Vokativ

Vokativ (lat. vocare = zvati) naziv je za padež u nekim jezicima (uključujući hrvatski jezik) koji se koristi ako se riječ želi koristiti kao doziv. Zbog toga je vokativ izvan strukture rečenice i može se koristiti samostalno. Uz nominativ, vokativ je samostalan, nezavisan padež.

Vokativ u drugim jezicima

Povijesno, vokativ je postojao u indoeuropskom sustavu padeža i postojao je u latinskom, sanskrtu i starogrčkom jeziku. Iako je izgubljen u mnogim suvremenim jezicima, neki su ga sačuvali, npr. grčki jezik i slavenski jezici, suvremeni keltski jezici i među romanskim samo rumunjski.

Vokativ se također sreće kod nekih neindoeuropskih jezika, kao što su gruzijski, arapski, kineski i korejski jezik.

Vokativ u hrvatskome jeziku

Vokativ je "peti" padež u standardnom hrvatskom jeziku. Ne odgovara ni na kakvo pitanje. Nije dio rečenice pa se od rečenice s kojom dolazi u pisanju odvaja zarezom.

Uloga

Vokativ je padež:

• oslovljavanja

Pravi si heroj, rođače!

• obraćanja sugovorniku

U pravu si, Marice, ali poslušajmo što kolega želi reći.

• dozivanja

Hej, Ivane! - poviče za njim.

Različiti osjećaji i osobni stav prema sugovorniku:

• tepanje

Cvjetiću moj, opet si žalosna!

• grdnja

Ne vraćaj se više, luđače!

• preziranje

Eh ti, moržu jedan!'

• čuđenje

Majko moja, kakvo je to stvorenje!

• bliskost

O, draga moja, da sam samo znao!

Zamjena vokativa i nominativa

Poseban je slučaj pojave vokativa na mjestu nominativa, najčešće u usmenome narodnom pjesništvu. Tada vokativ nema funkciju obraćanja, nego dolazi iz metričkih i stilskih razloga pa se i ne odvaja zarezom.

Kada li ih okrijepio starče. (Ivan Mažuranić, „Smrt smail-age Čengića”, Četa)

Knjigu piše od Kotara kneže. (Andrija Kačić Miošić, „Razgovor ugodni naroda slovinskoga”)

Misli jadan da je gorski vuče. (Ivan Mažuranić, „Smrt smail-age Čengića”, Noćnik)

Il još gori brđanski hajduče.

U kajkavskome narječju i zagrebačkome govoru česta je uporaba nominativa umjesto vokativa što je nepravilno u standardnom hrvatskom jeziku u kojem se za dozive mora koristiti vokativ.

Marija, donesi mi knjigu! - Marijo, donesi mi knjigu!

Boris, čuješ li ti to? - Borise, čuješ li ti to?

Sklonidba se odnosi na cijelu strukturu. Tako nije samo atribut u vokativu, nego i imenica na kojeg se odnosi:

"Hvala Vam, gospodine Ladan." - "Hvala Vam, gospodine Ladane."

"Hvala Vam, gospodine Mihaljević." - "Hvala Vam, gospodine Mihaljeviću."

Oblici vokativa

U imenica a-sklonidbe (muški rod) u hrvatskome standardnom jeziku postoje dva fleksijska sufiksa u vokativu; sufiks -e koji dolazi na nepalatalnu osnovu i sufiks -u koji dolazi na palatalni završetak. Npr:

Ivan - Ivane

kralj - kralju

Dodavanjem sufiksa -e na osnovu koja završava na k, g, h, c, z, dobivamo palataliziranu alomorfnu osnovu. Npr:

Istok - Istoče

zec - zeče

vitez - viteže

Dvojnosti se ovdje pojavljuju pri imenica kojima osnova završava na r jer je taj glas nekada bio palatalan. Tako, primjerice, za riječ gospodar imamo dva vokativna oblika; gospodaru i gospodare.

Vokativni sufiksi u imenica e-sklonidbe su -o, -e i -a

Sufiks -o imaju dvosložna ženska imena s dugouzlaznim naglaskom:

Maja - Majo

Iva - Ivo

Sufiks -e dobivaju imenice koje završavaju na ica ako imaju više od dvaju slogova:

učiteljica - učiteljice

• Opće imenice uglavnom imaju nastavak -o:

Mačko! Kućo! Pjesmo!

• Imenice tetka, ujna i strina imaju vokativ jednak nominativu ako znače rodbinske odnose. Ako znače nešto drugo, dobivaju vokativ na -o:

Tetka Ana, kad ćete nam doći?

Tetko jedna, baš si se uprljao!

• Neka imena imaju vokativ istovjetan nominativu. To su imena koja se uopće ne sklanjaju poput Nives, Ines i Karmen u hrvatskome jeziku, većine anglosaksonskih imena i ostalih stranih imena.

Kako si, Ines?

• Muška imena na -o, -e uvijek imaju vokativ jednak nominativu:

Marko i Ante, hvala vam!

• Imenice koje mogu značiti i muško i žensko, mogu imati nastavak -o ili -e:

Varalico! Varalice!

Kukavico! Kukavice!

Izjelico! Izjelice!