Krmpote

Krmpote su područje između Novog Vinodolskog i Senja, što se proteže između Ledenica na zapadu i Krivog Puta na istoku. Dijele se na Gornje i Donje Krmpote. Naseljavaju ih Hrvati bunjevačkog porijekla, u novije vrijeme jako rijetko naseljene zbog ekonomske migracije nakon II svjetskog rata.

Nedovršeni članak Krmpote koji govori o naselju u Hrvatskoj treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Krmpote

Ovaj članak ili odlomak izgleda kao esej. (rasprava) Pomozite popraviti ovaj članak prema pravilima i smjernicama Wikipedije tako da stilski i sadržajno bude primjeren enciklopediji.

K R M P O T E

Sa Vrbnika, osobito iz uvale Ogrul na otoku Krku, lijepo se vide u njihovom, terasastom spuštanju u Jadransko more - Gorski kanal - obronci planine Velika Kapela. Prije podne, dok je Sunce na istoku, naš pogled zaustavlja tisuću metara visoka, jedinstvena, impozantna koso položena ploha. Predvečer, kad se Sunce na trenutak zaustavi, na zapadu, na toj ravnoj plohi, pokaže se milijun godišnji reljef sa svojim zelenim oazicama, dragama, klancima, dolinama i na najvišim vrhovima početnim predjelima krmpotske šume. Krmpotama se danas naziva dobro vidljivi središnji dio ove ravni, na zapad nagnuti nepravilni pravokutni prostor, a na bazi omeđen gotovo 10 kilometarskom morskom obalom između Klenovice do negdje pred Sibinj (Cupina). U sredini ovog pravokutnika nalazi se zelena, borovom šumom prekrita “Ravna strana“.

Na ovoj je padini najvjerojatnije već živio neolitski čovjek. Kod Cupine je pronađena kamena sjekira, u Vodnoj dragi kameno oruđe, a nedaleko od Sibinja, Tomišine drage ima dosta pećina i vode te guste hrastove i bukove šume, pogodnost za elementarno življenje. Nešto kasnije ovo područje nastanjuje ilirsko pleme Liburni, arijevskog ili indoeuropskog porijekla. Prvi sukob Ilira i Rimljana datira iz 229. godine prije Krista, za vladanja kraljice Teute. Sukobi ili ratovi između Ilira i Rimljana traju više od dva stoljeća i završavaju pobjedom Rimljana u vrijeme cara Augusta, 9. godine poslije Krista. /Ilirske gradine nalazimo iznad Svetog Jakova, Sibinja i Vlaške peći/. Rimska cesta koja je vodila od Akvileje, Trsatice, Volcere, rimske stražarnice ad Tures sa sigurnošću je kosom tangentom sjekla Krmpote od Drinka preko Bili, Vrataruše, Klarćevca, Veljuna i ispod Orlova gnijezda do Vratnika. Ako sada, u jednoj gotovo realističnoj fantaziji, zamislimo rimske legije, kohorte pješaka s oficirima (centurijama) na konjima pa i samog rimskog cara Augustusa na čelu svojih legija, osjećat ćemo se indirektno, u nekom narcističkom zanosu, preko ovoga krmpotskog prostora, kao svjedoci svjetske povijesti. Pitamo se što su ovi rimski vojnici mislili prolazeći ovim divnim prostorom. Kada su ovi predjeli pripali Rimljanima ušli su u sastav provincije Dalmacije koja je spadala u tzv. Carske provincije. Rimsko carstvo razdjelio je car Teodozije (379.-395.) na Istočno i Zapadno. 375. prodor Huna. Krajem V. stoljeća ovim područjem zagospodarili su Istočni Goti i zadržali se sve do 536. godine. U doba hrvatskih narodnih vladara, ovo područje bilo je granično i pripadalo je Gackoj župi, čija međa se protezala od Ledenica do Trsata. Početkom XIII. stoljeća zagospodarili su knezovi krčki, kasnije nazvani Frankopani i zajedno sa Zrinskima držali su posjede i luke sve do svoje propasti potkraj XVII. stoljeća. Krajem XV. i početkom XVI. stoljeća, Primorju je s istoka zaprijetila velika turska sila te se stanovništvo odselilo u zapadnije, sigurnije krajeve (Gradišće, Modrušani u Istri). Krajiške vlasti u Senju i Karlovcu nastojale su, u prvom redu zbog strateških razloga, te pogranične oblasti naseliti svojim podanicima. Do prve seobe Krmpoćana iz sjeverne Dalmacije došlo je već 1605. godine. Senjski kapetan Daniel Frankol, u dogovoru sa grofovima Nikolom i Jurjem Zrinskim, preselio je pedesetak obitelji iz Velikog sela Krmpote (Carmpotti) kod Zemunika u Lič kod Fužina (Gorski Kotar). 1627. stiže nova seoba oko 20 obitelji.

Krmpoćani, ubrzo nakon seobe u Lič, spuštaju se u nenaseljeni ledenički prostor i to oko stare crkve svetog Jakova, gdje otkrivaju napušteno selo koje su nazvali Staro selo. Rodovi Krmpotski bili su veliki, samo Butorci imali su stalno u pripremi 100 vojnika. Krmpoćani, na ovom ledeničkom prostoru oko crkve svetog Jakova nisu imali dovoljno zemlje i pašnjaka pa su bili prisiljeni “širiti” se dalje po senjskoj planini sve do Velebita, a kasnije nakon poraza Turaka u krajeve Like. Profesor Pavičić u svojoj knjizi vrlo precizno opisuje ta mnogobrojna kretanja i traženja povoljnijih uvjeta za preživljavanje. (Stjepan Pavičić „Seoba i naselja u Lici-Gospić’’ Muzej Like-1990.) Iako su Krmpoćani trebali biti Frankopanski podanici, kmetovi, oni se zbog svoje snage, vitalnosti i vojnog potencijala vrlo brzo uključuju u vojnički i borbeni poredak Senjske vojne kapetanije, kasnije Primorske vojne krajine. Najveći srednjovjekovni, vojnik, vitez, i junak Ivan Senjanin (Ivan Vlatković) bio je jedan od njih. Bio je on i zapovjednik Krmpoćana u Liču 1609. godine. Krmpoćani su sve do pedesetih godina prošlog stoljeća usmeno prenosili i često navečer uz petrolejku čitali i divili se svom junaku Ivi Senjaninu. Anđelko Mijatović u svojoj raspravi - knjizi ‘’Senjski uskoci u narodnoj pjesmi i povijesti’’ (Naklada, zavod Matice Hrvatske 1983.) donosi na nekoliko stranica kratke biografsko - povijesne podatke o Ivanu Vlatkoviću (Ivi Senjaninu). On najprije piše o njegovom junaštvu te navodi da po zapisu Tome Jurčića iz Gornjeg Vrdola (danas selo Župa u Imotskoj Krajini), za godinu 1596. stoji, kako se u jesen te godine sjekao na megdanu u Makarskoj vojvoda Ivan Vlatković iz Senja sa Ahmet –agom Cukarinovićem, “ter Ivan odsiće Cukarinoviću livu ruku sa šakom, i ondi mu udilj pade na zemlju i odnese je Vlatković u Senj’’. Mijatović donosi i neke istaknutije narodne pjesme o hrabrosti, lukavosti i junaštvu senjskih uskoka poglavito njihovog vojvode, kapetana i zapovjednika Ive Senjanina. “Mala se je četa podignula baš iz Senja mjesta plemenita. Mala četa trideset Senjana pred tom četom Senjanin Ivane - Senjska četa juriša na Turke”. Nadalje, pjesme od kojih ćemo navesti samo neke: “Ukradena i povraćena Jela Sunorica”, “Ivan Senjanin spašava sestru Draginju iz zarobljeništva iz Mletaka”, “Ivan Senjanin pogubi kapetana bihačkoga”. Predivna pjesma, puna je romantičkog zanosa, čežnje i senzibiliteta - ”Ukradena i povraćena Jela Sunorica“. U njoj se vidi kako su ovi uskočki gorštaci imali i drugi meki, idilični, romantični dio ličnosti. Zanimljivo je da je Ivan Senjani, vjerojatno Krmpoćanin, vodio pregovore s Venecijom - Mlecima, Španjolcima i Austrijom. Mijatović dalje navodi “Ivan Vlatković pogubljen je prije 25. srpnja 1612., prije nego što je njegova žalba za pomilovanje stigla u Graz”. Kad se sagleda tko je bio Ivan Vlatković, onda nije čudno što su pravovjerci suda i njegove potvrde bili takvi. Kao uskok i jedan od glavnih uskočkih vođa, uživao je veliki ugled kod svojih suboraca, a kod neprijatelja je izazivao strah. Vlatkovićevo ime uzvikivalo se u jurišima i navalama. Ratovao je od Pule u Istri do Kroje u Albaniji, od Karlovca i Petrinje do Trebinja u Hercegovini. Održavao je veze sa Španjolskim kraljem i drugim istaknutim ljudima svojega vremena. Kao “siromašni hrvatski ratnik, protivnik je tuđina u Hrvatskoj, pa svoje sunarodnjake podbada protiv cara i njegovih njemačkih generala te traži da Senj potpadne pod upravu hrvatskog bana u Zagrebu. Kao takav, bio je velika opasnost za probitke Habsburgovaca u hrvatskim zemljama. O sudjelovanju Krmpoćana u uskočkim pothvatima na moru izvještava u svojoj znanstvenoj raspravi/knjizi Gligor Stanojević, “Senjski Uskoci“ (Vojnoizdavački zavod Beograd, 1973). Krmpoćani će se zajedno sa Senjanima kroz čitavo XVII. stoljeće boriti protiv Turaka. Oslobađanjem Like i drugih krajeva Hrvatske od Turaka, 1699. godine, usprkos protestu hrvatski velikaša, Austrija osniva na ovom prostoru Vojnu Krajinu - Lička, Otočka, Ogulinska i druge pukovnije - regimente. U sastavu Ogulinske regimente nalazila se i Krmpotska satnija ili kumpanija. Kasnije se krmpotski krajišnici na strani Austrije bore po čitavoj Europi, posebno su se isticali u sedmogodišnjem ratu od 1756. do 1763. Borili su se i protiv Francuza najprije u Italiji, a zatim 1805. i 1809. u Hrvatskoj. Nakon pobjede Francuza Krmpoćani postaju francuski vojnici, “mnogi su oduševljeno prihvatili novu vlast i zajedno sa Francuzima ratovali po čitavoj Evropi, čak i Rusiji” (prof. Pavličević). Neki stariji Krmpoćani, iseljenici u Minnesoti (SAD), od svojih su predaka slušali da je Napoleon imao pretežno Krmpoćane u svojoj osobnoj pratnji, gardi. Napoleon je, naime, po pričanju tvrdio da „nema boljeg vojnika u Europi od Hrvata”. Nakon sloma i poraza Napoleona, u Krmpote vraća se stara Austrijska krajiška uprava. Krmpoćani opet ratuju u Italiji, a zatim, 1848. godine, u vojsci hrvatskog bana Josipa Jelačića u Mađarskoj. Godine 1859. ratuju protiv Francuza i Talijana, a 1866. protiv Prusa. Prilikom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. opet će sudjelovati i Krajišnici – Krmpoćani. Godine 1881. krajiški teritorij sjedinjen je s Hrvatskom. U Prvom svjetskom ratu (1914. -1918.), Krmpoćani, bore se na strani Austrije, najprije na Drini u ratu protiv Srbije, u Galiciji protiv Rusije, na Soči protiv Italije. 1. prosinca 1818. proglašeno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

BITKA KOD BORODINA--

Čitajući veliko klasično djelo svjetske i ruske literature Tolstojev “Rat i mir“ u središtu zbivanja su pripreme za rat na čelu s velikim i strašnim Napoleonom. Isprepleću se u tom romanu i mnoge individualne sudbine, ali sve u očekivanju velikog okršaja sa Napoleonom. Car Aleksandar I. proglašava grofa Kutuzova za glavnog zapovjednika ruske vojske. Kutuzov, mali pogrbljeni starac koji već slabo vidi, gotovo je nepokretan. U početku, postojala je samo jedna varijanta, svakako braniti Moskvu i ne dopustiti Napoleonovim trupama upad u rusku svetu prijestolnicu. To je bilo i mišljenje cara Aleksandra. Kutusov, bez obzira na veliki otpor ruskog plemstva, naređuje potpuno napuštanje Moskve. Dolazi do velike bitke kod Borodina, gdje pogiba ukupno, s obje strane, oko 1oo.ooo ljudi. Rusi se povlače iz ove bitke. Kad je Kutuzov dobio obavijest da Napoleon ulazi u Moskvu, naređuje zvonjavu svih crkava u Rusiji koji objavljuju pobjedu nad Napoleonom. Dirljiva je scena u holivudskom filmu snimanom po Tolstojevom romanu, gdje veliki lisac starac Kutuzov, čuvši da Napoleon ulazi u Moskvu, pada na koljena i zahvaljuje se Bogu, jer to je bio njegov plan i cilj, možda najneobičniji i najveći strateški potez u svjetskoj povijesti ratovanja. Šahovski rečeno, kada bi šahovski velemajstor žrtvovao kraljicu da bi dao mat u drugom potezu. Napoleon ulazi u napuštenu i spaljenu Moskvu. U dosadi čeka rusku delegaciju da potpiše kapitulaciju. Nitko nije dolazio. Korzikancu je sada jasno, da ga je stari general nadmudrio. Bio je to početak njegovog kraja. U ovoj velikoj svjetskoj bitci, bore se na strani Francuza i krmpotski mladići, Krmpotska kompanija u okviru Druge hrvatske regimente. Stoji u nekim izvještajima pa i po pričanju starijih krmpotskih iseljenika iz Amerike. Krmpotska kompanija je prva ušla u Borodino. Napoleon se povlači iz Moskve kod Brezina, pada u klopku ruske vojske. Spašavaju ga hrvatski vojnici, među njima i Krmpoćani. Poslije ove bitke Napoleon se zahvaljuje Hrvatima. Poznata je njegova izreka, nema boljeg vojnika na svijetu od Hrvata, sa 100.000 Hrvata osvojio bi čitav svijet. Napoleon je u Rusiji izgubio oko 200.000 vojnika, a od oko 4.000 Hrvata, kući ih se vratilo 200. Svakako bi trebalo u arhivi Hrvatskog instituta za povijest pronaći imena ovih slavnih hrvatskih vojnika među njima i onih mladića iz Krmpotske kompanije. Gledajući u Moskvi, veliku maketu Borodinske bitke, Krmpoćanin se pita je li tu poginuo ili se borio netko iz njegovog krmpotskog kraja. Sadašnja granica Krmpota, prema Senju ide smjerom – Cupina, Sušanj, Rosnjak, pilana Alan, krmpotske Vodice. Ova istočna granica Krmpota pomicala se, mijenjala. Stanovnici ovih “graničnih područja” su jezično, rodbinski tradicionalno povezani, gotovo isti. Zapadna admistrativna granica bila bi definirana linijom Smokvica, Poljice, Drinak, Duliba.

Toponimi Krmpota uz more i bliže moru

Cupina - Značenje imena još uvijek je nedovoljno razjašnjeno. Zaselak Cupici u Krivom Putu je najvjerojatnije iste etimologije.

ČARDAK

Ovaj toponim bio je i ostao nekako poseban, dvosmislen, idiličan i nesvakidašnji za ovo podneblje. Uvriježeno je mišljenje da riječ dolazi od perzijskog, pa onda od turskog što bi značilo četiri. Čardak je stražara koja je stajala na nekom brijegu, sedlu, preglednom prostoru, a cilj je bio zadržati neprijatelja dok ne dođe pomoć, pojačanje. To je drvena postaja koja je stajala na četiri stupa. Posada je imala 15 do 20 krajišnika. U slučaju napada neprijatelja, posada se povlačila u gornju prostoriju, a pokretne stepenice dizale su se gore. Kako bi se spriječilo neprijatelja u namjeri da sruši stupove na kojima je stajala stražara, u podu prostorije, postojale su mnogobrojne rupe kroz koje se moglo pucati. Neki, slavenski orijentirani autori izvode etimologiju riječi čardak iz ruskog certa i českog cert cert u značenju neprijatelj, a koja dolazi od latinskog certus odlučiti se, certamen – svađa, certo – boriti se. Slične stražarnice Rimljani su imali već 114. godine poslije Krista. Stariji Krmpoćani, još u prošlom stoljeću, pričali su kako bi se kod napada Turaka za kratko vrijeme alarmirala čitava krajina. U slučaju turskog napada u čardaku bi se palila vatra, sljedeća stražarnica bi dalje palila vatru i oružjem stvarala buku koja se širila čitavom granicom. Krajišnik bi oblačio svoju uniformu i javljao se u najbližu oficirsku postaju. Obavještavala se dalje regimenta pa brigada, čitava granica bi u roku četiri sata bila spremna za borbu. Zapovjednik - komandant čardaka, čerdar od kojeg onda serdar. (Toponimi selo Sedari, predio Serdaruša. Poslije sinonim za vođu – vojskovođu). Serdaruša - predio u Tomišinoj dragi - u pravilu kada se na kraju imena neke livade ili djela posjeda, zemlje nalazi –uša, znači da ga je žena dobila u miraz i donijela u brak. U ovom slučaju, kćerka nekog serdara udala se za krajišnika i od oca dobila na dar – Serdarušu.

