Republika Krim

Republika Krim Республика Крым Республіка Крим Къырым Джумхуриети
Zastava Krima Grb Krima
Zemljopisni položaj federalnog subjekta u Ruskoj Federaciji
Glavni grad	Simferopolj
Službeni jezici	ruski, ukrajinski, krimskotatarski
Politički status	Republika
predsjednik
Predsjednik Vlade	Sergej Aksjonov
Zakonodavno tijelo	Vrhovno vijeće
predsjednik Vrhovnog vijeća	Vladimir Konstantinov
Površina
- ukupno	26964 km²
Stanovništvo
- ukupno (2007.)	2352385
- Gustoća	87.2/km²
Himna	Himna Krima
Vremenska zona

Republika Krim (rus. Республика Крым; ukr. Республіка Крим; crh. Къырым Джумхуриети) je jedna od republika Ruske Federacije od 18. ožujka 2014. godine. Republika nije priznata od Ukrajine, EU, SAD i ostalih država. Međunarodni spor je u tijeku.

Između 1992. i 2014. Krim je bio u sastavu neovisne Ukrajine kao Autonomna Republika Krim zajedno s gradom Sevastopoljem. U vrijeme Ukrajinske krize 2014. na Krim je izvršena ruska invazija, nakon čega je Krim proglasio neovisnost od Ukrajine. Republika je kao neovisna država postojala svega tjedan dana, od 11. do 18. ožujka 2014., kada je protivno međunarodnom pravu i ustavu Ukrajine ušla u sastav Ruske Federacije.

Republika Krim proglašena je suverenom i neovisnom 11. ožujka 2014. To je učinjeno odlukom Skupštine Republike Krima nakon ujedinjenja Autonomne Republike Krim s gradom Sevastopoljem, na jugozapadu poluotoka Krim. Na referendumu održanom 16. ožujka 2014. vlasti Krima dobile su podršku za ujedinjenje s Ruskom Federacijom, što je konačno ostvareno 18. ožujka sporazumom između predsjednika Vlade Krima Vladimira Aksjonova, gradnonačelnika Sevastopolja Alekseja Čalija i predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina.

Povijest

Povoljni položaj i prirodni uvjeti Krimskog poluotoka uvjetovali su da Krim postane jednom od kolijevka čovječanstva. Prastari tragovi čovjeka na Krimskom poluotoku odnose se na razdoblje od oko 100 000 do 35 000 godina pr. Kr.. Na prostoru Krima su također živjeli drevni narodi Kimerijci, potom Tavri i Skiti. Na Krimskom poluotoku nastali su grčki polisi (gradovi-države) Herson, Feodosija i Pantikapej, koji su vodili intenzivnu prekomorsku trgovinu. Potkraj 4. st. pr. Kr. na prostoru Krima se formira Skitska država, kojoj je glavni grad bio Napulj skitski, danas se na istom mjestu nalazi grad Simferopolj.

Godine 988. kijevski knez Vladimir Veliki osvojio je grčku koloniju grad Herson što se smatra godinom preuzimanja vlasti nad područjem poluotoka Krima, koji se našao u sklopu srednjovjekovne države Kijevske Rus'i. Krim se nalazio u sklopu kontrole kijevskih kneževa sve do 13. stoljeća kada su izvršeni jači vojni napadi Mongola koji su preuzeli kontrolu na Krimom. Nakon raspada Mongolskog Carstva, na Krimu su ostali živjeti Tatari.

Sredinom 15. stoljeća, 1441., uspostavljen je neovisni Krimski kanat, međutim, 1475. potpao je od Osmansko Carstvo. Krimski Tatari su sljedeća tri stoljeća bili podanici osmanskog sultana te su uživali široku autonomiju. Time je Osmanskom Carstvu osiguran mir na sjeveru i stalni priljev roblja. Nakon Rusko-turskog rata krajem 18. stoljeća, Krim je 1774. postao vazal Ruskog Carstva.

