Krim: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 67: Redak 67:
}}
}}


'''Republika Krim''' ([[Ruski jezik|rus.]] Республика Крым; [[Ukrajinski jezik|ukr.]] Республіка Крим; [[Krimskotatarski jezik|crh.]] Къырым Джумхуриети) međunarodno nepriznata neovisna država koja se nalazi na poluotoku [[Krim|Krimu]], kojeg članice [[Ujedinjeni narodi|Ujedinjenih naroda]] izuzev [[Rusija|Rusije]] priznaju kao dio [[Ukrajina|Ukrajine]].
'''Republika Krim''' ([[Ruski jezik|rus.]] Республика Крым; [[Ukrajinski jezik|ukr.]] Республіка Крим; [[Krimskotatarski jezik|crh.]] Къырым Джумхуриети) međunarodno nepriznata neovisna država koja se nalazi na poluotoku Krimu, kojeg članice [[Ujedinjeni narodi|Ujedinjenih naroda]] izuzev [[Rusija|Rusije]] priznaju kao dio [[Ukrajina|Ukrajine]].


Republika Krim proglašena je suverenom i neovisnom 11. ožujka 2014.<ref name=Vecernji1/> To je učinjeno odlukom Skupštine Republike Krima nakon ujedinjenja [[Autonomna Republika Krim|Autonomne Republike Krim]] s gradom [[Sevastopolj|Sevastopoljem]], na jugozapadu poluotoka Krim. Političke odluke o razjedinjenju s Ukrajinom dogodile su se u uvjetima vojne invazije s preko 20 tisuća profesionalnih vojnika bez identifikacijskih oznaka koju je ukrajinska vlast prozvala ruskom agresijom na suverenitet i cjelovitost [[Ukrajina|Ukrajine]]. Proglašenje neovisnosti dogodilo se kako bi se dao legitimitet nadolazećem referendumu 16. ožujka 2014. koji predviđa ujedinjenje s [[Rusija|Rusijom]]. Referendum se u Ukrajini smatra nezakonitim i protuustavnim.
Republika Krim proglašena je suverenom i neovisnom 11. ožujka 2014.<ref name=Vecernji1/> To je učinjeno odlukom Skupštine Republike Krima nakon ujedinjenja [[Autonomna Republika Krim|Autonomne Republike Krim]] s gradom [[Sevastopolj|Sevastopoljem]], na jugozapadu poluotoka Krim. Političke odluke o razjedinjenju s Ukrajinom dogodile su se u uvjetima vojne invazije s preko 20 tisuća profesionalnih vojnika bez identifikacijskih oznaka koju je ukrajinska vlast prozvala ruskom agresijom na suverenitet i cjelovitost [[Ukrajina|Ukrajine]]. Proglašenje neovisnosti dogodilo se kako bi se dao legitimitet nadolazećem referendumu 16. ožujka 2014. koji predviđa ujedinjenje s [[Rusija|Rusijom]]. Referendum se u Ukrajini smatra nezakonitim i protuustavnim.

Inačica od 18. ožujka 2014. u 11:29

Republika Krim
Республика Крым
Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo
Prosperitet u jedinstvu!
Himna
Himna Republike Krim
Glavni grad Simferopolj
352 385) 44°57′N, 34°06′E
Najveći grad Sevastopolj
Službeni jezik ruski[1]
Državni vrh
 - Vrsta republika
 - Predsjednik Vlade Sergej Aksjonov
Neovisnost od Ukrajine 11. ožujka 2014.
Površina
 - ukupno 26964 km2
Stanovništvo
 - ukupno 2 352 385

Republika Krim (rus. Республика Крым; ukr. Республіка Крим; crh. Къырым Джумхуриети) međunarodno nepriznata neovisna država koja se nalazi na poluotoku Krimu, kojeg članice Ujedinjenih naroda izuzev Rusije priznaju kao dio Ukrajine.