KOZICA – ŠATOR - VLAŠKA PEĆ

Devet kilometara od Senja, prema Novom Vinodolskom, s donje strane magistrale nalazi se zaravan Kozica - sada s restoranom i velikim kampom. Ova zaravan smještena je na izlazu iz Tomišine drage. S mnogobrojnim pećinama, vrtačama, gredama i strminama ovaj prostor zauzima mistične strukture u podsvijesti Krmpoćana. U Tomišinoj dragi, a i neposredno iznad nje, nalazile su se velike šume. Za vrijeme okupacije, Talijani su, koristeći se jednom žičarom izvozili brodovima velike količine ovog drveta. U Tomišinoj dragi raste i endemsko bilje. Još u rimsko vrijeme, na prostoru Kozice nalazili su se vinogradi. Ovdje su pronađene rimske opeke pa se pretpostavlja da je na tom mjestu bila neka rimska vila ili ljetnikovac nekog bogatog građanina rimske Senije. Od Kozice vodi jedan put preko Šatora u Krmpote, jedan od najstarijih puteva još iz ilirskog doba. Danas, ovaj put, potpuno je neprohodan. Do Vlaške peći, može se nešto lakše popeti ako od Kozice vozimo. Dalje dolazimo do jedne manje uvale (na stijeni nalazi se mramorna ploča u čast partizana koji su ovdje zarobili talijanske jedinice u povlačenju). Na izlazu iz ove male drage nalazi se oveće parkiralište. Preko puta ceste, od tog parkirališta, penjemo se oko 200 metara još uvijek relativno teškom strminom. Iznenada se pred nama otvara veliki otvor Vlaške peći. To nije pećina, ona nije duboka, dugačka, ali širinom od oko 36 i visinom do 12 metra služila je čovjeku tisućama godina. Prije skoro 3000 godina, u njoj je živio neolitski čovjek, a kasnije, u kontinuitetu, ovdje žive Liburni. Na samoj površini, pronađeno je i kasno antičkog rimskog novca. S razlogom se pretpostavlja kako je ovaj novac bio skriven u “krovnoj” stijeni koja je pala i rimski novčići, juden groši (nazvani po Judi Iškarijotu koji je izdao Isusa Krista i dobio nekoliko ovakvih sličnih srebrenih novčića) našli se odmah na ulazu u “pećinu”. U Gorskom kanalu, Liburni su se borili i pomogli Cezaru u borbi, građanskom ratu između Cezara i Pompeja 49. godine prije Krista. Svojim brzim, bez ijednog čavla izgrađenim brodovima, vrlo uspješno su gusarili. Lučica na Krku, sa sjeverne strane gotovo preko puta Vlaške peći, Lupeški porat pa Tatina na Golom otoku oduvijek su bile sastajališta gusara i drugih lopova i avanturista. Vlaška peć, nekoliko je puta, ali još uvijek nedovoljno arheološki istražena. U blizini se spominje nalaz najzapadnije pronađenog pisma na kamenu, Bosančica, te zatvoreni grob nekog srednjovjekovnog hrvatskog velikaša.

Šator Selo i predio iznad Vlaške peći

Sama riječ šator je turskog porijekla (tur. Cadir, a u turski jezik riječ je došla iz perzijskog cadder (čađa). R. Pavelić mišljenja je kako je Selo dobilo ime po šatorima senjski uskoka koji su nakon raseljavanja iz Senja ovdje živjeli. Ovaj toponim treba na osnovu topomorfološke građe na terenu proučiti i ispitati je li toponim postojao i prije doseljenja Krmpoćana. Njegovi prvi krmpotski stanovnici bili su Baleni i Stojevići koji su se kasnije dijelom preselili u Proseni dolac. Bavili su se tradicionalno pčelarstvom. Toponimi istočne granice Krmpota - Granica sa Senjom

SIBINJ VODNA

Sibinj Ovdje se uglavnom podrazumijeva čitavo područje Vodne drage. Ovaj toponim je, sve do nedavno, bez obzira što je čest, predstavljao etimološku zagonetku. Najviše su se tu trudili Nijemci pokušavajući sa gradom Sibinjom - u Rumunjskoj Sieben Gebirge, pa onda od latinskog Sibenium, opet njemački gesiebt (kroz sito prolaziti), jer je navodno riječica Zibin (Rumunjska) izvirala iz zemlje nečujno, mirno kao kroz neko sito. Novija istraživanja o postanku toponima Šibenik nude nam logičnija, manje dramatična rješenja za ovaj, kako smo već rekli, cesti toponim - Slavonija, Mađarska, Sibinjanin Janko…. U novije vrijeme, po mojem mišljenju, konačno je riješena zagonetka, ovog, čestog za slavenski jezik zagonetnog toponima. Šižgorić diskutira postanak naziva grada Šibenika pa ga onda izvodi od “sibin” - sibinicum latinski šuma iz jednog, argumentativnog kasnolatinskog, odnosno ranoromaničkog oblika silvona ili silvone (šumetina).

Vodna Po ovom, u podsvijesti krmpotskih primoraca egzistencijalno prezentiranom toponimu, nazvana je, što je i logično Vodna Draga. Do izvora Vodne dođe se za tridesetak minuta od cisterne koja se nalazi preko puta crkvice i groblja svetog Ilije. (Jadranska magistrala) Voda izvire polagano neprestano, već tisuće godina, nečujno se cijedeći ispod visoke dominantne stijene. Čitav predio oko izvora je stjenovit, strm dramatično razbacan. Iznad izvora, u zemlji, vide se neke velike crvene porculanske cijevi. Ovdašnji mještani navode da je za vrijeme Austro-Ugarske, poslije gradnje ceste Senj – Novi, problem bio opskrba vodom. Prvo, pokušalo se u jednu malu cisternu skupiti vodu iz nekoliko izvora pa bi ta voda dalje, jednim vodovodom, tekla do ceste i garantirala opskrbu putnika i zaprege. Kako nije bilo dovoljno vode, odustalo se od vodovoda te je iznad same ceste sagrađena velika cisterna s nakapnicom koja je još u upotrebi. Kratko ćemo spomenuti samo neke crtice iz vrlo opširne literature o slavenskom bogu voda, Vodanu. Anto Zidrum, u svojem referatu: “Božanstva vezana za pojave u društvu”, eksplicitno navodi: “Vodan bog voda Rijeka i mora”. Slaveni, poznati su po tome što su obogatili hidronime, u novo naseljenim krajevima, dok su nazive planina rjeđe mijenjali. U našim krajevima nalazimo u Istri - Vodnjan; Vodni kod Senja, Vodice kod Šibenika.

Birtija Predio oko samog izvora Vodne nazvan je Birtija – vjerojatno od latinskog bibere što znači piti. Sibinj, a osobito Vodna, imaju veliku simboličku snagu i značenje u svijesti Krmpoćana. Voda je ovim krškim područjima imala status nadnaravnog, gotovo svetog. Značilo je to jednako za Ilire, Rimljane, Slavene pa onda i za Krmpoćane. Što se je ovdje dogodilo sa toponimima. Slaveni su promijenili rimsko ili možda još od Ilira postojeće nepoznato ime i izvoru dali ime po svom božanstvu Vodnan, Vodna. Od Rimljana ostaje Sibinj - što bi značilo šuma (deminutiv) i Birtija - mjesto gdje se pije. Vjerojatno su po Rimskoj carskoj cesti, koja je išla nedaleko sela Sušanj, prolazili putnici i roba, i Rimske legije koje su se u velikoj šumi kod Sibinja odmarale i pile vodu. (Birtija-bibere - ovi rimski toponimi su preživjeli i Krmpoćane). Na toponim Birtija (uži predio oko izvora Vodne), skrenule su nam pažnju gospođe Antonija Tonkica Butković-Pavelić i Ana Tomljanović Solić pa im se ovim putem zahvaljujemo.

KOKERNA Brdo iznad samog izvora (539 metara nadmorske visine sa starom ilirskom Gradinom). Ovaj lokalitet je arheološki neistražen. Zanimljivo bi bilo tražiti i pronaći nekropolu - groblje ovih starih Ilira. Kokerna vjerojatno dolazi od “Kokara”- Lika “rđavo granje iz šikare”. /Vuletić - Etimološke bilješke s hrvatskih otoka i obale/ Austrijanci M. Žunković izvode etimologiju Kokerne od kuka - kuk, kukati = gucken, auslugen, pa dalje Kukau, Kokarje, Kokarina..

ROŠNJAK Rošnjak - dio je velikog prijevoja između Malica i Azenice. Prostor Rošnjaka je ravan, izgleda kao neko, u nekim dalekim geološkim vremenima, isušeno jezero ili se je pak tu nalazio neki veliki ledenjak. Godinama poslije nestanka ledenjaka, vodena je bujica s Malića i Aženice donosila materijal koji je, kao plodna crvenica, obložio ovo široko kraško polje. Ovo polje je najvjerojatnije dobilo ime po robusnom drvetu hrastu lužnjaku u narodu nazvanom rosnjak. I najsuzdržanija naučna literatura (vidi P. Šimunović - Istočnojadranska toponimija) navodi da “u kultu drveća od koji preteže hrast, staro slavensko kultno drvo…“ i nadalje “…Takva kultna drveta služe kao međaši i u njih se zabijaju čavli u liku križa kao znamenje. Djelomice su to prezidi drevnog slavenskog vjerovanja, a dijelom su te legende i kultni sadržaji nestali ondje na terenu gdje se puk sretao sa spomenicima starijih civilizacija kojima nije znao ni porijekla ni namjene”. Hrast lužnjak /querqus ruber/ je bjelogorično drvo iz roda hrastova porodice Fagacae. Nazivi za hrast lužnjak su dub, gnjilec, hrastovina, lužnik, rani hrast, R o š n j a k. Nalazimo ga i na kovanici od deset lipa. Hrast lužnjak ne nalazimo više u ovom predjelu, ali fito arheologija ga tu potvrđuje. Isto tako, on još uvijek raste u nedalekom kraškom - drežničkom polju.

PROSENI DOLAC MALIĆ KAPIČOLA Krmpoćani su, najvjerojatnije krećući se sa svojim stadima od Gorskog kotare (Lič) prema Velebitu, već jako rano imali svoja privremena staništa u Prosenom docu. Iako se u njemu već preko 200 godina uzgajao krumpir, ostalo je kao jedan lijepi, gotovo upozoravajući arheološko - ekonomski relikt staro ime - Proseni dolac. Krumpir su donijeli Krmpoćani – krajišnici u svojim, vojničkim torbama nakon sedmogodišnjeg rata, krajem XVIII. stoljeća (Balen; Rogić). Krumpir je još pedesetih godina prošlog stoljeća bio osnovna, skoro jedina hrana Krmpoćana. Pripremao se na sve načine. Kako je bilo malo kruha, djeca su krumpir jela gotovo svakodnevno pa i drobeći ga u mlijeko. Do Prosenog dolca, dolazi se cestom koja ide od Alana prema Svetom Jakovu - Krmpotama. Ova cesta, najprije vodi kroz jednu malu šumicu, lijevo je selo - zaselak Zamalić, desno veliko polje – Rošnjak/ zapadni dio Rošnjaka – Kolista, nastavlja dalje kod jednog, neobičnog kamenog spomenika, odvaja se na lijevo cestom prema selu Podomaru. Najprije dolazi zaselak Stojevići pa onda kuće Balena. Kasnije se vrlo uska cesta spušta u “Poda dolac“ gdje se nalaze samo dvije kuće, jedna je vjerojatno iz XIX. stoljeća - prastara cisterna. Ispred ovih, osamljenih dviju kuća pruža se pogled na gotovo rajsku dolinu - Proseni dolac. Okružen je brdima Kapičole i dominantnom šumom obraslog brda Malića. Na vrhu, nalazi se udubina slična krateru. Malić je najvjerojatnije dobio ime po staro slavenskoj mjeri za brašno - malicu. Izgledom podsjeća na neku naopako okrenutu, vjerojatno drvenu starinsku posudu za mjerenje brašna. Kraško, golo brdo Kapičola zatvara Proseni dolac s njegove južne strane. Naziv Kapičola dolazi, najvjerojatnije, od glagola kapicati se (u davno vrijeme, dok nije bilo lopte djeca su igrala nogomet s kapom). Druga verzija, nastanka imena, biIa bi po ilirskom bogu šuma Kapicu. (Druge varijante za naziv malic bila bi od Maline, Malič se naziva i jedna vrsta omanjeg bora, ali je tamo na kraju č; ”malice”-zaselak-Šimunović). Preko Kapičole, prema Krmpotskoj šumi, vodila su iz Primorja dva gotovo pararelna puta, jedan iz Sibinja, a drugi iz svetog Jakova. Ove puteve, Sibinjanin Roko Butković spojio je jednom prečicom, po vrhu Kapičole, koju je onda narod nazvao Rokin put. Roko je bio krmpotski div, Veli Jože (Rikica Pavelić navodi u svojoj knjizi Bunjevci da je bio visok 215 centimetara). Usjevi iz Prosenog doca, hranili su stanovnike sela Podbile i Podomara. Uzgajao se krumpir, ali i razna žita, najviše pšenica. Stanovnici su, po sjenama brda u dolcu znali koliko je sati. Svaki komadić ove plodne zemlje bio je brižljivo obrađen. Tijekom obrade zemlje, ljudi su se šalili, dozivali, posebno je bilo veselo tijekom vršidbe žita na gumnima na kraju dolca, prema Maliću. Svi su se radovali usjevu, plesao se je i pjevalo, sve je bilo nekako u pokretu, u ritmu s prirodom. Bile su to scene kao iz Gotovčevog Ere s onoga svijeta sa ondašnjim Đulama koje su se zvale Zora, Kata, Marija. Ove ljepotice su bile, kao i svugdje u svijetu ležerne, mirne, svjesne svoje prirodne važnosti i premoći. Kako smo već rekli, Proseni dolac, nalazi se kao u nekoj ogromnoj rajskoj kolijevci, između brdašca Kose na kojoj je smješteno selo Podomar, brda Malića i Kapičole. Dolac se otvara prema zapadu, prema selima Oboru i Ruševu. Proso – lat. Panicum miliaceum - prethistorijska žitarica do početka uzgoja krumpira, najvažnija žitarica u krmpotskom kraju - prosena kaša jela se svaki dan - od Prosa nastao je Proseni dolac.

COLINKA DUGAČKA RUJA LACKOVINKA

Put koji vodi od sela Bile (pod Bile) preko Kapičole presijeca brdo Malić, dolazi do Rosnjaka, presijeca Bradinu vlaku, penje se između kose Aženice i Balenskog doca (u tom docu nalazi se jedna livada naziva Adžinica – vjerojatno dobila ime od hadžija. Ovaj podatak dobili smo od gđe. Lejle Balen Vukuši), ostavlja desno brdašce Jazvinu, lijevo livadu Colinku (ime po Čolićima zaselku u Podomaru). Ovi su vjerojatno dobili nadimak po tome što je netko u obitelji ili rodu tromo hodao ili bio šepav (lat. glagol colati - tromo hodati ili Šepati - Enver Ljubović). Gotovo u istoj visini sa Colinkom, s desne strane puta, pruža se velika, šumom potpuno okružena livada -Dugačka ruja. Nekoliko je mogućnosti i pretpostavki koji bi se mogli uzeti u obzir kod nastajanja ovog naziva. 1. Ruja znači mjesto gdje se može naći voda 2. Ruja je jedna od biljaka ovog kraja (Ruj, rujevina lat. cotinus coggygria). 3. Najvjerojatnije – ova dugačka livada, okružena je s niskom bukovom šumom pa u kasnu jesen, kad lišće dobije crvenkastu boju, osobito kad zasija jesensko sunce, utopi se ova livada u deralistični ugođaj svih varijanata i refleksija crvenog spektra boja s vječnom mirnoćom ovog tisućljetnog, svake jeseni ponovljenog ugođaja, krmpotska varijanta “Indian summer“. U jesen, u dugačkoj ruji sastajala su se djeca Krmpota i Alana, čuvali svoja stada i čekali početak školske godine. Na istočnoj strani, nalazi se Klanac, gdje je poslije Drugog svjetskog rata izgrađena Pilana - Pilana Alan. Vratimo se sada nazad na put kojim smo došli u ruju. Ako idemo dalje, na samom putu, nakon pedesetak metara hoda, naići ćemo na jednu malu, skoro nevidljivu rupu. Ovdje vjerojatno otiću vode u krško podzemlje i onda u more. Malo više, paralelno s Dugačkom rujom dolazimo do velike Livade – Lackovinke. Često možemo naići na srne ili ponosnog srndaća koji u velikim skokovima, bučno ričući u bijegu, savladava ove teško prolazne kamenite strmine. Treća paralelna livada, iznad Ruje i Lackovinke je Jelovica. Običaj je bio tražiti djetelinu s četiri lista koja donosi sreću. S južne strane, nalazi se visoka stjenovita glavica od koje se odbija i podvostručuje zvuk, eho-jeka u svim varijantama - Alpskog “jodlanja”. Sa sjeverne strane Jelovice, stoji visoko bilo - Kokino bilo koje se onda spušta u Tomićinku, pa dalje u Mićinu Dulibu. Lijevo od Kokina bila, ako se ide po samom vrhu, dolazimo preko razvale do Pavelskih bila.