Prema svjedočenju turskog povjesničara Evlije Čelebije, godine 1667. na Krimu je živjelo 1 120 000 stanovnika; oko 180 tisuća Tatara i preko 920 tisuća Ukrajinaca i Bjelorusa, koji su te prostore počeli intenzivno naseljavati dolazeći iz južne Bjelorusije i zapadne Ukrajine. Tijekom 18., 19. i posebno 20. stoljeća Krim će početi naseljavati i etnički Rusi, koji danas čine natpolovičnu većinu na tom poluotoku.

Socijalističko razdoblje

Nakon Ruskog građanskog rata i nekoliko smjenjivanja na vlasti između "crvenih" i "bijelih", 1921. uspostavljena je Autonomna Krimska Sovjetska Socijalistička Republika koja je ušla u sastav Ruske SFSR. Krim je dobio autonomiju zbog naklonjenosti komunističke vlasti tatarskom stanovništvu.

Do 1944. Krim je bilo rusko-tatarsko područje. Nijemci su ga zauzeli dva puta, u Prvom svjetskom ratu 1918. i u Drugom svjetskom ratu 1941. - 1944. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je pod okupacijom Njemačke i Rumunjske. Tatari su uvelike surađivali s okupacijskim snagama, pa su pali u nemilost poslijeratne vlasti. Režim Josifa Staljina je 1944. deportirao Tatare na istok SSSR-a.

Krim u Ukrajinskoj SSR

Krim je 1954. izgubio autonomiju i pripojen je Ukrajinskoj SSR u vrijeme vlasti Nikite Hruščova. Pripojenje se dogodilo kako bi se Krimom moglo lakše upravljati iz Kijeva, nego iz Moskve, zbog njegovog zemljopisnog položaja. Odlučeno je da se pripajanje izvrši na 300. obljetnicu ujedinjenja Ukrajine s Rusijom. To su Rusi smatrali ekstravagancijom, posebno zato jer je Krim bio sovjetsko omiljeno odredište za odmor i zato jer su većinu stanovništva činili Rusi. Prije raspada SSSR-a, sovjetske su vlasti dopustile krimskim Tatarima da se vrate na poluotok, pa je uskoro stiglo oko četvrt milijuna Tatara. Iz taktičkih razloga, Tatari su se približili ukrajinskim nacionalistima, jer su oboje dijelili neprijateljstvo prema ruskom nacionalizmu.

Ruski nacionalisti, koji su imali većinu u Vijeću Krima, iskoristili su skori raspad SSSR-a. U studenome 1990. vijeće je osudilo pripajanje Krima Ukrajini koje je napravio Hruščov 1954. U siječnju 1991. organizirali su referendum na kojem je izglasana promjena statusa Krima, pa je iz autonomne oblasti postao Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Krim, što je potvrdio i Ukrajinski parlament.

Krim u neovisnoj Ukrajini

Nakon raspada SSSR-a Krimska oblast odnosno poluotok Krim se našao u sklopu Ukrajine. Situacija na poluotoku se mjenjala sukladno situaciji u cijeloj zemlji s iznimkom da je na Krimu živjela većinska ruska manjina čiji dio pripadnika je zagovarao autonomiju u sklopu Ukrajine. Uspjeli su 1991. osigurati odluku parlamenta o formiranju Krimske Sovjetske Autonomne Republike u sastavu Ukrajine.

Formirana krimska vlada u svojim prvim akcijama potpuno je zaustavila širenje ukrajinskih medija na poluotoku. Obavještajna služba KGB i vojna obavještajna služba Crnomorske flote brzo su formirale uporišta ruske nacionalističke orijentacije, uglavnom među radikalno nastrojenim političarima, nezaposlenima i umirovljenicima. Od tada se u politiku Krima uključuju brojni državnici Ruske Federacije i ukrajinska politika na Krimu postaje gotovo pa simbolična.

