Hrvatska neprijateljska emigracija: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nova stranica: '''Hrvatska neprijateljska emigracija''' - '''"HNE"''' je pojam kojeg je koristila Jugoslavija, prvenstveno UDBA za Hrvatsko iseljeništvo. Podrazumijevao je hrvatske e...
 
mNema sažetka uređivanja
Redak 1: Redak 1:
'''Hrvatska neprijateljska emigracija''' - '''"HNE"''' je pojam kojeg je koristila [[Jugoslavija]], prvenstveno [[UDBA]] za [[Hrvatsko iseljeništvo]]. Podrazumijevao je hrvatske emigrantske političke, društvene, kulturne, športske i vjerske organizacije, te razne politički aktivne grupe i pojedince.
'''Hrvatska neprijateljska emigracija''' - '''"HNE"''' je pojam kojeg je koristila [[Druga Jugoslavija|Jugoslavija]], prvenstveno [[UDBA]] za [[Hrvatsko iseljeništvo]]. Podrazumijevao je hrvatske emigrantske političke, društvene, kulturne, športske i vjerske organizacije, te razne politički aktivne grupe i pojedince.


Veliki broj Hrvata iselio je iz Hrvatske neposredno nakon drugoga svjetskog rata, u svibnju [[1945.]] godine. U prvoj skupini iseljenika, bjegunaca, nalazili su se [[HOS|vojnici NDH]], državni činovnici, dužnosnici raznih nekomunističkih organizacija i stranaka te njihove obitelji. Njihova nakana je bila da se predaju Englezima i tako spase glavu. Međutim, Englezi su većinu vojnika i civila izručili partizanima, a ovi su nad njima izvršili masakr. Oni koji su se uspjeli spasiti bili su smješteni u izbjegličke logore u Austriji, Italiji i Zapadnoj Njemačkoj. Dio ih je ostao u tim državama, ali ih se još više iselilo u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku.
Veliki broj [[Hrvat]]a iselio je iz Hrvatske neposredno nakon [[Drugi svjetski rat|drugoga svjetskog rata]], u svibnju [[1945.]] godine. U prvoj skupini iseljenika, bjegunaca, nalazili su se [[Hrvatske oružane snage|vojnici NDH]], državni činovnici, dužnosnici raznih nekomunističkih organizacija i stranaka te njihove [[obitelj]]i. Njihova nakana je bila da se predaju [[Englezi]]ma i tako spase glavu. Međutim, [[Velika Britanija|Englezi]] su većinu vojnika i civila izručili [[partizani]]ma, a ovi su nad njima izvršili [[Bleiburg|masakr]]. Oni koji su se uspjeli spasiti bili su smješteni u izbjegličke logore u [[Austrija|Austriji]], [[Hrvati u Italiji|Italiji]] i [[Zapadna Njemačka|Zapadnoj Njemačkoj]]. Dio ih je ostao u tim državama, ali ih se još više iselilo u [[Hrvati u Australiji|Australiju]] i [[Hrvati u Sjevernoj Americi|Sjevernu]] i [[Hrvati u Južnoj Americi|Južnu Ameriku]].


Drugi val iseljavanja dogodio se koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Ove bjegunce karakterizirala je činjenica da se uglavnom radilo o mladićima koji su, pretežno iz ekonomskih razloga, ilegalno prelazili granicu. I oni su bivali smješteni u izbjegličke kampove u Austriji, Italiji i Zapadnoj Njemačkoj. Nakon liječničkih pregleda tražili su posao u nekoj zapadnoeuropskoj državi ili bi iseljavali u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku.
Drugi val iseljavanja dogodio se koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Ove bjegunce karakterizirala je činjenica da se uglavnom radilo o mladićima koji su, pretežno iz ekonomskih razloga, ilegalno prelazili granicu. I oni su bivali smješteni u izbjegličke kampove u Austriji, Italiji i Zapadnoj Njemačkoj. Nakon liječničkih pregleda tražili su posao u nekoj zapadnoeuropskoj državi ili bi iseljavali u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku.


