Totalitarizam

Josip Broz Tito.

Parada povodom smrti Staljina, održana u Dresdenu 1953.

Kongres NSDAPa 1935.

Totalitarizam ili svevlast je politički sustav u kojem je vlast pod kontrolom jedne političke organizacije ili stranke koja ne prepoznaje granice svojih ovlasti. Zbog toga nastoji kontrolirati sve aspekte javnog i privatnog života. Težnju da država posve zamijeni društvo na pregnantni način je izrazio Benito Mussolini ovim riječima: "Naša formula je ova: sve u Državi, ništa izvan Države, ništa protiv Države."

Totalitarizam je do krajnosti dovedeni oblik apsolutističke vladavine; koji je moguć u industrijaliziranoj zemlji i uz jednu masovnu političku organizaciju ("partiju", u jednostranačkom sustavu) čiji pripadnici predano podupiru režim.

Totalitarne države su uvijek organizirane kao diktature; nekada je na čelu jedan diktator, a nekada oligarhija.

Totalitarne države su uvijek organizirane kao policijske države.

Totalitarni režimi dolaze na vlast revolucijama, putem državnih ili vojnih udara, nakon vojnih intervencija ili na višestranačkim demokratskim izborima.

Totalitarna vlast označava suzbijanje, ograničavanje slobode govora i slobode tiska. Vlast u totalitarnim državama kontrolira gospodarstvo, slobodu govora, a po potrebi koristi i teror, primjerice pomoću svoje policije, tajne policije te poluvojnih organizacija.

Totalitarizam predstavlja suprotnost modernom principu otvorenog pluralističkog društva i pravne države.

Povijest izraza

Pojam totalitarizma kao "totalne" političke moći države prvi koristi 1923. godine talijanski liberal Giovanni Amendola koji je s kritičkih pozicija opisao fašizam u Italiji za vrijeme Mussolinija, kao fundamentalno drugačije diktature od uobičajenih.

Posvajajući termin, Mussolini pred svojim pobornicima na Fašističkom kongresu u Rimu 1925. godine govori o "žestokoj totalitarnoj volji" ("feroce volontà totalitaria") fašističke stranke.

Totalitarizam je potom od strane talijanskog profašističkog filozofa Giovannia Gentilea opisan kao nešto pozitivno, te se kod njega koristi izraz totalitario za opisivanje strukture i ciljeva tadašnje vlasti u Italiji. Gentile 1932. godine u "Talijanskoj enciklopediji", u članku "Fašizam (doktrina)" piše: "... za fašistu sve je u Državi i ništa ljudsko i duhovno ne postoji ili ima vrijednost izvan Država. U tom smislu fašizam je totalitaran...". Totalitarna fašistička država promicala je totalno predstavljanje nacije i totalno vodstvo prema ciljevima nacije. Totalitarizam je opisao kao vrstu vladanja gdje ideologija i država imaju neograničenu moć nad većinom građana.

Komunistički režimi su odbacivali karakterizaciju da bi bili totalitaristički: građanin Njemačke Demokratske Republike koji bi svoju zemlju nazvao "totalitarnom državom" bi vrlo lako završio - u zatvoru; a tako bi i danas prošao npr. građanin Kube koji bi tvrdio da je režim te države išta manje nego vrlo napredna demokracija.

Razlika između autokratskih i totalitarnih država

Izraz "autokratski režim" odgovara državi gdje pojedinac - diktator, komitet ili hunta imaju monopol nad državom. Izraz "autokratski" više odgovara strukturi vlasti nego strukturi društva. Totalitarizam, za razliku od autokracije, želi kontrolirati više od same vlasti: državnu ekonomiju, obrazovanje, umjetnost, znanost, osobni život i moral građana - primjerice putem indoktrinacije.

Talijanski autor Gianpasquale Santomassimo piše 2002. godine da se talijanski fašizam - kao jedan od najranijih primjera totalitarizma - "jasno razlikuje od čistog i jednostavnog autoritarnog režima one vrste kakva je postojala u devetnaestom stoljeću, koji se ograničavao na onemogućavanju izražavanja opozicijskih stajališta. Fašizam nije zahtijevao samo pasivni posluh, nego jednu aktivnu mobilizaciju koja je bila organizirana odozgo ... prihvaćajući činjenicu da narodne mase učestvuju u životu nacije, on ih je nastojao uokviriti u podređene forme participacije na kapilarnom nivou, i tražio od njih aktivnu suglasnost politici režima."

