Treća Francuska Republika: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Preusmjeravanje na Francuska
 
Nema sažetka uređivanja
Redak 1: Redak 1:
'''Treća Francuska Republika''' ([[Francuski jezik|francuski]]: ''La Troisième République'' ili ''La IIIe Républiqu'') predstavlja [[Republikanizam|republikanski]] oblik vlasti u Francuskoj koji je djelovao od raspada [[Drugo Francusko Carstvo|Drugog Francuskog Carstva]] 1870. do uzeća Francuske od strane njemačkog [[Treći Reich|Trećeg Reicha]] 1940 u [[Drugi svjetski rat|Drugom svjetskom ratu]]. Njemačkim uzimanjem Francuske nastala je pro-njemački orijentirana [[Višijska Francuska]].
#PREUSMJERI [[Francuska]]

== Povijest ==

=== Uspostava republike ===
{{Vidi još|Francusko-pruski rat}}
[[Datoteka:Adolphe Thiers Nadar.jpg|minijatura|Adolph Thiers, prvi predsjednik Treće Republike]]
Nakon sloma [[Drugo Francusko Carstvo|Drugog Francuskog Carstva]] pred [[Pruska|pruskom]] vojskom, narod je u Parizu provalio u Skupštinu i klicao republici. U Gradskoj vijećnici proglašena je republika i stvorena je [[Vlada nacionalne obrane]]. Ta vlada bila je sastavljena uglavnom od pariških gradskih poslanika, a Pariz je postao politički oslonac novoj vladi. Međutim, osnivanje Vlade nacionalne obrane nije pomoglo u obrani Francuske jer je pruska vojska okupirala 43 od 83 departmana Francuske, a Pariz je bio opkoljen. Tako je i Vlada nacionalne obrane ostala okružena u Parizu, a postojao je i jedan njezin dio koji je upravljao neokupiranim dijelom Francuske. [[Otto von Bismarck]] 28. siječnja 1871. diktira uvjete predaje, međutim, novoosnovanu Vladu Bismarck ne priznaje, kako je ona nikla iz "pariške općine i pobune", ne smatra je ovlaštenom da pregovara o predaji, pa niti o miru u ime Francuske, te je zahtijevao da nova vlada raspiše izbore za Skupštinu u roku od 21 dana s kojom će Bismarck pregovarati. U takvim je uvjetima, u stanju okupacije i potpunog rastrojstva francuskih oružanih snaga te uprave, dakle u uvjetima potpuno slobodnih izbora, u veljači 1871. izabrana Nacionalna skupština. Njoj je dotadašnja Vlada nacionalne obrane predala vlast, a Skupština je izabrala novu vladu koja je imala deset članova, od toga ih je pet bilo iz prijašnje vlade. Nova vlada prozvana je "Vladom gospodina [[Adolphe Thiers|Thiersa]]", što je govorilo o njezinom karakteru privremene vlade povjerenoj jednoj osobi. Thiers je izabran za poslanika u 26 departmana, tj. skoro u trećini, pa se stoga smatralo da ga je zemlja izabrala za nositelja izvršne vlasti. Sjedište Vlade u početku je bilo u [[Bordeaux|Bordeauxu]], a 20. ožujka 1871. Vlada se seli u [[Versailles]]. Pariški poslanici su predložili da sjedište bude u Parizu, ali je to Skupština s 427:154 glasova to odbila