Bijela garda: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
m sitno
Redak 2: Redak 2:
'''Bijela garda''' ili '''Bijeli pokret''' ([[ruski]]: Белое движение) - vojnopolitička organizacija, koja je osnovana [[1917]]. godine, tijekom [[Ruski građanski rat|Ruskog građanskog rata]]. Bjelogardejci su se borili protiv [[Crvena armija|Crvene armije]], koja je bila vojna formacija osnovana od strane [[Sovjeti|Sovjeta]]. Bili su protivnici [[boljševizam|boljševizma]] i sovjetske vlade.
'''Bijela garda''' ili '''Bijeli pokret''' ([[ruski]]: Белое движение) - vojnopolitička organizacija, koja je osnovana [[1917]]. godine, tijekom [[Ruski građanski rat|Ruskog građanskog rata]]. Bjelogardejci su se borili protiv [[Crvena armija|Crvene armije]], koja je bila vojna formacija osnovana od strane [[Sovjeti|Sovjeta]]. Bili su protivnici [[boljševizam|boljševizma]] i sovjetske vlade.


Koristili su parolu: "[[Rusija]] jedna, velika i nedjeljiva". Pripadnici Bijelog pokreta većinom su bili [[monarhist]]i i [[nacionalist]]i, ali je bilo i ljudi ostalih političkih opredjeljenja ([[demokrat]]i i umjereni [[socijalist]]i), koji su bili protivnici društvenih promjena, koje su donosili [[boljševici]]. Ideologija i svi ciljevi, nisu bili jasno definirani, ali ciljevi koji su prevladavali bili su: obnova [[privatno vlasništvo|privatnog vlasništva]] i demokratskog parlamentarnog sustava.<ref>http://swolkov.org/doc/kt/index.htm Preuzeto 1. rujna 2012.</ref> Na teritorijima, koje su kontrolirali bjelogardejci, osnovane su privremene [[vojna diktatura|vojne diktature]], u kojima su vrijedili zakoni [[Rusko Carstvo|Ruskoga Carstva]]. Bijeli pokret je smatrao da po njihovoj pobjedi i uspostavi [[mir]]a, Rusija treba nastaviti s poštovanjem svih međunarodnih sporazuma, koji su donijeti prije, i za vrijeme [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. Jedan od vođa Bijelog pokreta, [[Anton Denjikin]] smatrao je, da [[vojska]] ne treba odlučivati o državnim pitanjima, već da ruski narod treba sam izabrati demokratsku vladu.
Koristili su parolu: "[[Rusija]] jedna, velika i nedjeljiva". Pripadnici Bijelog pokreta većinom su bili [[monarhist]]i i [[nacionalist]]i, ali je bilo i ljudi ostalih političkih opredjeljenja ([[demokrat]]i i umjereni [[socijalist]]i), koji su bili protivnici društvenih promjena što su ih nametali [[boljševici]]. Ideologija i svi ciljevi nisu bili jasno zadani, ali su prevladavali: obnova [[privatno vlasništvo|privatnog vlasništva]] i demokratskog [[parlament]]arnog sustava.<ref>http://swolkov.org/doc/kt/index.htm Preuzeto 1. rujna 2012.</ref> Na područjima koje su kontrolirali bjelogardejci osnovane su privremene [[vojna diktatura|vojne diktature]] u kojima su vrijedili zakoni [[Rusko Carstvo|Ruskoga Carstva]]. Bijeli pokret je smatrao kako po njihovoj pobjedi i uspostavi [[mir]]a, Rusija treba nastaviti poštovati sve svoje prethodno sklopljene međunarodne sporazume. Jedan od vođa Bijelog pokreta, [[Anton Denjikin]], smatrao je kako [[vojska]] ne bi trebala odlučivati o državnim pitanjima, nego ruski narod treba sam izabrati [[demokracija|demokratsku]] vladu.


