskom upravom, te administrativno odvojena od sjeverne, banske Hrvatske (Hrvatska i Slavonija). Budmanijeva gramatika, namijenjena za dalmatinske škole s talijanskim kao primarnim jezikom, donosi paralelno karadžićevski jezični tip i onaj zagrebačke škole, pisane respektivno fonološkim i korijenskim pravopisom, nu izrijekom preferira fonološki pravopis. U tih je petnaestak godina, očito, nizom političkih poteza promovirano jezično ujednačavanje u sadašnjoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, i to na principima fonološkoga pravopisa.
Godine 1878. Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu, i na snazi je u prvo vrijeme korijenski pravopis Zagrebačke škole.No, nakon nekoliko godina, prelazi se na fonološki pravopis sličan Karadžićevu (temeljno je djelo gramatika Sinjanina Frane Vuletića), a jedan od glavnih argumenata je da se u Hrvatskoj, “zemlji najstrožih etimologa” počinje snažnije osjećati utjecaj toga pravopisnoga tipa poglavito zbog Akademijina rječnika. Još prije, 1867., u kneževini Srbiji skinuta je zabrana s Karadžićeva pravopisa, a iste je godine tiskana u Beču na talijanskom jeziku gramatika “srpsko-hrvatskoga” jezika vukovca [[Pero Budmani|Pere Budmanija]] kao potencijalna temeljna gramatika za Dalmaciju koja je bila pod austrijskom upravom, te administrativno odvojena od sjeverne, banske Hrvatske (Hrvatska i Slavonija). Budmanijeva gramatika, namijenjena za dalmatinske škole s talijanskim kao primarnim jezikom, donosi paralelno karadžićevski jezični tip i onaj zagrebačke škole, pisane respektivno fonološkim i korijenskim pravopisom, nu izrijekom preferira fonološki pravopis. U tih je petnaestak godina, očito, nizom političkih poteza promovirano jezično ujednačavanje u sadašnjoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, i to na principima fonološkoga pravopisa.
Redak 53: Redak 53:
==Prijepori==
==Prijepori==


Budući da je fonološki pravopis- uz praktički nikakav otpor- nametnula madžaronsko-khuenovska vlast, a njegovi su oblikovatelji i promicatelji bili jugounitarnom ideologijom zadojeni jezikoslovci, taj je pravopis, u očima nekih (valja reći manjine) hrvatskih kulturnih djelatnika (p)ostao simbolom nasilja nad hrvatskim jezikom i savijanja i uguravanja hrvatštine u jezik što ga je stilizirao srpski filolog, etnograf i ideolog [[Vuk Karadžić]], a koji bijaše oblikovateljem moderne velikosrpske ideologije s dalekosežnim pretenzijama na hrvatsku jezičnu i općekulturnu baštinu. U tom je mentalnom sklopu fonološki pravopis izjednačen sa “srpskim” (pače, oktroiranjem ”vukovskoga” jezika koji je dobio ekskluzivno srpsku i velikosrpsku ekspanzionističku boju), a morfonološki s izvorno “hrvatskim” jezikom (iako je izgovorno načelo nazočno, pa i prevladavajuće u pretpreporodnoj, napose uzornoj dubrovačkoj hrvatskoj književnosti, a sam su hrvatski korijenski pravopis njegovi tvorci (Bogoslav Šulek, Adolfo Veber Tkalčević) “opravdavali” panslavenskim i općejužnoslavenskim ideološkim obrascima poput sličnosti u pravopisanju s ostalim slavenskim jezicima i željenim jezičnim ujedinjenjem-preko pravopisa- sa Slovencima).
Budući da je fonološki pravopis- uz praktički nikakav otpor- nametnula [[Károly Khuen-Héderváry|madžaronsko-khuenovska]] vlast, a njegovi su oblikovatelji i promicatelji bili jugounitarnom ideologijom zadojeni jezikoslovci, taj je pravopis, u očima nekih (valja reći manjine) hrvatskih kulturnih djelatnika (p)ostao simbolom nasilja nad hrvatskim jezikom i savijanja i uguravanja hrvatštine u jezik što ga je stilizirao srpski filolog, etnograf i ideolog [[Vuk Karadžić]], a koji je bio oblikovateljem moderne velikosrpske ideologije s dalekosežnim pretenzijama na hrvatsku jezičnu i općekulturnu baštinu. U tom je mentalnom sklopu fonološki pravopis izjednačen sa “[[srpski jezik|srpskim]]” (dapače, oktroiranjem ”vukovskoga” jezika koji je dobio ekskluzivno srpsku i velikosrpsku ekspanzionističku boju), a morfonološki s izvorno “[[hrvatski jezik|hrvatskim]]” jezikom (iako je izgovorno načelo nazočno, pa i prevladavajuće u pretpreporodnoj, napose uzornoj dubrovačkoj hrvatskoj književnosti, a sam su hrvatski korijenski pravopis njegovi tvorci ([[Bogoslav Šulek]], [[Adolfo Veber Tkalčević]]) “opravdavali” panslavenskim i općejužnoslavenskim ideološkim obrascima poput sličnosti u pravopisanju s ostalim slavenskim jezicima i željenim jezičnim ujedinjenjem-preko pravopisa- sa Slovencima).