te odredila da će sjedište Vlade i Skupštine biti u Versaillesu, gdje nova vlada započinje pregovore o miru. Opkoljeni Pariz se protivio miru i zagovarao je "rat do pobjede", a protivio se i Nacionalnoj skupštini koja je imala 650 zastupnika, od čega su njih 400 bili [[Monarhizam|monarhisti]]. Ovo protivljenje opkoljenog Pariza objašnjivo je jer su monarhisti zagovarali mir, a republikanci rat. Kako su izbori za Skupštinu održani po općem pravu glasa, u to vrijeme vrijedio je zakon da svi muškarci s navršenih 21 godinu mogu glasovati, većina Francuza je, izborom monarhista, bila za sklapanje mira. U međuvremenu uspostavljeno je [[Njemačko Carstvo]], čija je najjača članica bila Pruska. Njemačka od Francuske u pregovorima zahtjeva pokrajine [[Elzas]] i [[Lorena|Lorenu]], što je Skupština i prihvatila s 546 glasova spram 107. Među ovih 107 glasova, skoro četvrtinu činili su pariški poslanici (28 glasova). Također, jedan od uvjeta kapitulacije bio je i da se sav ratni materijal u vlasništvu francuske vlade, u što nije spadalo oružje nacionalne garde, preda Njemačkoj. Stoga je Francuska vojska, ne i nacionalna garda, pa i ona u Parizu, oružje trebala prepustiti Nijemcima. Kada je nacionalnoj gardi u Parizu postalo jasno da vojska prikuplja oružje kako bi ispunila odredbe iz mirovnih pregovora, došlo je do pobune 18. ožujka 1871, pobuna je poznata pod nazivom [[Pariška komuna]]. Pobuna je trajala do kraja svibnja. Nacionalnoj skupštini i Vladi je, uz mirovne pregovore, Komuna bila glavna briga. Mirovni pregovori zaključeni su 10. svibnja 1871., a Pariška komuna ugušena je 28. svibnja 1871. Po odredbama pregovora, Francuska je Njemačkoj ustupila Elzas i Lorenu te se obvezala da će u roku od pet godina isplatiti 5 milijuna franaka, a Njemačka vojska će, do isplate, zaposjedati neke departmane u Francuskoj. Već prije zaključenja mira i gušenja pregovora, 30. travnja 1871. u Francuskoj su počeli izbori za općinska vijeća. Većinu glasova dobili su republikanci. To je ohrabrilo i republikance u Nacionalnoj skupštini da ospore ustavotvorni mandat, tj. tražili su da se nakon zaključenja mira Skupština raspusti te da se bira nova ustavotvorna skupština. Većina u Skupštini je taj prijedlog republikanaca odbila. Ova Skupština je slijedeće četiri godine djelovala kao zakonodavna skupština, te iako se proglasila ovlaštenom donijeti ustav, tim poslom se malo bavila. U međuvremenu su se vodili pregovori i nagodbe između pretendenata, a naročito je bio nepopustljiv legitimistički, [[Burbonci|burbonski]] pretendent; naime, oba zadnja vladara iz burbonske i orleanske loze odrekla su se prijestolja (1830., 1848.) u korist svojih unuka, koji su sada očekivali krunu.<ref>Kurtović (1999.), str. 225. - 226.</ref>