Vođe vojne organizacije Bijelih činili su: časnici [[Ruska carska vojska|vojske Ruskoga Carstva]], od kojih su mnogi bili [[plemić]]kog podrijetla. Međutim, tijekom rata dolazi do velikoga priljeva novih mladih časnika, uglavnom iz redova seljačkog stanovništva, tako da su vođe Bijelog pokreta bili porijeklom sa [[selo|sela]]. Seljaci su također činili i ogromnu većinu među Bijelom armijom. Jezgru Bijele armije činile su: Dobrovoljačka armija, donski [[Kozaci]] i kubanski Kozaci.
Vođe vojne organizacije Bijelih činili su: časnici [[Ruska carska vojska|Ruske carske vojske]], od kojih su mnogi bili [[plemić]]kog podrijetla. Međutim, tijekom rata došlo je do velikog priljeva novih mladih časnika, uglavnom iz redova seljačkog stanovništva, tako da su vođe Bijelog pokreta postali oni porijeklom sa [[selo|sela]]. Seljaci su također činili i ogromnu većinu među Bijelom vojskom. Njenu jezgru činile su Dobrovoljačka armija, donski [[Kozaci]] i kubanski Kozaci.


== Vojna djelovanja ==
== Vojna djelovanja ==
Rat između bjelogardejaca i Crvene armije trajao je od [[1917]]. do [[1921]]. godine, dok su borbe na ruskom dalekom istoku trajale sve do [[1923]]. godine. Na početku rata, sile [[Antanta|Antante]] slale su vojnu pomoć bjelogardejcima, ali su njihove trupe poražene od strane Crvene armije. Za vrijeme Ruskog građanskog rata postojalo je nekoliko glavnih bojišta:
Rat između bjelogardejaca i Crvene armije trajao je od [[1917.]] do [[1921.]], dok su borbe na ruskom dalekom istoku trajale sve do [[1923.]] godine. Na početku rata, sile [[Antanta|Antante]] slale su vojnu pomoć bjelogardejcima, ali su njihove postrojbe poražene od strane Crvene armije. Za vrijeme Ruskog građanskog rata postojalo je nekoliko glavnih bojišta:


===Južni front===
=== Južno bojište ===
Južni front je nastao 15. studenog 1917. godine, od strane generala Mihaila Vasiljeviča Aleksejeva, i bio je pod zapovjedništvom generala [[Lavr Kornilov|Lavra Kornilova]]. Poslije Kornilove pogibije, frontom upravlja general Anton Denjikin i bijelogardejskim snagama koje su se borile na Južnom bojištu, daje naziv "Oružane snage Južne Rusije". One su velikom većinom bile sastavljene od Kozaka. Južni front je predstavljao najveću opasnost po komunističku vladu, međutim nakon neuspješnog napada na [[Moskva|Moskvu]] [[1919]]. godine, Oružane snage Južne Rusije su se povukle. Naredne godine preostali bjelogardejci su evakuirani u [[Novorosijsk]] (na [[Krim]]u), gdje su se spojili s vojskom Petra Vrangela.
Južna bojišnica otvorena je [[15. studenoga]] [[1917.]] godine od strane generala Mihaila Vasiljeviča Aleksejeva, i bila je pod zapovjedništvom generala [[Lavr Kornilov|Lavra Kornilova]]. Poslije Kornilove pogibije, bojištem upravlja general Anton Denjikin i bijelogardejskim snagama koje su se borile na Južnoj bojišnici daje naziv "Oružane snage Južne Rusije". One su velikom većinom bile sastavljene od Kozaka. Južno bojište je predstavljalo najveću opasnost po [[Komunizam|komunističku]] vladu, međutim nakon neuspješnog napada na [[Moskva|Moskvu]] [[1919.]] godine, Oružane snage Južne Rusije su se povukle. Sljedeće godine preostali bjelogardejci su izvučeni u [[Novorosijsk]] (na [[Krim]]u), gdje su se spojili s vojskom Petra Vrangela.


