Austro-Ugarska: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
m uklanjanje izmjene 4308659 suradnika 93.139.211.164 (razgovor); "Službeno" je pomalo nezgrapna riječ u ovom slučaju. |
||
Redak 82: | Redak 82: | ||
== Povijest == |
== Povijest == |
||
Austro-Ugarska je utemeljena [[8. lipnja]] [[1867]]. Austro-ugarskom nagodbom kojom je osigurana ravnopravnost [[Mađarska|Mađarske]] u državnopravnim odnosima s [[Austrija|Austrijom]]. Dvojna monarhija nestala je nakon poraza u [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]] |
Austro-Ugarska je utemeljena [[8. lipnja]] [[1867]]. Austro-ugarskom nagodbom kojom je osigurana ravnopravnost [[Mađarska|Mađarske]] u državnopravnim odnosima s [[Austrija|Austrijom]]. Dvojna monarhija nestala je nakon poraza u [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]]. |
||
Nakon što je [[Pruska]] [[1866]]. u [[bitka kod Sadowe|bitci kod Sadowe]] porazila [[Njemački savez]] s [[Austrija|Austrijom]] na čelu i time uzrokovala njegov raspad, kuća [[Habsburg]] smatrala je nužnim postizanje dogovora s [[Mađarska|Mađarskom]] čije je težnje za neovisnošću ugušila [[1849]]. uz pomoć [[Rusija|Rusije]]. Nova dvojna monarhija bila je savez jednakopravnih država Austrije i Mađarske, sa zajedničkim vanjskim poslovima, vanjskom trgovinom i vojskom te [[Habsburg|habsburškim]] carem kao državnim poglavarom ustavne [[monarhija|monarhije]]. Ovakvo se državno uređenje često opisuje izrazom [[realna unija]]. |
Nakon što je [[Pruska]] [[1866]]. u [[bitka kod Sadowe|bitci kod Sadowe]] porazila [[Njemački savez]] s [[Austrija|Austrijom]] na čelu i time uzrokovala njegov raspad, kuća [[Habsburg]] smatrala je nužnim postizanje dogovora s [[Mađarska|Mađarskom]] čije je težnje za neovisnošću ugušila [[1849]]. uz pomoć [[Rusija|Rusije]]. Nova dvojna monarhija bila je savez jednakopravnih država Austrije i Mađarske, sa zajedničkim vanjskim poslovima, vanjskom trgovinom i vojskom te [[Habsburg|habsburškim]] carem kao državnim poglavarom ustavne [[monarhija|monarhije]]. Ovakvo se državno uređenje često opisuje izrazom [[realna unija]]. |
Inačica od 3. svibnja 2014. u 15:22
Carska i kraljevska (k.u.k.) dvojna monarhija Austro-Ugarska (1867. – 1918.) bila je višenacionalna država u Srednjoj Europi s vladarima iz kuće Habsburg. U njoj su živjeli Nijemci, Talijani, Furlani, Ladini, Hrvati, Mađari, Muslimani, Poljaci, Rumunji, Rusini, Slovaci, Česi, Srbi, Slovenci, Ukrajinci i drugi narodi.
Povijest
Austro-Ugarska je utemeljena 8. lipnja 1867. Austro-ugarskom nagodbom kojom je osigurana ravnopravnost Mađarske u državnopravnim odnosima s Austrijom. Dvojna monarhija nestala je nakon poraza u Prvom svjetskom ratu.
Nakon što je Pruska 1866. u bitci kod Sadowe porazila Njemački savez s Austrijom na čelu i time uzrokovala njegov raspad, kuća Habsburg smatrala je nužnim postizanje dogovora s Mađarskom čije je težnje za neovisnošću ugušila 1849. uz pomoć Rusije. Nova dvojna monarhija bila je savez jednakopravnih država Austrije i Mađarske, sa zajedničkim vanjskim poslovima, vanjskom trgovinom i vojskom te habsburškim carem kao državnim poglavarom ustavne monarhije. Ovakvo se državno uređenje često opisuje izrazom realna unija.