== Izvori ==
{{izvori}}

[[Kategorija:Povijest Francuske]]

Inačica od 6. srpnja 2013. u 12:40

Treća Francuska Republika (francuski: La Troisième République ili La IIIe Républiqu) predstavlja republikanski oblik vlasti u Francuskoj koji je djelovao od raspada Drugog Francuskog Carstva 1870. do uzeća Francuske od strane njemačkog Trećeg Reicha 1940 u Drugom svjetskom ratu. Njemačkim uzimanjem Francuske nastala je pro-njemački orijentirana Višijska Francuska.

Povijest

Uspostava republike

Vidi još: Francusko-pruski rat

Adolph Thiers, prvi predsjednik Treće Republike

Nakon sloma Drugog Francuskog Carstva pred pruskom vojskom, narod je u Parizu provalio u Skupštinu i klicao republici. U Gradskoj vijećnici proglašena je republika i stvorena je Vlada nacionalne obrane. Ta vlada bila je sastavljena uglavnom od pariških gradskih poslanika, a Pariz je postao politički oslonac novoj vladi. Međutim, osnivanje Vlade nacionalne obrane nije pomoglo u obrani Francuske jer je pruska vojska okupirala 43 od 83 departmana Francuske, a Pariz je bio opkoljen. Tako je i Vlada nacionalne obrane ostala okružena u Parizu, a postojao je i jedan njezin dio koji je upravljao neokupiranim dijelom Francuske. Otto von Bismarck 28. siječnja 1871. diktira uvjete predaje, međutim, novoosnovanu Vladu Bismarck ne priznaje, kako je ona nikla iz "pariške općine i pobune", ne smatra je ovlaštenom da pregovara o predaji, pa niti o miru u ime Francuske, te je zahtijevao da nova vlada raspiše izbore za Skupštinu u roku od 21 dana s kojom će Bismarck pregovarati. U takvim je uvjetima, u stanju okupacije i potpunog rastrojstva francuskih oružanih snaga te uprave, dakle u uvjetima potpuno slobodnih izbora, u veljači 1871. izabrana Nacionalna skupština. Njoj je dotadašnja Vlada nacionalne obrane predala vlast, a Skupština je izabrala novu vladu koja je imala deset članova, od toga ih je pet bilo iz prijašnje vlade. Nova vlada prozvana je "Vladom gospodina Thiersa", što je govorilo o njezinom karakteru privremene vlade povjerenoj jednoj osobi. Thiers je izabran za poslanika u 26 departmana, tj. skoro u trećini, pa se stoga smatralo da ga je zemlja izabrala za nositelja izvršne vlasti. Sjedište Vlade u početku je bilo u Bordeauxu, a 20. ožujka 1871. Vlada se seli u Versailles. Pariški poslanici su predložili da sjedište bude u Parizu, ali je to Skupština s 427:154 glasova to odbila te odredila da će sjedište Vlade i Skupštine biti u Versaillesu, gdje nova vlada započinje pregovore o miru. Opkoljeni Pariz se protivio miru i zagovarao je "rat do pobjede", a protivio se i Nacionalnoj skupštini koja je imala 650 zastupnika, od čega su njih 400 bili monarhisti. Ovo protivljenje opkoljenog Pariza objašnjivo je jer su monarhisti zagovarali mir, a republikanci rat. Kako su izbori za Skupštinu održani po općem pravu glasa, u to vrijeme vrijedio je zakon da svi muškarci s navršenih 21 godinu mogu glasovati, većina Francuza je, izborom monarhista, bila za sklapanje mira. U međuvremenu uspostavljeno je Njemačko Carstvo, čija je najjača članica bila Pruska. Njemačka od Francuske u pregovorima zahtjeva pokrajine Elzas i Lorenu, što je Skupština i prihvatila s 546 glasova spram 107. Među ovih 107 glasova, skoro četvrtinu činili su pariški poslanici (28 glasova). Također, jedan od uvjeta kapitulacije bio je i da se sav ratni materijal u vlasništvu francuske vlade, u što nije spadalo oružje nacionalne garde, preda Njemačkoj. Stoga je Francuska vojska, ne i nacionalna garda, pa i ona u Parizu, oružje trebala prepustiti Nijemcima. Kada je nacionalnoj gardi u Parizu postalo jasno da vojska prikuplja oružje kako bi ispunila odredbe iz mirovnih pregovora, došlo je do pobune 18. ožujka 1871, pobuna je poznata pod nazivom Pariška komuna. Pobuna je trajala do kraja svibnja. Nacionalnoj skupštini i Vladi je, uz mirovne pregovore, Komuna bila glavna briga. Mirovni pregovori zaključeni su 10. svibnja 1871., a Pariška komuna ugušena je 28. svibnja 1871. Po odredbama pregovora, Francuska je Njemačkoj ustupila Elzas i Lorenu te se obvezala da će u roku od pet godina isplatiti 5 milijuna franaka, a Njemačka vojska će, do isplate, zaposjedati neke departmane u Francuskoj. Već prije zaključenja mira i gušenja pregovora, 30. travnja 1871. u Francuskoj su počeli izbori za općinska vijeća. Većinu glasova dobili su republikanci. To je ohrabrilo i republikance u Nacionalnoj skupštini da ospore ustavotvorni mandat, tj. tražili su da se nakon zaključenja mira Skupština raspusti te da se bira nova ustavotvorna skupština. Većina u Skupštini je taj prijedlog republikanaca odbila. Ova Skupština je slijedeće četiri godine djelovala kao zakonodavna skupština, te iako se proglasila ovlaštenom donijeti ustav, tim poslom se malo bavila. U međuvremenu su se vodili pregovori i nagodbe između pretendenata, a naročito je bio nepopustljiv legitimistički, burbonski pretendent; naime, oba zadnja vladara iz burbonske i orleanske loze odrekla su se prijestolja (1830., 1848.) u korist svojih unuka, koji su sada očekivali krunu.[1]

Izvori

  1. Kurtović (1999.), str. 225. - 226.