Najveći broj Hrvata iselio je šezdesetih godina kad je Beograd otvorio granice i omogućio odlazak na “privremeni rad”. Uslijed toga su mnogi krajevi u hrvatskoj praktički opustjeli.
Najveći broj Hrvata iselio je šezdesetih godina kad je [[Beograd]] otvorio granice i omogućio odlazak na “privremeni rad”. Uslijed toga su mnogi krajevi u hrvatskoj praktički opustjeli.


Posljednje značajnije iseljavanje dogodilo je nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća 1971., kad je tisuće Hrvata bilo izvrgnuto progonima. Bjegunci su ilegalno prelazili granicu, a u iseljeništvu su ih zvali “proljećarima”.
Posljednje značajnije iseljavanje dogodilo je nakon [[Sječa Hrvatske|Karađorđeva]] i sloma [[Hrvatsko proljeće|Hrvatskog proljeća]] [[1971.]], kad je tisuće Hrvata bilo izvrgnuto progonima. Bjegunci su ilegalno prelazili granicu, a u iseljeništvu su ih zvali “proljećarima”.


Prema dosadašnjih saznanjima, jugoslavenska tajna služba je diljem svijeta u vremenskom razdoblju od 1946. do 1990. godine likvidirala šezdeset i osam hrvatskih emigranata. Također je utvrđeno da je u tom istom razdoblju pet hrvatskih političkih emigranata netragom nestalo, te se može opravdano pretpostaviti da su bili oteti i na nepoznatom mjestu likvidirani.
Prema dosadašnjih saznanjima, [[jugoslavenska tajna služba]] je diljem svijeta u vremenskom razdoblju od [[1946.]] do [[1990.]] godine likvidirala šezdeset i osam hrvatskih emigranata. Također je utvrđeno da je u tom istom razdoblju pet hrvatskih političkih emigranata netragom nestalo, te se može opravdano pretpostaviti da su bili oteti i na nepoznatom mjestu likvidirani.


Imajući u vidu postupke odlučivanja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija hrvatskih emigranta, te operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata OZNA je napadala prvenstveno one hrvatske emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (napr. Drago Jilek) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom u Domovini (napr. dr. Ivo Protulipac). Padom Aleksandra Rankovića 1966. i relativnim omekšavanjem represivnog sustava unutar Jugoslavije naglo se povećao broj "ofanzivnih akcija" prema hrvatskim političkim emigrantima, odnosno broj otmica i likvidacija u emigraciji. Od pada Rankovića do konca 1971., dakle u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli hrvatski orijentirani komunisti, ubijena su dvaadeset i četri hrvatska emigranta, a desetorica su slučajem priživjeli atentate i jedan je otet. Ta crna serija se nastavila i nakon 1971., a naročito neposredno nakon Karađorđeva, dakle tijekom 1972. godine, te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti Josipa Broza-Tita, a trajala je praktički do pred sam raspad Jugoslavije.
Imajući u vidu postupke odlučivanja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija hrvatskih emigranta, te operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata [[OZNA]] je napadala prvenstveno one hrvatske emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (napr. [[Drago Jilek]]) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom u Domovini (napr. dr. [[Ivo Protulipac]]). Padom [[Aleksandar Ranković|Aleksandra Rankovića]] [[1966.]] i relativnim omekšavanjem represivnog sustava unutar Jugoslavije naglo se povećao broj "ofanzivnih akcija" prema hrvatskim političkim emigrantima, odnosno broj otmica i likvidacija u emigraciji. Od pada Rankovića do konca 1971., dakle u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u [[Zagreb]]u vlast preuzeli hrvatski orijentirani [[KPH|komunisti]], ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta, a desetorica su slučajem preživjeli atentate i jedan je otet. Ta crna serija se nastavila i nakon 1971., a naročito neposredno nakon Karađorđeva, dakle tijekom [[1972.]] godine, te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti jugoslavenskog diktatora [[Tito|Josipa Broza Tita]], a trajala je praktički do pred sam raspad Jugoslavije.


=== Ubojstva ===
=== Ubojstva ===

Inačica od 28. lipnja 2013. u 22:38

Hrvatska neprijateljska emigracija - "HNE" je pojam kojeg je koristila Jugoslavija, prvenstveno UDBA za Hrvatsko iseljeništvo. Podrazumijevao je hrvatske emigrantske političke, društvene, kulturne, športske i vjerske organizacije, te razne politički aktivne grupe i pojedince.