Krim je sve do 2005. imao izuzetno veliku autonomiju u sklopu Ukrajine s velikom podrškom Ruske Federacije koja je u gradu Sevastopolju imala Crnomorsku flotu. Ukrajinska politika je uspjela vratiti Krimske Tatare na poluotok koji su protjerani nakon Drugog svjetskog rata. Cilj je bio ublažiti težnje radikalnih političara da se Krim posve odcjepi iako je ruski jezik bio gotovo apsolutan na poluotoku i nije bilo povoda za tenzijama. Ukrajinska i tatarska manjina na poluotoku imale su gotovo pa ravnopravan status s većinskom ruskom populacijom. Ukrajinske vlasti na Krim su dovele brojne europske investicije i Krim je do 2014. imao sve bolji turizam.

Unatoč sve boljem turizmu, Krim je sklopu Ukrajine primao 70% pomoći za svoj godišnji proračun, drugim rječima bio je posve ovisan o kopnenoj Ukrajini. Nakon proglašavanja neovisnosti u 2014. godini ostao je i dalje ovisan o vodi, plinu, struji i brojnim drugim potrebama za stanovništvo. Ukrajinska vlast je izjavila kako će i dalje namirivati osnovne potrebe stanovništva jer odcjepljenje Krima smatra nezakonitim i protuustavnim.

Pripajanje Rusiji

Početkom ožujka 2014. na Krim je izvršena ruska invazija s preko 20 tisuća dobro naoružanih profesionalnih vojnika bez oznaka, nakon čega je Krim proglasio svoju neovisnost od Ukrajine. Dana 11. ožujka 2014. Vrhovno vijeće Autonomne Republike Krim i Gradsko vijeće Sevastopolja su na izvanrednom zasjedanju usvojili Deklaraciju o neovisnosti Krima.

Pet dana poslije, 16. ožujka, održan je referendum na kojem se 96.7% glasača izjasnilo za pridruženje Krima Ruskoj Federaciji. Dan nakon referenduma Državno vijeće Krima je na izvanrednoj sjednici izglasalo Rezoluciju o neovisnosti Krima za koju je glasovalo 85 od 100 zastupnika, a isti dan Državno vijeće uputilo je molbu Rusiji za priključenjem. Odlučeno je da će se država zvati Republika Krim i da će grad Sevastopolj u njoj imati poseban status, a Vrhovno vijeće AR Krima preimenovano je u Državno vijeće Republike Krim. Također je odlučeno da će na Krimu od 30. ožujka 2014. vrijediti moskovsko vrijeme, a kao službena valuta uveden je ruski rubalj, no do 1. siječnja 2016. u opticaju će biti ukrajinska hrivnja.

Rusija je prihvatila molbu 18. ožujka, a sporazum o pridruženju Krima Ruskoj Federaciji potpisali su predsjednik Vlade Krima Vladimir Aksjonov, gradonačelnik Sevastopolja Aleksej Čalij i predsjednik Rusije Vladimir Putin. Ukrajina, EU, SAD i ostale države ovaj čin pripajanja Krima Rusiji smatraju nezakonitim jer je pritom prekršeno međunarodno pravo i ustav Ukrajine.

Zemljopis i klima

Krim je smješten na sjevernoj obali Crnog mora, uz zapadnu obalu Azovskog mora, dotičući Hersonsku oblast na sjeveru. Iako je smješten na rubnom jugozapadnom području poluotoka Krima, grad Sevastopolj ima poseban značaj i status na poluotoku. Površina cjelog poluotoka iznosi 26 100 km², a sama krimska obala je isprekidana sa nekoliko većih uvala i pomorskih luka. Pomorska luka leži na zapadu u uvali Karkinit, zatim na jugozapadu u otvorenoj Kalamitskoj uvali koja je ujedno i luka grada Eupatorije i Sevastopolja, na sjeveru se nalazi Arabatska uvala i sa istočne strane takozvana Kerčanska uvala. Na jugu Krima se također nalazi poznata ukrajinska luka Feodosija, u istoimenoj uvali.

