Pretvorba (transupstancijacija)

Pretvorba (transupstancijacija)

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika.

Pretvorba ili Transupstancijacija u katoličkom nauku predstavlja dogmu, odnosno vjerovanje da se kruh i vino u zajednici, misi, odnosno slavlju euharistije (grčki = eucharisteo = (dobro naklono) zahvaljivanje) pretvaraju u istinsku krv i istinsko tijelo Kristovo. Pretvorba se događa u unutarnjoj bîti (supstanci), a ne u vanjskom izgledu.

Povijest pojma

Oko sredine devetog stoljeća u svom spisu o Tajnoj večeri učenje kako je danas prihvaćeno (o stvarnoj, a ne simboličkoj prisutnosti Krista u kruhu i vinu) prvi je zastupao i pred javnošću obznanio opat Pashasije Radbert, tad i nastaju prvi sporovi oko učenja. Protiv takve ekstremne konkretizacije jednog simbola suprotno mišljenje je smjelo izrazio Ratraman (Ratramne de Corbie), koji je kao redovnik u istoj opatiji iskazao stanovište o samo simboličkoj prisutnosti Krista u euharistiji. Odlučnog protivnika Pashasije Radbert je međutim našao u usamljenom misliocu svoga doba, Skotu Eriugena, opat od Malmesberija, kojeg su kao glasnog protivnika Pashasijevog učenja ubila njegova subraća oko 889. godine (Hase - Povijest Crkve - po navodu C.G.Junga)

Prvi autor koji je upotrijebio sam pojam transubstantiatio bio je Ronaldo Bandinelli, budući Akelsandar III., papa. Pojam je kasnije preuzet od Tome Akvinskoga i općenito od skolastike koji preciziraju značenje. U pontifikalnim dokumentima pojam se prvi put pojavljuje u IV.lateranskom saboru 1215.

Istu vjeru kasnije potvrđuje i definitivno formulira Tridentski sabor (1545.-1563.). Tridentski sabor u dogmatskoj definiciji 11. studenoga 1551. kaže: A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom. (Katekizam katoličke Crkve - 1376.)

Pozvavši se na Tomu Akvinskoga, koji kaže: Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu ne moze se spoznati osjetilima, nego samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu. (Katekizam katoličke Crkve - 1381.)

U drugim kršćanskim denominacijama

Neki Protestanti ne priznaju samu pretvorbu, nego vjeruju da to rade na spomen na Isusovu smrt i da time izražavaju vjeru u njegov skori dolazak, a ne da vrše stvarno lomljenje Isusova tijela i pijenje njegove krvi. Smatraju da autoritet o nauku ima samo Bog i Božja riječ. Luteranske i neke druge protestantske crkve vjeruju u stvarnu prisutnost Isusovu, ali ne u transupstancijaciju, nego u konsupstancijaciju. Konsupstancijacija znači da su nakon pretvorbe uz suštinu Isusova tijela i krvi i dalje prisutni i suština (supstancija) kruha i vina. Kod transupstancijacije suština Isusova tijela i krvi je zamijenila suštinu kruha i vina, tako da suština kruha i vina nakon pretvorbe više nije prisutna.

Zbog odbacivanja učenja o transupstancijaciji među ostalima pogubljen je John Frith, Hugh Latimer i Thomas Cranmer dok su protestanti pogubljivali katolike koji su ispovijedali vjeru u transupstancijaciju, npr. Fidel Sigmaringenski (1622.), Marko Križevčanin, Melkior Gradec, Stjepan Pongraz (7. rujna 1619.) i Ivan Sarkander (18. veljače 1620.).

Izvori

• Katekizam katoličke Crkve (http://www.hbk.hr/katekizam/)

• Psihološki tipovi- Problem tipova u antičkoj i srednjovjekovnoj povijesti duha - Problem transupstancijacije (Izvori originala C.G.Jung GESAMMELTE WERKE - Walter-Verlag AG. Olten, 1971.)