Suradnik:Ipernar/Stav protestanata o poglavaru crkve

Poglavar crkve Isus Krist

Protestanti vjeruju u svećenstvo svetih tj. vjernika, iznad kojih je jedino Veliki Svećenik – Gospodin Isus Krist. On je ujedno i poglavar Crkve sukladno Svetom pismu. Jer je njemu dana (pobjedom nad Sotonom na križu) "sva vlast nebeska i Zemaljska" (Mt 28,18); "I sve mu je podložio pod noge, a njega dade za glavu nad svim u Crkvi" (Ef 1,22); "Krist je i glava Crkvi, zato što je Crkva njegovo tijelo". (Ef 1,23; Kol 1,18), "Ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog vođu: Krista!" (Mt 23,10), "Imate samo jednog učitelja, a svi ste braća" (Mt 23,8), "Tko se uzvisi bit će ponižen; a tko se ponizi bit će uzvišen" (Mt 23,12). Vjernici su "Sveto svećenstvo" (1. Pt 2,5), upravo oni su "izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglase slavna djela" (1.Pt 2,9) i među njima nema razlike u kvaliteti, već samo u pozivu.

Westminsterska ispovijest vjere iz 1646., sastavljena u kalvinističkom duhu, što ga je donio Sabor Anglikanske crkve, sadrži sljedeći tekst: "Nema druge glave crkve osim Gospodina Isusa Krista, niti Rimski papa, u bilo kojem slučaju, može biti glava, osim kao Antikrist, čovijek grijeha, sin vječno prokeletog, koji se uzdiže, nad crkvom, protiv Krista i svega što se zove Bog." Iako su ovaj tekst s vremenom prihvatile i neke druge crkve, on je u njima prošao kroz više revizija. Tako su, primjerice, američki prezbiterijanci između 1787. i 1789. izostavili iz toga teksta tvrdnju da je papa antikrist, a Anglikanska crkva više među temeljima svoje vjere ne spominje ovu Ispovijest.

Tumačenje citata "Petre ti si stijena"

Papinstvo se između ostaloga oslanja na tekst Novog zavjeta u kojem se Krist obraća Petru: A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima. (Mt 16,18-19)

Petar je bio skromni ribar, koji se nikada nije uzdizao nad ostalim učenicima, niti je sebe smatrao "nezabludivim" učiteljem ili poglavarom crkve. Protestanti smatraju da citat "Ti si Petar - stijena, i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju" treba uzeti u kontekstu. Naime Krist je pitao svoje učenike "A vi, za koga me držite" (Mt 16,15) na to pitanje Petar izražavajući puninu svoje vjere u Krista odgovara "Ti si Krist, Sin Boga živoga!" (Mt 16,16), na te riječi Krist govori: "A ja tebi kažem: Ti si Petar stijena - i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati" (Mt 16,18). Protestanti stoga vjeruju da je Isus Krist temelj crkve, a ne Petar ("Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist" 1.Kor 3,11). Krist je stijena, Petar to jasno govori: "Isus je onaj kamen koji ste vi, graditelji, odbacili, a koji je postao ugaonim kamenom" (Djela 4,12). Katolički nauk o Petru kao papi dolazi tek mnogo godina nakon Petrove smrti. Protestanti smatraju da nauk o papinoj nezabludivosti nema Biblijskog utemeljenja, jer ni jedan čovjek na ovome svijetu ne može reči za sebe da ne može "zabluditi" u pitanjima vjere i moralnog nauka, bez obzira na to govorio li on ex cathedra ili na bilo koji drugi način. Naše misli naime nisu Božje već ljudske, bez obzira na to koliko smo nadahnuti duhom svetim. Sam Krist već u idućem poglavlju to jasno govori: "On se okrenu Petru i reče: Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje već ljudske." (Mt 16,23). Sam Petar bacivši se pred Spasiteljeve noge govori: "Udalji se od mene Gospodine, jer sam grešnik!" (Lk 5,8).

Apostol Pavao korio Petra jer je zastupao neka kriva vjerska učenja, poput potrebe za obrezanjem pogana (u Djelima apostolskim) i suzdržavanja od Židovima nečiste hrane (u Galačanima 2,11-14), iz čega je očito da ni on sam sebe, niti apostoli njega nisu smatrali Božjim namjesnikom na zemlji, crkvenim poglavarom, nepogrešivim učiteljem vjere, vrhovnim svećenikom ili bilo čemu tome sličnome.

