Georges Moustaki: razlika između inačica
nove kat. |
|||
| Redak 7: | Redak 7: | ||
Uspješnu samostalnu karijeru započeo je tek [[1969]]. pjesmom ''Méteque'' (Stranac). Pojavom je bio nalik robustnom grčkom pastiru, Židovu lutalici, kako su ga zvali, nonšalantnog ponašanja i toploga glasa. Ležeran i komunikativan uspostavljao je prisan kontakt s publikom, a najbolje šansone stvara oko [[1970]]. (''Il est trop tard, Le temps de vivre, Ma solitude, Ma liberté''). |
Uspješnu samostalnu karijeru započeo je tek [[1969]]. pjesmom ''Méteque'' (Stranac). Pojavom je bio nalik robustnom grčkom pastiru, Židovu lutalici, kako su ga zvali, nonšalantnog ponašanja i toploga glasa. Ležeran i komunikativan uspostavljao je prisan kontakt s publikom, a najbolje šansone stvara oko [[1970]]. (''Il est trop tard, Le temps de vivre, Ma solitude, Ma liberté''). |
||
[[Kategorija: Francuski |
[[Kategorija: Francuski skladatelji|Moustaki, Georges]] |
||
[[Kategorija: |
[[Kategorija: Francuski pjevači|Moustaki, Georges]] |
||
Inačica od 27. listopada 2006. u 09:15
Georges Moustaki (Aleksandrija u Egiptu, 3. svibnja 1934. -), pravim imenom Yussef Mustacchi, francuski pjevač i skladatelj.
Studirao je francuski jezik i stigao u Francusku sa 17 godina gdje se bavio novinarstvom, svirao gitaru, a neko je vrijeme radio i kao barmen. U pisanju šansona prvi ga je ohrabrio Georges Brassens s čijim će pjesmama trajno biti inspiriran, 1955. nastupio je u Bruxellesu, a nedugo potom Henri Crolla upoznao ga je s Édith Piaf.
Moustaki je autor slavne pjesme Milord, koju je za Édith Piaf napisao kad je s njom bio u emocionalnoj vezi (1957.-1959.) i kada ga je upravo ona predstavila širokoj publici interpretirajući njegove pjesme (Milord, Eden Blues, L`Étranger). Od 1960. snimao je i nastavio pisati u različitim stilovima, od jazzističkih ugođaja do sentimentalno obojenih melodioznih pjesama, kombinirajući u njima ritmove i kolorite sa svih četiriju strana svijeta.
Uspješnu samostalnu karijeru započeo je tek 1969. pjesmom Méteque (Stranac). Pojavom je bio nalik robustnom grčkom pastiru, Židovu lutalici, kako su ga zvali, nonšalantnog ponašanja i toploga glasa. Ležeran i komunikativan uspostavljao je prisan kontakt s publikom, a najbolje šansone stvara oko 1970. (Il est trop tard, Le temps de vivre, Ma solitude, Ma liberté).