Armenska apostolska Crkva

Grb Armenske apostolske Crkve

Armenska apostolska Crkva (armenski: Հայ Առաքելական Եկեղեցի, Hay Arakelagan Yegeghetzi) je pretkalcedonska crkva rasprostranjena među Armencima. Pripada istočnim pravoslavnim Crkvama koje prihvaćaju samo prva tri ekumenska koncila te zbog toga imaju drugačiju kristološku poziciju u odnosu prema katoličanstvu i pravoslavlju. Ova Crkva je prva nacionalna Crkva na svijetu budući da je Armenija bila prva država na svijetu koja je proglasila kršćanstvo za službenu vjeru.

Na čelu je Armenske apostolske Crkve katolikos svih Armenaca koji, nakon brojnih premještanja svojega sjedišta iz političkih razloga, od 1411. ima trajno sjedište u Ečmijadzinu. Današnji katolikos svih Armenaca je Njegova Svetost Karekin II. Nersisian, 132. po redu izabrani katolikos, a izabran je 26. listopada 1999. Postoje još tri patrijarhata i to u Anteliasu u Libanonu, Jeruzalemu i Istanbulu. Velika većina Armenaca pripada ovoj crkvi.

U drugoj polovici 20. stoljeća papa Ivan Pavao II. i ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej I. prihvatili su armensko miafizitsko shvaćanje kao moguće tumačenje pravovjernog shvaćanja kršćanske vjere. Kristološke teološke rasprave između Armenske apostolske Crkve i Katoličke Crkve okončane su 13. prosinca 1996. kada je nauk Armenske apostolske Crkve proglašen pravovjernim, što su u zajedničkoj izjavi potvrdili papa Ivan Pavao II. i katolikos Garegin II.

Hijerarhija

Armenska apostolska Crkva upravno je podijeljena na dva katolikata i dva patrijarhata. Katolikos Ečmiadzina vrhovni je poglavar - katolikos Armenske apostolske Crkve.

Obredi

Liturgija

Veliki utjecaj na liturgiju Armenske apostolske Crkve imala je bizantska liturgija. Također, postoje u armenskoj liturgiji postoje i neki izvori elementi, kao i elementi drugih obreda, primjerice antiohijskog i rimskog. Jezik u uporabi u liturgiji je armenski.

Posebnost armenske liturgije je da se u kalež sipa čisto vino, bez miješanja s vodom. Liturgijski kruh je beskvasan, što čini armensku liturgiju jedinstvenom među istočnim kršćanskim obredima. Svetkovina Kristova krštenja i Božić slave se istog dana, 6. siječnja, što je bio običaj u drevnim kršćanskim liturgijama.

Liturgijska godina podijeljena je na sedam ciklusa, gdje svaki ciklus ima približno po sedam nedjelja. Nedjelje su isključivo dan Gospodnji i na taj dan se ne može slaviti niti jedan svetac. Svi se marijanski blagdani shvaćaju kao Gospodnji zbog uske povezanosti s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja. Zbog posta i pokorničkog obilježja srijede i petka, na te se dane ne slave svetački spomendani. Svetci se također ne slave niti u korizmi te tjedan dana prije velikih svetkovina, s izuzetkom subote, koje se slave nedjeljom: Bogojavljenja, Preobraženja, Uznesenja te Uzvišenja svetog križa. Ponedjeljak iza rečenih svetkovina, uključujući i Uskrsni ponedjeljak, posvećen je uspomeni na pokojnika s posjetom i blagoslovom grobova. Svečano se slave bdijenja na dan prije rečenih blagdana te imaju poseban redoslijed i nazivlje. Došašće počinje u nedjelju koja je najbliža 18. studenom i traje 50 dana s posnim tjednom na početku i kraju.

Obredi

Armenska apostolska Crkva, iako poznaje obred bolesničkog pomazanja, ono je u praksi u potpunosti zapostavljeno. Sinoda Aremnske apostolske Crkve je u Sisu (Kozan) 1345. zaključila kako je nužno obnoviti sakrament bolesničkog pomazanja, no umjesto toga razvio se običaj da se umrle maže uljem po čelu, te da biskup na Veliki četvrtak vjernicima pere noge i pomazuje ih uljem. Neki u tom običaju vide ostatke sakramenta pomazanja.

Izvori

Citati

Literatura

• Ante Mateljan: "Liturgija svete tajne jeleosvećenja", Služba Božja. Katolički bogoslovni fakultet, Split, 2011. ISSN 18491057