==Pravila korijenskog pravopisanja==
==Pravila korijenskog pravopisanja==

Inačica od 14. veljače 2013. u 02:47

Korijenski pravopis popularno je ime za tradicionalni hrvatski pravopis kakav je bio u porabi od sredine 19. stoljeća do početka 20. stoljeća. U službenoj ga je upotrebi 1892. zamijenio Brozov fonološki koncipiran pravopis, a uz neke je iznimke nestao iz opće porabe do kraja 1. svjetskoga rata. Nakratko je oživio, uz protivljenje većine hrvatskih jezikoslova, u doba NDH naredbom poglavika Pavelića, te je, svršetkom rata, potpuno iščezao iz hrvatskoga pravopisanja osim u pravopisnoj praksi pojedinaca.

Opća načela i značajke

U pravopisnim se polemikama o hrvatskome pravopisu uglavnom suprotstavljaju dva načela: fonološko (izgovorno, fonemsko, “fonetičko”, glasovno, zvučno) i morfološko (morfemsko, morfofonološko, tvorbeno, kori(j)ensko, “etimološko”). Najčešće su u modernoj porabi pojmovi fonološko i morfološko načelo. Nakon radoblja prevlasti pretežito morfološkoga pravopisa, koji je dominirao u hrvatskoj pismenosti do kraja devedesetih godina 19. stoljeća, fonološki, propisan “Hrvatskim pravopisom” Ivana Broza iz 1892., postaje, stjecajem mješavine društvenih, nacionalnoideoloških i političkih okolnosti, prevladavajući hrvatski pravopis-uz kratak prijekid u doba NDH, 1941./1942.-1945.- do danas.

Stjepan Babić je u tekstu objelodanjem u časopisu “Jezik”[1] naveo tri područja u kojima se razlikuju fonološki i morfonološki pravopis:

1. Jednačenje po zvučnosti

U fonološkome je potkresati, otšetati, potcijeniti, otčepiti, ropski, vrapca, iskoristiti, rasjeći, teško,...a u morfonološkome podkresati, odšetati, podcijeniti, odčepiti, robski, vrabca,izkoristiti, razsjeći, težko,... Ovdje se vidi da je hrvatski sadanji standard pretežno fonološki, ali uz udjel morfonološkoga (odšetati, podcijeniti,odčepiti,..)

2. Jednačenje po mjestu tvorbe

U fonološkom: obrambeni, himbeni,čimbenik, stambeni, prehrambeni..., a u morfonološkom obranbeni, hinbeni,činbenik, stanbeni, prehranbeni. U praksi je standard potpuno fonološki

3. Gubljenje suglasnika

fonološki: povijesni, vjesnik, raslinje, godišnji, kazališni..., a u morfološkome: povijestni, rastlinje, godištnji, kazalištni. Također, standard je fonološki.

