Zemlje Krune sv. Stjepana: razlika između inačica

	Zemlje Krune sv. Stjepana Szent István Koronájának Országai; Translajtanija
	Sastavnica Austro-Ugarske Monarhije; Državna zajednica Hrvatske i Ugarske
	Službeni mali grb, 1915.
	Himna; Carevka; Himnusz
	LokacijaZemlje Krune sv. Stjepana (zeleno)
Glavni grad	Budimpešta
Jezik/ci	mađarski; hrvatski (u Hrvatskoj)
Religija	katolicizam;
Vlada
	Kralj
- 1867. – 1916.	Franjo Josip I.
- 1916. – 1918.	Karlo I.
	Premijer
- 1918.	Mihály Károlyi (zadnji)
Povijest
- Austro-ugarska nagodba	1867.
- Hrvatsko-ugarska nagodba	1868.
- raspad Austro-Ugarske	31. listopada 1918.
- ukidanje Monarhije	16. studenog 1918.
	Površina
- 1910.	325411 km²
	Stanovništvo
- 1910.	20886487
Gustoća	64,2 st/km²
Valuta	forinta; (1868.–1892.); kruna(1892.–1918.)
Prethodnice	Nasljednice
	Kraljevina Hrvatska
	Kraljevina Ugarska
Država SHS
Mađarska Demokratska Republika
Čehoslovačka
Kraljevina Srbija
Kraljevina Rumunjska
Kraljevina Italija

Pregledaj povijest

← Starija izmjena Novija izmjena →

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

VizualnoWikitekst

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 18. kolovoza 2013. u 21:17

Zemlje Krune sv. Stjepana povijesni je naziv kojim se označavalo zemlje koje su personalnom unijom povezane s Ugarskim Kraljevstvom unutar Habsburške Monarhije, odnosno kasnije Austro-Ugarske.^[2]^[3] Ovaj složeni skup država ponekad se prema srednjovjekovnoj terminologiji nazivao i Archiregnum Hungaricum (lat. Ugarsko nadkraljevstvo). Od hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. ovaj teritorij postaje državna zajednica Kraljevine Ugarske i Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Po Nagodbi, temeljnom (ustavnom) zakonu obiju zemalja ova državna zajednica nije imala službeno ime, kao ni zastavu.

Ime

Mađarski: Szent István Koronájának Országai - Zemlje Krune sv. Stjepana, Szent Korona Országai - Zemlje Svete krune, Magyar Korona Országai - Zemlje Mađarske krune ili Magyar Szent Korona Országai- Zemlje Mađarske svete krune;
Njemački: Länder der heiligen ungarischen Stephanskrone - Zemlje svete mađarske Stjepanove krune

Za Zemlje Krune sv. Stjepana u Austro-Ugarskoj se neslužbeno koristio i naziv Translajtanija, budući da su Zemlje, gledano iz Beča, ležale preko, s onu stranu (trans) rijeke Leithe. Austrijska polovica Monarhije slično se nazivala Cislajtanijom - s ove (cis) strane Leithe..

Uporaba naslova

Naslov "Zemlje Krune sv. Stjepana" bio je u uporabi u 18. i 19. stoljeću, a označavao je onaj dio Habsburške Monarhije i kasnije Austro-Ugarske Monarhije koji je bio povezan s Ugarskim kraljevstvom, za razliku nasljednih habsburških zemalja koje su pripadale i Svetom Rimskom Carstvu ili kasnije Austrijskom Carstvu.

Te su zemlje bile:

Ugarsko Kraljevstvo (Ugarska, od 1848. i 1867. sjedinjena s Velikom Kneževinom Transilvanijom)
Kraljevina Hrvatska i Slavonija
Corpus Separatum (grad Rijeka s okolicom)

Nakon što je Transilvanija ušla u uniju s Mađarskom 1848. i 1867., ovaj je naslov označavao dvije zemlje: Ugarsko Kraljevstvo i Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju. Prilikom sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867., Ugarski sabor uspješno se odupro odvajanju Transilvanije iz Zemalja Krune sv. Stjepana, budući da je ta zemlja predstavljala dio srednjovjekovne Mađarske. S druge strane, hrvatsko-ugarska strana nije uspjela postići da im se pridruže i Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Galicija i Lodomerija, koje su ostale pod austrijskom upravom. Hrvatsko-ugarske vlasti nisu nikad priznale takvo stanje stvari, te su ove zemlje, prema zakonu koji je vladao u Hrvatskoj i Ugarskoj, pripadale tim kraljevstvima.

