Avignonsko papinstvo: razlika između inačica
mNema sažetka uređivanja |
|||
| Redak 4: | Redak 4: | ||
Za papu je [[1305]]. godine izabran [[Klement V.]] uz pomoć francuskog kralja [[Filip IV., kralj Francuske|Filipa IV.]] Donosio je odluke u korist [[Francuska|Francuske]] i francuskog kralja. Klement V. kao svoje sjedište od 1309. uzeo je [[Avignon]] (danas u Francuskoj, tada pod vlašću kralja Sicilije). Sedam papa je 67 godina stolovao u Avignonu i svi su bili Francuzi. Odsustvo iz [[Rim]]a, ponekad se zove i "babilonsko sužanjstvo papinstva". Papa [[Urban V.]] pokušao je [[1367]]. godine vratiti se u Rim, ali to mu nije uspjelo zbog neprijateljske i opasne situacije. Njegov nasljednik, [[Grgur XI.]], vratio se u Rim [[1377]]. godine i od tada su pape neprekidno u Rimu. |
Za papu je [[1305]]. godine izabran [[Klement V.]] uz pomoć francuskog kralja [[Filip IV., kralj Francuske|Filipa IV.]] Donosio je odluke u korist [[Francuska|Francuske]] i francuskog kralja. Klement V. kao svoje sjedište od 1309. uzeo je [[Avignon]] (danas u Francuskoj, tada pod vlašću kralja Sicilije). Sedam papa je 67 godina stolovao u Avignonu i svi su bili Francuzi. Odsustvo iz [[Rim]]a, ponekad se zove i "babilonsko sužanjstvo papinstva". Papa [[Urban V.]] pokušao je [[1367]]. godine vratiti se u Rim, ali to mu nije uspjelo zbog neprijateljske i opasne situacije. Njegov nasljednik, [[Grgur XI.]], vratio se u Rim [[1377]]. godine i od tada su pape neprekidno u Rimu. |
||
Slijedilo je razdoblje, kada su postojali pape i protupape, jedan u Rimu, a drugi u Avignonu. Europske države bile su podijeljene na čiju stranu stati. Avinjonskog protupapu podržali su: [[Francuska]], [[Aragon]], [[Kastilja]], [[Cipar]], [[Burgundija]], [[Savoja]], [[Napulj]] i [[Škotska]]. Rimskog papu podržali su: [[Danska]], [[Engleska]], [[Nizozemska]], [[Sveto Rimsko Carstvo]], [[Ugarska]], sjeverna [[Italija]], [[Irska]], [[Norveška]], [[Poljska]] i [[Švedska]]. Došlo je do [[Zapadni raskol|Zapadnog raskola]]. Pritom nije bilo nikakvog dokrinalnog razloga raskola, nego su povod predstavljali različiti politički interesi. Stanje se stabilizirao nakon [[ |
Slijedilo je razdoblje, kada su postojali pape i protupape, jedan u Rimu, a drugi u Avignonu. Europske države bile su podijeljene na čiju stranu stati. Avinjonskog protupapu podržali su: [[Francuska]], [[Aragon]], [[Kastilja]], [[Cipar]], [[Burgundija]], [[Savoja]], [[Napulj]] i [[Škotska]]. Rimskog papu podržali su: [[Danska]], [[Engleska]], [[Nizozemska]], [[Sveto Rimsko Carstvo]], [[Ugarska]], sjeverna [[Italija]], [[Irska]], [[Norveška]], [[Poljska]] i [[Švedska]]. Došlo je do [[Zapadni raskol|Zapadnog raskola]]. Pritom nije bilo nikakvog dokrinalnog razloga raskola, nego su povod predstavljali različiti politički interesi. Stanje se stabilizirao nakon [[Sabor u Konstanci|Sabora u Konstanci]], kada je za papu izabran [[Martin V.]] [[1417]]. godine, koji je stolovao u Rimu. |
||
{{GLAVNIRASPORED:Avignonsko papinstvo}} |
|||
[[Kategorija:Povijest Crkve]] |
[[Kategorija:Povijest Crkve]] |
||
Inačica od 22. rujna 2013. u 17:33
Avignonsko papinstvo ili avignonsko progonstvo trajalo je od 1309. do 1378. godine, kada su pape stolovale u Avignonu umjesto u Rimu.
Za papu je 1305. godine izabran Klement V. uz pomoć francuskog kralja Filipa IV. Donosio je odluke u korist Francuske i francuskog kralja. Klement V. kao svoje sjedište od 1309. uzeo je Avignon (danas u Francuskoj, tada pod vlašću kralja Sicilije). Sedam papa je 67 godina stolovao u Avignonu i svi su bili Francuzi. Odsustvo iz Rima, ponekad se zove i "babilonsko sužanjstvo papinstva". Papa Urban V. pokušao je 1367. godine vratiti se u Rim, ali to mu nije uspjelo zbog neprijateljske i opasne situacije. Njegov nasljednik, Grgur XI., vratio se u Rim 1377. godine i od tada su pape neprekidno u Rimu.
Slijedilo je razdoblje, kada su postojali pape i protupape, jedan u Rimu, a drugi u Avignonu. Europske države bile su podijeljene na čiju stranu stati. Avinjonskog protupapu podržali su: Francuska, Aragon, Kastilja, Cipar, Burgundija, Savoja, Napulj i Škotska. Rimskog papu podržali su: Danska, Engleska, Nizozemska, Sveto Rimsko Carstvo, Ugarska, sjeverna Italija, Irska, Norveška, Poljska i Švedska. Došlo je do Zapadnog raskola. Pritom nije bilo nikakvog dokrinalnog razloga raskola, nego su povod predstavljali različiti politički interesi. Stanje se stabilizirao nakon Sabora u Konstanci, kada je za papu izabran Martin V. 1417. godine, koji je stolovao u Rimu.