Većina područja poluotoka Krima ima kontinentalnu klimu, izuzev krajnjeg juga gdje prevladava subtropska klima, na koju posebno utječe Crno more. Ljeta mogu biti poprilično topla i dosegnuti temperaturu od 30 °C, posebno tijekom srpnja, dok su zime umjereno hladne i kreću se do -0,3 °C tijekom siječnja, izuzev krajnjeg juga gdje se kreću do -4 °C. Količina padalina na Krimu u prosjeku doseže 400mm godišnje, ali na jugu je taj broj udvostručen, posebno na području grada Jalte gdje doseže 1050mm padalina godišnje. Krim je oduvijek bio privlačna turistička lokacija Ukrajinaca i Rusa iz cijelog Sovjetskog Saveza, koji taj poluotok uz primjerene ljetne temperature doživljavaju kao domaću turističku lokaciju već desetljećima.

Stanovništvo

Zastava krimskih Tatara

Prvi stanovnici poluotoka Krima imali su uglavnom slavensko, germansko i romansko porijeklo. Posebno su se na tom poluotoku istaknuli Grci, Skiti, Goti (prisutni čak do 17. stoljeća) i slavenski narodi. Gotovo svi prethodni stanovnici asimilirani su u malobrojnu, ali snažnu tatarsku zajednicu tijekom 14. stoljeća, a naposljetku prihvaćaju i islamsku vjeru čime gube svoj prvotni kršćanski identitet. S tom činjenicom, stanovnici, gotovo oduvijek multikulturalnog Krima, postaju specifičan i rasno vrlo raznolik narod, s mnogo europskog elementa, bez obzira na činjenicu da je poluotok postao jedan od središta napredne islamske civilizacije gotovo u samom središtu Europe.

Prema službenom popisu stanovništva u Ukrajini iz 2001. godine na Krimu je živjelo oko 2 033 700 ljudi, a posljednje službene procjene iz 2007. godine ukazuju da na Krimu danas živi manje od 1 973 185 ljudi. Etnički sastav poluotoka i dalje je relativno nepromijenjen; većinu od 58.32% čine etnički Rusi (uglavnom doseljeni nakon Drugog svjetskog rata), potom Ukrajinci s 24.32%, Krimski Tatari s 12.1% i Bjelorusi s 1.44%. Krimski Tatari vraćeni su na poluotok iz središnje Rusije nakon osamostaljenja Ukrajine te ih danas ondje živi oko 250 000, a ujedno predstavljaju jedinu veću muslimansku zajednicu u Ukrajini. Armenci, Židovi, Nijemci i drugi narodi ne prelaze 1% krimskog stanovništva.

Tri četvrtine krimskog stanovništva smatra ruski materinskim jezikom, dok samo desetina smatra ukrajinski za materinski jezik. Prema podatcima Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju, ruski jezik koristi 97% stanovnika poluotoka.

Posljednje desetljeće broj stanovnika na poluotoku Krimu bilježi pad, posebno zbog visokog porasta smrtnosti starijeg umirovljeničkog stanovništva.

Uprava

Republika Krim upravno je podijeljena na 14 regija i 16 gradova. Tim područjem obuhvaćeno je 56 gradskih naselja i 957 sela.

1. Bahčisarajska regija
2. Bjelogorska regija
3. Džankojska regija
4. Kirovska regija
5. Krasnogvardejska regija
6. Krasnoperkopska regija
7. Lenjinska regija
8. Nižnegorska regija
9. Pervomajska regija
10. Razdoljenska regija
11. Sakijska regija
12. Simferopoljska regija
13. Sovjetska regija
14. Crnomorska regija
15. Alušta
16. Armjansk
17. Džankoj
18. Eupatorija
19. Kerč
20. Krasnoperekopsk
21. Saki
22. Simferopolj
23. Sudak
24. Feodosija
25. Jalta
26. Sevastopolj

Gospodarstvo

Problemi koji terete gospodarstvo Krima su nedostatak energije i pitke vode. Godišnji BDP Krima iznosi samo $4.3 milijarde, što je 500 puta manje od ruskog BDP-a koji iznosi $2 trilijuna. Trošna infrastuktura i transport Krima predstavljaju priliku za velika ulaganja krimskim i ruskim poduzetnicima.