Karakteristike totalitarnih država

Mnoge totalitarne države pokazuju sasvim određene zajedničke karakteristike, kao što su:

• nametanje službene vladajuće ideologija koju se ne smije kritizirati, kao na primjer, nacionalsocijalizam ili marksizam,
• prisutnost jedne - i jedine dopuštene - masovne vladajuće stranke, koja je prisutna u svakom djeliću zemlje i u svakoj značajnijoj ustanovi, gospodarskoj i društvenoj organizaciji ("jednopartijski sustav"),
• monopolistička kontrola vojske i snaga sigurnosti od strane vladajuće stranke,,
• novinarstvo je uvelike pod utjecajem diktatora ili vladajuće stranke. Sloboda izražavanja je potisnuta cenzurom; koja s vremenom postaje autocenzura,
• pomoću širokog korištenja doušnika, tajne policije ili političke policije, izazivajući kod stanovništva strah od uhićenja i represije, nastoji se stanovništvu onemogućiti neovisno javno razmišljanje i zastrašuje se ljude - tzv. teror,
• centralizirana kontrola cjelokupnog gopodarstva,
• koncentracija vlasti u rukama diktatora ili oligarhije koja ne odgovara nikome i koju se političkim sredstvima ne može smijeniti,
• subordinacija pojedinca u zajednicu (nacionalnu zajednicu, besklasno društvo, diktatura proletarijata). Kolektivizam dovodi do represija pojedinca s gubitkom osobnih sloboda,
• nepostojeća dioba vlasti; zakonodavna, izvršna i sudska vlast nisu nezavisne i odvojene jedne od drugih nego se nalaze u rukama dikatatora ili vladajuć partije,
• vladari (tj., diktator ili jedina stranka) nastoje nadgledati stanovništvo svoje države, tako da pojedincu oduzimaju prostor za privatnost,
• vlast želi kontrolirati razmišljanja i osjećaje ljudi korištenjem sredstva propagande i odgoja što uključuje konstantnu indoktrinaciju i manipulacije "od kolijevke do groba",
• uskraćivanje građanskih sloboda ili kršenje ljudskih prava, slobode medija, slobode vjeroispovijesti, slobode umjetnosti i znanstvenog istraživanja,
• sloboda udruživanja je vrlo ograničena: smije se građani udruživati jedino pod potpunom kontrolom vladajuće stranke,
• kažnjavanje disidenta u koncentracijski logorima, gulazima, političkom zatvoreništvu i mučenjem,
• militarizam u svakodnevnom životu stanovništva, agresivna vanjska politika,
• totalitarna država u pravilu svojim građanima zabranjuje da napuste državni teritorij, osim uz specijalne dozvole koje se daju samo provjerenima - tj. ponaša se kao da je ona vlasnik svojih stanovnika.

Prvih šest ovdje navedenih karakteristika nalazimo u djelu "Totalitarna diktatura i autokracija" ("Totalitarian Dictatorship and Autocracy") iz 1956. godine, u kojem su američki povjeničari Carl Friedrich i Zbigniew Brzezinski dali do danas najkorišteniji "test" za prepoznavanje totalitarnih režima.

Hrvatska je vrlo dugo bila podvrgnuta totalitarnim režimima, za vrijeme NDH i potom za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Ima doduše autora, koji tvrde da je Jugoslavija prestala biti totalitarnom onog časa kada je prestala biti vanjskopolitički ovisna o Sovjetskom savezu - naime prema nekima samo Sovjetski Savez, Kina, Japan i Njemačka imaju takav globalni značaj da bi ih se moglo prepoznavati kao prave totalitarne države (prema takvim teorijama, čak bi i Mussolini postao totalitarni vladar tek kada je 1943. godine postao ovisan o Hitleru). Stoga bi prema takvim autorima Jugoslavija nakon 1948. godine bila primjer manje važne "autoritarne diktature".

Povezani članci

• Staljinizam
• Fašizam
• Nacionalsocijalizam
• Komunizam
• Nezavisna Država Hrvatska
• Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
• Sovjetski Savez
• Treći Reich