===Istočni (Sibirski) front===
=== Istočno (Sibirsko) bojište ===
Istočni front je nastao u [[proljeće]] [[1918]]. godine, od strane ruskih časnika i nacionalista, u suradnji s [[Čehoslovačka legija|Čehoslovačkom legijom]], koja je bila stacionirana u [[Sibir]]u. Tada su bjelogardejci u Sibiru osnovali privremenu rusku vladu, na čelu s [[admiral]]om [[Aleksandar Kolčak|Aleksandrom Kolčakom]]. Uprkos mnogim uspjesima tijekom 1919. godine, oni su potisnuti na ruski daleki istok, gdje su nastavili boriti se do listopada [[1922]]. Istodobno kozački ataman [[Petar Krasnov]], mobilizacijom kubanskih Kozaka, osniva vojsku od oko 35 000 ljudi i na Sjevernom Kavkazu pokreće kavkasku armiju dobrovoljaca. Poslije zauzimanja [[Donbas]]a, [[Volgograd]]a i [[Harkov]]a, Dobrovoljačka armija pod zapovjedništvom generala Antona Denjikina opkoljava Moskvu. Plan je bio da se s 40,000 boraca izvrši zauzimanje grada.
Istočno bojište je nastalo u [[proljeće]] [[1918.]] godine, otvorili su ga ruski časnici i [[Nacionalizam|nacionalisti]], u suradnji s [[Čehoslovačka legija|Čehoslovačkom legijom]], koja je bila smještena u [[Sibir]]u. Tada su bjelogardejci u Sibiru osnovali privremenu rusku vladu, na čelu s [[admiral]]om [[Aleksandar Kolčak|Aleksandrom Kolčakom]]. Uprkos mnogim uspjesima tijekom [[1919.]] godine, oni su potisnuti na ruski daleki istok, gdje su nastavili boriti se do listopada [[1922.]] Istodobno je kozački ataman [[Petar Krasnov]] osnovao vojsku brojnosti oko 35.000 ljudi, mobilizacijom kubanskih Kozaka, i na Sjevernom Kavkazu pokrenuo kavkasku vojsku dobrovoljaca. Poslije zauzimanja [[Donbas]]a, [[Volgograd]]a i [[Harkov]]a, Dobrovoljačka armija pod zapovjedništvom generala Antona Denjikina opkolila je Moskvu. Plan je bio da se s 40.000 boraca izvede zauzimanje grada.


===Sjeverni i sjeverozapadu front===
=== Sjeverno i sjeverozapadno bojište ===
Bjelogardejcima na sjevernom i sjeverozapadnom frontu zapovijedali su: general [[Nikolaj Judenič]], knez Antolij Pavlovič Liven i kozak i plemić Pavel Rafalovič Avalov. Karakteristično za ovaj front je to što se pod Livenovom i Avalovom zapovjedništvom borilo i dosta baltičkih [[Nijemac]]a, kao i intervencija Antante u korist bjelogardejaca. Najveća vojna operacija na sjeverozapadu Rusije bila je napad na [[Sankt Peterburg]], gdje su bjelogardejci stigli do predgrađa Sankt Peterburga, ali ih je Crvena armija natjerala na povlačenje.
Bjelogardejcima na sjevernom i sjeverozapadnom bojištu zapovijedali su general [[Nikolaj Judenič]], knez Antolij Pavlovič Liven i kozak i plemić Pavel Rafalovič Avalov. Za ovu bojišnicu osobito je to što se pod Livenovom i Avalovom zapovjedništvom borilo i dosta baltičkih [[Nijemac]]a, kao i intervencija Antante u korist bjelogardejaca. Najveća vojna operacija na sjeverozapadu Rusije bila je napad na [[Sankt Peterburg]], gdje su bjelogardejci stigli do predgrađa Sankt Peterburga, ali ih je Crvena armija natjerala na povlačenje.


== Veliki sibirski ledeni pohod ==
== Veliki sibirski ledeni pohod ==
Poslije poraza bjelogardejaca od strane Crvene armije u [[zima|zimu]] [[1920.]] oko 350 tisuća bjelogardejaca zajedno sa svojim obiteljima, povuklo se preko zaleđenog [[Bajkalsko jezero|Bajkalskog jezera]] u [[Čita|Čitu]]. Tijekom povlačenja ogroman broj [[ljudi]] je umro od [[glad]]i i smrzavanja, tako da je od 350 tisuća do cilja preživjelo samo 20.000 ljudi. U [[proljeće]] tijekom otapanja leda na Bajkalskom jezeru, leševi su potonuli u [[jezero]].