29. listopada 1918. Hrvatski sabor donio je odluku o raskidanju državno-pravnih veza s Austrijom i Ugarskom, čime je izričaj "Zemlje Krune sv. Stjepana" izgubio značenje. 16. studenog Ugarski sabor je raskinuo Austro-ugarsku nagodbu, ukinuo monarhiju i proglasio republiku, dok se krajem studenog 1918. Transilvanija priključila Rumunjskoj. Mirovnim sporazumom u Trianonu 1920. na najvećem dijelu etnički mađarskog prostora nekadašnjih Zemalja Krune sv. Stjepana nastala je Kraljevina Mađarska.

Povijest

Podrobniji članci o temama: Austro-Ugarska nagodba i Austro-Ugarska

Nagodba iz 1867., koja je stvorila Dvojnu Monarhiju, dala je mađarskoj vladi više kontrole nad unutarnjim poslovima nego što je imala još od bitke na Mohačkom polju 1526. Međutim, nova vlada suočavala se s teškim privrednim problemima i nemirima etničkih manjina.

Ustavni i pravni okvir

Podrobniji članci o temama: Hrvatsko-ugarska nagodba, Kraljevina Hrvatska i Slavonija i Kraljevina Ugarska

Habsburg je ponovno postao mađarski kralj, ali je Nagodba strogo ograničila njegove ovlasti nad unutarnjim poslovima te je ugarska vlada preuzela stvarnu kontrolu nad Ugarskom. Vlada se sastojala od premijera i njegovog kabineta koje je imenovao kralj. Vlada i premijer bili su odgovorni dvodomnom parlamentu izabranom ograničenim biračkim pravom. Zajednički austro-ugarski poslovi bili su u okviru triju zajedničkih ministarstava: vanjskih poslova, obrane i financija. Tri zajednička ministra odgovarala su izaslanstvima koja su predstavljala austrijsku i ugarsko-hrvatsku polovicu Monarhije. Premda je zajedničko ministarstvo obrane upravljalo vojskom, car je vršio dužnost vrhovnog zapovjednika te je njemački bio službeni u postrojbama zajedničke vojske dugo vremena. Ugarsko-hrvatska vlada kontrolirala je vlastito ugarsko-hrvatsko domobranstvo, u sklopu kojega je postojalo i hrvatsko-slavonsko domobranstvo kao oznaka hrvatske posebnosti. Nagodbom su trgovina i monetarna politika, carine, željeznica i neizravno oporezivanje priznati kao zajednički poslovi o kojima će se raspravljati svakih deset godina. U sklopu austro-ugarske nagodbe Transilvanija (Erdelj sa Sedmogradskom) vraćena je Kraljevini Ugarskoj.

Uz pomoć Franje Josipa I., 1868. Ugarska i Hrvatska sklopile su sličnu nagodbu kojojm su riješile državno-pravna pitanja u svojoj polovici Monarhije. Nagodbom je Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji priznat status "političkog naroda s posebnim teritorijem" te je priznata hrvatska samobitnost te pravo Hrvatske na autonomiju u pravosuđu, školstvu, upravi, vjerskim pitanjima i unutarnjim poslovima. Usprkos tome, u praksi je hrvatska autonomija često bila ograničena, a stvarna vlast i kontrola prešla je u ruke Budimpeše.^[4] Hrvatskog bana, primjerice, birao je ugarski ministar-predsjednik a imenovao kralj. Zajednički hrvatsko-ugarski poslovi uključivali su valutna pitanja, trgovinsku politiku, poštu i željeznicu. Hrvatski je postao isključivi službeni jezik na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a hrvatski je jezik priznat i kao službeni u zajedničkom saboru i upravi.

