Japodi

Karta koja prikazuje približan razmještaj ilirskih naroda i njihovih susjeda.

Japodi (lat. Iapodes, grč. Iapydoi) su sjeverozapadna etnogrupa ilirskih naroda u Starom vijeku, uglavnom na današnjem ozemlju srednje Hrvatske između rijeka Kupe (antička Colapis) i Une (Oeneus) do Velebita (Mons Baebius) i Vinodola (Valdevinum). Južnije od njih, u sjevernoj Dalmaciji, na velebitskoj obali i Kvarnerskim otocima (Insulae Liburnicae) bili su im susjedi pomorski Liburni s kojima su povremeno ratovali zbog obalnih teritorija. Na zapadu su graničili i povremeno se sukobljavali s istarskim Histrima, dok su njihovi međuodnosi s plemenima Maezaei i Ditiones istočno od Une slabije poznati.

Iz arheonalaza je potvrđeno kontinuirano naseljavanje Japoda oko Like barem od 9 stoljeća pr.Kr., a nakon pada pod rimsku vlast su dijelom romanizirani Japodi tu većinom nastavili živjeli bar do propasti Rimskog carstva, tj. ukupno tisućljeće i pol. Iako su Rimljani i još manje Grci, za kontinentalne Japode ostavili znatno oskudnije zapise nego za susjedne primorske Liburne i Dalmate, arheološka ostavština Japoda je vrlo obilna pa je iz toga dosad razrađeno više opsežnih monografija o njihovoj kulturi i povijesti (Hiller 1991, Raunig 2004, Olujić 2007).

Ratovi s Rimom

Od ranih pisanih izvora najvažnija su antička izvješća Apijana (Appianos) i Dijona (Dion Kassios) o ratovanju rimskog cara Oktavijana protiv Japoda. Za razliku od ratobornih Dalmata i drugih jugoistočnih Ilira, Japodi su razmjerno manje ratovali i više su se bavili poljoprivredom, rudarstvom i metalurgijom. Ipak su ih iz strateških razloga imperijalni Rimljani uporno optuživali za napade i pljačke, najviše zato da bi osvojili njihove metalne rudnike za proizvodnju svog oružja i da bi baš kroz japodske doline probili svoje ceste za dalja osvajanja Panonije i srednje Europe.

Tako su Rimljani isprovocirali sukobe koje je započeo konzul Gaj Kasije (Caius Cassius) 171. pr.Kr., pa opet Junije Brut 129 pr.Kr. i napokon Gaj Koskonije (Caius Cosconius) 78.- 76. Nakon njegove pobjede Japodi sklapaju mir s Rimom i plaćaju danak, ali su se od god. 52.- 47. opet pobunili i prekinuli savezništvo. Zato je 34. pr.Kr. car Oktavijan August (Octavianus Augustus) poveo glasoviti rat protiv Japoda u kojem je konačno zauzeo, razorio i spalio japodsku prijestolnicu Metulum (danas gradina Viničica kod Josipdola), a zbog uporne obrane toga grada je u boju i vatri stradala većina njegovih branitelja, žena i djece.

Nakon toga japodsko ozemlje tj. današnji Gorski Kotar, Lika i Kordun ostaju trajno pod rimskom vlašću sve do propasti carstva. Ovo japodsko područje je potom uključeno u rimski Ilirik gdje ima ograničenu autonomiju, pa im je na čelu domaći romanizirani tzv. Praepositus Iapodum.

Podrijetlo Japoda

Japodi su uz Liburne jedna od najranije poznatih ilirskih etnoskupina, pa su u svom zavičaju po arheonalazima nedvojbeno živjeli već od 9. st. pr. Kr., a po vijestima grčkih pomoraca na Jadranu iz 6. st., prvi ih spominje Hekatej (Hekataios). Prije toga, o njihovom iskonu ili mogućoj doselidbi i ranom razvitku nema nekih izravnih pokazatelja. Po arheonalazima je njihova kultura na prijelazu od sjevernijih plemena Panonaca prema pravim Ilirima na jugoistoku, pa se Japodi (slično kao i mlađi Delmati) uvjetno mogu smatrati "Poluilirima".

Strabon je na temelju nejasnih legenda smatrao Japode mješancima Kelta i Ilira, ali o tom keltskom udjelu nema arheološke potvrde u njihovoj kulturi, osim nešto keltskog oružja najviše uz Kupu, koje je među njih vjerojatnije stiglo trgovinom sa susjednim sjevernim Tauriscima. Ovi Kelti se doseljuju u susjedstvo Japoda tek kasnije u 4. st., kada je japodska kultura već razvijena pa imaju metalurgiju i rudarstvo pola tisućljeća prije dolaska Kelta.