Tradicionalni hrvatski korijenski pravopis uglavnom je morfološki, uz neke upise koji su etimološki (obći, kadca...). Suvremene pravopisne polemike posljedak su svađa i nesuglasica oko oblika književnoga jezika što su se radikalizirale u hrvatskoj javnosti u šezdesetima i sedamdesetima godinama 19. stoljeća, a koje su se manifestirale u sukobu pristaša Zagrebačke škole i drugoga naraštaja tzv. hrvatskih vukovaca ili daničićevaca. Jedno od najučenijih djela o hrvatskome pravopisu, “Naš pravopis” Vatroslava Jagića, objelodanjeno je 1864. i ta bi se godina, ili desetljeće, mogla uzeti kao polaznica modernih rasprava o hrvatskome pravopisu. Naravno, hrvatska je pravopisna i slovopisna problematika daleko starija: u njoj nalazimo djela poput Đamanjićevog (1639.), Gajeva (1830.) , Starčevićeva protivljenja “organičkom” zagrebačkom (ilirskom) pravopisu i “rogatim” i “osedlanim” slovima (1847.) - no, ta djela po svojoj tematici spadaju u pretpovijest modernih raspri o pravopisu jer su njihove prijepornice odavno prihvaćena slovopisna rješenja ili izrazi koje više nitko ne dovodi u pitanje.

Povijesna dimenzija i dostignuća

Hrvatski je jezik od početaka pisan na glagoljici i ćirilici. Većina su tekstova hrvatske srednjovjekovne književosti, kao i liturgijskih spisa te poslovnih i pravnih povelja i dopisa, do 14. i 15. stoljeća pisani na mješavini fonološkog i morfološkoga pravopisa, bez nekog reda, no uz jači udjel fonološkoga kako je crkvenoslavenski jezik hrvatske suvrsti sve više zamijenjivan vernakularom. Jačanje latinične pismenosti koincidiralo je s bujanjem renesansne i barokne književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku u 16. i 17. stoljeću, i u tom se surječju više nametalo pitanje slovopisa nego pravopisa, jer su razni krajevi koristili razna slova -i skupove slova- za iste glasove. Tomu se u 18. st. pridružila i regionalna književnost u Slavoniji. O profilu pravopisa u tim trima stoljećima postoji bjelodan pokazatelj u izdanjima edicije HAZU “Stari pisci hrvatski” (v. poveznicu), te ključnim djelima hrvatske filologije Faust Vrančić, Bartol Kašić, Jakov Mikalja). Stjepan Ivšić je godine 1941. pokazao, na primjeru djela Dominka Zlatarića tiskanoga 1597., da u njem dominira fonološki (“fonetski”) princip (muški, teško, himben, raspa, optekal, oci, usne, rasjekoše, istok, srdžba, slatka, rijetke,..), pa i u oblicima koji nisu ušli u hrvatsku normu (platićeš, hrvacki,..). Iako to nije izrijekom napomenuo u analizi, Ivšić je uvidio da naši stari pisci uglavnom nisu pisali jednačenja u predmetcima završavajućima grafemom “d” : pod-, nad-, od-,..te u sklonidbi (odkud, nadhodi, odtle, podkova, predka, ..), te je predložio doradu hrvatskoga pravopisa uvedbom tih i još nekih morfonoloških propisa. [2]

Dominko Zlatarić:Djela, 1597., izdanje u SPH 1899.

Nakon Gajeve reforme slovopisa 1835. i prijelaza na štokavicu, oko godine 1836. počinje prvo razdoblje korijenskoga pravopisa lege artis. Pisci, filolozi i političari kao Gaj, Ivan Mažuranić, Stanko Vraz, Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić, Dimitrije Demeter... pišu uglavnom “etimološkim” pravopisom- što je bilo oznakom za korijenski pravopis, a pravopisno načelo su formulirali, usuprot Adelungovu “Piši kao što govoriš” (kojeg je prihvatio Vuk Karadžić) kao “Piši za oko, govori za uho”. Zapravo, te su formule značile jedino to da su hrvatski preporoditelji pokušavali sačuvati nepromijenjenim značenje riječi u preoblikama, što je zbog naravi novoštokavštine i mnogih glasovnih promjena poput palatalizacija postalo u nizu situacija teško ostvarivo (n.pr. pisanje bratja, radostju, ..).