Prema osnivanju Austro-Ugarske negativno su se odnosili drugi narodi višenacionalne države. Posebno su Slaveni smatrali svoje interese zanemarenima, što je dovelo do stalnih napetosti u odnosima s carskom vlašću. Do ujedinjenja Italije, Austrija je protežirala Talijane i talijanski jezik u odnosu na većinske Hrvate. Tek kad se je ujedinjenjem na austrijskim granicama stvorila velika država od više desetaka milijuna stanovnika umjesto dotadašnjih malih državica na Apeninima, politiku je promijenila. Ipak, i nakon toga se je zakidalo Hrvate i Slovence.
Kad je Italija u prvom svjetskom ratu izdala Austro-Ugarsku, prvo ostavši po strani, a potom otvoreno stavši na neprijateljsku stranu, pograničnim su krajevima došli teški dani. Na pograničnom poluotoku Istri koji je sad bio dijelom ratne zone, austrijska vlada od zaraćenja zatvarala talijanske iredentiste. 1916. je raspustila Istarski sabor i Pokrajinski odbor te uvela komesarijat. Stotinjci su Talijana onda pobjegli u Italiju.[1]
Tek je pred kraj prvog svjetskog rata, početkom listopada 1918. Karlo IV. (I.) "Manifestom naroda" dao jednaka prava svim narodnostima. Manje od mjesec dana kasnije potpisano je primirje, Austro-Ugarska je poražena, a Čehoslovačka, Poljska, Banatska Republika i Država SHS proglasili su neovisnost čime je dvojna monarhija de facto prestala postojati. Odcjepljenje je službeno potvrđeno mirovnim ugovorima u Saint Germainu s Austrijom i Trianonu s Mađarskom.
Ustroj Austro-Ugarske
Tek osnovana dvojna monarhija trebala je biti zajednica dviju država, Austrije i Mađarske, utemeljena na istopravnosti obiju država. Vanjska politika, vanjska trgovina kao i vojne snage su trebale biti pod zajedničkom upravom (stvarna zajednica) a austrijski car Franjo Josip I. (1867. – 1916.) je bio zajednički poglavar dvojne monarhije, u Mađarskoj okrunjen za kralja.
Zemlje pod vladavinom Austrije (Cislajtanija) su se označavale samo sa "K.u.k." ("kaiserlich-königlich", pri čemu se "königlich" odnosilo na češku kraljevsku tradiciju, koju je titula cara u sebi nosila), dok su se ustanove zemlje pod mađarskim vladavinom (Translajtanija) označavale oznakom "m.kir." ("magyar kiràly") ili "kgl.ung." ("königlich ungarisch").
U okviru austrijske, ali i mađarske ovlasti, pojedina područja, kao što su Galicija i Hrvatska, uživala su poseban status i imala su svoje posebne upravne strukture.
Vlast u Austro-Ugarskoj bila je podijeljena između tri strukture:
- Mađarske vlade
- Austrijske vlade
- objedinjene vlade pod okriljem monarha
Ujedinjeno ministarsko vijeće imalo je ovlasti nad zajedničkim poslovima, a bilo je sačinjeno od tri ministra ujedinjenih resora (financije, vojska i vanjska politika), predsjednikâ vlade oba dijela monarhije, nekolicine nadvojvoda i monarha. Dva poslanička izaslanstva, austrijsko i mađarsko, sastajala su se odvojeno i izglasavala proračun Ujedinjenog ministarskog vijeća i na taj način utjecala na zajedničku administraciju. Ministri su bili odgovorni samo monarhu, koji je odlučivao o vanjskoj i vojnoj politici.
Preklapanje odgovornosti između ujedinjenog ministarstva i ministara oba dijela monarhije uzrokovalo je sukobe i neučinkovitost, pri čemu je i vojska bila žrtva istih problema. Naime, svaki je dio sam odlučivao o broju ročnika, upotrebi i preustroju vojne službe, reguliranju obveza civilnih vlasti prema vojsci. Svaka polovica dvojne monarhije je koristila svaku i najmanju šansu kako bi ometala zajedničke operacije za vlastite interese.
Odnosi između dvije polovice monarhije u smislu financijskih doprinosa svake vlade u zajedničku riznicu bili su 1867. utvrđeni Nagodbom koja se obnavljala svakih deset godina uz duge rasprave.
Razlike između austrijskog i mađarskog dijela eskalirale su sredinom 1900-ih i uzrokovale ustavnu krizu Monarhije – razlog je bila nesuglasnost glede jezika zapovijedanja u mađarskim vojnim postrojbama, produbljena dolaskom na vlast Mađarske nacionalne koalicije u travnju 1906. godine. Dogovori o ustroju monarhije nakon toga se nisu mogli postići i privremeno je obnavljan stari dogovor, i to u listopadu 1907. i studenom 1917. godine.