LEDENICE, KLENOVICA, ŽRNOVNICA

Povjesničar Pavičić ime Ledenice izvodi od ledine – ravnina, livada. Mislim da nije u pravu, jer bi onda bile Ledinice – ledenice dolaze od leda koji se u nekim krškim jamama i vrtačama zadržava gotovo preko cijele godine, a lokalno stanovništvo bi ga topilo i pilo kao vodu ili kod veći povreda bi ga stavljali na oboljela mjesta. Ledenice su jedna od starih župa Vinodol i od XII. stoljeća bile su u vlasti Frankopana. Granica sa Senjom bila je kod uvale Kozica. Ledeničani su imali na moru dvije Lučice i to Povile i Malu dragu. Klenovnica sa lukom, a isto tako Žrnovnica sa mlinovima pripadale su Ledenicama. Preko Žrnovnice prolazio je i krmpotski i ledenički poštanski promet - “zadnja pošta” što je bilo praktično je su stanovnici, nakon što bi “smlili žito” uzimali sa sobom rijetku poštu za čitavo selo. Preko Žrnovnice se u Mletke (Veneciju) izvozilo krmpotsko hrastovo I bukovo drvo - za jarbole i vesla. U dragi Žrnovnica, kako smo već naveli, nalaze se snažni izvori “žive vode”. Bila je u posjedu pavlinskog samostana svete Jelene kod Senja, kasnije je vlasnik bila uskočka obitelj Daničić iz Senja. Ne zna se točno kad je mlinove preuzela poznata novljanska trgovačka obitelj Ježić koji su se najvjerojatnije doselili iz Crne Gore. Dali su mnoge hrvatske intelektualce i visoke crkvene dostojanstvenike (senjsko modruški biskup). Za vrijeme borbi protiv Turaka, u Ledenicama se nije nalazila velika posada, ali grad Ledenice bilo je gotovo nemoguće osvojiti. Građen je na način da ga se je moglo dobro braniti, na vanjskoj strani imao je samo male otvore - puškarnice. Ledenice su bile sa svih strana utvrđene, zatvorene kao neka granitna stijena koju je bilo nemoguće zauzeti. Stajale su tu godinama i priječile Turcima ulaz u Vinodol. Bile su “ključ obrane Vinodolske kotline“. Kroz Ledenice je prolazila Rimska cesta prema Krmpotama - naziv je ostao do danas “Rimski put“. Između Ledenica i Žrnovnice orkanska bura dosiže brzinu i do 170 kilometara na sat. Ovdje je boravio hrvatski književnik August Šenoa i inspirirao se za opis bure u poznatom romanu Čuvaj se senjske ruke. Isto tako inspiriran ledeničkom gradinom napisao je Kuginu kuću. Uzrečica : “Čuvaj se senjske ruke” –“Cosi dio ti guardi delle mani de Segnani”, nastala je negdje u uskočko vrijeme pa ju je onda književnik Šenoa vrlo brzo zapazio i na najbolji način u svojem dramatičnom romanu ovjekovječio.

Neki toponimi između Krmpota i Ledenica – Veles – Drsnik –Crno – Sviba – Omar - Crni vrh.

VELES

Stara Vukasovićeva cesta vodila je iznad Žrnovnice i, kako bi izbjegla neprolaznosti stijena prema Povilama, skretala preko poluotoka Velesa i dalje prema Rijeci. Novija cesta tzv. Jadranska magistrala, poslije će tangencijalno sjeći Veles i, zaštićena velikim zidovima od orkanske bure, voditi ravno prema Povilama i Novom vinodolskom. Iz literature, poznato je da je svijet u slavenskoj kao i nordijskoj mitologiji prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Perun je vladar svijeta živih neba i zemlje. U korijenu stabla živi njegov neprijatelj Veles, bog podzemlja simboliziran sa zmijom ili zmajem. Veles je stalno izazivao Peruna kradući mu stoku, sina ili ženu. Perun je progonio Velesa na zemlji, napadao ga svojim munjama s neba, a Veles je bježao pretvarajući se u razne životinje ili skrivajući se iza drveća, kuće ili ljudi. Naposljetku je Perun uspio ubiti Velesa. “Mit je bio cikličan i ponavljao se svake godine“. Ovdje ćemo nešto iscrpnije predočiti “razgovor“ iz Dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja od 25. siječnja 2007. godine “Razgovor sa Vitomirom Belajem, redovnim profesorom i Tomom Vinšćakom docentom na odsjeku za kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta na Sveučilištu u Zagrebu. Na novinarsko pitanje “o žrecima i svetištima“ odgovorit će, između ostaloga docent Vinšćak “….Poluotok Veles južno od Novog Vinodolskog svjedoči o drugom važnom starom slavenskom božanstvu Velesu, ali tu moramo još pronaći Peruna i Mokoš”. Ova spoznaja o našem Velesu je nekako apstraktna, nevjerojatna pa i pozitivno šokantna. Da se je upravo tu u blizini izvora Žrnovnice nalazilo neko strano pogansko svetište izazvati će ne samo lokalnu znatiželju. Trebati će to još na terenu istražiti i široko teoretski obraditi. Svakako, nećemo i ne smijemo ove tvrdnje ad hoc odbaciti. Kulturna antropologija, etnologija, etnopsihologija su djelom i apstraktne, ali svakako će biti zanimljivo saznati o širokoj potrebi tih kolektivno podsvjesnih arhaički projekcija iIi fantazija.

DRSNIK

Toponim je u povijesnoj literaturi intenzivno, kontradiktorno pa i politikantski površno, tendenciozno, nenaučno diskutiran. Toponim Drsnik nalazimo u djelu “o upravljanju državom” (De administrando imperio) Bizantijskog cara, pisca Konstantina Porfirogeneta, X. stoljeće. Naime, ovdje je, najprije, jasno da se toponimika nalazi u Bosni, ali razgledavajući i prateći vrlo diferencirane forume u internet, iskristalizirala su se i neka druga mišljenja. U prvom redu, ondašnja je Bosna pa i Srbija imala znatno druga teritorijalna obilježja, isto tako geografsko neznanje i nepreciznost Konstantina Porfirogeneta pridonijela su da se ovaj toponim nije tražio gdje je on bio “u vinodolskom zaleđu” (Forum hrvatske županije po DAI), već na Kosovu ili u Bosni, gdje isto tako, slične pa i iste toponime možemo i danas naći. Ne može se biti kirurg bez medicinske diplome, isto tako ni arheolog ili povjesničar bez odgovarajućeg znanja i specifične metodike. Upravo zato, pogotovo o ovom svjetski poznatom djelu (DAI) mogu samo uvjetno diskutirati. Čitavo ovo moje pisanje o krmpotskim toponimima je samo jedan pokušaj (autohtoni prilog) bez nekih drugih pretenzija. Godinama sam pokušavao za ovu problematiku angažirati neke naše pa i najkompetentnije onomastičare, ali nažalost bez uspjeha. Vjerojatno će jednom i krmpotski kraj u hrvatskoj toponomastici doći na na red pa će i ovaj naš prilog možda biti od neke koristi. Što se tiče lokalizacije Drsnika iz careva izvještaja, sigurno će buduća istraživanja naći preciznije naučnije fundirane odgovore i rješenja. Drugo značenje Drsnika bio bi od ranoslavenskog, lužičko -srpskog drezdani - šumski ljudi - osnova za ime njemačkog grada Drezdena. Treća osnova bila bi biljka - drezga. Poznato je da drezga raste isključivo u močvarnim krajevima, a selo Drsnik je smješteno i u ljutom kršu. Nada Klaić u svojoj knjizi “Vinodol od antičkih vremena do knezova Krčkih i Vinodolskog zakona” na 21. stranici piše: “Stoga je u borbi sa Avarima u krajnjoj liniji bizantski car ima, rekli bismo, veliku sreću: unaprijed je mogao znati da mu Avari nisu sposobni oteti otoke, a još manje na njima organizirati svoju vlast. Stoga on obnavlja u Kvarneru, prije svega gotski obrambeni sistem, ali zaštićuje također obalu čitavim nizom utvrda, počevši od utvrde na otočiću Palacolu duz čitave obale”. Možda je jedna od tih utvrda bio i stari grad Lopar – kod Novog Vinodolskog. Lopar je mlađi toponim (vidi Lopar na otoku Rabu). Ako sada, što nije uvijek naučno dopustivo, ali amater istraživač će ovdje dozvoliti pretpostavku da se Lopar zvao prije Drsnik pa su ga onda njegovi stanovnici u neki nemirnim vremenima napustili i preseli se na brdo, pa svojem novom naselju dali staro ime. Bezbroj je primjera u povijesti - stanovnici rimske ad tures lat. kod vrata (tor) slavenizirano današnji Kotor iznad Crikvenice, ili rimska Trsatica koje se nalazila u današnjem starom gradu Rijeci - onda se preselila na strmo, sa svih strana dobro zaštićeno područje današnjeg Trsata.

DUDUK

Malo lijepo simetrično formirano brdašce iznad Drsnika. Ovaj, donekle nesvakidašnji toponim vraća nas u neko arhaičko balkansko -azijsko pravrijeme i nekog perzijskog ili armenijskog dječaka, čobana koji tu svira svoju frulu. Duduk je nacionalni instrument u Armeniji. Kako mi reče jedna Krmpoćana, gospođa (profesorica biologije): “Prolazile su ovuda, obično na konjima, razne istočnjake skupine, njihove puteve i pravce možemo identificirati po toponimima ili pak još bolje po rijetkim sibirskim i drugim azijatskim biljkama čije su sjeme ovdje donesli konji na svojim kopitima“. Duduk bi se mogao i drugačije tumačiti npr. neko lošije vino ili neki „svikavac koji u proljeće prave djeca lupanjem po kori ili guleći koru s neke mladice“ ali te varijante su s obzirom na sadržajnu simboliku i skoro bezvremensku postojanost ovog naziva, manje vjerojatne.

MELNIK PODMELNIK

Cesta koja vodi od svetog Jakova - Krmpote Polja prema Alanu penje se najprije u zavojima strmo pokraj sela Dubrava pa presijeca Ravnu stranu te nakon jednog zavoja nađemo se na Vrh ravne strane - Borove šume ograđene zidom. Skrenemo li lijevo dolazimo odmah, u brdom Melnik zastićenom selo, Podmelnik. Toponimija nam u prvi pogled izgleda jednostavno melo. Mel je sitni brašnasti pijesak koji se, pomiješan sa vapnom, upotrebljava kao malter za obično unutrašnju oblogu kućnih prostorija. Toponomastička literatura je ovdje mnogo diferenciranija. Prof. Šimunović u svojoj “Istočnojadranskoj toponimiji” (str. 55) između ostaloga navodi “u kultu drveća od kojih preteže hrast, staro slavensko kultno drvo, koje u istarskom razvodu dolazi pod imenom grm, mnel, mel, dub i cer u širem značenju (Quercus)“. Zanimljivu tezu o toponimu Melnik donosi veliki austrijski kreativni, gotovo genijalni erudit i altfilolog M. Žunković. Po njemu, Melnik je toponim koji označava neko utvrđenje, mjesto gdje se vodila žestoka borba (Melbourne u Australiji, između ostalih iste je toponomastičke provenijencije). Sjevernu primorsku stranu Krmpota definira, iznad tisuća metara, visoki masiv. Na vrhu, šumom obrasli Čubrin Vrh (1146m), spojen je preko nižeg, ogoljelog Kolevrata (1036 m) sa Crnim vrhom (1169 m).

LUKA KRMPOTSKA /LUKA/

Luka Krmpotska, jedan je od najstarijih hrvatskih toponima. Luka bi značilo kosanica blizu vode. Luka, kao mjesto gdje pristaju brodovi, sekundarno je nastala definirajući se prvotnim kopnenim toponimom. Označavala bi njivu uz vodu - “najplodnija njiva” ali i močvara. Neki stariji Krmpoćani, bili su mišljenja da je ime nastalo od poznatog uskočkog vojvode Luke Barjaktara što nije točno jer vlastito ime Luka se drugačije izgovara i ima drugu fonetiku. Nedaleko Luke, ispod Kolevrata nalazi se sedlo Medveđak. Prvo se smatralo kako je ovdje bilo stanište medvjeda, a druga varijanta (R. Pavelić) je kako je ime nastalo po toponimu sela Medveđe u Dalmatinskoj zagori gdje je bunar Krmpot i gdje se nalazilo staro veliko krmpotsko selo. Treća osnova za naziv Medveđak, bila bi orijentacija po polarnoj zvijezdi - Alfa Major - prva zvijezda zviježđa Velikog medvjeda, zvijezda Sjevernjača. Po toj varijanti, Medveđak bi se nalazio negdje sjeverno od centra Krmpota. SVIBA

Obradom toponima, nismo mogli odoljeti iskušenju obraditi i neke “granične“ ledeničke toponime. Evo još jednog – Sviba. To je drvo iz porodice drijenova. Po njoj je i mjesec Svibanj dobio svoje ime.

ČRNO / CRNI VRH

Mjesto Črno, po kojem je vjerojatno Crni Vrh dobio ime, nalazi se negdje na 600 metara nadmorske visine, na liniji od Crnog Vrha prema moru. Ova dva toponima, treba diskutirati zajedno, jer njihova zajednička toponimija je nedvojbena. Sam Crni vrh je djelom obrastao borom pa kada ga se gleda, osobito iz daleka, crn je. Druga pretpostavka bila je da se nalazi sjeverno od centra Krmpota. Sjeverno, kod nekih naroda, simbol je crne boje (crno more - pontus euxinius). Selo Bile (Pod Bile) nalaze se na istoku od centra Krmpota. Po nekim izvorima, crno označava i granični predio gdje su se vodile borbe. U literaturi je obilno zastupljena simbolika pa i slavenska mitologija koja se bavi ovim ipak neobičnim toponimom - Črno; Crni Vrh. Tako u biblijskoj, pomalo erotičnoj “Pjesmi nad pjesmama“ stoji poznati stih: “Crna sam, ali lijepa, kćeri jeruzalemske”. Prema tumačima Starog zavjeta to je morao biti simbol velike kušnje. U literaturi o slavenskoj mitologiji Crni bog strašni je dlakavi noćni jahač koji obitava na crnom vrhu.