Veliki broj Hrvata iselio je iz Hrvatske neposredno nakon drugoga svjetskog rata, u svibnju 1945. godine. U prvoj skupini iseljenika, bjegunaca, nalazili su se vojnici NDH, državni činovnici, dužnosnici raznih nekomunističkih organizacija i stranaka te njihove obitelji. Njihova nakana je bila da se predaju Englezima i tako spase glavu. Međutim, Englezi su većinu vojnika i civila izručili partizanima, a ovi su nad njima izvršili masakr. Oni koji su se uspjeli spasiti bili su smješteni u izbjegličke logore u Austriji, Italiji i Zapadnoj Njemačkoj. Dio ih je ostao u tim državama, ali ih se još više iselilo u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku.

Drugi val iseljavanja dogodio se koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Ove bjegunce karakterizirala je činjenica da se uglavnom radilo o mladićima koji su, pretežno iz ekonomskih razloga, ilegalno prelazili granicu. I oni su bivali smješteni u izbjegličke kampove u Austriji, Italiji i Zapadnoj Njemačkoj. Nakon liječničkih pregleda tražili su posao u nekoj zapadnoeuropskoj državi ili bi iseljavali u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku.

Najveći broj Hrvata iselio je šezdesetih godina kad je Beograd otvorio granice i omogućio odlazak na “privremeni rad”. Uslijed toga su mnogi krajevi u hrvatskoj praktički opustjeli.

Posljednje značajnije iseljavanje dogodilo je nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća 1971., kad je tisuće Hrvata bilo izvrgnuto progonima. Bjegunci su ilegalno prelazili granicu, a u iseljeništvu su ih zvali “proljećarima”.

Prema dosadašnjih saznanjima, jugoslavenska tajna služba je diljem svijeta u vremenskom razdoblju od 1946. do 1990. godine likvidirala šezdeset i osam hrvatskih emigranata. Također je utvrđeno da je u tom istom razdoblju pet hrvatskih političkih emigranata netragom nestalo, te se može opravdano pretpostaviti da su bili oteti i na nepoznatom mjestu likvidirani.

Imajući u vidu postupke odlučivanja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija hrvatskih emigranta, te operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata OZNA je napadala prvenstveno one hrvatske emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (napr. Drago Jilek) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom u Domovini (napr. dr. Ivo Protulipac). Padom Aleksandra Rankovića 1966. i relativnim omekšavanjem represivnog sustava unutar Jugoslavije naglo se povećao broj "ofanzivnih akcija" prema hrvatskim političkim emigrantima, odnosno broj otmica i likvidacija u emigraciji. Od pada Rankovića do konca 1971., dakle u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli hrvatski orijentirani komunisti, ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta, a desetorica su slučajem preživjeli atentate i jedan je otet. Ta crna serija se nastavila i nakon 1971., a naročito neposredno nakon Karađorđeva, dakle tijekom 1972. godine, te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita, a trajala je praktički do pred sam raspad Jugoslavije.

