Anglikanska zajednica

Anglikanska zajednica (eng. Anglican Communion) ili Anglikanska Crkva je kršćanska crkvena zajednica proširena u cijelom svijetu, koja u svojoj predaji sjedinjuje elemente katoličke i evangeličke vjerske tradicije. Pritom su katolički elementi vidljiviji u liturgiji i razumijevanju sakramenata, dok su evangelički elementi prisutniji u teologiji.

Same se pojedine zemaljske anglikanske crkve drže dijelom »jedne, svete, katoličke (sveopće) i apostolske Crkve, koja je u sebi uključila tradiciju i teologiju engleske i djelomično škotske reformacije. Unatoč tome, ova Crkva reformaciju ne shvaća kao odvajanje od Rimokatoličke Crkve, nego kao potrebnu obnovu te Crkve na britanskom otoku. Anglikanska zajednica ima oko 80 milijuna članova, te oko 385 dijeceza u cijelom svijetu.

Prethodna povijest

Povijest anglikanstva prije 17. stoljeća, bitno je povezana s povijesti Crkve u Engleskoj.

Vidi: Engleska Crkva: Povijest

Širenje anglikanstva izvan Engleske

Širenje anglikanstva izvan Engleske može se promatrati u dva koraka. Prvi je onaj koji obuhvaća Britaniju i Irsku, a drugi se odnosi na širenje ove Crkve cijelim svijetom u vrijeme ekspanzije britanskog kolonijalnog carstva.

U Britaniji i Irskoj

Od 17. stoljeća počinje snažno zemljopisno i kulturno širenje britanskoga utjecaja, pa tako i anglikanstva.

Istovremeno s engleskom reformacijom od Rima se odvojila i Irska Crkva, te usvojila slične odrednice kao i Engleska Crkva, no ondje je većina stanovništva ostala vjerna Katoličkoj Crkvi.

1582., nastojanjem kralja Jakova VI. da ponovno uvede biskupsku službu u Škotsku prezbiterijalnu Crkvu, utemeljena je Škotska episkopalna Crkva.

Nakon Američke revolucije Škotska episkopalna Crkva omogućila je utemeljenje i Episkopalne Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama, jer nije, poput Engleske Crkve, zahtjevala da, prilikom svoga ređenja, novi biskup prisegne na vjernost engleskoj kruni.

Velška Crkva, koja je dotad pripadala kenterberijskoj crkvenoj pokrajini, osnovana je 1920. kao zasebna crkvena pokrajina.

U Britanskom Carstvu

Do sredine 18. stoljeća Anglikanska crkvena zajednica uključivala je Englesku Crkvu (kojoj je pripadala i današnja Velška Crkva), Irsku Crkvu i Škotsku episkopalnu Crkvu, no veliko širenje Britanskog Carstva u 18. i 19. stoljeću dovelo je i do širenja Crkve. Isprva, sve su anglikanske crkve u kolonijama bile pod izravnom jurisdikcijom londonskog biskupa. Prva se iz takvoga položaja osamostalila Episkopalna Crkva u SAD-u. Otprilike u isto vrijeme Engleska Crkva počela je u kolonijama koje su ostale u sastavu Carstva imenovati biskupe. 1787. imenovan je biskup Nove Scotije s jurisdikcijom na čitavom britanskom Sjevernom Amerikom, a s vremenom su imenovani i drugi biskupi na području današnje Kanade.

1814. imenovan je biskup Calcutte, 1842. prvi biskup u Britanskoj zapadnoj Indiji (Karibi), a 1836. i u Australiji. 1840. bilo je još uvijek tek 10 biskupa u svim britanskim kolonijama, no već sljedeće godine osnovano je Kolonoijalno vijeće biskupa, te je osnivano sve više novih dijeceza.

Osamostaljivanje i traženje jedinstva

S vremenom su ove dijeceze združivane u crkvene pokrajine s metropolitom na čelu, biskupe su počele imenovati mjesne crkve i nisu više nametani iz Engleske, te su konačni nacionalni sinodi počeli donositi vlastito crkveno zakonodavstvo.

1867. održana je prva Lambetska konferencija (eng. Lambeth Conference) koja okuplja sve anglikanske biskupe u svijetu, a ima savjetodavnu ulogu. Od 1878. ove se konferencije održavaju svakih deset godina.

Ustrojstvo

Portal: Kršćanstvo