KOLEVRAT/KOLEVRATSKO POLJE /KOLEVRATSKE STIJENE

Teško je, gotovo nemoguće, racionalno, naučno objasniti ovaj toponim. Ako pokušamo geomorfološki, Kolevrat u nekim starijim izvještajima šumara, golovrat (Vukelić), s malo imaginacije bi možda i mogao izgledati kao neki vrat – neko uvrnuće između susjednih brda, Crnog i Čubrinog vrha. Kada neki znanstvenik lingvist naiđe na ovaj toponim, tada on onda poštuje metodiku svoje struke i ne pokušava se upuštati u neke nedokazane ili nesigurne nenaučene argumente i spekulacije. Tako će gospođa Martina Bašić u svojoj naučnoj studiji, nama ovdje susjedne Crikveničke toponimije, navesti – Kolovrat (G. Kolovrata, DL Kolovratac, A=N; I Kolovratin). Obradiva površina pod Dreninom u Gornjem kraju, kraj Lončar, spominje se već u darovnici Nikole Frankopana iz 1412. godine, kada se daje na korištenje pavlinima. Motivacija imena je nepoznata. Amater istraživač će ovdje, na sreću, za svoj komentar imati više slobode. Krmpotski kolevratski predio pruža impozantnu, nadljudsku, svemirsku pozornicu. S jedne strane, prema moru neponovljivi i nezaboravni vidici, Kvarner, Učka, Velebit, zlatnim bojama ili za kiše sivom ozbiljnošću neposredno prezentni otok Krk, a prema sjeveru nekako razmaknuto stijenje i brda kako bi se što bolje zaokružila ova svemirska kulisa. Ovdje se, gotovo uvijek, upada u neka intenzivna razmišljanja pa i stanja proširene svjesnosti, a posebno na Kolevratu, Kolevratskim stijenama, Kolevratskom polju prevladavaju elementarne pozitivne emocije, ditirambični zanos i optimizam. Kolevrat je univerzalni, kolektivno podsvjesni simbol za sreću (C. G. Jung) i to u svim ljudskim vremenima i kulturama - jedan od najraširenijih simbola. Kod Rusa, kolo kao sunce i vrat kao kretati. Simbol je poznat i kod starih Grka, Mongola, Kelta, Kineza … “Kolovrat se pojavljuje kroz čitavu svjetsku umjetnost kao simbol za pravdu, dobro i sreću“. Simbol kolovrata povezuju sve kulture sa suncem i bogovima koji donose sreću, unutarnji mir i blagostanje. Posebno je zanimljivo prostrano Kolevratsko polje sa svojim zidovima i gromačama. Impresivne su i Kolevratske stijene, veliki prostori s vidikovcem, koji su, teoretski u prošlosti mogli sluziti većim okupljanjima i okultnim slavljeničkim ritualima. U tom smislu trebalo bi ih naučno istražiti Dakušu. Kada se od Velike šterne, od sela Zabukovca skrene lijevo, stazicom se dođe ispod Doca pa preko zaseoka Vrtline do malog proplanka na kojem se nalaze dvije pomalo osamljene kuće - zaselak Dakuša. Ovaj, osobito u svibnju, prelijepi put vodi dalje preko sela Javorja do Luke Krmpotske. Toponim – Podakuša /Dakuša/ ucrtan je i u karti austrijskog oficira Löbla iz godine 1776. (vidi R. Pavelić). U to vrijeme u Dakuši nije bilo niti jedne kuće. Postanak ovog toponima teoretski se može, iz vrlo različitih često intelektualno, interesantnih i zahtjevnih perspektiva diskutirati. Npr. nastanak od osobnog imena Hodak (Hodac), ili pak od biljke odoljen (Odak-Hodak). Hodak je bio i izaslanik kojeg se slalo da najprije razgleda novu postojbinu u koju se je namjeravalo seliti. Najvjerojatnije je naziv krmpotske Hodakuše (Dakuše) objašnjiv tako što je neka udavača donijela neku od dakuških livada u miraz, zato je završetak riječi na –uša.

TOPONIMI CENTRALNIH PREDJELA KRMPOTASVETI JAKOV, POLJE KUK

Krmpoćani su 1603. godine zatražili od krajiškog zapovjednika da prijeđu na kršćanstvo. 1605. dolazi velika “biblijska skupina” od 700 Krmpoćana najprije u Senj pa nakon nekoliko tjedana u Lič. U crkvi sv. Jurja u Hreljinu (Hreljin gra; Hrelja – Herkules) polažu zakletvu, “obavezali se na vjernost Zrinskima, kao i to da će ratni plijen dijeliti s novim gospodarima. Za uzvrat im je obećano da će zadržati uskočke povlastice prema kojima nisu bili dužni plaćati porez i raditi kao feudalni podložnici. Zbog oskudice, ali i zbog toga što su ih Zrinski nastojali pokoriti, predvođeni Pericom Butorčićem, neki doseljenici 1609. odlaze prema Lukovu i Maševu. Kasnije se spuštaju dalje prema moru i već se 1633. spominje da su se naselili i pri Svetom Jakovu”. Ovo područje, u to vrijeme, pripadalo je Ledenicama. Samo mjesto zvalo se je Trzani (Trzan – tržnica Trzic) po značenju - prostrano mjesto. Ovdje je, prije dolaska Krmpoćana najvjerojatnije postojala jedna stara crkva, svećenik-glagoljaš je dolazio povremeno iz Ledenica. Mjesečnik za kršćansku kulturu, Zvona (rujan, 2009.) donosi “Župa Sv. Jakova utemeljena je 1695., ali je 1790. bila svedena na lokalnu kapelaniju, župe Krivi Put, da bi 1807. ponovo postala župom u sastavu Senjske biskupije. Pridružena je Crikveničkom dekanatu 2000. godine“. Prvotna crkva bila je dosta ruševna i nije se mogla održavati misa. 1878. godine izgrađena je u Polju nova crkva, također posvećena sv. Jakovu apostolu. Na mjestu stare crkve -Krmpotska Kalvarija postavljen je veliki križ – raspelo. Krmpotskoj župi pripada i kapela sv. Ilije u Sibinju. Pregrađena je 1649. godine o čemu svjedoči natpis nad ulazom, ali je vjerojatno znatno starija. Uz kapelu je uređeno groblje. Krmpotsko Polje (u narodu Sv. Jakov) bilo je oduvijek društveni i politički centar. U Svetom Jakovu osnovana je prva škola, poslije Drugog svjetskog rata izgrađen je zadružni dom. U Krmpote su djecu vodili na cijepljenje protiv zaraznih bolesti, a poslije drugog svjetskog rata odlazilo se po hranu tzv. aprovizaciju koja se djelila stanovništvu. Krmpoćani su sebe sa ponsom nazivali Jakovari, a ovaj naziv bio je uvriježen i kod okolnog stanovništva. Kuk - naziv nastao najvjerojatnije od izvidnice, u prvom redu u vojno - strateške svrhe (njem. gucken – gledati promatrati).

DUBRAVA/KATUN

Dubrava - malo selo iznad Svetog Jakova. Dub - staroslavenski hrast, isto tako i listopadna šuma. Oko crkve sv. Jakova i danas ima starih hrastova. Mještani pričaju kako je cijela Venecija izgrađena od svetojakovske hrastovine. Katun je malo brdašce nedaleko Dubrave. U ovim krajevima, katun bi imao značenje neke prolazne pastirske nastambe.

RAVNA STRANA

Ravna strana - branjevina pokrivena šumom stogodišnjih borova. Ravna je dobila naziv zato što je geografski bez većih malformacija (škrapa, udubina), površina joj je ravna, ali je jedna pravokutna “kosa” otvorena prema Gorskom kanalu (Jadransko more). Ravna strana ima veliko simboličko značenje za Krmpote i Krmpoćane. Preko nje, djecu se vodilo na krštenje u sv. Jakova, nosilo se mrtve u svetojakovsko groblje, odlazilo se na svetkovanje Velikoj Gospi, mnogi iseljenici u Ameriku preko nje su se spuštali da bi se u Rijeci ukrcali u prekooceanske brodove. Sanjali su Ravnu stranu čitavi život, ali ju nikad više nisu vidjeli. O Ravnoj strani, Krmpoćani su pjevali, ona je ostala i dalje dominantna u nostalgičnim snovima i fantazijama iseljenih Krmpoćana.

DRINAK

O toponimu Drinak, Vidović i Šimunović pišu: ”naziv je florističkog postajanja”. Toponimi motivirani nazivima biljaka veoma su stari i česti u krajevima “prvotne slavenske kolonizacije”. Imenovanje po biljkama, ne znači da je navedene biljne vrste, u okolici, bilo u izobilju, nego upravo suprotno, da se neka biljka nalazi na prostorno ograničenim terenima. Moguće je da je u toponimu uščuvan i apelativ drijen ”pruće” iz pastirskog nazivlja jer su se nekad na hrvatskim stočarskim terenima nalazila pastirska staništa ograđena suhozidom i pokrivena prućem. Alino bilo – Alan – Podomar - Čubin Vrh - Alija Omar /Turcizmi/ Najprije nekoliko povijesnih činjenica. Turci su prolazili ovim predjelima još prije dolaska Krmpoćana. ”Staro” hrvatsko stanovništvo, pod udarom turski četa, raselilo se pa je ovoj kraj prije dolaska Krmpoćana gotovo 100 godina bio pust, nenastanjen hrvatskim stanovništvom. Turske čete su pak i dalje ovuda prolazile plijeneći gorski Kotar. Ako sada znamo da Alija znači nešto najviše (Alan sedlo, Homar - rijetka šuma, čubara - kapa šubara), onda bi najprije hipotetski mogli diskutirati da je ovuda i sve do današnjih dana prolazio neki put po kojem su se orijentirale turske čete. Ako bi se nekom četovođi naredilo da ostavlja u početku najviše brdo sa desne strane (Alija-danas Alino bilo), pa da ide dalje preko sedla (Alana), prođe kroz jednu rijetku šumicu (Homar, slavenski Omar - podomar) pa dalje s desne strane dolazi mu jedno brdo – krško brdo na vrhu obraslo šumom nalik šubari (cuba –cubra-Cubrin vrh), dalje s lijeve strane najviši vrh (Alija –brdo) ispod sela Luke - Janjici i dalje šumica Homar današnje selo Omar. Spomenut ćemo još jedan turcizam -Livada Adžinica u Balenskom docu - dolazi najvjerojatnije od Hađija (prosvijećen, onaj koji je bio u Meki). Po ovoj livadi ili obrnuto nazvana je velika kosa koja se pruža sjeverno od Rošnjaka, Azenica.

MIKROTOPONIMI SELA ZABUKOVCA Po dolasku u Lič, Krmpoćani pokušavaju dobiti bolje zemljište - Brloško polje koje je najprije njihovim knezovima i obećano. Kako se, u međuvremenu, pod silnim naletom Turaka u Brlog doselilo srpsko stanovništvo, krajiške vlasti i pleme Gusići (čije vlasništvo je Brloško polje bilo) nisu mogli udovoljiti Krmpoćanima. Da bi preživjeli, manjim djelom, sele se u Mletačku republiku, a većim pak zaposjedaju predjele oko Drinka, Dubrave, Svetog Jakova (Polje), sela Šatora i sela Bile. Zimi, ovi stanovnici bili bi bliže moru, ljeti bi se, na nekoliko mjeseci, selili u svoje stanove negdje do 800 metara nadmorske visine. Namjera nam je ovdje razmotriti, analizirati mikrotoponima donesenih ovom ”sekundarnom„ planinskom seobom. Naša hipoteza je, novi toponimi (mikrotoponimi), osobito oni egzistencijalni, autentični su plodovi višestoljetnog jezičnog iskustva i socijalnog razvitka ovog, u ove krajeve, novo doseljenog stanovništva - Krmpoćana. Ovi toponimi biti će, sa gotovo apsolutnom sigurnošću, potpuno “očišćeni“ i od onih rijetkih sekundarnih utjecaja (nazivi prvotnog stanovništva) koji su bliže moru i postojali kao npr. Velnica, Sibinj... Za jezičnu i kronološku identifikaciju novonastalih mikrotoponima poslužit ćemo se toponimima navedenim u najstarijim pisanim hrvatskim dokumentima. Teoretski ćemo se oslanjati na gotovo enciklopedijsku knjigu “Istočnojadranska toponimija“. (P. Šimunović). Šimunović navodi, između ostalog, tri osnovna dokumenta neophodna u proučavanju nastanka i povijesti fundamentalnih hrvatskih toponima. Istarski razvod - srednjovjekovni glagoljski spomenik „nastao na predlošcima glagoljski tekstova iz godine 1275. Dalje se navodi da su toponimi Istarskog razvoda “mnogo stariji od vrela iz kojih ih uzimamo za proučavanje“ i dalje: “Oni su najstariji hrvatski jezični spomenici u Istri, sačuvani i prepoznatljivi do danas”. Ovdje smo našli samo nekoliko uspoređujućih toponima - brdo, breg, dol, selo, gumno. Povaljska listina nastala 1184. sačuvana je u ovjerenu prijepisu iz godine 1250. “Po svom predlošku iz 1184. to je najstarija hrvatska čirilska listina”. Uspoređujući s mikrotoponimijom sela Zabukovca nalazimo sljedeće toponime - dolac, Grimača (vj. sadašnja gromača), lokva. Brački razvod s početka XIV. stoljeća. U ovom dokumentu, pisanom latinskim jezikom, sadržani su toponimi, “koji su imali svrhu da omeđe predjele za pašu stoke i za podizanje staništa”. Posebno važno poglavlje, usporedbu i diskusiju u Šimunovićevoj knjizi je poglavlje “Zemljopisni nazivi u Poljicima” (str. 225 - 240). Ovdje su navedeni sljedeći usporedivi nazivi - kamenica, laz, dol – dolac - Dočić, klanac, Brig, Plana, vrh, Kosa. Kod opisa mikrotoponima sela Zabukovca, nažalost nismo mogli izbjeći vraćanja na naša stabilna ishodišta - bunar Bukovac i stari put od Bukovca, Novacina, Razvale i dalje preko Dulibe u veliku Krmpotsku šumu. Put od “grčkog” bunara Bukovca najprije se “spušta“ u selo Zabukovac. Na ulazu, s lijeve strane, nalazi se prostrani Dolac (Pavelski dolac), s desne strane Krč, a put se dalje penje pokraj Velike sterne (cisterna koju je izgradila Austro-Ugarska 1911. godine). Ovaj put će se dalje do vrh sela nazivati “Ulica“ (Ulica bi označavala put koji se penje prolazi pokraj gromača nastalih kod osnutka sela - P.Skok i druga literatura). Put/Ulica se onda penje pokraj Anikine, Lovrine kuće, dalje između kuća Marka (Pište) i Franje Pavelića (Vrancine), ispred kuće Valentina i Josipa Pavelića (Valas i Jozan -umro u Minnesoti, SAD), ulica dalje prolazi ispred kuće Jerka Pavelića i na vrhu sela desno od kuće Ivana Pavelića (Iviše) ulazi u šumu. Pavelski Dolac veličine je dva nogometna igrališta. Prije je po sredini bio podijeljen zidićem, kojeg danas više nema. Ponekad bi, u jeseni, “Ulicom“ tekla velika bujica pa bi dio dolca, bliže selu, bio pod vodom koja bi kroz jednu rupu u sredini dolca oticala najvjerojatnije u more. Dolac je snabdijevao cijelo selo krumpirom. S desne strane (puta od Bukovca) nalazio se je Krč pa dalje Krčić, nešto više Krčevina, Paljež, Brajnica (od brajan – stric-stričevina). Krč je nastao krčenjem šume (krčiti, nositi zemlju u prućem pletenoj kosari). Iznad sela s desne strane nalazi se bukov Gaj (velike bukve koje su štitile selo od vjetrova), još više nalazi se Paljež. Tu su mještani imali male skrivene prostore gdje su sadili i uzgajali “duvan“ isključivo za vlastite potrebe, nikad ga nisu prodavali.

BUKOVAC I LOKVA Bukovac - mještani pričaju kako su ovaj bunar izgradili Grci - Grčki bunar. Bunar nikada nije potpuno presušio. Prvi stanovnici Zabukovca iz njega su pili vodu sve dok Austro-Ugarska 1911. godine nije na kraju sela napravila veliku cisternu “Velika sterna” na kojoj su se igrala kola i sastajala mladež. Bunar Bukovac kasnije je služio kao pojilo za stoku, dolazile su stotine sibinjanskih koza. Kasnije, kada je uzgajanje koza zakonom zabranjeno, na Bukovcu moglo vidjeti, iako rijetko, jarebice sa svojim jatom pilića nevjerojatnih prekrasnih boja spremnosti i brzine leta. Desno od bunara Bukovac, nalazi se velika okrugla livada najmanje veličine dva nogometna igrališta, okružena zidom i, po sredini, podijeljena opet zidom u dva simetrična djela, kao i Dolac (vjerojatno je priča o dva brata koja su prvi došli u Zabukovac istinita). Ponekad, u jesen, za velikih kiša gotovo čitava polovina Lokve bila bi pokrivena vodom. Zato je vjerojatno i dobila naziv Lokva. Ova silna voda otjecala je svojim podzemnim stoljetnim putevima u more. S morske strane brda Bukovca, ispod Vranjaševe Buljime, pronalazile su se kamene pisanice nastale u tisućgodišnjem modeliranju vode i sunca. Predaja kaže, brdo je propuštalo vodu iz Lokve pa je selo Obor, koje se nalazilo duboko u dolini, ponekad bilo poplavljeno. Lokalni mještani, brdo Bukovac, zvali su Brig. S njegovog vrha vidi se morski - gorski kanal, Senjska vrata, Cres, sveti Marko, čitav Kvarnerski zaljev, Učka, otoci Rab, Goli, Grgur, Prvić, Vinodolska kotlina…

STINE Još jednom pođimo putem od grčkog bunara Bukovca. Idemo pokraj Vecina stana, penjemo se pokraj Plani (lijevo) putem do Obloga i Zapadtka. Na Zapadtku, su prije bile tri, lijepim, starim zidom podzidane livade, preko kojih sada prelazi dalekovod. Prođemo ispod dalekovoda, skrenemo desetak metara na desno s glavnog puta te u obliku broja četiri nastavimo naš put uzbrdo. Prelazimo jednu malu čistinu, penjemo se preko male glave i onda spuštamo u jednu Dolinu -Vecina dolina- usred koje se nalazi okrugla, relativno duboka jama koja se koncentrično širi prema gore (najvjerojatnije geološki nastala slaganjem površine u jednu, vodom nastalu, podzemnu šupljinu). Sada idemo, penjemo se iz doline dalje, dolazimo do velikih stijena koje nadvisuju okolnu šumu, ”eonski mjerači vremena„ (Vukušić). Čitav ovaj predio oko stijena (Stine) nekako je razbacan s velikim lomovima, neprolaznim vrtačama, nepravilno spojenim udubinama, izoliranim, čudnog oblikovanim stijenama i kamenjem. Bura, kiša i magla stvaraju zastrašujuči scenarij čudnih sjena, oblika, kontura i vremena. Od jake bure koja tu često puše, bukve prestanu rasti, stoga nalazimo stoljetno patuljasto raslinje. U predvečerje, za bure kiše i magle, sve podsjeća na Pakao. Možda je Dante ovdje boravio prije nego što je napisao Božanstvenu komediju. Preko puta Stina, s južne strane, nalazi se omanje bezimeno brdo gdje već generacijama, kako pričaju okolni stanovnici, boravi i prezimljuje medvjed s velikom sivo-bijelom šarom na leđima. Predio Stina ima tri precizne lokacije Podastine, Stine i Zastine gdje su prije nalazile oskudne košanice.