Politička podjela
Rijeka Leitha (Lajta) bila je granica između austrijske i ugarske polovice monarhije. Zapadni dio carstva pod austrijskom upravom nazvao se Cislajtanija (područje prije rijeke Leithe s austrijske perspektive), dok se istočni dio carstva pod mađarskom upravom nazivao se Translajtanija (područje preko rijeke Leithe). Bosnom i Hercegovinom koja je bila pod austrougarskom upravom od 1878., zajednički su upravljali oba dijela monarhije.
Ova tablica prikazuje stanje u monarhiji prema popisu stanovništva od 31. prosinca 1910.[2] godine.
|
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Prema drugom izvoru[3] u Rijeci je, uključujući i Sušak, iste, 1910. godine, živjelo 67 865 stanovnika.
|
Za razliku od ostalih europskih sila, Austro-Ugarska nije imala kolonijalnih ambicija. Jedini izvaneuropski posjed monarhije bilo je malo koncesijsko područje u kineskom gradu Tiencinu kojeg je monarhija držala između 1901. i 1917. godine.
Gospodarstvo
Austro-Ugarska u svojem kratkom političkom životu, kao i ostale tadašnje europske države doživljava veliki gospodarski napredak. To ništa bolje ne prikazuje od uspoređivanja situacije 1870. i 1911. godine kada korištenje željezne rudače raste s 520.000 tona na 2.150.000 tona ili gotovo 400 %. U istom razdoblju industrijska proizvodnja Austrije raste 300 % dok ona Ugarske značajno više. Slična situacija se događa i s željeznicom pošto kilometri izgrađenih pruga rastu s 9,600 kilometara 1870 godine na 36,300 kilometara 1900 godine kada Austro-Ugarska dostiže Njemačku i Veliku Britaniju po omjeru broja stanovnika i izgrađenih kilometara pruga. Sudbinu industrije prati i poljoprivreda. Iako dolazi do pada od 14 % broja stanovnika koji se bavi poljoprivredom prinosi rastu velikom stopom tako da Ugarska u zadnjim godinama (1864-66) prije stvaranja Austro-Ugarske proizvodi godišnje 1.720.000 tona pšenice i 200.000 tona šećerne repe, a u zadnjim predratnim godinama (1911.-13.) će proizvoditi 4.910.000 tona pšenice i 4.333.000 tone šećerne repe (20 puta više !!).
Ipak, najveći gospodarski uspjeh Austrije postaju škole pošto s 1,705 školske djece na 10.000 stanovnika ona prestiže ostale europske države. Njemačka tada na primjer ima "samo" 1581, Francuska 1435, a Ugarska 1317 školske djece na 10.000 stanovnika.
Ti svi neupitno pozitivni ekonomski podaci govore da je Austro-Ugarska morala štediti na nekim drugim poljima kako bi nastavila ta ulaganja. Potencijalno prva od tih ušteda postaje zdravstvo tako da je Austro-Ugarska država s najvećom stopom smrtnosti djece mlađe od godinu dana u zapadnoj Europi. Njena smrtnost od 21,5 % je veća od Njemačke ili Francuske, a gotovo dvostruko veća od one u Velikoj Britaniji.