Republika Krim proglašena je suverenom i neovisnom 11. ožujka 2014.[1] To je učinjeno odlukom Skupštine Republike Krima nakon ujedinjenja Autonomne Republike Krim s gradom Sevastopoljem, na jugozapadu poluotoka Krim. Političke odluke o razjedinjenju s Ukrajinom dogodile su se u uvjetima vojne invazije s preko 20 tisuća profesionalnih vojnika bez identifikacijskih oznaka koju je ukrajinska vlast prozvala ruskom agresijom na suverenitet i cjelovitost Ukrajine. Proglašenje neovisnosti dogodilo se kako bi se dao legitimitet nadolazećem referendumu 16. ožujka 2014. koji predviđa ujedinjenje s Rusijom. Referendum se u Ukrajini smatra nezakonitim i protuustavnim.

Povijest

Povoljni položaj i prirodni uvjeti Krimskog poluotoka uvjetovali su da Krim postane jednom od kolijevka čovječanstva. Prastari tragovi čovjeka na Krimskom poluotoku odnose se na razdoblje od oko 100 000 do 35 000 godina pr. Kr.. Na prostoru Krima su također živjeli drevni narodi Kimerijci, potom Tavri i Skiti. Na Krimskom poluotoku nastali su grčki polisi (gradovi-države) Herson, Feodosija i Pantikapej, koji su vodili intenzivnu prekomorsku trgovinu. Potkraj 4. st. pr. Kr. na prostoru Krima se formira . Skitska država, kojoj je glavni grad bio Napulj skitski, danas se na istom mjestu nalazi grad Simferopolj.

Godine 988. kijevski knez Vladimir Veliki osvojio je grčku koloniju grad Herson što se smatra godinom preuzimanja vlasti nad područjem poluotoka Krima, koji se našao u sklopu srednjovjekovne države Kijevske Rus'i. Krim se nalazio u sklopu kontrole kijevskih kneževa sve do 13. stoljeća kada su izvršeni jači vojni napadi Mongola koji su preuzeli kontrolu na Krimom. Nakon raspada Mongolskog Carstva, na Krimu su ostali živjeti Tatari.

Sredinom 15. stoljeća, 1441., uspostavljen je neovisni Krimski Kanat, međutim, 1475. potpao je od Osmansko Carstvo. Krimski Tatari su sljedeća tri stoljeća bili podanici osmanskog sultana te su uživali široku autonomiju. Time je Osmanskom Carstvu osiguran mir na sjeveru i stalni priljev roblja. Nakon Rusko-turskog rata krajem 18. stoljeća, Krim je 1774. postao vazal Ruskog Carstva.[2]

Prema svjedočenju turskog povjesničara Evlije Čelebije, godine 1667. na Krimu je živjelo 1 120 000 stanovnika; oko 180 tisuća Tatara i preko 920 tisuća Ukrajinaca i Bjelorusa, koji su te prostore počeli intenzivno naseljavati dolazeći iz južne Bjelorusije i zapadne Ukrajine. Tijekom 18., 19. i posebno 20. stoljeća Krim će početi naseljavati i etnički Rusi, koji danas čine natpolovičnu većinu na tom poluotoku.

Nakon Ruskog građanskog rata i nekoliko smjenjivanja na vlasti između "crvenih" i "bijelih", 1921. uspostavljena je Autonomna Krimska Sovjetska Socijalistička Republika koja je ušla u sastav Ruske SFSR.[3] Krim je dobio autonomiju zbog naklonjenosti komunističke vlasti tatarskom stanovništvu.[2]

Do 1944. Krim je bilo rusko-tatarsko područje. Nijemci su ga zauzeli dva puta, u Prvom svjetskom ratu 1918. i u Drugom svjetskom ratu 1941. - 1944.[2] U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je pod okupacijom Njemačke i Rumunjske.[3] Tatari su uvelike surađivali s okupacijskim snagama, pa su pali u nemilost poslijeratne vlasti. Režim Josifa Staljina je 1944. deportirao Tatare na istok SSSR-a. Krim je 1954. izgubio autonomiju i pripojen je Ukrajinskoj SSR u vrijeme vlasti Nikite Hruščova. Pripojenje se dogodilo kako bi se Krimom moglo lakše upravljati iz Kijeva, nego iz Moskve, zbog njegovog zemljopisnog položaja.[2]