NOVAČINE RAZVALA

Naša centralna orijentacija stari je put od vode Bukovac dalje do Zapadtka. Ovdje se ulazi u šumu pa skreće polu lijevo, penje se uzbrdo i dolazi do predjela i vode Novačine (najvjerojatnije od –novaci - krčenjem dobiven prostor). Novačine je lokva koja je, čak i usred ljeta uvijek bila puna vode. Tu je pojila stoka, a tijekom noći dolazile su divlje životinje. Put od Novačina ide desno, dolazi na vrh jedne uzvisine pa onda opet skreće desno i penje se uzbrdo do najvišeg vrha, Razvale. Od Razvale se spušta pokraj velike livade, košanice, Tomićinke (rod porodica Tomičići-selo Bile), na Tomićinku se nastavljaju impozantne Protove Drage pa Šuplji Javor. Put od Razvale ide pokraj Tomićinke i spušta se pokraj Tavana i Jamurine u Dulibu.

Na tvojoj ravni ja sam trava tvrdača U tvojoj šumi snaga mrka medvjeda U tvome nebu ja sam suri orao U tvome moru vrulja pod stijenama Na buri dršćem poput tvojih grabova I stamen stojim kao tvoja litica I plovim nebom u raskoši pauna: kamen tvoj sam, flora tvoja fauna (Stjepan Vukušić, Iznad pelina, Biblioteka Siberia – Senj, 1989.) Ako s vrha Razvale krenemo najvišom točkom lijevo, prolazimo najprije jedan šumoviti dio, gdje često raste ponosni javor, dolazimo do čistine, početak vrhova Pavelskih bila - Valaševo bilo. Strana prema moru - Podbilo, a od vrha bila prema sjeveru strmo - Zabilo. Prije je ovdje, s jedne i druge strane bila košanica, koju je “iza bila” zbog velike strmine bilo teško skupljati. Spustimo li se strminom, Zabila do dna, dolazimo preko Rusice u Micinu Dulibu. Ostat ćemo neko vrijeme na Vrh bila. U daljini se vidi Klek na kojem su se, kako narod kaže sastajale vještice. Pogled puca i na velike Kapele, pa Snježnik, Risnjak. Ispod nas je Veliki i Mali Vučijak, Vodičko brdo i dalje Kolevratske stijene koju okružuju ogromnu dolinu pokrivenu šumom -Dulibu. Tu se završava naša toponimija na prijelazu u crnogoričnu šumu. Ostanemo li na vrh Bila, i po samom vrhu idemo dalje nailazimo na jednu veću, visoku zaravan. Tu se poslije košnje u rujnu za lijepog dana moglo uživati u pogledu na Kvarnerski zaljev, Rijeku, Opatiju, Učku, otoke Krk, Cres, Lošinj, Prvić, Goli, Rab. Obasjani suncem, otoci izgledaju kao neki mistični, ogromni, kozmološki pozlaćeni reljef. Na Vrh bila rasle su stare debele bukve, s ogromnim granama sve do zemlje. Oštra klima i jaka bura nisu dozvoljavale rast u vis, stršila su kao neke svečane piramide u kontrastu sa čisto pokošenom šumskom travom i mirisom šumskog smilja i nekim zagonetnim dubokim šumom u zraku.

BUNARI

Još jedna, velika predivna krmpotska livada, košanica, nalazi se ovdje u blizini. Kada se vraćamo po vrhu Pavelskih bila natrag prema Razvali, negdje na polovini puta skrenemo pedesetak metara nizbrdo na desno. Dolazimo na jednu veliku livadu koja podsjeća na skijašku stazu (spust) ili još bolje liči na golf teren. Lako se može zamisliti nekog golf majstora kako ispucava lopticu pa ona onda kao neki teledirigirani projektil na vrijeme mijenja pravac na lijevo i aterira nedaleko golf zastavice. Baš na ovom “koljenu”, s desne strane nalaze se dva mala bunara s boćatom vodom. Ovu livadu su Krmpoćani nazvali Bunari. (bilo - množ. bila – “mjesto gdje se sastaju strane” - Šimunović).

Ostali toponimi u krmpotskoj šumi

Jamurina Spuštajući se putem sa Razvale pokraj Tomićinke i Tavana u Rusicu, prolazi se pokraj velike kraške jame, u narodu nazvane Jamurina. O njoj se pričaju mnoge legend. Zauzimaju u krmpotskoj psihi znatiželju, ali isto tak strah od nepoznatog. Priča se, kako su u Jamurinu bačane stijene i veliko drveće, čitave bukve koje su onda bez traga propadale u dubinu. Tu je i priča o konjima koji su pali u Jamurinu i živi isplivali ispod Žrnovnice. Speleolozi će vjerojatno jednog dana objektivno obznaniti geomorfologiju i nastanak ovog krškoga fenomena. Jatare U blizini Kolevrata smještene su Jatare. Tu je vjerojatno bio obor, tor za stoku koja bi tu prenoćila i u jesenskim danima bila na ispaši. U narodu se pričalo da su se tu sastajali hajduci, koji su jednom prilikom oteli neku djevojku. Ona je, otkidajući puca sa svojih haljina pokazala goniocima put i mjesto Jatare gdje se je nalazila. Gonioci su je onda oslobodili, a hajduci su za uvijek napustili Jatare.

Plaz Plaz etimološki ima značenje još neobrađenog zemljišta, čistina u šumi gdje ponekad ima i vode. Bukovački Plaz nalazi se negdje između Novacina i Stina. Za čudo, ovdje su rasle neke divlje mirisne lipe. Kad bi se djeca – pastiri idući dalje približavali nekim veliki bezimenim stijenama bili su iznenađeni čuvši jeku svojih glasova. Kasnije, kad razmišljate o starim danima i vidite čitavi scenarij, siromašna, znatiželjna, začuđena dječica, suočena s ovim, za njih nejasnim mističnim fenomenom, sve podsjeća na grčku mitologiju. “Živjela jednom lijepa nimfa Eho, koja je imala samo jednu manu, previse je pričala. Da bi ju zbog toga kaznili, boginja Hera joj je zabranila da govori, osim kada joj se netko obrati, a tada da samo ponovi ono sto je čula. Jednog dana Eho je ugledala lijepog mladića Narcisa. Odmah se zaljubila u njega, ali joj on nije uzvraćao. Eho je bila sve tužnija i tužnija. Naposljetku je “uvenula“ od tuge i od nje je ostao samo glas i taj njen glas čujemo kad slušamo odjek naših riječi”.

Put od Bukovca Ovim putem najljepše je ići za mjesečine. Put vodi od Bukovca pokraj zida koji okružuje livadu Lokvu, dolazi na jednu malu čistinu, proširuje se desno gdke se nalazi stoljetni trn. Mjesec se odsijava u sredini planinskog kanala, vide se sjene otoka Krka i visoki obronci Velebita i Podgorja. Ovaj ugođaj pruža pogodan prostor i za projiciranje arhetipskih personalizirajući strahova. Neki su ovdje vidjeli čovjeka bez glave, jahača na konju koji je u strahovitoj jurnjavi nestajao na ovom putu, drugi pak hrpu granja koje se kao neka živa masa valjalo nizbrdo desno od puta. Sa svitanjem, sve bi se opet pretvaralo u raj - planinski kanal, otočje kao zlatom izvezeni ogromni reljef. Odmah ispod Lokve pjev ševa u svojem vertikalnom letu pa onda gotovo na pedeset metara visine u kolibri stilu, ostaju na jednom mjestu i glasno upozoravaju na svoj teritorij bojeći se za svoja gnijezda i mlade sakrivene na zemlji u travi. Ovaj spektakl ponavlja se godinama i dalje će se beskonačno ponavljati.

Mikrotoponimi sela Zabukovca - Diskusija

U socio-antropološkoj i političkoj literaturi često su, uglavnom politički manje ili više tendenciozno, diskutirane sljedeće alternative o identitetu Krmpoćana. Krmpoćani su Morovlasi, negdje romanskog - rumunjskog ili čak sjeverno afričkog porijekla. Povjesničari D. Pavličević i Bogomil Hrabar (jedan od najkompetentnijih srpskih povjesničara za ovo razdoblje) misle da su Krmpoćani Vlasi najvjerojatnije – katolički Vlasi. Drugo - postoji vrlo obilna literatura, gdje se iznosi i onda u jednom argumentativnom amaterskom zanosu tvrdi da su Krmpoćani katolizirani Srbi. Treća varijanta indiskretno diskutira da su Krmpoćani došli iz patarenske zemlje, Bosne i da su najvjerojatnije bili bogumilskog vjerovanja te da bi sveti Ivan na njihovom grbu trebao biti simbol njihovog “pokrštavanja“ na katoličku vjeru. Četvrta i u novije vrijeme kod nekih Krmpoćana često zastupljena varijanta je da su Krmpoćani Bunjevci, Hrvati na kvadrat i da su hercegovačkog porijekla. (Krmpotić) Pokušavam prezentirati razmišljanja jednog autohtonog Krmpoćana. Svaku od gore navedenih varijanata o identitetu i nacionalnoj pripadnosti prihvatio bi i tvrdim da bi u svakoj pronašao sadržaj i prostor za pozitivnu identifikaciju, kreativno djelovanje i življenje. Bilo da ovaj skromni pokušaj i istraživanje pokažu da su Krmpoćani porijeklom Vlasi, Srbi, Bogumili, Hrvati ili Bunjevci došli iz Hercegovine, uvjeravan čitaoca da ovo moje pisanje nije bilo tendenciozno te da nisam znao u kojem će pravcu i s kakvim konačnim zaključkom završiti ova skromna naučna avantura. Kod izučavanja literature, držao sam se krajnje neutralno, pokušavao svako mišljenje i povijesni dokument razumjeti i ući u logiku sasvim suprotnih argumentacija. Sve me je to ambivalentno uznemiravalo, pokušavao sam se onda u svojim razmišljanjima i analizama osloboditi predrasuda s bilo koje strane i ponovo objektivno, znatiželjno izučavati ogromnu literaturu koja se godinama nekako u teškom, beskrajnom psihotičkim vrtlogu bavi ovim problemom. Naučni instrumentarij vjerojatno će u budućnosti razviti diferenciranije metode i kriterije te jednom zauvijek riješiti ove sociološko povijesne dileme.