Druga za državu mnogo pogubnija proračunska ušteda postaje ona vojna. Rast broja stanovnika carstva između 1870. i 1914. je bio 48 %, a ekonomski se u tom razdoblju računao stotinama posto, što će rezultirati povećanjem proračuna kopnene vojske od samo 14%. Konačna posljedica toga postaje povećanje broja vojnika s 290.500 1872. godine na samo 327.600 vojnika 1910. godine, što je od Austro-Ugarske napravilo najmanju "veliku" silu. Završni dokaz te sramotno malene vojske je pokazala malena Srbija 1914. godine svojom mobilizacijom 420.000 vojnika (Austro-Ugarska će mobilizirati tijekom rata 3,35 milijuna vojnika)
Stanovništvo
Ovo su podaci popisa stanovništva od 31. prosinca 1910. godine.[2]
Ukupno stanovništvo Austro-Ugarske 1910. godine
Područje | Ukupan broj | % |
---|---|---|
Cislajtanija | 28.571.934 | 55,6 |
Translajtanija | 20.886.487 | 40,6 |
Bosna i Hercegovina | 1.931.802 | 3,8 |
Ukupno | 51.390.223 | 100,0 |
Govorni jezici Austro-Ugarske 1910. godine
Jezik | Ukupan broj | % |
---|---|---|
njemački | 12.006.521 | 23,36 |
mađarski | 10.056.315 | 19,57 |
češki | 6.442.133 | 12,54 |
poljski | 4.976.804 | 9,68 |
hrvatski i srpski | 4.380.891 | 8,52 |
rutenski (ukrajinski) | 3.997.831 | 7,78 |
rumunjski | 3.224.147 | 6,27 |
slovački | 1.967.970 | 3,83 |
slovenski | 1.255.620 | 2,44 |
talijanski | 768.422 | 1,50 |
ostali | 2.313.569 | 4,51 |
ukupno | 51.390.223 | 100,00 |
Religije u Austro-Ugarskoj 1910. godine
Religije | Ukupan broj | Austrijski dio monarhije |
Ugarski dio monarhije |
Bosna i Hercegovina |
---|---|---|---|---|
katolici | 76,6 % | 90,9 % | 61,8 % | 22,9 % |
protestanti | 8,9 % | 2,1 % | 19,0 % | 0 % |
pravoslavci | 8,7 % | 2,3 % | 14,3 % | 43,5 % |
židovi | 4,4 % | 4,7 % | 4,9 % | 0,6 % |
muslimani | 1,3 % | 0 % | 0 % | 32,7 % |
Govorni jezici u austrijskom dijelu monarhije 1910. godine
Krunske zemlje | Glavni govorni jezik | ostali jezici (s udjelom većim od 2 %) |
---|---|---|
Češka | češki (63,2 %) | njemački (36,8 %) |
Dalmacija | hrvatski (96,2 %) | talijanski (2,8 %) |
Galicija | poljski (58,6 %) | ukrajinski (40,2 %) |
Donja Austrija | njemački (95,9 %) | češki (3,8 %) |
Gornja Austrija | njemački (99,7 %) | |
Bukovina | ukrajinski (38,4 %) | rumunjski (34,4 %), njemački (21,2 %), poljski (4,6 %) |
Koruška | njemački (78,6 %) | slovenski (21,2 %) |
Kranjska | slovenski (94,4 %) | njemački (5,4 %) |
Salzburg | njemački (99,7 %) | |
Austrijska Šleska | njemački (43,9 %) | poljski (31,7 %), češki (24,3 %) |
Štajerska | njemački (70,5 %) | slovenski (29,4 %) |
Moravska | češki (71,8 %) | njemački (27,6 %) |
Tirol | njemački (57,3 %) | talijanski (42,1 %) |
Austrijsko primorje | slovenski (37,3 %) | talijanski (34,5 %), hrvatski (24,4 %), njemački (2,5 %) |
Vorarlberg | njemački (95,4 %) | talijanski (4,4 %) |
Zastave i grbovi Austro-Ugarske Monarhije
-
Grb Austrijskog Carstva (do 1915.)
-
Grb Austrijskog Carstva iz 1867.
-
Grb Austro-Ugarske iz 1916.
-
Veliki grb Austro-Ugarske (1915.–1918.)
-
Grb austrijskog djela "Dvojne monarhije" (1915.–1918.)
-
Grb mađarskog djela "Dvojne monarhije" (1915.–1918.)
-
Pomorska zastava Translajtanije
Izvori
- ↑ Hrvatska znanstvena bibliografija Ivana Paula Gortan – Carlin: Glazbeni život Poreča i okolice 1880. - 1918.
- ↑ a b Popis stanovništva od 31. prosinca 1910. godine, objavljan u: Geographischer Atlas zur Vaterlandskunde an der österreichischen Mittelschulen. K. u. k. Hof-Kartographische Anstalt G. Freytag & Berndt, Beč 1911.
- ↑ Igor Žic, Kratka povijest grada Rijeke, Rijeka, 1998., str. 111
- István Deák: Beyond nationalism
Vanjske poveznice
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Austro-Ugarska Monarhija |
- Popis stanovništva 1857. godine
- Vojne karte Austro-Ugarske Monarhije
- Povijesne karte Srednje i istočne Europe
|