U vrijeme raspada SSSR-a i prvog razdoblja neovisnosti Ukrajine, vlasti su pokušale ukrajinizirati krimsko stanovništvo, što je naišlo na otpor. Tatari su dobili pravo povratka, pa su to nemirno vrijeme iskoristili za povratak zemlje i izgubljenih povlastica. Najburnije pitanje bio je grad Sevastopolj, glavna baza sovjetske flote na Krimu. U tom razdoblju Krim je ostao u sastavu Ukrajine, ali je dobio posebna prava te je jedina regija s autonomijom u Ukrajini. Krimu je naime dopušteno da ostane ruski i da samo promijeni nazive pojedinih ulica.[2]

Krimska autonomija (1992.)

Ideja formiranja krimske autonomije rodila se među postsovjetskim partijskim umirovljenicima na Krimu. Da bi svoje zahtjeve pravno regulirali, oni su se povezali s komunističkom političkom strujom u ukrajinskom parlamentu, obećavajući joj svoju potporu. Uspjeli su 1991. osigurati odluku parlamenta o formiranju Krimske Sovjetske Autonomne Republike u sastavu Ukrajine. Formirana krimska vlada u svojim prvim akcijama potpuno je zaustavila širenje ukrajinskih medija na poluotoku. Obavještajna služba KGB i vojna obavještajna služba Crnomorske flote brzo su formirale uporišta rusko-nacionalističke orijentacije, uglavnom među umirovljenicima. Zbog slabog materijalnog stanja, dojučerašnji partijski aktivisti brzo su se uključili u antiukrajinsku parolu, često izražavajući neobičnu mržnju neprimjerenu za svoju životnu dob. Na televiziji su često prikazivane te velike babuške ili djeduške kako guraju fige u TV kamere, proklinjući mladu neovisnost Ukrajine, usprkos tome što je ukrajinska politika revitalizirala gospodarstvo na tom poluotoku te im redovito isplaćuje mirovine.

Ukrajinska ratna mornarica u Sevastopolju.

Svojedobno je list Glas Ukrajine izvjestio da je na Krimu tako mnogo bivših sovjetskih službenika da su stvorili Savez sovjetskih čekista. U Sevastopolju čekisti su organizirali svoj kongres na kojemu su obznanili svoj cilj – zakonski obnoviti nekadašnji Sovjetski Savez. Financiraju se tada ustanovama sumnjivog podrijetla, a ponekad i otvoreno kriminalnih u svojoj djelatnosti. Izdašno financirani tisak u uvjetima krize ukrajinskog tiska obrušio se na poluotok vrlo silovito, uništavajući i zadnje riječi objektivnog stanja u regiji, ali i cijeloj Ukrajini. U tu djeltnost aktivno se uključio i republički komitet kompartije Krima, tradicionalno najkonzervativniji ogranak Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) i Komunističke partije Ukrajine (KPU). Partijski novac koji je nakon raspada KPSS užurbano prebacivan u različita sumnjiva poduzeća stizao je u velikim omjerima i na Krim. Tako se formirala moćna baza partijsko-kriminalne oligarhije. Samo je lider krimskih komunista Leonid Grač postao osnivač četriju komercijalnih tvrtki. Velik novac bio je usmjeren i za kupnju državnog vlasništva, pripremu izbora koji bi proglasili odcjepljenje od Ukrajine, a također i likvidaciju svih nepoželjnih subjekata koji su Krim vidjeli u sklopu Ukrajine. Na čelu antiukrajinske politike nalazio se Nikolaj Bagrov, dojučerašnji prvi sekretar KPSS. Prividno se dodvoravao ukrajinskom predsjedniku Leonidu Kravčuku, pripremajući u pozadini politiku teritorijalnog odcijepljenja Krima.

