Milanski edikt: razlika između inačica
m Uklonjena promjena suradnika 141.136.163.31, vraćeno na zadnju inačicu suradnika Dean72 |
→Izvori: wikizvor |
||
Redak 20: | Redak 20: | ||
Izvorni tekst samog edikta nije nađen, no u svojim ga djelima navode suvremenici njegova proglašavanja: [[Laktancije]] i [[Euzebije Cezarejski]]. |
Izvorni tekst samog edikta nije nađen, no u svojim ga djelima navode suvremenici njegova proglašavanja: [[Laktancije]] i [[Euzebije Cezarejski]]. |
||
Laktancije donosi na [[latinski jezik|latinskom jeziku]] u svome djelu ''De mortibus persecutorum'' (poglavlja 34 i 48), kako Galerijev edikt |
Laktancije donosi na [[latinski jezik|latinskom jeziku]] u svome djelu ''De mortibus persecutorum'' (poglavlja 34 i 48), kako Galerijev edikt ({{wikizvorM|Galerijev edikt o toleranciji (Laktancije)|Galerijev edikt}}), tako i Milanski edikt ({{wikizvorM|Milanski edikt (Laktancije)|Milanski edikt}}). |
||
Euzebije donosi oba teksta u [[grčki jezik|grčkom]] prijevodu u svojoj ''Povijesti Crkve'' (VIII,17; X,5). |
Euzebije donosi oba teksta u [[grčki jezik|grčkom]] prijevodu u svojoj ''Povijesti Crkve'' (VIII,17; X,5). |
Inačica od 23. siječnja 2014. u 14:26
Milanski edikt je uredba koju su 313. u Milanu zajednički proglasili Konstantin I. Veliki, tada tetrarh Zapada i Licinije, tetrarh istoka, a njome je i službeno označen kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu, dok je samo Carstvo zauzelo neutralan položaj u odnosu na religije.
Povijest
Ovaj je Edikt imao svoju značajnu prethodnicu u ediktu o toleranciji što ga je 311. u Nikomediji proglasio car Galerije. U njemu se daje oprost kršćanima koji su, »slijedeći svoje hirove, bili obuzeti ludošću, te se nisu pokoravali drevnim običajima.« U tom se dokumentu nadalje čita:
»U ime toga oprosta, neka mole svoga Boga za naše spasenje, za spas Republike i za svoj grad, kako bi Republika mogla i dalje posvuda postojati jedinstvena, a oni da bi mogli mirno živjeti u svojim domovima.«
Milanski edikt zahvatio je, međutim, još dublje, određujući izričito i da se sva mjesta na kojima se zajednica okupljala i svako drugo konfiscirano i oduzeto vlasništvo »ima vratiti kršćanima bez traženja naknade ili ikakvoga plaćanja, i bez pokušaja prijevare i obmane.«
Glavna značajka ovog edikta bila je u tome što je kršćanstvu, ali i svim drugim religijama, omogućio pravni položaj jednak položaju poganstva, a poganstvo više nije bila službena religija Carstva i njegove vojske.
Razlozi edikta
Početkom 4. stoljeća, u Rimskom Carstvu kršćani su već bili izuzetno prošireni, kako teritorijalno, tako i u raznim slojevima društva. Mnogi su kršćani zauzimali ključne položaje u državnoj upravi i ostalim viđenijim mjestima u društvu, premda su se izlagali opasnosti progona. Edikt je stoga želio unijeti mir u Carstvo, a nakana mu je bila sinkretistička: obuhvatiti u rimskom društvu vjerska i filozofska učenja različita porijekla, kako bi se ojačala država.
Izvori
Izvorni tekst samog edikta nije nađen, no u svojim ga djelima navode suvremenici njegova proglašavanja: Laktancije i Euzebije Cezarejski.
Laktancije donosi na latinskom jeziku u svome djelu De mortibus persecutorum (poglavlja 34 i 48), kako Galerijev edikt ( izvorni tekst na WikIzvoru: Galerijev edikt), tako i Milanski edikt ( izvorni tekst na WikIzvoru: Milanski edikt).
Euzebije donosi oba teksta u grčkom prijevodu u svojoj Povijesti Crkve (VIII,17; X,5).
Značenje edikta
Kao što je iz svega vidljivo, nije bila riječ o davanju slobode samo kršćanstvu, kako se to često tumači, niti je bila riječ o proglašenju kršćanstva državnom religijom. Naprotiv, nakana je edikta bila sloboda vjerskog izražavanja u Rimskom Carstvu, kako bi se postigao nutarnji politički mir.
Tek 380. godine uredbom cara Teodozija I. kršćanstvo će postati državnom religijom u Rimskom Carstvu, te još 15 godina kasnije (395. godine) dolazi do zabrane poganskih, politeističkih religija.