Krmpoćani Vlasi Teorije po kojima su Krmpoćani Vlasi romanskog porijekla ili pak Morovlasi koji su došli iz sjeverne Afrike i bili čuvari rimskih puteva i cesta U mikrotoponimima nema nijednog, baš ni jednog romanskog toponima pa bi bilo nepotrebno u ovom smislu dalje diskutirati. Najvjerojatnije su ondašnja austrijska administracija i vojni zapovjednici, kada su za Krmpoćane upotrebljavali naziv Vlasi Krmpoćani, mislili na stočare koji su se, ne bi li nekako preživjeli, često morali seliti. Krmpoćani: a) primarno katolizirani Srbi b) sekundarno pokatolićeni Srbi Tvrdnja da su Krmpoćani primarno katolizirani Srbi (J. Erdeljanović) ili pak sekundarno pokatoličeni pravoslavci (Andrija Rački) na osnovu proučavanja mentaliteta, jezika i mikrotoponima Krmpota može se i bez većih diskusija a priori odbaciti. Andrija Rački svoje tvrdnje, kako kaže zasniva na imenima Krmpoćana koja su upisana kod prisege Zrinjskima u crkvi sv. Jurja u Hreljinu. Ova imena su jednim djelom narodna imena, imena koja su ostala prije pokrštavanja i koja su mogli teoretski nositi Hrvati i Srbi. Većina autora, povjesničara (E. Laszowski, S. Pavičić, D. Pavličević, R. Pavelić) argumentirano svrštavaju Krmpoćane u katolike Hrvate. Ako kompariramo osnovne mikrotoponime krmpotskog sela Zabukovca s najstarijim hrvatskim nazivima (Povaljska listina, Istarski razvod, Brački razvod) nalazimo sto postotnu simetriju toponima s osnovnim hrvatskim toponimima iz XII. i XIII. stoljeća. Govor je “mekano” ikavski, u nekim dijelovima se ć i č teško razgraničuju (Alan – Ćetiristo četrdeset) tako da je za pretpostaviti da su ovi ikavski štokavci već u svojoj pradomovini živjeli u susjedstvu s čakavcima. Po svojem psihičkom sklopu, skromnosti, neisticanju, ostajanju u drugom redu, strpljenju, odgađanju nekih reakcija, sklonosti sekundarnom, unutrašnjem razmišljanju i analizi slični su čakavskom načinu djelovanja i razmišljanja. Za razliku od primoraca čakavaca, postoje deficiti u religioznom kršćanskom katoličkom diferenciranijem razvitku i obrazovanju. Ova se činjenica može objasniti u stoljetnim nesigurnostima i udaljenosti od vjerskih centara. S druge strane, oni, ugroženošću opstanka nalaze visoka moralna rješenja koja ni u kojem slučaju ne zaostaju za kršćanskim katoličkim programom. U novije vrijeme je u Hrvatskoj u naučnim krugovima gotovo prihvaćeno mišljenje da su Krmpoćani Bunjevci koji su došli u današnje Krmpote iz Hercegovine zaustavljajući se jedno vrijeme u Dalmatinskoj zagori. O Bunjevcima se u stručnoj literaturi već gotovo jedno stoljeće vode beskonačne, iscrpljujuće rasprave. Kod svakog pa i najmanjeg potresa dviju vodećih balkanskih nacija, uključuje se odmah problem nacionalnog porijekla Bunjevaca. Dolazi do žestokih, često emocionalno i subjektivno angažiranih, neobjektivnih tvrdnja i diskusija. Tako će naprimjer i veliki srpski etnolog Jovan Erdeljanović u svojem intelektualno vrlo zahtjevnom, ali isto tako politikantskom naučnom radu “O poreklu Bunjevaca” tvrditi da su Krmpoćani primorski Bunjevci, a za ove dalje tvrdi da su katolički Srbi. Jedan od dokaza da Krmpoćani nisu Bunjevci nalazimo i u “znanstvenom referatu“ studenta etnologije i i kulturne antropologije s filozofskog fakulteta u Zagrebu. (Bojan Mucko: O identitetu primorskih Bunjevaca: Primjer Krmpota i sjevernog Velebita; Zbornik 35, 213-240 (2008)). Nakon analize toponima i intenzivnih ontoloških analiza i razmišljanja, duboko sam uvjeran kako su Krmpoćani - Hrvati. Za biti neki “Hrvati na kvadrat” nismo imali i nije bilo za to nikakvog unutrašnjeg imperativa. Tu se radi o pokušaju neke nikad nedovršene hiperkompenzacije i nesigurnosti identiteta. Neki Krmpotići su mogli doći i iz Hercegovine, ali ako krmpotin - krmpotić znači vodu u kamenu, oni su onda mogli dolaziti sa različitih strana i biti različitog lokalnog vjerskog pa i nacionalnog identiteta. U Krmpotama nikada nije odlučivao najviši i najjači, nije bilo bacanja kamena s ramena, odlučivali su uvijek najzreliji, najpametniji često u svakodnevnom životu skromni i neprimjetni. Tu bi bila nekako pokopana hercegovačko bunjevačka varijanta krmpotskog identiteta. Krmpoćani, još u pedesetim godinama prošlog stoljeća nisu sebe nazivali Bunjevcima. Neki su pričali da im je svećenik iz Krivog puta pričao da su se doselili od rijeke Bune (svećenik je ovaj podatak vjerojatno negdje pročitao). Sami Krmpoćani sebe nisu nikad do novijih dana, vjerojatno pod utjecajem medija i političara, smatrali, Bunjevcima. Evo što tome piše Stjepan Pavičić u knjizi “Seobe i naselja u Lici”: “Ime Bunjevci za veće naselje zabilježeno je, koliko je poznato, prvi put 1622. Pod tim nazivom spominje se katolička župa u okolini Sombora u kojoj je službovao kao župnik Šimun Matković. Krmpoćanima i Svetojurcima to ime daju izvještaji iz 1700. i 1701. godine. U samom narodu očuvalo se je sve do danas, iako ga današnji naraštaj u Liču i svetojakovskim Krmpotama ili ne zna ili ga slabo upotrebljava…“ Među naseljenicima u Liču od 1605., kako smo već naveli, zabilježena je skupina pod imenom Vojnici. Pavičić navodi da pojedine obitelji među njima imaju i svoja prezimena, te nas navodi na misao da skupno ime nije dano po rodu. Ono može biti i drugog porijekla koje ne pokazuje srodstvo, nego zanimanje. “Na turskom području u našim krajevima postojala je u vojsci posebna sprema koja se je zvala vojnikluk. Njen se pročelnik zvao vojin, a članovi vojnici. Njihova je služba bila krajišnička, a zbog nje plaćali su malo poreza i imali su pravo na slobodnu zemlju i vojni plijen. Upravo tu, u blizini Zemunika prema moru ležalo je naselje turskih vojnica koje je zauzimalo sela Goricu, Rastane, Prkos i Tinj. Tu su bila turska pogranična mjesta prema mletačkom području na tlu, koje je 1573. osvojio od Mlečana Ferhard Sokolović. Taj vojskovođa stekao je to zemljište kao begluk, te nema sumnje da je on na toj svojoj zemlji i uredio spremu vojnikluka koja je braneći tursku granicu čuvala ujedno i njegov posjed. Vjerojatno je da otuda potječu Vojnici iz seobe od 1605”. Po mentalnoj strukturi ovi stanovnici su najsličniji stanovnicima srednje Bosne koji su bili ikavci, štokavci (Travnik, Zenica). Ako dalje razmišljamo, ovi stanovnici imali su svoju zemlju, posjed oni se nisu selili i vjerojatno nisu bili Vlasi. Drugo, nisu došli iz Hercegovine, Krmpoćani se po fenotipu i načinu ponašanja bitno razlikuju od Hercegovaca. Oni su s begom imali dobre ugovore, zadatak im je bio čuvati tursku granicu i boriti se protiv Mlečana. Bili su gotovo samostalni, imali su svoju vojnu i civilnu upravu s knezovima na čelu. Vjerojatno su ovi poglavari zaključili da Velika Turska sila slabi (Turski gubitak bitke kod Siska 1591., poraz turske mornarice kod Le Panta) pa su nastojali što prije napustiti brod koji tone. Kako su bili kršćani nije im bilo teško izdati Turke i prijeći na drugu kršćansku stranu. Proučavajući povijest, narodne običaje, duhovnu liriku i književnost bačkih Bunjevaca (Sekulić, Gabrić, Kokić Kopilović, Beslin, Prcić) nisam nailazio na neke posebne vanjske izraze i običaje, a isto tako intrapsihičke dinamike koje bi potvrđivale neku veću zajedničku pripadnost. Osvrnut ću se i na naučni referat studenta prve godine etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu B. Mucka: “O identitetu primorskih Bunjevaca: Primjer Krmpota i sjevernog Velebita” Senj. zb. 35, 213-240 (2008). Utisak je, kako je student etnologije došao na teren sa zadatkom da u prvom redu dokaze da su se Krmpoćani uvijek osjećali i bili drugi, a Novljani prvi. Kod ispitivanja i u razgovoru sa kazivačima služi se sa naučno vrlo tolerantnim metodama, nastoji na sve načine na terenu naći argumente da bi izvršio svoj zadatak i dokazao ono što se dokazati ne može tj. da su Krmpoćani sa sigurnošću Bunjevci. On će onda s dobivenim materijalom i iskazom svjedoka koji najočitije govore protiv njegovih unaprijed pripravljenih teorija, doći do spoznaje koju vjerojatno još nije svjesno realizirao, da Krmpoćani nemaju ništa specifično zajedničko sa bačkim Bunjevcima. On te jasne dokaze u nekom, najvjerojatnijem podsvjesnom gubitku realiteta potpuno suprotno interpretira. Uglavnom, ispitivači se žale da u usporedbi sa bačkim Bunjevcima nisu sačuvali nikakve običaje, nošnje pjesme itd. Narodne, vrlo lijepe nošnje, pjesme i običaje kakve imaju bački Bunjevci, Krmpoćani u svojoj povijesti i tradiciji nikad nisu ni imali. Godinama se Krmpoćane uvjerava da su Bunjevci, pa oni znatiželjniji čitaju po knjigama i šokiraju se čitajući Erdeljevića kad piše recimo o božićnim običajima, o ženidbenim svetkovinama, o bunjevačkoj pjesmi. Nikad takvih običaja kod Krmpoćana nije moglo biti. Često su Bunjevci iz Bačke dolazili svojoj braći u Primorje i naišli su na nešto njima potpuno strano. Na stranici 223 referata – kazivanje Ivana Blaževića rođenog i odraslog u Tavankutu u Bačkoj, piše: “Malo sam bio razočaran, jer sam primijetio da ovdašnji Bunjevci nisu tako prepoznatljivi, da tako kažem. Oni nisu posebno prepoznatljivi nego što se smatraju Bunjevcima, ali nemaju svoju niti posebnu nošnju, niti posebne običaje i tako je to za mene bilo malo razočaranje. Mi smo tamo u Tavankutu imali baš sve posloženo, što smo mi, što naši običaji“. Kazivač govori, sličnosti s bačkim Bunjevcima nema “čak ni u govoru, jer njihov govor je drugačiji, u govoru ima vrlo malo sličnosti sa našim govorom tamo“. Ne znam koja je bila svrha ovog ispitivanja, zašto se trebalo naučno dokazati tko je bio prvi tko drugi. Bila je to onda u ono vrijeme poslije Drugog svjetskog rata gladna sirotinja s obje strane. Novljanska radnička djeca nisu imali ništa, bila su gladna. Krmpoćani su ovu razliku već u jednoj generaciji više nego neutralizirali. Preporučio bi stručnjacima etnologije i antropologije da naučnom metodikom ispitaju porijeklo ove interesantne grupe, Krmpoćana. Tu su još bili Vojnici i gvozdanovi ljudi. Vidim, kako institut ima i stručnjake koji se bave diskriminacijom Roma. Ovi stručnjaci su izgleda malo zaposleni pa se onda bave već davno prevaziđenim temama o nižoj kulturi kod Bunjevaca. Kazivač Zlatko Pavelić, pod utjecajem stručne literature, misleći da je Bunjevac, konstatira: “Velika masa tih Bunjevaca otišla je u Sombor i Suboticu gore u Vojvodinu, a mi nismo ništa zadržali.“ Ovdje kao i kod drugih kazivača treba poći od druge pretpostavke da Krmpoćani nisu Bunjevci pa zato nemaju ništa od bunjevačkih običaja. Isto govori i sljedeći kazivač – ‘kljenovar’ “ovdje Krmpoćani nemaju ništa svoje da bi rekli ovo je naše”. Student etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu B. Mucko pokušat će nam jednu naivnu, pogrešnu interpretaciju prezentirati kao još jedan dokaz o Krmpoćanima kao drugim. Mucko navodi: “Kazivač Ivan Lončar (1936) iz Smokvice Krmpotske u razgovoru je precizirao po čemu su Krmpoćani Bunjevci. Kao prvo štokavskom jeziku (za razliku od novljanskog čakavskog), a kao drugo nedostatak narodnih običaja i “narodne nošnje“. O nedostatku običaja može se govoriti jedino u usporedbi sa drugima, a kazivač je kao primjer pravih običaja naveo “narodne nošnje” Novog Vinodolskog, Crikvenice i Senja te primjerice običaj mesopusta u Novom Vinodolskom”. Prethodni kazivači došli su do istog zaključka, ali uspoređujući krmpotske sa bačkim Bunjevcima. Subjektivni osjećaj identiteta zasnovan je na markerima identiteta, a ti markeri obično “predstavljaju spoj objektivnog kulturnog nasljeđa i subjektivne percepcije njihovih nositelja.“ Dakle, u slučaju krmpotskih Bunjevaca čini se kao da temeljni identifikacijski marker nije neki dio njima pripadajućeg kulturnog inventara, nego upravo njegov “nedostatak“. Identitet Krmpoćana uglavnom je definiran u njihovom kognitivno filozofskom sklopu koji je u ovom slučaju kolektivan i specifičan za Krmpoćane. Karakteriziran je globalnim načinom mišljenja, strpljenjem, gotovo šahovskom vještinom provjeravanja realiteta, postajanja u anonimnosti te hijerarhija po integriranosti i zrelosti u nikojem slučaju po snazi ili vanjskom izgledu. Tako su se morali ponašati da bi mogli preživjeti. Ako uzmemo samo XVII. stoljeće, ove obitelji su se kretale, živjele i preživljavale na neprijateljskom teritoriju (Novljani, Ledeničani, Senjani) uz stalno napadanje turskih četa. Preživjeti se moglo samo na osnovu potpuno objektivno realističkih procjena rizika i opasnosti te sposobnosti kompromisima. Sa Turcima (Osmanlijama) su imali nekoliko dana godišnje zajedničke sajmove i razgovore. Vjerojatno će zato Zlatko Pavelić tako brzo i postati gradonačelnik Novog Vinodolskog. On dalje navodi kako mu je jako važan njegov materinski jezik. Ne da to podcjenjuje čakavski, čakavski je isto lijep jezik, dapače… Krmpoćanima je u kontaktima i razgovorima sa čakavcima nedostajao taj globalni pristup stvari, ocijeniti i razlikovati važno od nevažnog. Čakavski ima veliku tradiciju. Muževi koji su govorili čakavski, dobivali su za hrvatsku velike bitke, ali čakavsko mišljenje pa i jezik ostali su danas egzotično, površni. To će, moguće biti i razlog nevjerojatno brzog, materijalnog i intelektualno prestiža Krmpoćana u zadnjih 20-30 godina. Ovdje ćemo pokušati integrirati nekoliko, za mene važnih rečenica. Čakavski jezik-dijalekt je emocionalan, nježan, tko ima talenta i poznaje dobro ovaj dijalekt moći će na njemu pisati o najemocionalnijim ljudskim iskustvima. Nažalost, veći dio ovih samozvanih današnji čakavskih pjesnika se bavi infantilnim, trivijalnim, banalnim sadržajima i sami sebe godinama nazivaju pjesnicima. Poznati senjski čakavac napisao je, kao u neki srednjoškolski spomenar “ako ne plačeš noćas, noćas suze mi posudi posudi”. Nigdje se danas ne može napraviti tako brza karijera kao u čakavskom pjesništvu. Novljanske narodne nošnje i mesopusni običaji ostaju i dalje za Krmpoćane najljepši, nedokučivi. Ne možemo negirati činjenicu da su se Krmpoćani jednim manjim djelom više govorom, manje ponašanjem sekundarno ‘’pobunjevčili’’. Čitajući naučne referate gospođe prof. Černelić i njenih suradnika duboko sam uvjeren da će ovaj institut, obzirom na svoj visoki intelektualni potencijal i tradiciju u skorije vrijeme ovu problematiku bolje proučiti i na jedan manje amaterski način interpretirati. Naime, treba najprije distancirano proučiti povijesne činjenice. Jedni tvrde da su Krmpoćani i selo Krmpote dobili svoje ime po bunaru žive vode u Medviđu. Ovdje upadamo u jednu zamku, jer se dokazuje da su Krmpoćani došli u veliko selo Krmpote i da je selo pa i bunar dobilo naziv po Krmpoćanima. Ovdje je potrebna jedna stručna analiza jer su sa Krmpoćanima bili Vojnici pa i Gvozdenovi ljudi. Trebalo bi još jednom proučiti povijesne dokumente vojne krajine-Zagreb, Graz, Beč, Venecija. Posebno bi bilo korisno proučiti zapisnik prisege u Hreljinskoj crkvi. Na osnovu ovog povijesnog materijala treba pokušati doći do nekih novih spoznaja. Postoje, kako smo već naveli i razmišljanja o Bogumilstvu kod Krmpoćana. Povjesničar dr. Dragutin Pavličević u svom prilogu za Vinodolski Zbornik 4/85 (“Iz prošlosti Krmpota, Klenovice i Ledenica - Kratak pregled od početka XX. stoljeća ) između ostalog navest će: “prema izvornim tekstovima može se zaključiti da su već nakon doseljenja izbili neki sporovi nesuglasice između Krmpoćana i Cukulina, odnosno Zrinskih. Zbog toga su doseljenici uskoro zamolili od kralja da im podjeli povlastice i jamstvo za njihove uskočke sloboštine i dade grbovnicu. Već prije su Krmpoćani tvrdili da su pobjegli iz turske odnosno patarenske zemlje u kršćanstvo,a u molbenici za grb dodali da im se prije seobe tobože ukazao sv. Ivan Krstitelj i nagovorio ih na bijeg. Ne zna se točno kada su taj grb za svoju općinu dobili, ali po svemu sudeći oko 1609“. Naime, danas postoji krmpotski grb na kojem se nalazi, na plavoj podlozi: šuma, polja i u sredini srebrena rijeka, a u prvom planu sv. Juraj kao vitez u oklopu s bijelom zastavicom i do njega spomenuti sv. Ivan. Sadržaj grba pokazuje da su stari Krmpoćani imali ne samo vojničkog iskustva nego i osjećaj za političku realnost. Naime, njihov grb govori da su im kralj i Zrinski priznali pravo na zemlje i šume koje su dobili u ličkom Polju, sv. Juraj može upućivati na crkvu sv. Jurja u Hreljinu u koju su dali prisegu, ali isto tako i na Jurja izbavitelja iz turskih pandži. Sv. Ivan Krstitelj, osim spomenutog prikazanja, može govoriti o mogućem pokrštavanju Krmpoćana koji su došli iz zemlje “patarenske“. Hrvatski povjesničar E. Laszowski u svojoj povijesnoj knjizi “Gorski Kotar i Vinodol s Rijekom“ između ostalog navodi: “Nekako su u svibnju 1603. godine došla dva vlaška kneza karlovačkom generalu Vidu Kiselu i očitovali se da se žele s obitelji preseliti iz Turske. General Kisel je toj molbi bio sklon, pa je preporučio nadvojvodi Ferdinandu, kako bi se ovi uskoci mogli naseliti u Liču, koji je već odavno pust i leži između karlovačke i primorske krajine. Tim više, jer bi ovi doseljenici mogli biti čvrst branič, upravo predziđe Kraša i Vipave”. Držim da su ti Vlasi istovjetni Vlasima, što ih potonja pisma nazivaju Krmpoćanima /Carampoti/ bili od triju rodova: Krmpotića, Vojnica i Gvozdana. “Iz Bosne (zemlje patarenske) krenuše na poziv sv. Ivana koji im se u noći prikazao. Ovi su uskoci bili, kako pisma govore kršćani “fidei christianae confessores“, a prema formuli prisege, koju su polagali u katoličkoj crkvi u Hreljinu, mora da su bili katolici”. U svoj povjesnici “Iz prošlih dana općine Liča i Fužina (Rijeka, 1948.) dr. Andrija Rački navodi: “Iz jedne isprave izdane g. 1605 saznajemo da je kod te prilike stiglo u Lič 50 obitelji tzv. Krmpoćana (Carampoti) sa 200 junačkih boraca koji će biti u stanju da obrane kraj od Osmanlija (ducenti optimi, selecti, in finibus illis experti bellicosi). Pod imenom Krmpoćani spominju u starini često neko pleme iz južnih hrvatskih krajeva. Tako dobi Lič nove naseljenike nakon što je skoro 200 godina bio nenapučen. Oni su došli sigurno iz Bosne, jer kako vele u zapisniku prisege, došli su iz “patarenske Zemlje“, a tim se imenom često u starini krsti Bosna gdje je boravilo mnogo pristaša patarenske konfesije. U pismu Nikole Zrinskoga, govori se o došljacima, da su došli iz Turske zemlje (ex ditione Turcica), a u ono je doba bila Bosna u vlasti Turaka”. Teorije da su Hrvati, Krmpoćani došli iz patarenske Bosne pa da su možda pokršteni su bizarne, ali i interesantne. Činjenica jest da su Krmpoćani nekako preintenzivno vezani za svoje livade, šumu i brda, ali su po svojoj, već ovdje diskutiranoj i analiziranoj prirodi realistični i ne skloni nekim za patarane karakterističnim obredima i obrascima svetkovina i ponašanja. Tako je ova varijanta inkompatibilna s krmpotsko-jakovskim, realističnim, pomalo ignorantnim, fatalistično nihilističkim načinom ponašanja i življenja.