Na putu svojevrsne komunističke urote uskoro se našla još opasnija politička i društvena snaga koja je zavladala cijelim postsovjetskim terenom, organizirani kriminal. Na Krimu je on pao na plodno tlo posebno zbog toga što je oko 12 milijuna turista svake sezone posjećivalo Krim te su ostavljali veliki novac koji je pogodovao cvjetanju prostitucije, razbojništva i trgovine narkoticima. Kumovi više krimskih mafijaških klanova uložili su golem novac u partijska odmarališta. Da bi legalizirali svoju djelatnost, tražili su političko uporište te ga pronašli u ruskom nacionalizmu. Budući da je krimsko Vrhovno vijeće tražilo veliko mito, pronašli su novo riješenje odnosno fiktivnog političkog vođu Jurija Mješkova koji je trebao legalizirati krimski kriminal. Na izborima su se sudarila dva podjednako nemoralna klana – komunistički (Bagrov) i klan kriminalnih biznisa (Mješkov). Malograđanska masa (glavni oslonac sovjetskog društva) glasala je za Mješkova koji je obećavao povećanje plaća u ruskim rubljima. Nakon pobjede Mješkova, naglo se povećao kriminal, a krvavi sukobi mafijaških klanova postali su dio krimske svakodnevnice. U aktivnu politiku Krima uključuje se i dio političke elite iz Moskve, te su Krim posjetili i savjetnici ruske vlade: Grišankov - bivši šef specijalnog odjela KGB SSSR-a, Koževnikov – potpukovnik vojne kontraobavještajne službe i Mihajlov – načelnik specijalnog odjela KGB SSSR-a.

Stanovništvo

Zastava krimskih Tatara

Prvi stanovnici poluotoka Krima imali su uglavnom slavensko, germansko i romansko porijeklo. Posebno su se na tom poluotoku istaknuli Grci, Skiti, Goti (prisutni čak do 17. stoljeća) i slavenski narodi. Gotovo svi prethodni stanovnici asimilirani su u malobrojnu, ali snažnu tatarsku zajednicu tijekom 14. stoljeća, a naposljetku prihvaćaju i islamsku vjeru čime gube svoj prvotni kršćanski identitet. S tom činjenicom, stanovnici, gotovo oduvijek multikulturalnog Krima, postaju specifičan i rasno vrlo raznolik narod, s mnogo europskog elementa, bez obzira na činjenicu da je poluotok postao jedan od središta napredne islamske civilizacije gotovo u samom središtu Europe.

Prema službenom popisu stanovništva u Ukrajini iz 2001. godine na Krimu je živjelo oko 2 033 700 ljudi, a posljednje službene procjene iz 2007. godine ukazuju da na Krimu danas živi manje od 1 973 185 ljudi. Etnički sastav poluotoka i dalje je relativno nepromijenjen; većinu od 58.32% čine etnički Rusi (uglavnom doseljeni nakon Drugog svjetskog rata), potom Ukrajinci s 24.32%, Krimski Tatari s 12.1% i Bjelorusi s 1.44%. Krimski Tatari vraćeni su na poluotok iz središnje Rusije nakon osamostaljenja Ukrajine te ih danas ondje živi oko 250 000, a ujedno predstavljaju jedinu veću muslimansku zajednicu u Ukrajini. Armenci, Židovi, Nijemci i drugi narodi ne prelaze 1% krimskog stanovništva.

Tri četvrtine krimskog stanovništva smatra ruski materinskim jezikom, dok samo desetina smatra ukrajinski za materinski jezik. Prema podatcima Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju, ruski jezik koristi 97% stanovnika poluotoka.[3]

Posljednje desetljeće broj stanovnika na poluotoku Krimu bilježi pad, posebno zbog visokog porasta smrtnosti starijeg umirovljeničkog stanovništva.

