Politika novoga kursa: razlika između inačica

Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
bez sažetka
mNo edit summary
No edit summary
'''Politika »novoga kursa«''' je bila politički program dijela hrvatskih i srpskih političara iz [[Trojednica|banske Hrvatske]] i [[Kraljevina Dalmacija|Dalmacije]], oblikovan u prvom desetljeću XX. stoljeću, kojemu je primarni cilj bio ujedinjenje hrvatskih zemalja i poboljšanje njihova državnopravnoga položaja unutar [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske Monarhije]]. To je političko usmjerenje nastalo pod utjecajem političkih prilika u Austro-Ugarskoj Monarhiji potkraj 1890-ih godina, u doba naglašene krize [[dualizam|dualizma]].
 
Odlučujuća inicijativa u pokretanju politike »novoga kursa« krenula je iz Dalmacije, gdje su [[Hrvatska stranka (1905.)|Dalmatinska hrvatska stranka]], [[Srpska narodna stranka u Primorju|Srpska stranka]] i [[Autonomaši|Talijanska stranka]] otpočele čvrstu suradnju, potaknute teškim gospodarskim prilikama u Dalmaciji (posljedice vinske klauzule 1891.) i pod prijetnjom prodora njemačkog kapitala na Istok ([[Drang nach Osten]]), što ga je potpomogao bečki dvor. Izravan povod njihovu zajedničkom istupu bio je prijedlog dalmatinskog namjesnika [[Erazmo Handel|Erazma Handela]], predložen [[dalmatinski sabor|Dalmatinskomu saboru]] 1903., o uvođenju njemačkog jezika kao uredovnoga jezika u Dalmaciji, što se moglo protumačiti kao potpora politici njemačkog prodora na [[Balkan]]. Tada su dalmatinski politički prvaci prvi put jasno iskazali osnovnu zamisao politike »novoga kursa«, kojoj je cilj bio, postupno i u suradnji s ostalim narodima (Mađarima i Talijanima) ugroženima od njemačkog ekspanzionizma, ostvariti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, postići reviziju [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]] radi ostvarenja financijske samostalnosti Hrvatske, a u daljnjoj perspektivi djelovati [[južnoslavenska ideja|u smjeru stvaranja]] samostalne južnoslavenske države. I dok su dalmatinski političari postavili svoje zahtjeve videći najveću opasnost u politici Beča, oporbene snage u [[trojednicaTrojednica|banskoj Hrvatskoj]] bile su usmjerene protiv politike madžarske vlade, koja je priječila financijsku samostalnost Hrvatske.
 
{{Quote box|width=30%|align=right|quote=...trajni sporazum između naroda hrvatskog i ugarskog može postići najprije strogim i točnim vršenjem prava hrvatskih, sadržanih u postojećoj hrvatsko-ugarskoj nagodbi, te promjenom odnošaja što spadaju u područje posala, koji su danas zajednički sa Ugarskom i zapadnom polom Monarhije na način, da hrvatskomu narodu bude obezbjeđen samostalni politički, kulturni, financijski i opće gospodarstveni opstanak i napredak|source=[[Riječka rezolucija]]}}
 
Svima im je, međutim, bilo jasno da bi trebali iskoristiti nastalu krizu dualizma kako bi ostvarili svoje ciljeve, ali su pritom dvojili na koga se osloniti, na Beč ili na Peštu. Povod za rješenje dalo je zaoštravanje mađarske krize, tj. [[Zemlje_Krune_sv._Stjepana#Novi_kurs|pad vlade Istvána Tisze]] i pobjeda mađarske oporbe na čelu s [[Narodna stranka|Narodnom strankom]] [[Ferenc Kossuth|Ferenca Kossutha]], koja je tražila maksimalno proširenje ugarske samostalnosti, tjt.j. personalnu uniju s Austrijom. Kako je mađarska oporba bila preslaba da sama ostvari zahtjeve, dalmatinski političari procijenili su da bi, ako ih se podupre, oni bili spremni riješiti [[hrvatsko pitanje]]. Nakon razgovora s političarima iz banske Hrvatske, koji su, premda teško, pristali na plan suradnje s Mađarima, [[Ante Trumbić]] poveo je s mađarskom oporbom pregovore o suradnji. Slijedilo je potpisivanje [[Riječka rezolucija|Riječke rezolucije]] ([[3. listopada]] [[1905.]]), kojom su hrvatski i srpski zastupnici iz Dalmacije i banske Hrvatske poduprli »[[Kraljevina Ugarska u dvojnoj monarhiji|Kraljevinu Ugarsku]]«, tjt.j. mađarsku oporbu u njezinoj borbi za potpunu državnu samostalnost. Tomu su se pridružili i srpski zastupnici u banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji te su, uvjetujući priznanje odluka Riječke rezolucije ravnopravnošću srpske narodnosti u Hrvatskoj, potpisali [[zadarska rezolucija|Zadarsku rezoluciju]] ([[17. listopada]] 1905.). Time je bilo dovršeno približavanje srpskih i hrvatskih političara te stvoren temelj za politiku »novoga kursa«. [[Markgrofovija Istra|Istra]] ostala je suzdržana, a Riječku rezoluciju napali su [[mađaroni]], klerikalci, proaustrijski [[Čista stranka prava|frankovci]] i [[Hrvatska pučka seljačka stranka]].
 