S druge strane Drave, Zakon o nacionalnostima definirao je Kraljevinu Ugarsku kao "jedinstvenu mađarsku naciju"^[5] koja se sastoji od različitih etničkih zajednica s jednakim pravima, osim u jezičnim pitanjima. Iako su se drugi jezici osim mađarskog mogli koristiti u crkvama, školama i lokalnoj upravi, mađarski je postao isključivi jezik vlade, uprave i sveučilišta, a prava manjina na jezik su se sustavno kršila agresivnom mađarizacijom. Mnogi Mađari smatrali su manjinska prava prevelikodušnima. Slovaci u sjevernoj Ugarskoj, Rumunji u Erdelju i Srbi u Vojvodini tražili su više autonomije nakon donošenja zakona. No, vlada je odbila sve zahtjeve te je time nezadovoljstvo manjina poraslo.

Antisemitizam se u Ugarskoj pojavio početkom 19. stoljeća kao rezultat straha od tržišne konkurencije. 1840. djelomična emancipaicja Židova omogućila im je život svugdje osim u pojedinim rudarskim gradovima pogođenima krizom. Zakon o emancipaciji Židova iz 1868. pružio je Židovima potpunu ravnopravnost pred zakonom te ukinuo prepreke njihovom sudjelovanju u ekonomiji. Unatoč tome, neformalna diskriminacija sprječavala je njihovo bavljenje politikom i javnim poslovima.

Era Liberalne stranke

Car i kralj Franjo Josip imenovao je Gyulu Andrássyja, člana Déakove stranke, ugarskim premijerom 1867. Njegova vlada vodila je pronagodbenu politiku, a u gospodarskim pitanjima vodila se laissez-faire načelom. Cehovi su ukinuti, radnicima je dopušteno cjenkanje za plaće dok je vlada radila na poboljšanju obrazovnog sustava i gradnji cesta i željeznica. Između 1850. i 1875. poljoprivreda u Ugarskoj je napredovala: cijene žitarica su bile visoke te se izvoz utrostručio. Unatoč tome, akumulacija kapitala je tekla iznimno sporo te je vlada ovisila o stranim zajmovima. Usto, nacionalno i lokalno činovništvo počelo je bujati odmah nakon sklapanja Nagodbe. Ubrzo su izdaci za činovništvo počeli rasti brže od poreznih prihoda te se nacionalni dug nagomilao. Nakon ekonomske krize 1873., Deákova stranka bila je izložena optužbama za zloporabu i skandal.

Galerija

Tzv. anđeoski grb: u smjeru kazaljke na satu, grbovi Hrvatske, Transilvanije, Rijeke, Bosne i Hercegovine, Slavonije i Dalmacije, uz mađarski grb u sredini.
Etničke skupine prema metodologiji popisa iz 1880.
Razmještaj Mađara u Zemljama 1890., prema metodologiji popisa iz 1890. godine.
Županije
Raspad Zemalja Krune sv. Stjepana po Trianonskom sporazumu 1920.

Vidi još

Izvori

↑ Hrvatsko-ugarska nagodba, članak 55.
↑ Mađarska, enciklopedija Britannica 1911.
↑ Ustav Državne zajednice Ugarske i Hrvatske-Slavonije-Dalmacije
↑ Croatia-Slavonia placed under the rule of Hungary...
Under an 1868 agreement between Croatia and Hungary, known as the Nagodba, Croatian statehood was formally recognized, but Croatia was in fact stripped of all real control over its affairs
History of Croatia Britannica Encyclopedia 2009
↑ Britannica 2009 Dual Monarchy

[1] Hrvatsko-ugarska nagodba, članak 55.

[2] Mađarska, enciklopedija Britannica 1911.

[3] Ustav Državne zajednice Ugarske i Hrvatske-Slavonije-Dalmacije

[4] Croatia-Slavonia placed under the rule of Hungary...
Under an 1868 agreement between Croatia and Hungary, known as the Nagodba, Croatian statehood was formally recognized, but Croatia was in fact stripped of all real control over its affairs
History of Croatia Britannica Encyclopedia 2009