Vjerovanje da je papa Antikrist

Datoteka:Antikrist.gif

Simbol antikrista

Neke manje protestantske crkve smatraju papu antikristom. To je Ian Paisley[1], pastor Prezbeterijanske crkve i zastupnik u Europarlamentu i javno izjavio 1988.g. tijekom papina govora u Europskom parlamentu; Prekinuvši papin govor riječima: "Antikriste; Odbacujemo tebe i tvoja lažna učenja", posebno se okomio na tvrdnju da je papa navodno »nezabludiv« od 1870.g., te da je Božji namjesnik na zemlji. Isto mišljenje o papi imao je i Martin Luther, Jan Hus, John Frith, Girolamo Savonarola kao i Jean Calvin, te prva osoba koja je prevela Bibliju na engleski jezik John Wycliffe. U raspravi "O razdoru papa" Wycliffe je pozvao svoje čitatelje da ozbiljno promisle ne govore li obojica (suprotstavljenih) papa istinu kad jedan drugoga nazivaju antikristom. "Neprijatelj više ne vlada u jednom svećeniku", govorio je, "nego je podjelio vlast između dvojice kako bi vjernici, u Kristovo ime mogli lakše pobijediti obojicu". Sveto pismo iznosi Krista kao jedinog posrednika između Boga i čovjeka. Odvajanje biblijskog nauka od Njega vodi do pogrešnog razumijevanja "puta, istine i života" (Iv 14,6). Naravi i cilju antikrista odgovara da nameće druga središta istine, a ne Krista. (U grčkom izvorniku antikrist može značiti ne samo 'protiv Krista' već i 'namjesto Krista'). Time što je u crkvenim učenjima postavio neka druga središta namjesto Krista, Sotona postiže svoj cilj i skreće pozornost s Onoga koji je jedina nada čovječanstva. Sotona naime kao stari obmanjivač mrzi velike istine koje ističu žrtvu pomirnicu i svemočnog Posrednika. Među crkve u Hrvatskoj koja dijeli ta uvjerenja spadaju Adventisti sedmog dana.

Velike i tradicionalne protestantske crkve, kao što su Evangelička ili luteranska crkva, službene luteranske crkve Skandinavije, kao i mnoge druge protestantske crkve i zajednice (uključujući baptiste i metodiste), od početka 20. st. ne nazivaju papu antikristom.

Odbacivanje papinstva i početak reformacije

Sve je počelo zapadnim raskolom i papinskom inkvizicijom. Uvidjevši pohlepu protupapa za vlašću i općem protupapskom osjećaju u narodu, dolazi do razvoja reformacije. Temelj reformaciji udara John Wycliffe, na njega se nadovezuju, Lord Cobham, Girolamo Savonarola, Jan Hus, John Frith, Martin Luther i mnogi drugi. U to vrijeme pape su se imale veliku svjetovnu moć, čak su postavljale i razrješivale kraljeve tadašnjeg vremena. Isus Krist se pak držao daleko od zemaljske vlasti ("Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta" Iv 18,36), bio je ponizan, poput sluge, što se za pape tadašnjeg vremena zasigurno nije moglo reći. Nikada nije bio lakom za novac, nametao ljudima silom namete, prodavao oprost za novac ili slično. Štoviše zbog takvog ponašanja osuđivao je tadašnje vjerske poglavare. Čitajući Sveto pismo, oni počinju shvaćati mnoge do tada zamračene istine, shvaćaju da mnogi nauci katoličke crkve nemaju potpore u svetom pismu, te ih redom odbacuju, počevši prihvaćanjem Krista kao poglavara crkve (a, ne pape), Kristove posredničke uloge u oprostu grijeha, odbacivanjem nauka o čistilištu, te opravdanja vjerom, a ne djelima ili materijalnim dobrima itd.

Katolički mučenici zbog prihvaćanje papine uloge

Ovakav stav protestantskih kršćana na kraju je doveo, u područjima u kojima su oni imali vlast, do brojnih progona i mučenja katolika koji se nisu željeli odreći papine uloge u Crkvi. Tako su, samo zbog svojih uvjerenja, mučeni i ubijeni i košički mučenici, među kojima i Marko Križevčanin.

Poveznice

Vidi i: Protestantski stav o sakramentu ispovijedi

Vidi i: Čistilište

Vidi i: Promjena dana Gospodnjeg sa subote na nedjelju