Danica Ilirska 1836: rani tip korijenskoga pravopisa

Većina piše “rogato e”, ě za jat, nu rabe se i drugi upisi: Matica ilirska izdaje Gundulićeva “Osmana” s upisom jata svugdje kao -ie-, dok je Ivan Mažuranić promijenio nekoliko pravopisnih stilova-n.pr. u vrhunskoj prozi te dobe, polemičkom spisu “Hervati Madjarom”, 1848., piše dugi jat kao -ije-, a kratki kao -ie-. No, prevladava pisanje iskazano u sljedećim primjerima: věra, perst, bratja, otacah, sladko, sbor, razčistiti, svetčanost, razsjeći, svatba, … U Beču je 1850. održan Bečki književni dogovor, nu on nije imao nekog većeg utjecaja na hrvatski pravopis, iako mu je kasnije pridavan mitski značaj. Sredinom 19. stoljeća standardnojezična situacija u Hrvatskoj još nije jasna, jer iako većina pisaca piše po implicitnoj normi oblikovanoj u Zagrebu, značajna manjina rabi štokavsku ikavicu (n.pr. 1858.-1861. zadarski kanonik Ivan Matija Škarić izdaje prijevod kompletne Biblije na ikavici), dok Fran Kurelac formira Riječku školu, a Ante Starčević piše privatnim jezikom na ekavici. No, ilirski tip pravopisa s “rogatim e” i arhaičnim oblicima (bratja, parst, ..) uzakonjuje 1862. ban Ivan Mažuranić kao službeni.

Ivan Mažuranić:Hervati Madjarom, 1848., jedan od oblika korijenskoga pravopisa

No, taj se jezični propis nije provodio u praksi. Prevladavajući oblik hrvatskoga pravopisanja od šezdesetih godina 19. stoljeća do početka 20. stoljeća bijaše korijenski pravopis kojeg je formulirao Bogoslav Šulek, no nije mu napisao- niti itko drugi do uoči gašenja toga načina pisanja-pravopisni priručnik. Osnove mu odlike su bile; razlikovno pisanje jekavskoga dugoga i kratkoga jata kao ie/je (cielo, djelo), odbacivanje pisanje -ar ili -er uz slogotvorni r (prst, grm), umjereni morfonološki pravopis (izpisati, svjedočba, razpad, odkuda, ..), zajedničko pisanje niječnice i glagola (nepiše, negovorim,..), te specifično korijenski-a ne morfonološki- oblici koji su se nekad pisali, a nekad ne (obći, vasda, konjaničtvo, izza, sdrav, sbog, pješačtvo, ..). Tim su pravopisom, koji je flukturao od autora do autora, napose u korijenskim oblicima, napisana iznimno vrijedna djela hrvatske kulture druge poli 19. stoljeća: Šulekovi monumentalni višesvezačni rječnici, Šenoini, Kumičićevi i Kovačićevi romani, pripovijesti Josipa i Ivana Kozarca, poezija Frana Galovića, povjesničarska djela Franje Račkoga, veći dio tekstova Tadije Smičiklasa i ranoga Vjekoslava Klaića, politička publicistika Eugena Kvaternika, znanstvena djela Spiridiona Brusine …

Tade Smičiklas:Poviest hrvatska, 1881. Konačni i dotjerani oblik korijenskoga pravopisa

U posljednoj četvrtini 19. stoljeća javljaju se orječja pisana miješanim fonološko-morfonološkim pravopisom, posebice kod Tadije Smičiklasa, a kad je i službeno u banskoj Hrvatskoj uveden fonološki Brozov pravopis, stranka braće Radića nastavila je pisati tradicionalnim korijenskim pravopisom i u doba Kraljevine Jugoslavije. Posljednje veliko djelo pisano korijenskim pravopisom , “Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik” , magnum opus je Vladimira Mažuranića, predsjednika JAZU/HAZU- golem (oko 1800 stranica) i akribični leksikografski ostvaraj dočet 1920-ih, a pretisnut 1975. u Zagrebu.