Poslije poraza bjelogardejaca od strane Crvene armije u [[zima|zimi]] [[1920]]. oko 350 tisuća bjelogardejaca zajedno sa svojim obiteljima, povlači se preko zaleđenog [[Bajkalsko jezero|Bajkalskog jezera]] u [[Čita|Čitu]]. Međutim tijekom povlačenja ogroman broj [[ljudi]] je umro od [[glad]]i i smrzavanja, tako da je od 350 tisuća do cilja preživjelo samo 20,000 ljudi. U proljeće tijekom otapanja leda na Bajkalskom jezeru, leševi su potonuli u [[jezero]].


== Bijeli teror ==
== Bijeli teror ==
"Bijeli teror" je izraz koji se često koristio u [[SSSR]]-u. Označavao je [[represija|represivne]] ili preventivne mjere protiv boljševika koje su provodili bijelogardejci na područjima pod svojim nadzorom. Procjenjuje se da su tijekom Građanskog rata u Rusiji bijelogardejci osudili na [[smrt]] oko 111 tisuća ljudi, od kojih mnogi nisu imali pravo na pravedno [[suđenje]]. Ako se tom broju pridoda i broj onih koji su stradali od strane raznih [[Paravojska|paravojnih]] ili [[Separatizam|separatističkih]] formacija, koje nisu bile pod zapovjedništvom bjelogardejaca, procjenjuje se da je u Građanskom ratu stradalo oko 300 tisuća nenaoružanih boljševika i njihovih simpatizera.
"Bijeli teror" je izraz koji se često koristio u [[SSSR|Sovjetskom Savezu]] i označavao je represivne ili preventivne mjere protiv boljševika, koje su organizirali bijelogardejci na [[teritorij]]u, koji je bio pod njihovom kontrolom. Procjenjuje se da su tijekom Građanskog rata u Rusiji, bijelogardejci osudili na [[smrt]] oko 111 tisuća ljudi, od kojih mnogi nisu imali pravo na pravedno suđenje. Međutim ako se tom broju doda i broj onih koji su stradali od strane raznih paravojnih ili separatističkih formacija, koje nisu bile pod zapovjedništvom bjelogardejaca, procjenjuje se da je u Građanskom ratu stradalo oko 300 tisuća nenaoružanih boljševika i njihovih simpatizera.


== Izvori ==
== Izvori ==

Inačica od 6. svibnja 2013. u 19:32

Grb privremene vlade Aleksandra Kolčaka, vođe Bijele garde.

Bijela garda ili Bijeli pokret (ruski: Белое движение) - vojnopolitička organizacija, koja je osnovana 1917. godine, tijekom Ruskog građanskog rata. Bjelogardejci su se borili protiv Crvene armije, koja je bila vojna formacija osnovana od strane Sovjeta. Bili su protivnici boljševizma i sovjetske vlade.

Koristili su parolu: "Rusija jedna, velika i nedjeljiva". Pripadnici Bijelog pokreta većinom su bili monarhisti i nacionalisti, ali je bilo i ljudi ostalih političkih opredjeljenja (demokrati i umjereni socijalisti), koji su bili protivnici društvenih promjena što su ih nametali boljševici. Ideologija i svi ciljevi nisu bili jasno zadani, ali su prevladavali: obnova privatnog vlasništva i demokratskog parlamentarnog sustava.[1] Na područjima koje su kontrolirali bjelogardejci osnovane su privremene vojne diktature u kojima su vrijedili zakoni Ruskoga Carstva. Bijeli pokret je smatrao kako po njihovoj pobjedi i uspostavi mira, Rusija treba nastaviti poštovati sve svoje prethodno sklopljene međunarodne sporazume. Jedan od vođa Bijelog pokreta, Anton Denjikin, smatrao je kako vojska ne bi trebala odlučivati o državnim pitanjima, nego ruski narod treba sam izabrati demokratsku vladu.

Vođe vojne organizacije Bijelih činili su: časnici Ruske carske vojske, od kojih su mnogi bili plemićkog podrijetla. Međutim, tijekom rata došlo je do velikog priljeva novih mladih časnika, uglavnom iz redova seljačkog stanovništva, tako da su vođe Bijelog pokreta postali oni porijeklom sa sela. Seljaci su također činili i ogromnu većinu među Bijelom vojskom. Njenu jezgru činile su Dobrovoljačka armija, donski Kozaci i kubanski Kozaci.

