Celuloid: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Datoteka:Bébé celluloïd.jpg|mini|desno|253|alt=Alt|Lutka od celuloida]] |
[[Datoteka:Bébé celluloïd.jpg|mini|desno|253|alt=Alt|Lutka od celuloida]] |
||
'''Celuloid''' (od celulo[za] + -id, ''dinitroceluloza'', ''dinitronaftalen'') je čvrsta prozirna umjetna plastična masa, dobivena na bazi [[Nitroceluloza|nitroceluloze]] (celuloznoga nitrata) s [[kamfor]]om kao plastifikatorom.<br /> |
|||
'''Celuloidi''' su [[kemijski spoj|kemijski spojevi]] stvoreni od [[nitroceluloza|nitroceluloze]] i [[kamfor]]a, odnosno od njih stvoren materijal kome se najčešće dodaju boja i druge tvari. Smatra se prvim od svih [[termoplastilka|termoplastičnih]] polimera. Celuloid se lako preša i oblikuje, te se ispočetka rabio kao popularni nadomjestak za [[slonovača|bjelokost]]. Ozbiljan nedostatak mu je visoka zapaljivost i brza razgradivost, zbog čega više nije u širokoj upotrebi. |
|||
Celuloid ima mnogo nedostataka; npr. nepoželjan miris i okus, neotpornost prema kiselinama i alkalijama, obezbojenje na svjetlu i vrlo je zapaljiv. Ovaj polimerni materijal je skoro pedeset godina bio jedina važna plastična masa. |
|||
==Dobivanje== |
|||
==Vanjske poveznice== |
|||
*[http://www.lashingguitars.com/celluloid/ "Celluloid"] |
|||
Englez Alexander Parkes dobio je 1865.g. miješanjem nitrata celuloze, alkohola i kamfora masu koja je bila slična rogu. |
|||
*[http://www.plastiquarian.com/index.php?id=53&osCsid=010058e19c10be59939e62a4c5b10e4e "Celluloid"] [[Plastics Historical Society]] |
|||
Američki istraživač John Wesley Hyatt objavio je 1869.g. patent za sličan produkt, koji je on razradio kao nadomjestak za slonovaču za biljarske kugle i uveo za njega novo ime - celuloid. |
|||
Priprema se miješanjem dvaju dijelova celuloidnog piroksilina s jednim dijelom praškasta [[kamfor]]a i miješanjem u mješaču s dosta alkohola, da se stvori tijesto. Mekana masa preša se u različitim oblicima ili izvlači u listove (folije). Tokom rada alkohol se ispari i predmeti se skrutnu. |
|||
==Uporaba== |
|||
Upotrebljavao se za izradbu fotografskih i kinematografskih filmova, ali se zbog zapaljivosti u tu svrhu više ne upotrebljava. |
|||
Tanke trake celuloznog nitrata prije su se uglavnom upotrebljavale za izradu filmova. Pripremali su se otapanjem topljivog piroksilina u smjesi acetona i metanola, zajedno s kamforom kao plastifikatorom, i ta se masa mazala na poliranu površinu točkova promjera 6 do 9m. Kako se točak polako okreće, otapalo se dovoljno brzo otparava i film se u uskoj traci kontinuirano namata na suprotnoj strani te prelazi kroz sušionicu, gdje se ukloni ostatak otapala.<ref name="Hrvatska enciklopedija">[[Hrvatska enciklopedija (LZMK)]]; broj 2 (Be-Da), str. 589. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2000.g. ISBN 953-6036-32-0</ref> |
|||
== Izvori == |
|||
{{izvori}} |
|||
[[Kategorija:Plastika]] |
[[Kategorija:Plastika]] |
Inačica od 26. prosinca 2013. u 20:41
Celuloid (od celulo[za] + -id, dinitroceluloza, dinitronaftalen) je čvrsta prozirna umjetna plastična masa, dobivena na bazi nitroceluloze (celuloznoga nitrata) s kamforom kao plastifikatorom.
Celuloid ima mnogo nedostataka; npr. nepoželjan miris i okus, neotpornost prema kiselinama i alkalijama, obezbojenje na svjetlu i vrlo je zapaljiv. Ovaj polimerni materijal je skoro pedeset godina bio jedina važna plastična masa.
Dobivanje
Englez Alexander Parkes dobio je 1865.g. miješanjem nitrata celuloze, alkohola i kamfora masu koja je bila slična rogu.
Američki istraživač John Wesley Hyatt objavio je 1869.g. patent za sličan produkt, koji je on razradio kao nadomjestak za slonovaču za biljarske kugle i uveo za njega novo ime - celuloid.
Priprema se miješanjem dvaju dijelova celuloidnog piroksilina s jednim dijelom praškasta kamfora i miješanjem u mješaču s dosta alkohola, da se stvori tijesto. Mekana masa preša se u različitim oblicima ili izvlači u listove (folije). Tokom rada alkohol se ispari i predmeti se skrutnu.
Uporaba
Upotrebljavao se za izradbu fotografskih i kinematografskih filmova, ali se zbog zapaljivosti u tu svrhu više ne upotrebljava.
Tanke trake celuloznog nitrata prije su se uglavnom upotrebljavale za izradu filmova. Pripremali su se otapanjem topljivog piroksilina u smjesi acetona i metanola, zajedno s kamforom kao plastifikatorom, i ta se masa mazala na poliranu površinu točkova promjera 6 do 9m. Kako se točak polako okreće, otapalo se dovoljno brzo otparava i film se u uskoj traci kontinuirano namata na suprotnoj strani te prelazi kroz sušionicu, gdje se ukloni ostatak otapala.[1]
Izvori
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK); broj 2 (Be-Da), str. 589. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2000.g. ISBN 953-6036-32-0