Krajem 40. i početkom 50. godina prošlog stoljeća u selu Zabukovcu živjelo je negdje oko 40 stanovnika. Sve je to bila rodbina po muškoj grani. Muškarci su ostajali na očevini, a žene u dolazile uglavnom iz drugi krmpotskih sela. Rijetko bi se koji krmpotski mladić, u to vrijeme ženio izvan Krmpota. Kuće su bile uzidane prilično debelim kamenim zidom, pokrivene simlom. U podrumu kuće bio je prostor za „blago“- domaće životinje. Obično je svaka kuća imala jednog konja ili magarca i po dvje krave. Ovce su bile rijetkost ili ih uopće nije bilo. Djeca, ponekad i žene bili su zaduženi za ispašu. Stoka (blago) čuvala se da ne ide na zasađene ili zasijane livade ili da ne odluta negdje u šumu. Ispasišta su za selo Zabukovac bili “Brig“, kako se je u selu nazivalo brdo Bukovac i Azenica. U ondašnje vrijeme ova brda su od intenzivne ispaše bila potpuno ogoljena. Pašnjaci su mirisali kad bi procvali vrijes i kadulja, sve bi u zraku nekako žuborilo, najviše od kukaca i pčela. Pogled s ovih pašnjaka kod djece je budio znatiželju i nostalgiju. Divno i promjenljivo more u Gorskom kanalu i masivne gole sjeverne strane otoka Krka, malo zelenila vidjelo se u Ogrulu (Ogrul-ograda). Svi otoci, u narodnom jeziku nazivani su “škoji“, grčki kamen. Izgledali su onako impozantni, potpuno goli kao neke ogromne gole svemirske stijene. Poslije košnje ispaša bi se prebacivala u šumske livade (Bunari, Bilo, Tomićinka, Razvala, kasnije colinka dugačka ruja). Živjelo se je zadovoljno. Muškaraci su bili zaduženi za teže poslove, košnja i oranje. Bili su čuvani, povučeni, šutljivi. Nekoliko mjeseci u godini pokušavali su naći neki posao, graditi šumsku cestu, sudjelovati u sjeći šuma. Žene i djeca bili su nosioci socijalnog života. Obično bi se po zimi sastajali uz petrolejku i pričali priče i dogodovštine iz prijašnjih vremena. Pričalo se o mračnjacima, vilama i vješticama. Žene su se znale oko nekih trivijalnosti i posvađati dok odrasli muškarci zbjegavali konflikte, gotovo uvijek su nalazili zadovoljavajuće kompromise. Odraz je to stoljetne borbe za preživljavanje u oskudnim materijalnim izvorima. Teški primitivniji afekti kao mržnja, osveta, napadi ljutnje, nekontroliranost, agresivne tendence bili su vrlo dobro kontrolirane, pa nije psihodinamski ni bilo potrebe za neke patološke primitivne projekcije i podjele (Ja sam samo dobar drugi je loš). Ovi samokritični procesi dozvoljavali su i realistična sagledavanja potreba i razmišljanja i onda razumijevanja onoga drugoga. Sve je bilo podložno interesu elementarnog preživljavanja. Ocijeniti stvarni realitet i žrtvovati subjektivne poglede mišljenja i tendence bilo je potrebno u realnoj procjeni budućih situacija i ponašanja. Vanjskim utjecajem stvoreno idealiziranje bilo je gotovo odmah na vrijeme spriječeno. Znamo da su smještani uspješno branili svoje kuće od talijanske paljevine, ali neki kasniji pokušaji, nakon rata o ulaženju u poljoprivredne zadruge bili su odmah odbačeni i blokirani. Poslije rata pokušalo se i politizirati, što je prihvaćeno samo radi potrebe preživljavanja. Nekolicina onih koji su ostvarili neke političke karijere, poslije rata ostali su razumni i realistični u svojem svakodnevnom djelovanju. U selu su posebno bili zaštićeni tjelesno ili fizički hendikepirane ili starije osobe. Iako je bilo ljudi koji su bili zidarski stručnjaci i majstori, u svojem selu nisu nikad ni pokušavali zidati nekakve bolje fasade, zidove ili stepenice ne zato što su bili lijeni nego što nisu htjeli izazivati zavist, konkurenciju, mržnju i konflikte. Kada bi se kod rijetkih posjeta muškarci i žene otpratili i odlazili kući, više puta bi ponavljali “nemojte mi što zamjeriti“, bojali su se i ispričavali se da nisu za vrijeme posjete svoje goste nenamjerno nekom riječi ili mišljenjem povrijedili. Iako su nakon Drugog svjetskog rata imali velike prilike i šanse da rade u policiji ili vojnoj službi rijetko su se na to odlučivali. Nastojali su živjeti manje prominentno, zaštićeni u svom, gotovo iskonskom sigurnom okruženju. Zanimale su ih od djetinjstva njihove livade koje su kod svake posjete pozitivno emocionalno poplavljivale i kasnije pozitivno strukturalno stabilizirale. Bile su to, uz već tradicionalnu emotivnu privrženost roditelja, osobito majci, garancija za kasnije zrelo diferencirano ponašanje. Ovaj integrirani emocionalni i intelektualni sklop poslije je dozvoljavao prvoj generacija koja je mogla pohađati škole brzo stjecanje znanja na svim područjima. Iz tih deset kuća samo u prvoj generaciji bilo je više akademika, liječnika, jedan sveučilišni profesor, srednješkolski profesori, učitelji, akademski ekonomisti, žene i muškarci sa srednji obrazovanjem, poslovni ljudi i zanatlije. Dodatak – Toponimi Krmpota i nekih graničnih predjela

Prva seoba Krmpoćana u Lič 1605. godine Stjepan Pavičić; “Seobe i naselja u Lici“ Gospić, Muzej Like 1990. god. Po skupinama, dijeli su se ti naseljenici u Krmpote sa pedeset, u Vojnice sa petnaest i u ljude Gvozdena Sladovića s dvadeset obitelji: KRMPOTE: Damjan Petrović, knez Tadija njegov sinovac Tomica Skorupović Ivan Skorupović Milasin Skorupović Martin Malovridnjak Božić Budisalić Vuk Marković Ivan Kriljavica Radoje Pecijanić Vuk Lersić Mikula Mihovilić Vid Šimunović Ivan Draganović Jakob Vukoslavić Vid Balenovic Toma Marković Juraj Balenović Ivan Kovač Marko Šimunović Jerolim Mikulić Tadija Mihovilić Pavao Mihovilić Vugin Burulović Mihovil Burulović Martin Burulović Matija Oporković Ivan Oporković Miloš Hromac Miloš Butorčić Vuk Butorčić Ivan Šimunović Jakov Balenović Marko Balenović Ivan Miletić Mikula Miletić Martin Mikulić Vid Mikulić Martin Butorčić Radoje Cvitić Mikula Božić Dujam Butorčić Vuk Butorčić Jakob Kriljavica Mikula Vukoslavić Martin Mikulić Pavao Mihovilić Milos Matijević Ivan Krnjac Od tih obitelji, knez Damjan Petrović i njegov sinovac Tadija imaju prezime Krmpotić i Krmpotić i Krmpoćanin.

VOJNICI Petar sinovac Milinkov Ivan Matijević Vuk Galešić Miho Petković Vukodrag Vojnic Anton Gudelić Marko Božić Toma Vojnić Milenko Vojnić Mikula Vojnić Šimun Vojnić Miloš Vojnić Pavao Pavličić Mikula Jurjević Šimun Stojavić

GVOZDENOVI LJUDI Gvozdan Sladović Juraj Karanović Martin Volovac Andrija Ilinić Matija Ilinić Matija Lovrić Živko Mikulić Radan Mikulić Novak Horčević Juro Karanović Petar Horčević Mikula Vilenica Milinko Mikulić Tadija Balenović Pavao Mikulić Mihalj Brošković Pavao Veljavić Mihovil Burulić Luka Mihovilović Ilija Martinović Druga seoba Krmpoćana u Lič 1627. S mletačkog područja, iz zaleđa Zadra došli su tada: Blaževići, Deranje, Filipovići, Jovanovići, Krpani, Pavelići, Pavličevići, Peričići, Prpići, Radoševići, Starčevići, Šojati, Tomići, Tomičići, Tomljanovići i Vukelići. Krmpotska sela Donje Krmpote: Sibinj Krmpotski, Sator, Staro Selo, VukeliĆ polje, Smokvica - Smokvica gornja (Pećanici), Poljice, Jakov Polje, Dubrava, Drinak, Zadrinak, Bile. Gornje Krmpote: Podmelnik, Zadrinak, Podomar, Obor, Ruševo, Žabukovac, Javorje (Radići), Jurići, Luka Krmpote - Katastarske općine 1. Bile 2. Drinak (Poljice Krmpotske) 3. Jakov polje (Dubrava Krmpotska, Staro Selo, Vukelić Polje) 4. Javorje 5. Krmpotske vodice 6. Luka Krmpotska 7. Podmelnik (Zadrinak) 8. Ruševo Krmpotsko (Obor, Podomar) 9. Sibinj Krmpotski 10. Smokvica Krmpotska (Gornja Smokvica –Pećanici) 11. Žabukovac

CESTE I PUTEVI

Kraško bespuće, kamena pustinja krmpotskog kraja, s nekog broda iz Gorskog kanala ili sa susjednih otoka, izgledalo je nesavladivo. Ljudi koji su u tom prostoru živjeli, dobro su poznavali mrežu ovih putića i puteva koja su kao neki neuroni u mozgu povezivali savršeno sve dijelove ove iskonske kamene pustinje. U ovom kamenjaru osim ptica, zmija i jarebica, procvao bi vrijesak i kadulja, zazelenili grabovi i razne trnine, u zraku bi se čuo iskonski zagonetni šum pčela i drugih kukaca, kamena pustinja bi zaživjela. Ljudi živeći tu generacijama, postaju Krmpoćani, dio te prirode, osjećali se u tim svojim oazicama i često subjektivno odabranim prostorima i mjestima, koja bi redovito obilazili, snažni, autohtoni, kompletni. Centar svijeta za svakog Krmpoćana bio je prag njegove kuće. Tu se osjeća, s jedne strane povezanost s mrtvima. Hodajući nekim krmpotskim putem ta ispunjenost ga nije napuštala, hodao bi po krmpotskim predjelima, autohton, snažan, pun kao po nekom azimutu sreće, povezan sa željom svojih predaka i s nebom. U stranom svijetu mučile bi ga nostalgične misli i fantazije. Negdje do kraja XVIII. stoljeća prolazilo se je kroz prašumu Velike kapele samo s nekoliko uskih puteva, dovoljno širokih za konja i pješaka. Vrlo rano Austro-Ugarska uprava postaje aktivna i regulira zakonom korištenje i održavanje šuma, izgrađuju se neki novi putevi - vlake za izvoz drveta, nastoji se obnoviti stare puteve koji su vodili u šume. Stari ljudi su, što je logično, bili mišljenja da je smjer kretanja divljači uvjetovao prvotne pravce ovih puteva. Važan je bio nagib i zaštita od vjetra, što su divlje, a poslije i domaće životinje refleksno određivale i manje ili više uvijek se po istoj stazi, istom pravcu kretale po nekom prostoru. (kako se priča, koze ne idu nikad, niti se vraćaju istim putem) Rimljani su od Trsatice do Senja koristili dvije ceste. Jednu sjeverniju, koja je vjerojatno, za ono doba uobičajeno projektirana u ravnoj liniji od Ledenica do Vratnika, vodila ispod Orlova gnijezda. Druga paralelna cesta, bliže moru prilagođavala se je ovom teško prolaznom predjelu i, kako smo već rekli, kod samostana svete Jelene udaljavala se od mora da bi vodeći ispod današnjeg sela Špalja savladala velike, neprolazne strmine Buničkog Boka. Isto tako će kod Kozice voditi preko Vlaške peći, gdje se vjerojatno dodirivala s onom paralelnom sjevernijom cestom.

Turski put - cesta koja danas vodi od krivoputskog sela Podbila (ispod Alijinog bila) preko Vrtlina, Alana, Rošnjaka, iznad sela Podomara, ispod Čubina Vrha, ispred sela Javorja i Jurica između brda Alije i Kolevrata pa dalje do sela Omara. Ovim smjerom, prije nego što je izgrađena današnja asfaltirana cesta vodio je, za ovo područje relativno prostrani, široki put. Sada ako znamo da Alija ima značenje najviši (arap. Alan – prevoj; omar – šuma, Čubin vrh, čuba – šubara), ovo kraško brdo je na vrhu pokriveno šumom koja izdaleka izgleda kao šubara. Pretpostavimo da je nekom turskom morlačkom četovođi rečeno da ide ispod najvećeg brda koje mu ostaje s desne strane (Alija - Alino bilo), dalje da prođe preko sedla između dva brda – Alan pa da sa svojom četom prođe kroz rijetku šumicu Homar (Omar-Podomar) dalje mu s desne strane ostaje Veliko golo brdo pokriveno šumom kao šubarom Čuba - Čubin vrh, dalje iza najvećeg vrha s lijeve strane – Alija pa opet kroz jednu šumicu – današnje selo Omar… Austrijski pukovnik Senjanin Vukasović projektirat će i izgraditi krajem XVIII. stoljeća (1785.) cestu Senj - Novi Vinodolski. Ova će cesta, u nekim svojim etapama pratiti obalni smjer stare Rimske ceste, ali će u to vrijeme napredak u izgradnji puteva dozvoljavati i neka radikalnija rješenja i brza povezivanja pojedinih područja. Pedesetih i šezdesetih godina izgrađena je Jadranska magistrala. Naši ljudi, gradeći ovu cestu pokazali su umijeće i stoljetno iskustvo u obradi kamena u gradnji prelijepih suhozida, zaštitnih kolnika, burobrana. Okoliš je ostao obogaćen, iskonski nedirnut. Cesta je postala dio uvala i draga s kojima se kod gradnje perfektno nadopunjavala.

