Ivo Hergešić

Ivo pl. Hergešić (Zagreb, 23. srpnja 1904. – Zagreb, 29. prosinca 1977.), hrv. povjesničar književnosti, književni kritičar, filmski kritičar, kazališni kritičar, teoretičar, teatrolog, prevoditelj, novinar, esejist i diplomat. Pisao je o filmskoj poetici, likovne kronike i feljtone.

Rođen 1904. u Zagrebu. U Zagrebu maturirao na gimnaziji 1923. godine. Studirao je pravo, romanistiku i germanistiku te 1927. položio rigoroz. Doktorat je stekao tezom o biografskoj pozadini Maupassantova "Le sentiment et la pensée dans l’oeuvre de Guy de Maupassant". Dvije se godine usavršavao na pariškoj Sorbonni, kod slavnog Ferdinanda Baldenspergera, najpoznatijeg onovremenog svjetskog komparatista. Dvogodišnje školovanje u Parizu oformilo je njegovu viziju komparativne književnosti, koju je otad temeljio na »francuskoj školi« ove grane literarne historiografije. Hergešić je ostao i teorijski i metodologijski ostao je pristašom te škole. Snažne sveze ova su dvojica komparatista zadržala i poslije, pa je na Hergešićev poticaj, profesor sa Sorbonne gostovao u Zagrebu i održao dva predavanja. Poslije rata, Hergešić je studirao medicinu.

Utemeljio je studij komparativne književnosti na Sveučilištu u Zagrebu. Hergešićev je rad napravio veliki odmak od dotadašnje prakse. U međuraću je hrvatsko književnoslovlje u istraživanju i tumačenju tradicije velikim dijelom bilo konzervativno, a Hergešić je primio jednu suvremenu tendenciju u pristupu njezinim fenomenima, dok je u ovoj znanstvenoj grani još uvijek postojao zazor prema »stranim utjecajima« u djelima hrvatskih pisaca "zbog tobožnje ugroze nacionalnog identiteta ili devalvacije estetskog digniteta preko tih utjecaja, koji se dignitet odmjeravao parametrima romantičarskoga pogleda na originalnost književnih tekstova". Zaslužan je za to što se hrvatska hispanistika znanstveno osamostalila. 1977. je dobio Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.

Hrvatsku književnost Hergešić je promatrao u kontekstu europske, odn. svjetske književnosti. Sustavno je naglašavao stvaralačku recepciju stranih uzora u hrvatskoj književnosti, ali sustavno naglašava nacionalnu autohtonost hrvatske književnosti.

Na hrvatski je preveo, priredio za tisak i popratio pogovorima djela pedesetak stranih pisaca: Charles Baudelaire, Albert Camus, Miguel de Cervantes, Dante Alighieri, Gustave Flaubert, James Joyce, Thomas Mann, Laurence Sterne i dr.

Sastavio je antologiju francuske lirike i njemačkih pripovjedaka. Priredio je zbirku kulturno-političkih eseja francuskih pisaca. Bavio se hrvatskom modernom. Bavio se i trivijalnom književnošću, malo znanim ili posve neznanim inozemnim piscima. Tumačio je sociološke i književne aspekte tzv. trivijalne književnosti, vrsno opisavši Mariju Jurić Zagorku.

Važnija djela: Europski romantizam; Poredbena ili komparativna književnost; Književni portreti, I–III.. Pisao je o romantizmu, Baudelaireu, književnoj situaciji u Francuskoj, o prijevodima i prevođenju, Pirandellu, hrvatskim tiskovinama, Shakespeareu, Moliereu, Goetheu i dr.

Izvori

• Viktorija Franić Tomić, O komparativnoj književnosti... Croat. Slav. Iadert. v (2009), 281-290
• Dunja Detoni-Dujmić: http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=14527 Hrvatski biografski leksikon Ivo Hergešić
• Tomasović: http://www.matica.hr/media/pdf_knjige/537/Tomasovic%20173-203.pdf Prinosi Ive Hergešića Poredbenoj povijesti hrvatske književnosti