Zemljopis i klima

Krim je smješten na sjevernoj obali Crnog mora, uz zapadnu obalu Azovskog mora, dotičući Hersonsku oblast na sjeveru. Iako je smješten na rubnom jugozapadnom području poluotoka Krima, grad Sevastopolj ima poseban značaj i status na poluotoku. Površina cjelog poluotoka iznosi 26 100 km², a sama krimska obala je isprekidana sa nekoliko većih uvala i pomorskih luka. Pomorska luka leži na zapadu u uvali Karkinit, zatim na jugozapadu u otvorenoj Kalamitskoj uvali koja je ujedno i luka grada Eupatorije i Sevastopolja, na sjeveru se nalazi Arabatska uvala i sa istočne strane takozvana Kerčanska uvala. Na jugu Krima se također nalazi poznata ukrajinska luka Feodosija, u istoimenoj uvali.

Većina područja poluotoka Krima ima kontinentalnu klimu, izuzev krajnjeg juga gdje prevladava subtropska klima, na koju posebno utječe Crno more. Ljeta mogu biti poprilično topla i dosegnuti temperaturu od 30 °C, posebno tijekom srpnja, dok su zime umjereno hladne i kreću se do -0,3 °C tijekom siječnja, izuzev krajnjeg juga gdje se kreću do -4 °C. Količina padalina na Krimu u prosjeku doseže 400mm godišnje, ali na jugu je taj broj udvostručen, posebno na području grada Jalte gdje doseže 1050mm padalina godišnje. Krim je oduvijek bio privlačna turistička lokacija Ukrajinaca i Rusa iz cijelog Sovjetskog Saveza, koji taj poluotok uz primjerene ljetne temperature doživljavaju kao domaću turističku lokaciju već desetljećima.

Uprava

Republika Krim upravno je podijeljena na 14 regija i 16 gradova. Tim područjem obuhvaćeno je 56 gradskih naselja i 957 sela.

Regije Krima

  1. Bahčisarajska regija
  2. Bjelogorska regija
  3. Džankojska regija
  4. Kirovska regija
  5. Krasnogvardejska regija
  6. Krasnoperkopska regija
  7. Lenjinska regija
  8. Nižnegorska regija
  9. Pervomajska regija
  10. Razdoljenska regija
  11. Sakijska regija
  12. Simferopoljska regija
  13. Sovjetska regija
  14. Crnomorska regija
  15. Alušta
  16. Armjansk
  17. Džankoj
  18. Eupatorija
  19. Kerč
  20. Krasnoperekopsk
  21. Saki
  22. Simferopolj
  23. Sudak
  24. Feodosija
  25. Jalta
  26. Sevastopolj

Izvori

  1. a b Renata Rašović: Parlament izglasao neovisnost i priključenje Rusiji prije referenduma!. Večernji list, 12. ožujka 2014. Preuzeto 12. ožujka 2014.
  2. a b c d e Jurij Girenko:Odvajanje „ruskih“ regija od Ukrajine?. Ruski vjesnik, 24. veljače 2014. Pristupljeno 17. ožujka 2014.
  3. a b c Igor Rozin: 5 pitanja o Krimu. Ruski vjesnik, 4. ožujka 2014. Pristupljeno 17. ožujka 2014.

Literatura

  • Subtelny, Orest (2000.), Ukraine: A History. University of Toronto Press. pp. 78.
  • Kubijovyč, Volodymyr (ed.) (1963.), Ukraine: A Concise Encyclopædia. Toronto: University of Toronto Press.
  • Fisher, Alan W. The Crimean Tatars. Stanford, CA: Hoover Institution Press, Stanford University, 1978. (264 p.)
  • Kolo: časopis Matice hrvatske, 1997., br. 3. «Ukrajina».- Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske, urednici Vlaho Bogušić, Jelena Hekman, Hrvoje Ivanković - str. 171.-335. (grupa autora)

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Krim

Predložak:Link FA