Vladimir Mažuranić: Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, nacrt za posljednji veliki filološki ostvaraj pisan korijenskim pravopisom

Suton i nestanak korijenskoga pravopisa

Tek što je propisan 1863., korijenski pravopis ilirskoga tipa izložen je učenoj i žestokoj kritici Vatroslava Jagića u opsežnoj studiji “Naš pravopis”, 1864. U njoj se Jagić zalaže za umjereni morfonološki pravopis, napuštanje “rogatoga e”, pisanje dugoga i kratkoga jata kao -ie- i -je-, a slogotvornoga r kao r, a ne -ar ili -er, neasimilaciju po zvučnosti u većini slučajeva (odkriti, izpasti,..), nu i jednostavnije pisanje u nekim slučajevima (rasjeći, a ne razsjeći; bezvučno, a ne bezzvučno). Iako su praktički svi pisci i filolozi (Veber Tkalčević, Babukić, Mažuranić, ..) ustali protiv Jagićevih prijedloga, učenost i utemeljenost njegovih argumenata, zasnovanih na indoeuropeistici, grčkom, sanskrtu, poredbenom jezikoslovlju i širokom poznavanju hrvatske pisane baštine na svim trima pismima nije ostala bez odjeka. Ilirski je jezični tip bio načet, a slijedilo je jezično-pravopisno previranje, unatoč opetovanoj Mažuranićevoj naredbi da se ilirski korijenski pravopis propiše kao službeni.

Vatroslav Jagić: Naš pravopis, 1864.

U sljedeća tri desetljeća, iako se dominantni pravopis u banskoj Hrvatskoj ubrzano približavao Jagićevu modelu, sve su jače djelovale silnice koje će potkopati bilo kakav pretežito morfonološki pravopis. Da je službeno usvojen 1860-ih do 1870-ih, Jagićev bi pravopis- iako se o tom može samo spekulirati- imao veliku šansu da ostane oficijelnim hrvatskim pravopisom. No, konzervativnost starijega naraštaja Iliraca, supostojanje nekoliko jezično-pravopisnh tipova, razvoj jugoslavenske ideologije u Hrvatskoj, te nastavak [3] jezične politike pravopisnoga ujednačavanja koju su provodili visoki bečki krugovi, u konačnici je u doveo do pobjede škole pristaša jezičnih (no ne i nacionalnih) pogleda Vuka Karadžića, t.zv. “hrvatskih vukovaca” (Armin Pavić, Pero Budmani, Tomo Maretić, Mirko Divković, Ivan Broz, Franjo Iveković, ..) kojom je odbačen morfonološki i propisan fonološki pravopis, koji je u velikoj većini preskripcija ostao današnjim hrvatskim pravopisom.

Niz događaja uvjetovavših taj rezultat bio je: godine 1864. biskup Josip Juraj Strossmayer osniva “Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti” kao rasadište južnoslavenskoga kulturnoga zbližavanja i ujedinjavanja, s hrvatskim predznakom. Prepiska koju je 1925. objelodanio Stjepan Ivšić pokazuje da su na Strossmayera utjecajni bečki krugovi vršili pritisak da za glavnoga tajnika i urednika najambicioznijega Akademijina djela, golemog povijesnoga rječnika, imenuje glavnoga Karadžićeva nasljednika Đuru Daničića. Daničić je dotle, kao i njegov uzor Karadžić, zastupao pansrpsku ideologiju u kojoj je nijekao hrvatskost štokavštine, kao i djela napisanih u prethodnim stoljećima na njoj. Preduvjet za dolazak Daničića u Zagreb bijaše odricanje od jezičnoga velikosrbizma, što je on odmah i učinio u prvom radu JAZU 1867., priznavši štokavsku hrvatsku pismenost, pozivajući se na i obrađujući hrvatsku književnu baštinu, te službeno imenujući jezik “hrvatskim ili srpskim” u Zagrebu, a “srpskim ili hrvatskim” u Beogradu. Za uzvrat, prepušteno mu je, nakon pozitivnih recenzija njegova nacrta za uređivanje rječnika 1878. (među recenzentima su bili i Jagić, Miklošič, Veber-koji je bio i najkritičniji, ruski slavist Sreznjevski, te srpski Stojan Novaković) da rječnik uređuje po pravopisu skoro istovjetnom Karadžićevu.[4]. Prvi je svezak rječnika objavljen 1880. Da nije bilo tih jezičnopolitičkih igara o kojima su samo djelomice pisali Tomo Maretić, Stjepan Ivšić, Dalibor Brozović i drugi, sadanji bi hrvatski pravopis vjerojatno bio bliži korijenskom- no, o tom se može samo nagađati.