Vojna djelovanja

Rat između bjelogardejaca i Crvene armije trajao je od 1917. do 1921., dok su borbe na ruskom dalekom istoku trajale sve do 1923. godine. Na početku rata, sile Antante slale su vojnu pomoć bjelogardejcima, ali su njihove postrojbe poražene od strane Crvene armije. Za vrijeme Ruskog građanskog rata postojalo je nekoliko glavnih bojišta:

Južno bojište

Južna bojišnica otvorena je 15. studenoga 1917. godine od strane generala Mihaila Vasiljeviča Aleksejeva, i bila je pod zapovjedništvom generala Lavra Kornilova. Poslije Kornilove pogibije, bojištem upravlja general Anton Denjikin i bijelogardejskim snagama koje su se borile na Južnoj bojišnici daje naziv "Oružane snage Južne Rusije". One su velikom većinom bile sastavljene od Kozaka. Južno bojište je predstavljalo najveću opasnost po komunističku vladu, međutim nakon neuspješnog napada na Moskvu 1919. godine, Oružane snage Južne Rusije su se povukle. Sljedeće godine preostali bjelogardejci su izvučeni u Novorosijsk (na Krimu), gdje su se spojili s vojskom Petra Vrangela.

Istočno (Sibirsko) bojište

Istočno bojište je nastalo u proljeće 1918. godine, otvorili su ga ruski časnici i nacionalisti, u suradnji s Čehoslovačkom legijom, koja je bila smještena u Sibiru. Tada su bjelogardejci u Sibiru osnovali privremenu rusku vladu, na čelu s admiralom Aleksandrom Kolčakom. Uprkos mnogim uspjesima tijekom 1919. godine, oni su potisnuti na ruski daleki istok, gdje su nastavili boriti se do listopada 1922. Istodobno je kozački ataman Petar Krasnov osnovao vojsku brojnosti oko 35.000 ljudi, mobilizacijom kubanskih Kozaka, i na Sjevernom Kavkazu pokrenuo kavkasku vojsku dobrovoljaca. Poslije zauzimanja Donbasa, Volgograda i Harkova, Dobrovoljačka armija pod zapovjedništvom generala Antona Denjikina opkolila je Moskvu. Plan je bio da se s 40.000 boraca izvede zauzimanje grada.

Sjeverno i sjeverozapadno bojište

Bjelogardejcima na sjevernom i sjeverozapadnom bojištu zapovijedali su general Nikolaj Judenič, knez Antolij Pavlovič Liven i kozak i plemić Pavel Rafalovič Avalov. Za ovu bojišnicu osobito je to što se pod Livenovom i Avalovom zapovjedništvom borilo i dosta baltičkih Nijemaca, kao i intervencija Antante u korist bjelogardejaca. Najveća vojna operacija na sjeverozapadu Rusije bila je napad na Sankt Peterburg, gdje su bjelogardejci stigli do predgrađa Sankt Peterburga, ali ih je Crvena armija natjerala na povlačenje.

Veliki sibirski ledeni pohod

Poslije poraza bjelogardejaca od strane Crvene armije u zimu 1920. oko 350 tisuća bjelogardejaca zajedno sa svojim obiteljima, povuklo se preko zaleđenog Bajkalskog jezera u Čitu. Tijekom povlačenja ogroman broj ljudi je umro od gladi i smrzavanja, tako da je od 350 tisuća do cilja preživjelo samo 20.000 ljudi. U proljeće tijekom otapanja leda na Bajkalskom jezeru, leševi su potonuli u jezero.

Bijeli teror

"Bijeli teror" je izraz koji se često koristio u SSSR-u. Označavao je represivne ili preventivne mjere protiv boljševika koje su provodili bijelogardejci na područjima pod svojim nadzorom. Procjenjuje se da su tijekom Građanskog rata u Rusiji bijelogardejci osudili na smrt oko 111 tisuća ljudi, od kojih mnogi nisu imali pravo na pravedno suđenje. Ako se tom broju pridoda i broj onih koji su stradali od strane raznih paravojnih ili separatističkih formacija, koje nisu bile pod zapovjedništvom bjelogardejaca, procjenjuje se da je u Građanskom ratu stradalo oko 300 tisuća nenaoružanih boljševika i njihovih simpatizera.

Izvori

  1. http://swolkov.org/doc/kt/index.htm Preuzeto 1. rujna 2012.