Ubojstva

  1. Ive Protulipca, 1946. godine u Italiji
  2. Ilije Abramovića, 1948. godine u Austriji
  3. Dinke Domančinović, 1960. godine u Argentini
  4. Mate Miličevića, 1966. godine u Kanadi
  5. Marijana Šimundića, 1967. godine u SR Njemačkoj
  6. Joze Jelića, 1967. godine u SR Njemačkoj
  7. Mile Jelića, 1967. godine u SR Njemačkoj
  8. Petra Tominca, 1967. godine u SR Njemačkoj
  9. Vlade Murata, 1967. godine u SR Njemačkoj
  10. Anñelka Pernara, 1967. godine u SR Njemačkoj
  11. Hrvoja Urse, 1968. godine u SR Njemačkoj
  12. ðure Kokića, 1968. godine u SR Njemačkoj
  13. Mile Rukavine, 1968. godine u SR Njemačkoj
  14. Krešimira Tolja, 1968. godine u SR Njemačkoj
  15. Vida Maričića, 1968. godine u SR Njemačkoj
  16. Ante Znaora, 1968. godine u Italiji
  17. Josipa Krtalića, 1968. godine u Italiji
  18. Nedjeljka Mrkonjića, 1968. godine u Francuskoj
  19. Pere Čovića, 1968. godine u Australiji
  20. Mirka Čurića, 1969. godine u SR Njemačkoj
  21. Nahida Kulenovića, 1969. godine u SR Njemačkoj
  22. Vjekosleva Luburića, 1969. godine u Španjolskoj
  23. Mije Lijića, 1970. godine u Švedskoj
  24. Mirka Šimića, 1971. godine u SR Njemačkoj
  25. Ive Bogdana, 1971. godine u Argentini
  26. Maksima Krstulovića, 1971. godine u Engleskoj
  27. Drage Mihalića, 1972. godine u SR Njemačkoj
  28. Josipa Senića, 1972. godine u SR Njemačkoj
  29. Branka Jelića, 1972. godine u SR Njemačkoj
  30. Stjepana Ševe, 1972. godine u Italiji
  31. Tatjane Ševo, 1972. godine u Italiji
  32. Rosemarie Bahrić, 1972. godine u Italiji
  33. Josipa Buljana-Mikulića, 1973. godine u SR Njemačkoj
  34. Mate Jozaka, 1974. godine u SR Njemačkoj
  35. Ilije Vučića, 1975. godine u SR Njemačkoj
  36. Ivice Mioševića, 1975. godine u SR Njemačkoj
  37. Nikole Martinovića, 1975. godine u Austriji
  38. Matka Bradarića, 1975. godine u Belgiji
  39. Vinka Eljuge, 1975. godine u Danskoj
  40. Stipe Mikulića, 1975. godine u Švedskoj 7
  41. Nikole Penave, 1975. godine u SR Njemačkoj
  42. Ivana Tuksora, 1976. godine u Francuskoj
  43. Ivana Vučića, 1977. godine u SR Njemačkoj
  44. Joze Oreča, 1977. godine u JAR
  45. Brune Bušića, 1978. godine u Francuskoj
  46. Križana Brkića, 1978. godine u SAD
  47. Marijana Rudele, 1979. godine u SAD
  48. Zvonka Štimca, 1979. godine u SAD
  49. Gorana Šećera, 1979. godine u Kanadi
  50. Cvitka Cicvarića, 1979. godine u Kanadi
  51. Nikole Miličevića, 1980. godine u SR Njemačkoj
  52. Mirka Deskera, 1980. godine u SR Njemačkoj
  53. Ante Kostića, 1981. godine u SR Njemačkoj
  54. Mate Kolića, 1981. godine u Francuskoj
  55. Petra Bilandžića, 1981. godine u SR Njemačkoj
  56. Ivana Jurišića, 1981. godine u SR Njemačkoj
  57. Mladena Jurišića, 1981. godine u SR Njemačkoj
  58. Stanka Nižića, 1981. godine u Švicarskoj
  59. Ive Furlića, 1981. godine u SR Njemačkoj
  60. ðure Zagajskog, 1983. godine u SR Njemačkoj
  61. Franje Mikulića, 1983. godine u SR Njemačkoj
  62. Milana Župana, 1983. godine u SR Njemačkoj
  63. Stjepana ðurekovića, 1983. godine u SR Njemačkoj
  64. Slavka Logarića, 1984. godine u SR Njemačkoj
  65. Franje Mašića, 1986. godine u SAD
  66. Ivana Hlevnjaka, 1987. godine u SR Njemačkoj
  67. Damira ðurekovića, 1987. godine u Kanadi
  68. Ante Đapića, 1989. godine u SR Njemačkoj

Otmice sa smrtnim posljedicama

  1. Drage Jelika, 1949. godine iz Italije
  2. Zlatka Milkovića, 1949. godine u Francuskoj
  3. Zvonimira Kučara, 1963. godine u Francuskoj
  4. Geze Paštija, 1965. godine u Francuskoj
  5. Stjepana Crnogorca, 1972. godine u Austriji

Vidi još

Izvori