Japodi

Ovaj članak ili odlomak mogao bi sadržavati originalne ideje ili plodove originalnog istraživačkog rada, što bitno umanjuje njegovu nepristranost. (Rasprava) Vidi: Wikipedija:Bez vlastitog istraživanja

Dok je na bivšem ozemlju Dalmata i Liburna njihovo bar djelomično naslijeđe kod današnjih starosjedilaca višestruko potvrđeno u pučkoj etnokulturi, dijalektalnim arhaizmima i odnedavna još u neslavenskoj biogenetici, za bivše područje Japoda slične veze zasad još nije moguće potvrditi. Poneki pokazatelji tu se spominju samo iz pučke kulture, npr. poznata lička kapa i slični ukrasi na glavi Japoda, ali to je ipak premalo i nesigurno. Biogenetske analize iz Like još su oskudne (malo uzoraka iz Gospića), a dijalektalne poredbe domaćih arhaizama su nedovoljne. Dodatni je problem što je većina srednjovjekovnog čakavskog pučanstva Like i Korduna uništena i protjerana turskim provalama, a potom doseljeni štokavci iz Bosne teško da imaju veze s Japodima. Zato moguće nasljednike Japoda prije treba potražiti i analizirati u Gradišću i drugdje, negoli kod nas.

Kultura i gospodarstvo

Kako je japodski zavičaj kao i danas bio bogat prostranim gorskim šumama, njihove su seoske kuće bile uglavnom drvene pa je od njih ostalo malo arheonalaza. Kamene građevine su podizali samo u gradovima koji su se većinom nalazili na brdskim glavicama i imali su do 3000 stanovnika. Glavni i najveći gradovi Japoda su bili u Lici: prijestolnica Metulum kod Josipdola, Monetium (gradina Humac kod Brinja), Avendo (Latica kod Kompolja), Arupium (Vital kod ličkog Prozora) i drugi manji, a dosad je između Kupe i Une nađeno osamdesetak njihovih gradina.

U njihovu šarolikom društvenom ustroju su bili najvažniji rudari, kovači, seljaci, pastiri, ratnici i druga zanimanja. Rimljani navode da su u njihovoj prijestolnici razorili i spalili gradsku vijećnicu u kojoj su poginule japodske žene i djeca. To pokazuje da su japodski gradovi vjerojatno imali organiziranu samoupravu.

Japodski seljaci su uzgajali raznoliku stoku, žitarice i mahunarke. Njihova umjetnost ima razmjerno malo osobitosti i uglavnom je mješavina raznih ilirskih, panonskih, rimskih i grčkih utjecaja. Njihovi su ukrasi iz metala i od jantara kao ogrlice, te spiralni i trokutasti privjesci. Prije dolaska Rimljana su Japodi uglavnom bili nepismeni i tek nakon rimskih osvajanja se kod njih nalaze vlastiti nadgrobni natpisi na latinici. Zato je njihov jezik ostao većinom nepoznat i jedini zapisi o tom su njihova nadgrobna imena (tafonimi) i od Rimljana popisan mjestopis japodskih naselja i rijeka (toponimi). Iz tih oskudnih pokazatelja se čini, da je izvorni japodski jezik (slično kao i kultura) bio približno na prijelazu između Panonaca i južnijih pravih Ilira.

Vjera i grobovi

Slično ostalim Ilirima, izvorni Japodi su po vjeri bili mnogobošci, ali dijelom imaju svoja posebna božanstva. Njihov glavni bog bio je Vodenbog Bindus, ruševine čijeg hrama s više žrtvenika su nađene kod Bihaća i on približno odgovara rimskom Neptunu. Drugo je njihovo božanstvo bio Vidassus tj. bog liječništva, te božica izvora Thana koja je slična rimskoj Dijani i njezin reljef u kamenu je nađen nad izvorom kod Jastrebarskog. Japodski etnički totem je bio lik konja, a također su štovali i svete zmije kao duhove svojih predaka.

U rano doba su se slobodni Japodi često zakapali u pećinama, a kasnije s drvenim lijesovima u zidane obiteljske grobnice na padinama ispod gradine, ili su se dijelom spaljivali i spremali u pogrebne urne najviše na istoku uz Unu pod utjecajem ostalih Ilira. Na ozemlju Japoda uglavnom nisu poznate obredne gomile u obliku kamenih kurgana kakve su česte kod južnijih Dalmata. Također u grobovima razmjerno miroljubivih Japoda, kao ni u južnijim grobovima Liburna gotovo nikada nije priloženo oružje, nasuprot ratobornim Dalmatima i drugim jugoistočnim Ilirima gdje je oružje redovito i obilno u muškim grobovima.

Literatura

• Ž. Rapanić: Arheološka problematika Like (zbornik). Otočac 1975.
• G. Hiller: Zur japodischen und liburnischen Früheisenzeit. Universität Heidelberg, 1991.
• T. Kolak: Arheološka topografija Like od prapovijesti do srednjeg vijeka. Muzej Like, Gospić 2001.
• B. Raunig: Umjetnost i religija Japoda. Djela Akademije BiH, Sarajevo 2004.
• B. Olujić: Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb 2007.