Godine 1878. Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu, i na snazi je u prvo vrijeme korijenski pravopis Zagrebačke škole.No, nakon nekoliko godina, prelazi se na fonološki pravopis sličan Karadžićevu (temeljno je djelo gramatika Sinjanina Frane Vuletića), a jedan od glavnih argumenata je da se u Hrvatskoj, “zemlji najstrožih etimologa” počinje snažnije osjećati utjecaj toga pravopisnoga tipa poglavito zbog Akademijina rječnika. Još prije, 1867., u kneževini Srbiji skinuta je zabrana s Karadžićeva pravopisa, a iste je godine tiskana u Beču na talijanskom jeziku gramatika “srpsko-hrvatskoga” jezika vukovca Pere Budmanija kao potencijalna temeljna gramatika za Dalmaciju koja je bila pod austrijskom upravom, te administrativno odvojena od sjeverne, banske Hrvatske (Hrvatska i Slavonija). Budmanijeva gramatika, namijenjena za dalmatinske škole s talijanskim kao primarnim jezikom, donosi paralelno karadžićevski jezični tip i onaj zagrebačke škole, pisane respektivno fonološkim i korijenskim pravopisom, nu izrijekom preferira fonološki pravopis. U tih je petnaestak godina, očito, nizom političkih poteza promovirano jezično ujednačavanje u sadašnjoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, i to na principima fonološkoga pravopisa.

U banskoj je Hrvatskoj 1877. poseban odbor vijećao o mogućnosti opće pravopisne norme za škole, no iako su se usuglasili neki stavovi i prevladala koncepcija “umjerenoga etimološkoga” pravopisa, nije donesen nikakav konkretan zaključak o izradbi pravopisnoga priručnika, a vukovac Armin Pavić žestoko je ustrajao na tom da je “fonetički” izvorni hrvatski pravopis. Dio je sudionika zastupao preživjela stajališta Vebera, pa se kompromiserski došlo do preporuka o pravopisu nalik onomu kojeg je još prije predlagao Vatroslav Jagić, no u novonastalim prilikama sve su više jačale silnice jezično-pravopisne ujednake s karadžićevskim fonološkim tipom, budući da je taj već vladao u obrenovićevskoj Srbiji (koja bijaše u austro-ugarskoj ekonomsko-kulturnoj sferi utjecaja), Bosni i Hercegovini, te, implicite, iako još ne službeno, i u Dalmaciji, gdje su dominirale vukovski koncipirane gramatike Budmanija i Ivana Danila. U sjevernoj Hrvatskoj rad je Daničića otvorio mogućnost za jačanje snaga protivnih prevlasti korijenskoga pravopisa, dok je madžaronska vlast bana Khuena Hedervaryja (1883.-1903.) stvorila povoljno političko ozračje za ozakonjenje fonološkoga pravopisa, komu je znanstvenim temeljem poslužila velika Maretićeva monografija “Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima”, 1889.

Tomo Maretić:Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, 1889.

U toj se knjizi, na preko 400 stranica, analizira slovopis i pravopis 95 hrvatskih pisaca i djela, od 1495. do 1835., na sva tri hrvatska narječja. Iako je očita tezičnost te studije-kritike Maretićevom jednodimenzionalnom pristupu uputio je još Vatroslav Jagić- nesporno je da je Maretić ipak uspio pokazati da je u predilirskoj hrvatskoj pismenosti i književnosti ne samo postojao, nego i dominirao fonološki tip pisanja and korijenskim, a iz većine se primjera dao iščitati i koji bi to tip fonološkoga pravopisa trebao biti. Tako je 1889. vlada odlučila da je za škole potreban jedan pravopis, zasnovan na fonološkim načelima, te povjerila Ivanu Brozu da ga izradi. On je to i učinio, i tako je 1892. tiskan njegov “Hrvatski pravopis”, kojim je u sjevernoj Hrvatskoj- a kasnije je to protegnuto i na Dalmaciju- uveden jedinstven pravopis za škole i kojeg je prihvatila većina hrvatske javnosti.