[5] Britannica 2009 Dual Monarchy

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

@@ Redak 76: / Redak 76: @@
 *[[Njemački]]: ''Länder der heiligen ungarischen Stephanskrone'' - Zemlje svete mađarske Stjepanove krune
-Za Zemlje Krune sv. Stjepana u Austro-Ugarskoj se neslužbeno koristio i naziv ''Translajtanija'', budući da su Zemlje, gledano iz [[Beč]]a, ležale istočno (preko) rijeke [[Leitha|Leithe]]. Austrijska polovica Monarhije slično se nazivala [[Cislajtanija|Cislajtanijom]].
+Za Zemlje Krune sv. Stjepana u Austro-Ugarskoj se neslužbeno koristio i naziv ''Translajtanija'', budući da su Zemlje, gledano iz [[Beč]]a, ležale preko, s onu stranu (''trans'') rijeke [[Leitha|Leithe]]. Austrijska polovica Monarhije slično se nazivala [[Cislajtanija|Cislajtanijom]] - s ove (''cis'') strane Leithe..
 == Uporaba naslova ==
-Naslov „Zemlje Krune sv. Stjepana“ bio je u uporabi u [[18. stoljeće|18.]] i [[19. stoljeće|19. stoljeću]], a označavao je onaj dio [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]] i kasnije [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarske Monarhije]] koji je bio povezan s Ugarskim kraljevstvom, za razliku nasljednih [[Habsburgovci|habsburških]] zemalja koje su pripadale i [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetom Rimskom Carstvu]] ili kasnije [[Austrijsko Carstvo|Austrijskom Carstvu]].
+Naslov "Zemlje Krune sv. Stjepana" bio je u uporabi u [[18. stoljeće|18.]] i [[19. stoljeće|19. stoljeću]], a označavao je onaj dio [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]] i kasnije [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarske Monarhije]] koji je bio povezan s Ugarskim kraljevstvom, za razliku nasljednih [[Habsburgovci|habsburških]] zemalja koje su pripadale i [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetom Rimskom Carstvu]] ili kasnije [[Austrijsko Carstvo|Austrijskom Carstvu]].
 Te su zemlje bile:
@@ Redak 89: / Redak 89: @@
 [[29. listopada]] [[1918]]. [[Hrvatski sabor]] donio je odluku o raskidanju državno-pravnih veza s Austrijom i Ugarskom, čime je izričaj "Zemlje Krune sv. Stjepana" izgubio značenje. 16. studenog Ugarski sabor je raskinuo Austro-ugarsku nagodbu, ukinuo monarhiju i proglasio republiku, dok se krajem studenog 1918. Transilvanija priključila Rumunjskoj. [[Trianonski ugovor|Mirovnim sporazumom u Trianonu]] 1920. na najvećem dijelu etnički mađarskog prostora nekadašnjih Zemalja Krune sv. Stjepana nastala je [[Kraljevina Mađarska]].
+== Povijest ==
+{{Glavni|Austro-Ugarska nagodba|Austro-Ugarska}}
+Nagodba iz 1867., koja je stvorila Dvojnu Monarhiju, dala je mađarskoj vladi više kontrole nad unutarnjim poslovima nego što je imala još od bitke na Mohačkom polju 1526. Međutim, nova vlada suočavala se s teškim privrednim problemima i nemirima etničkih manjina.
+===Ustavni i pravni okvir===
+{{Glavni|Hrvatsko-ugarska nagodba|Kraljevina Hrvatska i Slavonija|Kraljevina Ugarska}}
+Habsburg je ponovno postao mađarski kralj, ali je Nagodba strogo ograničila njegove ovlasti nad unutarnjim poslovima te je ugarska vlada preuzela stvarnu kontrolu nad Ugarskom. Vlada se sastojala od premijera i njegovog kabineta koje je imenovao kralj. Vlada i premijer bili su odgovorni dvodomnom parlamentu izabranom ograničenim biračkim pravom. Zajednički austro-ugarski poslovi bili su u okviru triju zajedničkih ministarstava: vanjskih poslova, obrane i financija. Tri zajednička ministra odgovarala su izaslanstvima koja su predstavljala austrijsku i ugarsko-hrvatsku polovicu Monarhije. Premda je zajedničko ministarstvo obrane upravljalo vojskom, car je vršio dužnost vrhovnog zapovjednika te je njemački bio službeni u postrojbama zajedničke vojske dugo vremena. Ugarsko-hrvatska vlada kontrolirala je vlastito [[Kraljevsko ugarsko domobranstvo|ugarsko-hrvatsko domobranstvo]], u sklopu kojega je postojalo i hrvatsko-slavonsko domobranstvo kao oznaka hrvatske posebnosti. Nagodbom su trgovina i monetarna politika, carine, željeznica i neizravno oporezivanje priznati kao zajednički poslovi o kojima će se raspravljati svakih deset godina. U sklopu austro-ugarske nagodbe [[Transilvanija]] (''[[Erdelj]] sa [[Sedmogradska|Sedmogradskom]]'') vraćena je Kraljevini Ugarskoj.