TOPONIMI OPĆENITO

Profesor Šimunović u predgovoru svog klasičnog, opsežnog djela “Istočnojadranska toponimija” piše: “Imena nisu nastajala, i ne nastaju uopće, zato da bi bila povijesni i jezični dokument vremena. Imena su oduvijek bila nužnost. Nadijevanje imena vrlo je davan proces kojemu se ne zna počelo. Teče neprekidno s razvitkom ljudskog roda. Pojavnost imena mnogostruko je intimno vezana s čovjekovim poimanjem svijeta i nazočna je po svemu svijetu. Povijest imenovanja prati i održava povijest ljudskog duha kao najsažetiji i najvjerniji izraz te povijesti. Potreba međuljudskih komunikacija, mogućnost snalaženja i orijentacije u prostoru i vremenu postojale su to veće sto je čovjek vise gospodario prostorom”. Postoji još jedna druga nama nepoznata pomalo mistična komponenta u davanju nekih imena. Naprimjer, ako sa vrha Bukovca ili neke druge pozicije promatramo otok Krk. Krmpoćani su sve otoke jednostavno nazivali školj što dolazi od grčke riječi u značenju kamen, kamenje. Otoci sa sjeverne strane i izgledaju kao velike impozantne stijene. Vratimo se otoku Krku. S južne strane između Velike i Male Luke nalazi se masivni poluotok Sokol s puntom (rtom), a ispred njega nalazi se otočić (hrid). Kada iz ptičje perspektive promatramo Sokol i hrid čini se da se ovaj mali otok ”valja“, bježi ispred Sokola. Zato je i nazvan Zec. Nebrojeno je primjera gdje je geomorfološki oblik naziva objašnjiv jedino globalnom ptičijom perspektivom koja je u vrijeme nastajanja ovih toponima bila nemoguća. Šamani bi ovdje uveli termine o letenju. U snovima iznad ovih brda i šuma – ovo objašnjenje bilo bi ne naučno pa ga ne ćemo prihvatiti. U budućnosti će zadatak onomastike biti naučno objasniti ovaj misterij. Značenje 1. Ogrul - ograda 2. Neolit – mlađe kameno doba 3. Vratnik – prijevoj iznad Senja 4. Orlovo Gnijezdo - brdo i pećina iznad Senja i vratnika, poznato iz Šenoina Romana “Čuvaj se senjske ruke“ 5. Kohorta - vojna jedinica 6. Centurij - profesionalni oficir carske Armije Krmpote se nalaze u Primorsko - goranskoj županiji. Ovdje ćemo diskutirali nešto šire granično područje prema Ledenicama - poluotok Veles – Drsnik – Omar - Črno. Prema Ličko - senjskoj županiji diskutirat ćemo neke značajnije toponime do granične linije Sibinj-Rošnjak – Klanac (Pilana Alan) - Selo – Krmpote. Prvobitna verzija postanka toponima najprije je svima bila jasna. Kod sela Medveđe u dalmatinskoj Zagori nalazi se bunar žive vode Krmpot. Ovaj bunar nalazio se prije u Velikom krmpotskom selu. Po bunaru se nazvao veliki rod Krmpotića po kojima se onda, nakon njihove selidbe iz Zagore nazvale današnje Krmpote. Zadnjih desetljeća, istraživači u turskim zapisima otkrili su da je pleme Krmpotića živjelo u Hercegovini, poslije su se preseli u Dalmatinsku zagoru. Selo, bunar i čitavo područje po njima su dobili naziv Crmpoti, a nakon druge seobe u Primorje, ledenički kraj oko crkve Svetog Jakova nazvan je Krmpote. Po toj logici, Krmpoćani su vjerojatno došli od rijeke Bune u Hercegovini te da su Hercegovci i Bunjevci. Ova verzija, čini mi se naivnom, a i strana životnom i povijesnom iskustvu. Zato je neophodno naučno kritično distancirano, ovaj dio hrvatske povijesti već jednom postaviti na naučne temelje da bi se ova tematika mogla iz jedne realistične perspektive dalje istraživati i analizirati. Naziv bunara žive vode Krmpot mogao je nastati i od Krpotim (predromanski toponim - Krpotin – potok /Poljice/. Dolazi, kako nam to Šimunović objašnjava od osnove carpa ”stijena“ od 1080. pohrvaćen. Šimunović, Istočnojadranski toponimi, str.227). Jednako tako je prezime Krmpotić, ima ga i u drugim slavenskim entitetima, moglo imati slično ili isto jezično obilježje i dolaziti iz različitih geografskih postojbina. Toponim Krmpote nije od onomastičara do danas objašnjen (Ljubović, Šimunović). Ogrul - ograda – uvala na otoku Krku Trsatica – u rimsko vrijeme naseobina u predjelu današnjeg starog grada, dio Rijeke Vrataruša – Fratar, Frataruša, bivši posjed pavlinskog samostana sv. Jelene kod Senja. Veljun - Oveljiti se - odužiti se - Dugo selo Orlovo gnijezdo – brdo iznad Senja Na vrhu se nalaze prirodne rupe u stijenama “Peći“ koje izdaleka izgledaju kao pećine. Radnja Šenoina romana “Čuvaj se senjske ruke“ s junakom Jurišom Orlovićem često je pozicionirana u izbjeglištvu uskoka u pećinama pokraj Senja pa onda I u Orlovu gnijezdu. rt Kijac - Kij Malj rt Mul –Mul klista Čardak (perzijsko - turski) - drvrna postaja koja je stajala na četiri stupa. Tomišina draga - vjerojatno po rodu Tomičića koji žive u selu Bile, odmah iznad Tomišine drage. Kozica – područje između mora i Tomišine drage. Vlaška Peć - ogromna, dobro zaštićena udubina u stijeni ulazom okrenuta prema toplom zapadu. Ovdje je živio čovjek u kontinuitetu tisuće godina. Šator selo i područje iznad Vaške peći - porijeklo naziva još uvijek nije jasno. Geomorfološki izgleda kao šator ili neko zbivanja koja su uvjetovala da se ovdje živi u šatorima. Sibinj - vjerojatno od lat. sibin-sibenicum-silvona-silvone – šuma, šumetina Birtija predio pokraj izvora Vodne - vjerovatno od bibere lat.piti Kokerna brdo i stara vjerojatno ilirska gradina iznad vodne - Kokara “rđavo granje iz šikare (Vuletić) ili njemački kukati - Gucken pa dalje Kukau, Kokarje, Kokarina (M. Žunković). Rošnjak - kraško polje. Hrast lužnjak (Quercus ruber) hrvatski nazivi za hrast lužnjak su dub, gnjilac, lužnik, Rošnjak. Proseni Dolac - od žitarice proso (lat. panicum miliacevai) Malić brdo (867 m) - Malić je staroslavenska mjera za brašno. ”Brašno mjerilo drvenom posudom zapremine 2,5 - 3l. Za dobar kruh bilo je potrebno 1 malić brašna” (H. Knifić - Schaps, Senjski zbornik 32 , Turinski krc, graditeljsko nasljeđe…(349-376/2005)). Kapičola - brdo ispod sela Podomara (755m). Lokalni stanovnici nazivaju ga Brig. Kapicati se – igrati nogomet s kapom. Druga varijanta je staroilirski bog šuma, Kapic. Podomar - Homar (tur. rijetka bukova šuma). Podomar - mjesto pod šumom. Colinka livada i sjenokosa – lat. Colati - hromo hodati, šepati. Ruševo selo – (predio) najvjerojatnije geomorfološki naziv. Naime, kada se ide s Vrha Bukovca prema Ruševu, tlo se vrlo brzo spušta, ruši - krške survine, rušće - toponim rusica u krmpotskoj šumi - selo Ruševo. Obor - mali zaselak između sela Podomara i Ruševa smješten je kao u nekoj rupi. Prof. Šimunović u svojoj “Istočnojadranskoj toponimiji” (str. 233 i 236) diskutira ovaj toponim. 1. Obor “ograđeni dvor” 2. Ober “survaline” u vezi je s glagolom oboriti, ali je “izmijenjen (o>e) zbog češće upotrebljavanog obora “ograđeno dvorište”,s kojim bi bio u koliziji. Ruja - biljka ruj, rujevina (lat. cotinus coggygria) Lackovinka Kokino Bilo Ledenice Žrnovnica – zrny - kamen. Toponim Žrnovnica sačuvao se samo u mlinskom kamenu. Veles - poluotok odmah iza Žrnovnice; Veles, staroslavenski bog podzemlja simboliziran zmijom ili zmajem. Drsnik Selo – vjerojatno od ranoslavenskog Dezdani - šumski ljudi. Duduk, brdo (621 m) - nacionalni glazbeni instrument u Armeniji. Melnik brdo – Podmelnik, selo Mel; melo - sitan pijesak, isto tako mel - hrast, staroslavensko kultno drvo. Sviba - biljka iz porodice drijenova Luka krmpotska (Luka) - košanica blizu vode. Crni vrh, brdo (1169 m,) - obrastao borom pa iz daljine izgleda crno. Ostale varijante značenja naziva vidi u tekstu. Črno, mjesto - crna boja je simbol sjevera, isto tako su se nazivali granični predjeli gdje su se često vodile neke borbe. Treća solucija je da se tu nalazila neka šuma pa je samo mjesto bilo manje osunčano, osvijetljeno. Kolevrat - staroslavensko božanstvo Sunca, simbol sreće. U Krmpotskom kraju nalazimo nekoliko dominantnih pretkršćanskih “poganskih“ staroslavenskih toponima (Vodna, Veles, Kolevrat). Je li to dokaz da su tu živjeli pretkršćanski Slaveni – Hrvati? Čubin Vrh – ime je izvedeno vjerojatno od čubra – šubara. Brdo je većinom golo, a na gornjem djelu obraslo je šumom koja onda izgleda kao neka šubara. Kuk - naziv nastao od izvidnice u prvom redu u vojno strateške svrhe (njem. Gucken - gledati, promatrati). Sveti Jakov - naziv mjesta po crkvi svetog apostola Jakova. Samo mjesto oko crkve naziva se sveti Jakovpolje. Katun - mjesto za privremeno pastirsko stanovanje. Ravna strana – četverokutna, stoljetnim borovima obrasla koso položena branjevina na kojoj nema nekih stjenovitih, kraških izbočina. Drinak - pastirske nastambe pokrivene prućem. Dubrava selo - dub je staroslavenski naziv za hrast kojega je u ovom području bilo u izobilju. Dub je isto tako naziv za bjelogorično listopadno drveće. Alan – tur. značenja sedlo, prijevoj. Alino bilo, Alija - turcizam iz perzijskog značenja visok, najviši. Vlaka – put, obično u šumi za izvlačenje drveta. Isto tako “zavučena duga njiva“. Bradina Vlaka - Do sela Zabukovca, sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća moglo se doći samo pješice. Kola, a niti kolskog puta nije bilo, teren to nije dozvoljavao. Najvjerojatnije su prvi stanovnici kod izbora mjesta, radi gradnje kuća imali u vidu u prvom redu nepristupačnost i sigurnost. Pave “Brada“, mali nepismeni dječaci koji je iz zabukovačkog zaselka Vrtline kao i mnogi ondašnji dječaci s nepunih deset godina otišao kao zidarski pomoćnik “boća“ sa starijim mještanima u svijet. Postao je veliki poduzetnik, gradio je tunele, mostove, vojna utvrđenja (Srbija, Bugarska, Perzija (Iran), Pula). 1913. godine sagradio je Pod dolcem veliku zgradu lijepu neorenesansnu vilu sa skupim namještajem, venecijanskim ogledalima. Prije gradnje morao se izgraditi kolski put od Alana do gradilišta u Zabukovcu. Ovim putem kirijaši su mjesecima dovozili materijal za gradnju. Ovaj kolski put narod naziva “Bradina vlaka“. Desetak godina kasnije bujica je velikim djelom uništila ovaj put. Vjerojatno će ostati kao povijesni relikt i podsjećati na ispunjavanje sna, bajke malog, nepismenog krmpotskog dječaka Pave “Brade“ Pavelića. Dolac - udubina u kršu Klanac - tijesni prolaz između brda Kosa, Padina brda - strana pod Kosom Ledina - zajednički pašnjak Ober - strmo brdo Pridjev kriv Vidović - može značiti “lijevi“, ali može nositi i pejorativno značenje mjesta nepogodna za usjev poljoprivrednih kultura Glavica - brežuljak u obliku glave Kuk – brdo s kamenitim vrhom Nugo, Ugao - njiva u kutu, nuglenić Bunar - zdenac (tur. Bunar) Plan – planište, pasište Lokva - sabiralište vode Hreljin - srednjovjekovni gradić kod Rijeke u Hrvatskom primorju. Nalazi se na jednoj velikom strmini pa djeluje dominantno u ovom, odmah iznad Bakarskog zaljeva, golom stjenovitom gotovo zastrašujućem prostoru. Po jednoj legendi grad je osnovao Hrelja-Herkules. Janjići - zaselak od Jan, Ivan Vrt - Vrt oko kuća

Značenje

1. Ogrul - ograda 2. Neolit – mlađe kameno doba 3. Vratnik – prijevoj iznad Senja 4. Orlovo Gnijezdo - Brdo i pecina iznad Senja i vratnika, poznato iz Šenoina Romana ”Čuvaj se senjske ruke“ 5. Kohorta - vojna jedinica 6. Centurij - profesionalni oficir carske Armije

Krmpote se nalaze u Primorsko-goranskoj županiji. Ovdje ćemo diskutirali nesto šire granično područje prema Ledenicama - poluotok Veles – Drsnik – Omar - Crni vrh – Vlaška peć. Godine 49. prije Krista u tjesnacu između Kurikte (o. Krk) i kopna, došlo je do pomorske bitke u kojoj je Cezarovo slabije brodovlje pod zapovjedništvom Gaja Antonija i Publija Kornelija Dolabele pretrpjelo poraz od Ponpejevih zapovjednika Marka Oktavija i Lucija Skribonijana Libona, koji su raspolagali jakom flotom (M. Glavičić: Značenje Senije tijekom antike; Senj.zb. 21 str. 48; 1994.). Ukratko ćemo se osvrnuti na izvješća senjsko – modruških biskupa u Rim od 1602. do 1919. godine tzv. Fond Relationes limina. Za godinu 1695. piše senjski biskup Sebastijan Glavinić kako Modruška biskupija ima 23 župe pa ih onda nabraja i dalje navodi “U Krmpotama je crkva sv. Jakova, župa ima 200 vjernika, svi su katolici, svećenik je glagoljaš”. 1708. izvještava biskup Benedikt Bedeković: “U Krmpotama je dvjesta duša, svi su katolici. Teško ih je poučavati jer su preko ljeta s blagom u brdima”. 1826. godine izvještava senjski biskup Ježić da je u Krmpotama posjetio i posvetio župnu crkvu s tri oltara. (Mile Bogović, Senj.zb 23-1996, kao i R.Pavelić Bunjevci) Naime, u narodu vlada mišljenje o Mlečanima kao glavnim krivcima nestanka naših šuma u kršu. Nasi poznati šumari Kosović, Severinski i Ivančević argumentirano tvrde da je ova šuma nestala već prije Krista te su je i domaći žitelji devastirali u srednjem vijeku. S druge strane dosta se tih šuma očuvalo u predjelu Tomišine drage, Dubrave, Donjih Krmpota. Pošumljavanje Krmpota, osnivanje branjevina, planirao je i nadzirao Joso Balen, prvi doktor šumarskih znanosti na Gospodarsko –šumarskom fakultetu u Zagrebu (rođen u Krmpotama 1890. umro u Argentini, Tucman, 1963.) Spomenut ćemo ovdje i izvještaj mletačkog providura Valerija od 1527. godine. On navodi, između ostalog da ako potraje vlast kneza Bernardina Frankopana, mletački će arsenal moći dobivati 8 do 10 tisuća vesala svake godine iz njegove luke Žrnovnice (kod Novog Vinodola). (Mihovil, Bolonić - Veze grada Senja i otoka Krka Senj.zb. IX 1981.; 1982. god.)

Izvod iz literature: Vidović, Mirko: Hrvatski iranski korjeni – Grgur Ninski, Nakladna novinska tvrtka, 1991 Rački, Andrija: Prilozi k povijesti grada Sušaka-Susak 1789. - pretisak 1991. Senjski uskoci u narodnoj pjesmi i povijesti – Priredio Anđelko Mijatović; Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1983. Zbornik predavanja znanstvenog skupa – u Subotici 12. – 14. VIII. 1986. povodom 300. obljetnice obnovljene crkvenosti među Hrvatima u Bačkoj, Subotica, 1987. Vinodolski Zbornik, Crikvenica 1977. Anić, Vladimir: Rječnik hrvatskog jezika, Liber; Zagreb, 1991. Laszozowski Emilij: Gorski kotar i Vinodol - Dio državine knezova Frankopana i Zrinskih; Zagreb – Matica Hrvatska, 1921. Ljiljana Šarić/Wiebke Wittschen: Rječnik sinonima –Universitätsverlag-Aschenbeck & Isensee Bremenn –Oldenburg Senjski Zbornik – Svesci 1 – 33; Gradski Muzej Senj Kovačević, Ivan - Stoljetni Izazov Senja – Senjsko muzejsko društvo; Senj, 1981. Pavelić Rikard: Bunjevci, Osobna naklada, 1973. Krmpotić Milan: O primorskom ogranku Bunjevaca Povodom 390. obljetnice doseljenja Bunjevaca u potkapelski i podvelebitski kraj; Usponi - Senjsko književno ognjište, Senj 1996. Lika u prošlosti i sadašnjosti; Historijski arhiv Karlovac; Zborni 5 Karlovac, 1973. Westwrmann Grosser Atlas zur Weltgeschichte, 1985. J. Chevalier/A. Gheerbrant: Rjecnik simbola, Nakladni zavod Matice hrvatske; Zagreb 1987. Bernhard Streck, Wörterbuch der Ethnologie - dumont taschenbücher, 1987. Rätsch Lexikon der Zauberpflanzen Adeva Graz, Austria, 1988. Fischer Shirley heimweh Das syndrom und seine Bewältigung verlag Hans Huber, 1991 Bačić Stanko, Fra: Župa svih, Piramatovci povijesni pregled Šibenik, 1995. Klaić, Nada: Vinodol od antičkih vremena do knezova krčkih i vinodolskog zakona; Historijski arhiv, Pazin, Rijeka, 1988. Matvejević, Predrag: Mediteranski Brevijar; Grafički zavod Hrvatske Vukušić Stjepan: Iznad Pelina, Senjsko književno ognjište Mužić, Ivan: Podrijetlo Hrvata; Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1989. The Venetiam Empire 1200-1670 Ospery publishing, London Stanojevic, Gligor:; Senjski uskoci; Vojnoizdavački zavod Beograd, 1973. Vukelić, Branko: Prikaz šuma i šumskog zemljišta, povijest i uprvljanje na području grada Novog Vinodolskog, Crikvenice i vinodolske općine; Novljanski zbornik, 1995. Pavičić, Stjepan; Seobe i naselja u Lici; Gospić, Muzej Like 1990. Prva hrvatsko-glagoljska početnica 1527; Školska knjiga, 1983. Granice Hrvatske na zemljovidima; Muzej za umjetnost i obrt; Zagreb 1993. Vidović, Domagoj: Gradačka toponimija - Folia onomastica croatica 18 (2009) Balen, Šime: Jablanac (Povijesna skica prigodom 800. obljetnice); Zagreb, 1979 Jurić, Ante: Toponimi na području nacionalnog parka Durmitor Vuletić, Nikola: Toponimija naselja svetog Filip i Jakova – Fokus 15 (2006.), 81-112. Bogumil, Hrabak: Vlaška i uskočka kretanja u sjevernoj Dalmaciji u XVI. stoljeću Severinski, Vladimir: Gospodarenje sjeverno velebitskim šumama u prošlosti i danas; Senj. zb. III 1967.-1968. Granice Hrvatske na zemljovidima od XII. do XX. stoljeća; Muzej za umjetnost i obrt; Zagreb 22.XII.1992-14.2.1993.