Turizam

Kičma krimskog lokalnog gospodarstva je žurna turistička industrija koja privuče oko 6 milijuna posjetitelja tijekom ljetne sezone godišnje. Međutim, 75% turista dolazi iz Ukrajine, a 25% iz Rusije. Trenutni napeti odnosi između Rusije i Ukrajine mogli bi se nepovoljno odraziti i na krimski turizam.

Nafta i plin

Veliki gospodarski potencijal Krima nalazi se na jugu poluotoka, odnosno u Crnom moru, gdje se nalaze plinska polja. Prema procjenama Bloomberga, ekstrakcija tog plina može dovesti do proizvodnje 7 milijuna tona godišnje.

Dvije kompanije, američki ExxonMobil i britansko-nizozemski Shell održavali su pregovore s Ukrajinom oko bušenja šelfa, no problem je bio što se ciljani šelf nalazi u krimskim vodima. Vrijednost pregovora se procjenjuje na $1 milijardu. Viši potpredsjednik ExxonMobila Andrew Swiger izjavio je da su planovi ExxonMobila na čekanju.

Krimska vlada je preuzela naftna i plinska polja na Crnom i Azovskom moru od Ukrajine, a predsjednik Vrhovnog vijeća Krima, Vladimir Konstantinov, izjavio je da podržava preuzimanje ovih polja od strane ruskog Gazproma. Izjavio je da bi se "Rusija i Gazprom trebali brinuti o proizvodnji nafte i plina", te da to nije "krimski problem".

Očekivanja nakon pripajanja Rusiji

Predsjednik Vlade Krima, Sergej Aksjonov, izjavio je da će model za Krim biti Singapur. Prema Aksonovu, postoje sličnosi između Krima i Singapura koje su izražene u veličini površine i brojnosti stanovništva, no "Singapur ima proračun od $46 milijardi, a Krim proračun od $500 milijuna." Aksjonov procjenjuje da bi Krim mogao u najmanju ruku utrostručiti ili učetverostručiti svoj proračun.

Singapur se nalazi ispod Malezije, a stanovništvo je u velikoj većini kinesko. Proglasio je neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva 1963. i bio u ograničenom sjedinjenju s Malezijom, da bi, 1965., postao neovisna grad-država. Nakon neovisnosti, Singapur je postao poslovno, trgovačko i međunarodno financijsko središte. Prije toga, jedini razlog isticanja Singapura bio je taj što je bio najveća britanska baza u Jugoistočnoj Aziji.

Krim možda ne će ići istim uspješnim putem, no opcija kojom bi se ojačao rast je pretvaranje Krima u posebnu gospodarsku zonu s manjim porezima i financijskim regulacijama čime bi se potakao rast i privukla strana ulaganja. Još je 2005. Rusija donijela zakon o mogućnosti stvaranja posebnih gospodarskih zona te ima u vidu uspostaviti jednu takvu na Dalekom Istoku, no za sada u Rusiji ne postoje posebne gospodarske zone.

Izvori

Literatura

• Subtelny, Orest (2000.), Ukraine: A History. University of Toronto Press. pp. 78.
• Kubijovyč, Volodymyr (ed.) (1963.), Ukraine: A Concise Encyclopædia. Toronto: University of Toronto Press.
• Fisher, Alan W. The Crimean Tatars. Stanford, CA: Hoover Institution Press, Stanford University, 1978. (264 p.)
• Kolo: časopis Matice hrvatske, 1997., br. 3. «Ukrajina».- Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske, urednici Vlaho Bogušić, Jelena Hekman, Hrvoje Ivanković - str. 171.-335. (grupa autora)

Vanjske poveznice

• http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=20775

• Službeni portal Vijeća ministara Krima (ukr.) (rus.) (engl.) (fr.)
• Službena stranica Vrhovne Rade Krima (ukr.) (rus.)
• Turistički smještaj na Krimu (engl.)
• Turističke informacije o Krimu (engl.)
• Kratke informacije o Krimu (engl.) (njem.)