Hrvatska neprijateljska emigracija

Hrvatska neprijateljska emigracija - "HNE" je pojam kojeg je koristila Jugoslavija, prvenstveno UDBA za Hrvatsko iseljeništvo. Podrazumijevao je hrvatske emigrantske političke, društvene, kulturne, športske i vjerske organizacije, te razne politički aktivne grupe i pojedince.

Povijest

Veliki broj Hrvata iselio je iz Hrvatske neposredno nakon drugoga svjetskog rata, u svibnju 1945. godine. U prvoj skupini iseljenika, bjegunaca, nalazili su se vojnici NDH, državni činovnici, dužnosnici raznih nekomunističkih organizacija i stranaka te njihove obitelji. Njihova nakana je bila da se predaju Englezima i tako spase glavu. Međutim, Englezi su većinu vojnika i civila izručili partizanima, a ovi su nad njima izvršili masakr. Oni koji su se uspjeli spasiti bili su smješteni u izbjegličke logore u Austriji, Italiji i Zapadnoj Njemačkoj. Dio ih je ostao u tim državama, ali ih se još više iselilo u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku.

Drugi val iseljavanja dogodio se koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Ove bjegunce karakterizirala je činjenica da se uglavnom radilo o mladićima koji su, pretežno iz ekonomskih razloga, ilegalno prelazili granicu. I oni su bivali smješteni u izbjegličke kampove u Austriji, Italiji i Zapadnoj Njemačkoj. Nakon liječničkih pregleda tražili su posao u nekoj zapadnoeuropskoj državi ili bi iseljavali u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku.

Najveći broj Hrvata iselio je šezdesetih godina kad je Beograd otvorio granice i omogućio odlazak na “privremeni rad”. Uslijed toga su mnogi krajevi u hrvatskoj praktički opustjeli.

Posljednje značajnije iseljavanje dogodilo je nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća 1971., kad je tisuće Hrvata bilo izvrgnuto progonima. Bjegunci su ilegalno prelazili granicu, a u iseljeništvu su ih zvali “proljećarima”.

Prema dosadašnjih saznanjima, jugoslavenska tajna služba je diljem svijeta u vremenskom razdoblju od 1946. do 1990. godine likvidirala šezdeset i osam hrvatskih emigranata. Također je utvrđeno da je u tom istom razdoblju pet hrvatskih političkih emigranata netragom nestalo, te se može opravdano pretpostaviti da su bili oteti i na nepoznatom mjestu likvidirani.

Imajući u vidu postupke odlučivanja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija hrvatskih emigranta, te operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata OZNA je napadala prvenstveno one hrvatske emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (napr. Drago Jilek) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom u Domovini (napr. dr. Ivo Protulipac). Padom Aleksandra Rankovića 1966. i relativnim omekšavanjem represivnog sustava unutar Jugoslavije naglo se povećao broj "ofanzivnih akcija" prema hrvatskim političkim emigrantima, odnosno broj otmica i likvidacija u emigraciji. Od pada Rankovića do konca 1971., dakle u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli hrvatski orijentirani komunisti, ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta, a desetorica su slučajem preživjeli atentate i jedan je otet. Ta crna serija se nastavila i nakon 1971., a naročito neposredno nakon Karađorđeva, dakle tijekom 1972. godine, te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita, a trajala je praktički do pred sam raspad Jugoslavije.

Ubojstva

1. Ive Protulipca, 1946. godine u Italiji
2. Ilije Abramovića, 1948. godine u Austriji
3. Dinke Domančinović, 1960. godine u Argentini
4. Mate Miličevića, 1966. godine u Kanadi
5. Marijana Šimundića, 1967. godine u SR Njemačkoj
6. Joze Jelića, 1967. godine u SR Njemačkoj
7. Mile Jelića, 1967. godine u SR Njemačkoj
8. Petra Tominca, 1967. godine u SR Njemačkoj
9. Vlade Murata, 1967. godine u SR Njemačkoj
10. Anđelka Pernara, 1967. godine u SR Njemačkoj
11. Hrvoja Urse, 1968. godine u SR Njemačkoj
12. Đure Kokića, 1968. godine u SR Njemačkoj
13. Mile Rukavine, 1968. godine u SR Njemačkoj
14. Krešimira Tolja, 1968. godine u SR Njemačkoj
15. Vida Maričića, 1968. godine u SR Njemačkoj
16. Ante Znaora, 1968. godine u Italiji
17. Josipa Krtalića, 1968. godine u Italiji
18. Nedjeljka Mrkonjića, 1968. godine u Francuskoj
19. Pere Čovića, 1968. godine u Australiji
20. Mirka Čurića, 1969. godine u SR Njemačkoj
21. Nahida Kulenovića, 1969. godine u SR Njemačkoj
22. Vjekoslava Luburića, 1969. godine u Španjolskoj
23. Mije Lijića, 1970. godine u Švedskoj
24. Mirka Šimića, 1971. godine u SR Njemačkoj
25. Ive Bogdana, 1971. godine u Argentini
26. Maksima Krstulovića, 1971. godine u Engleskoj
27. Drage Mihalića, 1972. godine u SR Njemačkoj
28. Josipa Senića, 1972. godine u SR Njemačkoj
29. Branka Jelića, 1972. godine u SR Njemačkoj
30. Stjepana Ševe, 1972. godine u Italiji
31. Tatjane Ševo, 1972. godine u Italiji
32. Rosemarie Bahrić, 1972. godine u Italiji
33. Josipa Buljana-Mikulića, 1973. godine u SR Njemačkoj
34. Mate Jozaka, 1974. godine u SR Njemačkoj
35. Ilije Vučića, 1975. godine u SR Njemačkoj
36. Ivice Mioševića, 1975. godine u SR Njemačkoj

Otmice sa smrtnim posljedicama

1. Drage Jelika, 1949. godine iz Italije
2. Zlatka Milkovića, 1949. godine u Francuskoj
3. Zvonimira Kučara, 1963. godine u Francuskoj
4. Geze Paštija, 1965. godine u Francuskoj
5. Stjepana Crnogorca, 1972. godine u Austriji

Vidi još

• Lex Perković