Unatoč poteškoćama bila je uskoro osnovana [[Hrvatsko-srpska koalicija]], kao nositelj politike »novoga kursa«, a njezino je vodstvo preuzeo [[Frano Supilo]]. Iako je Mađarska koalicija, koja je bila sklona suradnji s hrvatskim političarima, pobijedila na izborima u Mađarskoj 1906., a potom je Hrvatsko-srpska koalicija [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1906.|odnijela pobjedu]] u Hrvatskome saboru, politika »novoga kursa« uskoro je doživjela slom. Naime, u trenutku kada je Hrvatsko-srpska koalicija pobijedila na izborima u Hrvatskoj, prestala je suradnja s Mađarskom koalicijom, koja je postigla kompromis s kraljem o preuzimanju vlasti u [[Ugarska|Ugarskoj]]. Odustavši od zahtjeva za gospodarskom i vojnom samostalnošću više joj nije bio potreban saveznik u borbi za personalnu uniju. U idućem su razdoblju ponovno u prvi plan došli sukobi između mađarskih hegemonističkih težnja i nacionalnih zahtjeva Hrvatsko-srpske koalicije. Sukobu su pridonijeli velikoaustrijski krugovi, kojima je u interesu bila obnova austrougarske financijske nagodbe, kao i činjenica da je novoj ugarskoj vladi smetala vlast Hrvatsko-srpske koalicije u banskoj Hrvatskoj. U [[trojednica|banskoj Hrvatskoj]] slomu politike »novoga kursa« pridonijeli su [[Čista stranka prava|frankovci]], koji su nastojali prekinuti hrvatsko-srpsku suradnju, dok je u [[Kraljevina Dalmacija|Dalmaciji]] austrijska vlada uspjela ublažiti otpor dijela političara ponudivši im, u slučaju prihvaćanja politike prihvatljive Beču, gospodarske ustupke. Vrhunac borbe protiv politike »novoga kursa« bilo je donošenje tzv. [[željezničarska pragmatika|željezničarske pragmatike]], zakonske osnove kojom je [[mađarski jezik]] bio proglašen službenim jezikom na hrvatskim željeznicama, čime je bila prekršena odredba Hrvatsko-ugarske nagodbe o službenom jeziku, a time i hrvatska autonomija. Kralj [[Franjo Josip I.]] podupro je ugarske interese, a zakon je bio izglasovan u lipnju 1907. Potom je pala vlada Hrvatsko-srpske koalicije, ban [[Teodor Pejačević]] dao je ostavku, a za hrvatskoga je bana bio postavljen [[Aleksandar Rakodczay]]. Premda su ti događaji označili kraj politike »novoga kursa«, zahtjevi koje su postavili hrvatski i srpski političari ponovno su postali aktualni potkraj [[Hrvatska u Prvom svjetskom ratu|I. svjetskog rata]], kada je porazom [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] [[Prvi svjetski rat|na europskom bojištu]] dualizam [[Raspad Austro-Ugarske|doživio konačan slom]].
 
== Pokretači politike novog kursa ==
U supokretače politike novog kursa ubrajamo:<br>
[[Stjepan Zagorac (crkveni povjesničar)|Stjepana Zagorca]]<ref>Zlatko Matijević: [http://hrcak.srce.hr/file/116834 Koprivnički župnik Stjepan Zagorac i reformni pokret nižega rimokatoličkog klera u Hrvatskoj (1920.)], Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, sv.4 br.7 lipanj 2005. </ref>...
 
 
== Poveznice ==
155.232

uređivanja

Navigacijski izbornik