Prijepori

Budući da je fonološki pravopis- uz praktički nikakav otpor- nametnula madžaronsko-khuenovska vlast, a njegovi su oblikovatelji i promicatelji bili jugounitarnom ideologijom zadojeni jezikoslovci, taj je pravopis, u očima nekih (valja reći manjine) hrvatskih kulturnih djelatnika (p)ostao simbolom nasilja nad hrvatskim jezikom i savijanja i uguravanja hrvatštine u jezik što ga je stilizirao srpski filolog, etnograf i ideolog Vuk Karadžić, a koji je bio oblikovateljem moderne velikosrpske ideologije s dalekosežnim pretenzijama na hrvatsku jezičnu i općekulturnu baštinu. U tom je mentalnom sklopu fonološki pravopis izjednačen sa “srpskim” (dapače, oktroiranjem ”vukovskoga” jezika koji je dobio ekskluzivno srpsku i velikosrpsku ekspanzionističku boju), a morfonološki s izvorno “hrvatskim” jezikom (iako je izgovorno načelo nazočno, pa i prevladavajuće u pretpreporodnoj, napose uzornoj dubrovačkoj hrvatskoj književnosti, a sam su hrvatski korijenski pravopis njegovi tvorci (Bogoslav Šulek, Adolfo Veber Tkalčević) “opravdavali” panslavenskim i općejužnoslavenskim ideološkim obrascima poput sličnosti u pravopisanju s ostalim slavenskim jezicima i željenim jezičnim ujedinjenjem-preko pravopisa- sa Slovencima).

Pravila korijenskog pravopisanja

Morfološko pravopisanje

1. Jednačenje po zvučnosti slad - sladko (ne slatko), sladkoća (ne slatkoća)...
redak - redci (ne retci), redka (ne retka)...
dolazak - dolazci (ne dolasci), dolazka (ne dolaska)...
gladak - gladka(ne glatka), gladkost (ne glatkost)...
vrabac - vrabca (ne vrapca), vrabčev (ne vrapčev)...
glas - glasba (ne glazba), glasbalo (ne glazbalo)...
Zagreb - zagrebčanin (ne zagrepčanin)...
vas - vasda (ne vazda)...
ženiti - ženitba (ne ženidba)....
težina - težko (ne teško)...
gost - gostba (ne gozba)...
nebo - nebce (ne nepce)...
iz - iztihano (ne istihano), izcuriti (ne iscuriti), izhod (ne ishod), iztok (ne istok)...
od - odčepiti (otčepiti), odići (ne otići), odstrel (ne otstrel), odsutan (ne otsutan)...
bez - bezsmrtan (ne besmrtan), bezplatno ili bezplaćno (ne besplatno ili besplaćno), bezzvučan (ne bezvučan), bezznačajan (ne beznačajan)...
s - sdravlje (ne zdravlje), sbilja (ne zbilja), sbor (ne zbor)...
raz - razstaviti (ne rastaviti), razstava (ne rastava), razsuti (ne rasuti), razširiti (ne raširiti)...
uz - uzhitćenje (ushićenje), Uzkrs (ne Uskrs), uzpinjača (ne uspinjača), uztrajan (ne ustrajan)...
pod - podhodnik (ne pothodnik), podkopati (ne potkopati), podpaliti (ne potpaliti), nuzpojava (ne nuspojava)...
nad - nadčlovjek (ne natčovjek), nadkriliti (ne natkriti), nadpis (ne natpis)...

2. Jednačenje po mjestu tvorbe jedan - jedanput (ne jedamput)...
stan - stanbeni (ne stambeni)...
čin - činbeni (ne činbeni)...
prehrana - prehranbeni (ne prehrambeni)...
obrana - obranbeni (ne obrambeni)...
muž - mužki (ne muški), mužkarac (ne muškarac)...
vitez - vitežki (ne viteški), vitežtvo (ne viteštvo)...
vrag - vražki (ne vraški)...
drug - družtvo (ne družtvo), družtveno (ne družtveno)
junak - junačtvo (ne junaštvo)
topnik - topničtvo (ne topništvo)
fonolog - fonoložki (ne fonološki)...

