Oprost: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 6: | Redak 6: | ||
Praksa podjeljivanja oprosta osobito se razvila od 11. stoljeća, a ponekad je dolazilo i do njezine zlouporabe. |
Praksa podjeljivanja oprosta osobito se razvila od 11. stoljeća, a ponekad je dolazilo i do njezine zlouporabe. |
||
Godine [[1517.]] [[papa]] [[Lav X.]] uveo je praksu podjele oprosta za [[novac]], čime se financirala izgradnja [[Bazilika sv. Petra|Bazilike sv. Petra]], što je bio jedan od glavnih prigovora [[Martin Luther|Martina Luthera]]. U međuvremenu su se način podjele oprosta, kao i propisani uvjeti za njegovo dobijanje znatno promijenili, a već od sredine 16. stoljeća nije bilo podjele oprosta za novac, već se od vjernika zahtijevalo da učine neko dobro djelo, pobožnu vježbu (pobožnost križnog puta, krunice i sl.) ili da čitaju [[Biblija|Sveto pismo]]. Osobito je do znatnih promjena došlo 60-tih godina 20. stoljeća. |
Godine [[1517.]] [[papa]] [[Lav X.]] uveo je praksu podjele oprosta za [[novac]], čime se financirala izgradnja [[Bazilika sv. Petra|Bazilike sv. Petra]], što je bio jedan od glavnih prigovora [[Martin Luther|Martina Luthera]]. U međuvremenu su se način podjele oprosta, kao i propisani uvjeti za njegovo dobijanje znatno promijenili, a već od sredine 16. stoljeća nije bilo podjele oprosta za novac, već se od vjernika zahtijevalo da učine neko dobro djelo, pobožnu vježbu (pobožnost križnog puta, krunice i sl.) ili da čitaju [[Biblija|Sveto pismo]]. Osobito je do znatnih promjena došlo 60-tih godina 20. stoljeća. [[1999]]. u Augsburgu potpisan je sporazum između Katoličke i Evangeličke crkve kojim se one slažu u tome da se oprost od grijeha dobiva samo vjerom, a ne djelima. |
||
Protestanti, slijedeći Lutherov nauk, ne prihvaćaju nauk o oprostu, te drže da svoje grijehe ispovijedaju Bogu posredstvom Isusa Krista. U takvom nauku nema mjesta za ulogu Crkve kao one koja bi podjeljivala oproste. |
Protestanti, slijedeći Lutherov nauk, ne prihvaćaju nauk o oprostu, te drže da svoje grijehe ispovijedaju Bogu posredstvom Isusa Krista. U takvom nauku nema mjesta za ulogu Crkve kao one koja bi podjeljivala oproste. |
||
Inačica od 10. studenoga 2006. u 20:45
Oprost ili indulgencija (lat. indulgere - biti blag, obziran, popustljiv), u katoličkom nauku predstavlja otpuštanje vremenite kazne za grijehe.
Katolička Crkva podjeljuje oprost nakon što je krivica grijeha izbrisana sakramentom pomirenja ili ispovijedi. Prema katoličkom nauku, učinak je oprosta oslobađanje od posljedica grijeha koje se očituju u zemaljskim patnjama ili u Čistilištu. Te se posljedice grijeha nazivaju »vremenite kazne«. Crkva drži da može raspolagati oprostima onom vlašću koju joj je dao Krist.
Praksa podjeljivanja oprosta osobito se razvila od 11. stoljeća, a ponekad je dolazilo i do njezine zlouporabe.
Godine 1517. papa Lav X. uveo je praksu podjele oprosta za novac, čime se financirala izgradnja Bazilike sv. Petra, što je bio jedan od glavnih prigovora Martina Luthera. U međuvremenu su se način podjele oprosta, kao i propisani uvjeti za njegovo dobijanje znatno promijenili, a već od sredine 16. stoljeća nije bilo podjele oprosta za novac, već se od vjernika zahtijevalo da učine neko dobro djelo, pobožnu vježbu (pobožnost križnog puta, krunice i sl.) ili da čitaju Sveto pismo. Osobito je do znatnih promjena došlo 60-tih godina 20. stoljeća. 1999. u Augsburgu potpisan je sporazum između Katoličke i Evangeličke crkve kojim se one slažu u tome da se oprost od grijeha dobiva samo vjerom, a ne djelima.
Protestanti, slijedeći Lutherov nauk, ne prihvaćaju nauk o oprostu, te drže da svoje grijehe ispovijedaju Bogu posredstvom Isusa Krista. U takvom nauku nema mjesta za ulogu Crkve kao one koja bi podjeljivala oproste.
Protestantske crkve koje djeluju u Hrvatskoj, a prihvaćaju ta uvjerenja su (među ostalima): Evangelička Crkva, Adventisti sedmog dana, Baptisti i drugi.
