Paleografija: razlika između inačica
m robot Dodaje: eu:Paleografia |
|||
Redak 23: | Redak 23: | ||
[[Kategorija:Povijesna znanost]] |
[[Kategorija:Povijesna znanost]] |
||
[[ar:علم الخطاطة]] |
|||
[[be:Палеаграфія]] |
|||
[[bg:Палеография]] |
|||
[[ca:Paleografia]] |
|||
[[cs:Paleografie]] |
|||
[[cv:Палеографи]] |
|||
[[cy:Palaeograffeg]] |
|||
[[da:Palæografi]] |
|||
[[de:Paläografie]] |
|||
[[el:Παλαιογραφία]] |
|||
[[en:Palaeography]] |
|||
[[eo:Paleografio]] |
|||
[[es:Paleografía]] |
|||
[[eu:Paleografia]] |
|||
[[fi:Paleografia]] |
|||
[[fr:Paléographie]] |
|||
[[he:פלאוגרפיה]] |
|||
[[hu:Paleográfia]] |
|||
[[id:Paleografi]] |
|||
[[io:Paleografio]] |
|||
[[is:Handritafræði]] |
|||
[[it:Paleografia]] |
|||
[[ja:古文書]] |
|||
[[ka:პალეოგრაფია]] |
|||
[[ky:Палеография]] |
|||
[[la:Palaeographia]] |
|||
[[lb:Paleographie]] |
|||
[[lv:Paleogrāfija]] |
|||
[[mk:Палеографија]] |
|||
[[nl:Paleografie]] |
|||
[[no:Paleografi]] |
|||
[[pl:Paleografia]] |
|||
[[pt:Paleografia]] |
|||
[[ro:Paleografie]] |
|||
[[ru:Палеография]] |
|||
[[sk:Paleografia]] |
|||
[[sl:Paleografija]] |
|||
[[sr:Палеографија]] |
|||
[[sv:Paleografi]] |
|||
[[tr:Paleografi]] |
|||
[[uk:Палеографія]] |
|||
[[vo:Vönapenav]] |
|||
[[yi:פאלעאגראפיע]] |
|||
[[zh:古文字学]] |
|||
[[zh-classical:古文書]] |
Inačica od 11. ožujka 2013. u 10:33
Paleografija (grč: παλαιός+ γράφω - staro, drevno pisanje) je Pomoćna povijesna znanost koja se bavi proučavanjem razvoja pisma kroz povijest, te praksa čitanja i dešifriranja starih rukopisa s ciljem da omogući ispravno čitanje, i odredi mjesto i vrijeme nastanka starih rukopisa i natpisa.
Polazeći od činjenice da se pismo razvija i da je izvjesni tip pisma karakterističan za određeno područje i određeno vrijeme, paleografi se služe komparativnom metodom, tj. uspoređuju sličnosti i razlike oblika i duktusa u pismu nedatiranog spomenika stim istim elementima u pismu datiranog spomenika koji je tipičan za određeno razdoblje ili određeno područje, Paleografija također istražuje tahigrafske sisteme, skraćenice ili abrevijature, dijakritičke znakove, brojeve, instrumente i materije upotrebljavane pri pisanju, te konačno obilježja rada pojedinih pisarskih poslovnica (skriptorija).
Povijesni osvrt
Paleografska istraživanja počinju u XVII st., diktirana potrebama moderne kritičke historije. Poticaj za to dala je publikacija bolandiste Daniela van Papebrocha, koji je utvrdio neautentičnost nekih povelja iz merovinškog i karolinškog razdoblja u posjedu benediktinskog samostana St. Denis kraj Pariza. U vezi s time nastalo je monumentalno djelo francuskog benediktinca Jean Mabillona (1632-1707) De re diplomatica libri VI (1681.) u kojem je učinjen prvi pokušaj klasifikacije tipova latinskog pisma i po kojemu se Mabillon smatra osnivačem latinske paleografije.
God. 1708. Bernard de Montfaucon izlaže proces razvitka grčkog pisma u djelu Palaeographia graeca sive de ortu et progressu litterarum.Time je dao novoj znanosti ime paleografija.
Novu fazu u paleografskim istraživanjima predstavlja rad F. S. Maffeia (1675-1755) obavljen na bogatom rukopisnom materijalu kaptolske biblioteke u Veroni. Ali puni razvoj postiže p. tek u XIX st., obogaćena novim metodama i potpomognuta suvremenim tehničkim pronalascima (npr. fotografije), Tada se osnivaju i posebni paleografski zavodi i škole - École des chartes u Parizu, 1821. Među paleografima novijeg vremena ističu se V. Delisle, E. Schiaparelli, Cesare Paoli, E. A: Loewe, W. M. Lindsay, W. Wattenbach, L. Traube, P. Lehman, [[Theodor von Sickel|T. Sickel].
Mnogi natpisi i bogata skriptorijska ostavština s područja južnoslavenskih zemalja, sadržana u rukopisima i poveljama koje su napisane u raznim tipovima latinice, glagoljice i ćirilice, veoma su rano potakli rad naših historiografa. Djela Trogiranina Ivana Luciusa-Lučića (1604-1679) Inscriptiones Dalmatiae i Memorie istoriche di Tragurio odaju temeljitog paleografa i epigrafičara - još prije Mabillona.
U slavenskim zemljama paleografska su istraživanja velikim dijelom potaknuta razvitkom slavistike - od kraja XVIII st. Ruski paleografi Aleksej Ivanovič Sobolevski, P. A. Lavrov i Evfimij Fjodorovič Karski dali su značajne radove za ćiriličku u paleografiju, dok je Čeh Josef Vais dao iscrpnu glagoljsku paleografiju. U drugoj polovici XIX stoljeća ističu se kod nas kao paleografi: Franjo Rački, Ivan Kukuljević-Sakcinski i Vatroslav Jagić; zatim Vjekoslav Klaić, Emilij Laszowski, Ferdo Šišić i dr.
Literatura
- Zvonimir Kulundžić, Knjiga o knjizi, NIP, Novinarsko izdavačko poduzeće, Zagreb, 1957.