3. Gubljenje suglasnika srdačan - srdce (ne srce), srdčeko (ne srčeko)...
otac - otca (ne oca), otčev (ne očev)
bolest - bolestnik(ne bolesnik), bolestno (ne bolesno)
sudac - sudca (ne suca), sudčev (ne sučev)...
mast - mastnoća (ne masnoća)...
děte - dětca (ne děca)...
čast - častnik (ne časnik)...

Etimološko pravopisanje

čьto - čto (ne što), začto (ne zašto)...
kъto - kto (ne tko), nikto (ne nitko)...
obьtjь - obći (ne opći), obćina (ne općina)...
kъgda - kda (ne gda), nekdašnji (ne negdašnji)...
kъdě - kdě (ne gdě), nikdě (ne nigdě), svukdě (ne svugdě)...
čьlověkъ - člověk (ne čověk), člověčanstvo (ne čověčanstvo)...
dъkti - dći (ne kći ili hći), dćer (ne kćer ili hćer)...
bьčela - bčela (ne pčela), bčelarski (ne pčelarski)...

Pisanje ě (jat) u jekavici

U morfološkom pravopisanju pisanje ě nije bitno jer ono ne odražava morfem, no razna pisanja ě se bilježe kroz povijest, a u najvećoj uporabi su bila pisanja: po dubrovačkoj tradiciji ie/ie, po Šuleku ie/je po Karadžiću ije/je. U novije vrijeme pojavio se prijedlog Ive Škarića da se piše je/je.

ě ie/ie ie/je ije/je je/je
lěpo liepo liepo lijepo ljepo
lěpota liepota ljepota ljepota ljepota
bělo bielo bielo bijelo bjelo
bělina bielina bjelina bjelina bjelina
cěna ciena ciena cijena cjena
cěnik cienik cjenik cjenik cjenik
světlo svietlo svietlo svijetlo svjetlo
světlost svietlost svjetlost svjetlost svjetlost
prě prie ili prije prije prije prije
gdě gdie gdje gdje gdje
cělo cielo cielo cijelo cjelo
cělina cielina cjelina cjelina cjeloina
razuměti razumieti razumjeti razumjeti razumjeti
razuměš razumieš ili razumiješ razumiješ razumiješ razumiješ
pěsma piesma pjesma pjesma pjesma
popěvka popievka popievka popijevka popjevka

Pisanje ne

ne ću
ne ćeš
ne će
ne ćemo
ne ćete
ne će

Pisanje slogotvornog r

U hrvatsko povijesti razlikujemo dva načina pisanja slogotvornog r jedan je sjeverni er a drugi je južni ar.

država - deržava, daržava...
Hrvatska - Hervatska, Harvatska...
čvrst - čverst, čvarst...
mrtav - mertav, martav...
Srbia - Serbia, Sarbia...
prst - perst, parst...
prvi - pervi, parvi...
smrt - smert, smart...

Pisanje "kliznog" j

kemia (ne kemija), Austria (ne Austrija), historia (ne historija)...

Vanjske poveznice

Izvori

  1. ↑ Stjepan Babić:Korijenski i morfonološki pravopis nisu i ne mogu biti istoznačnice, Jezik, 43., 1995.
  2. ↑ Stjepan Ivšić: Uz “Pravopisne prijedloge” Povjerenstva za hrvatski jezik i “odvojeno mišljenje” dra. Marijana Stojkovića, Jezik, god. 38, br.3, veljača 1991., Zagreb
  3. ↑ Mario Grčević: Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme, Filologija, br.53., 2009.; http://www.scribd.com/doc/77961644/Mario-Gr%C4%8Devi%C4%87-Jernej-Kopitar-kao-strateg-Karad%C5%BEi%C4%87eve-knji%C5%BEevnojezi%C4%8Dne-reforme
  4. ↑ Mario Grčević: Od Đure Daničića do Tome Maretića – hrvatski jezik u jezičnopolitičkom vrtlogu druge polovice XIX. stoljeća, tekst u postupku objavljivanja
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Korijenski_pravopis&oldid=3881829"