+Uz pomoć Franje Josipa I., 1868. Ugarska i Hrvatska sklopile su sličnu nagodbu kojojm su riješile državno-pravna pitanja u svojoj polovici Monarhije. Nagodbom je Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji priznat status "političkog naroda s posebnim teritorijem" te je priznata hrvatska samobitnost te pravo Hrvatske na autonomiju u pravosuđu, školstvu, upravi, vjerskim pitanjima i unutarnjim poslovima. Usprkos tome, u praksi je hrvatska autonomija često bila ograničena, a stvarna vlast i kontrola prešla je u ruke Budimpeše.<ref>''Croatia-Slavonia placed under the rule of Hungary...<br>
+''Under an 1868 agreement between Croatia and Hungary, known as the Nagodba, Croatian statehood was formally recognized, but Croatia was in fact stripped of all real control over its affairs<br>
+[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/143561/Croatia/223953/History#ref=ref476634 History of Croatia Britannica Encyclopedia 2009]</ref> Hrvatskog bana, primjerice, birao je ugarski ministar-predsjednik a imenovao kralj. Zajednički hrvatsko-ugarski poslovi uključivali su valutna pitanja, trgovinsku politiku, poštu i željeznicu. Hrvatski je postao isključivi službeni jezik na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije, a hrvatski je jezik priznat i kao službeni u zajedničkom saboru i upravi.
+S druge strane Drave, Zakon o nacionalnostima definirao je Kraljevinu Ugarsku kao "jedinstvenu mađarsku naciju"<ref>[http://www.britannica.com/EBchecked/topic/276730/Hungary/34805/The-Dual-Monarchy-1867-1918#toc34805 Britannica 2009 Dual Monarchy]</ref> koja se sastoji od različitih etničkih zajednica s jednakim pravima, osim u jezičnim pitanjima. Iako su se drugi jezici osim mađarskog mogli koristiti u crkvama, školama i lokalnoj upravi, mađarski je postao isključivi jezik vlade, uprave i sveučilišta, a prava manjina na jezik su se sustavno kršila agresivnom mađarizacijom. Mnogi Mađari smatrali su manjinska prava prevelikodušnima. Slovaci u sjevernoj Ugarskoj, Rumunji u Erdelju i Srbi u Vojvodini tražili su više autonomije nakon donošenja zakona. No, vlada je odbila sve zahtjeve te je time nezadovoljstvo manjina poraslo.
+Antisemitizam se u Ugarskoj pojavio početkom 19. stoljeća kao rezultat straha od tržišne konkurencije. 1840. djelomična emancipaicja Židova omogućila im je život svugdje osim u pojedinim rudarskim gradovima pogođenima krizom. Zakon o emancipaciji Židova iz 1868. pružio je Židovima potpunu ravnopravnost pred zakonom te ukinuo prepreke njihovom sudjelovanju u ekonomiji. Unatoč tome, neformalna diskriminacija sprječavala je njihovo bavljenje politikom i javnim poslovima.
+===Era Liberalne stranke===
+Car i kralj Franjo Josip imenovao je [[Gyula Andrássy|Gyulu Andrássyja]], člana [[Deákova stranka|Déakove]] stranke, ugarskim premijerom 1867. Njegova vlada vodila je pronagodbenu politiku, a u gospodarskim pitanjima vodila se [[Laissez faire|laissez-faire]] načelom. Cehovi su ukinuti, radnicima je dopušteno cjenkanje za plaće dok je vlada radila na poboljšanju obrazovnog sustava i gradnji cesta i željeznica. Između 1850. i 1875. poljoprivreda u Ugarskoj je napredovala: cijene žitarica su bile visoke te se izvoz utrostručio. Unatoč tome, akumulacija kapitala je tekla iznimno sporo te je vlada ovisila o stranim zajmovima. Usto, nacionalno i lokalno činovništvo počelo je bujati odmah nakon sklapanja Nagodbe. Ubrzo su izdaci za činovništvo počeli rasti brže od poreznih prihoda te se nacionalni dug nagomilao. Nakon ekonomske krize 1873., Deákova stranka bila je izložena optužbama za zloporabu i skandal.
 == Galerija ==