Razlika između inačica stranice »Nikola I., papa«

Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dodana 2.924 bajta ,  prije 8 godina
bez sažetka
Rođen je u plemićkoj obitelji u Rimu. U vrijeme njegovog dolaska na vlast je kršćanstvo bilo u ozbiljnoj krizi. [[Bizant]] je bio ozbiljno uzdrman i teritorijalno vrlo okrnjen muslimanskim osvajanjima koja su mu oduzela čitav Bliski istok, Sjevernu Afriku, posjede na Kavkazu i Siciliju. U Bizantu je zavladao mladi car [[Mihajlo III. Pijanica]], koji je bio blizak ikonoklastičkoj stranci, od čije su se opresije dugačke preko sto godina Crkva počela oporavljati za vladavine njegove majke [[Sv. Teodora Carica|sv. Teodore carice]] (koja je od 842. do 855. upravljala Bizantom kao regentica svojeg maloljetnog sina). Na Zapadu je carstvo [[Karlo Veliki|Karla Velikog]] bilo podijeljeno na više dijelova, koji nisu imali odlučnosti, te moralne, kulturne i gospodarske snage da potisnu Arape koji su već dugo vladali pretežnim dijelom Pirinejskog poluotoka.
 
Njegov pontifikat je bio označen ambicioznim zalaganjem za kršćansku moralnost, discipliniranjem samovoljnih biskupa i zalaganjem za slobodu Crkve u odnosima prema svjetovnim kršćanskim vladarima. Osobito je zapažen kao zaštitnik crkvenog braka.<ref>[http://www.newadvent.org/cathen/11054a.htm] "Catholic Encyclopedia" , New York 1908.-1914., članak "Pope st. Nicholay I"</ref>
 
Odmah na početku pontifikata, uzeo je u zaštitu svrgnutog carigradskog patrijarha sv. Ignacija, kojega su [[Mihajlo III. Pijanica]] i njegov cezar Barda bili protjerali, instaliravši istodobnoi za novog patrijrha dvorskog činovnika i diplomatu [[Focije I.|Focija I.]], koji do tada čak nije bio ni svećenik. Patrijarh sv. Ignacije (kao sveca ga se štuju i katolici i pravoslavni) se bio usprotivio javnom preljubu mladog cara Mihajla III. sa Evdokijom Ingerinom, kasnijom majkom nekoliko djece Mihajla III., među kojima i budućeg cara [[Leon VI. Mudri|Leona VI.]]. Papa je zbog nezakonitog postupanja prema patrijarhu sv. Ignaciju i javnih grijeha protiv sakramenta braka ekskomunicirao i cara Mihajla III. i novog patrijarha Focija.<ref>[http://www.svetosavlje.org/biblioteka/avajustin/zitijasvetih/Lat_ZitijaSvetih0206.htm] Justin Popović, "Žitija svetih", uz crkveni kalendar za 6. feb. "ŽITIJE SVETOG I RAVNOAPOSTOLNOG OCA NAŠEG FOTIJA VELIKOG, patrijarha Carigradskog, ispovednika", 1972.-1972</ref>
 
Nakon što su francuski biskupi ekskomunicirali Juditu I. Flandrijsku jer se udala za grofa Baldwina Flandrijskog 862. bez suglasnosti svojega oca [[Karlo II., francuski kralj|kralja Karla II.]], poništio je takvu odluku - jer se kršćane ne smije ekskomunicirati iz Crkve ako su valjani crkveni brak sklopili makar i uz kršenje državnih zakona (koji su u Francuskoj onoga vremena doista bili tražili suglasnost oca): za sklapanje crkvenog braka suglasnost roditelja nije nužna, dapače roditelji ne smiju braniti svojoj punoljetnoj djeci da sklope brak prema svojem izboru.
 
Ustrajući do krajnjih konzekvenci na vlasti Crkve u pitanjima braka i nerazrješivosti sakramentalnog braka<ref>[http://www.hbk.hr/biblija/pregled.php?odabir=Nrim] V. uputu u Novozavjetnoj Poslanici Rimljanima, 7,2-4: "Doista, udana je žena vezana zakonom dok joj muž živi; umre li joj muž, riješena je zakona o mužu. Dakle: dok joj muž živi, zvat će se, očito, preljubnicom pođe li za drugoga. Ako li joj pak muž umre, slobodna je od zakona te nije preljubnica pođe li za drugoga."</ref>, godine 865. je proglasio nevaljanom također i sinoda francuskih biskupa iz 862. godine kojom je bio poništen brak kralja [[Lotar II. Lotarinški|Lotara II. Lotarinškog]] sa kraljicom Teutbergom, nakon čega je kralj morao odustati od braka sa svojom ljubavnicom i javnoj ceremoniji ponovno priznati zakonitu suprugu Teutbergu za kraljicu.<ref>[http://books.google.hr/books?id=AN9spflJtiQC&pg=PA151&lpg=PA151&dq=pope+nichola+theutberga&source=bl&ots=H1E4dZeZ5y&sig=pGspRL1z7ZLwn376wlC1zP8l6VA&hl=hr&sa=X&ei=wxZIUrT2JYHq4gT064CICg&ved=0CEIQ6AEwAw#v=onepage&q=pope%20nichola%20theutberga&f=false]Karl Josef Heidecker, "The Divorce of Lothar II: Christian Marriage and Political Power in the Carolingian World" Cornell University Press 2010, str. 150 - 151"</ref>
 
 

Navigacijski izbornik