Giuseppe Farina: razlika između inačica

Nino Farina
Državljanstvo	talijansko
	Karijera u Formuli 1
Aktivne godine	1950. - 1955.
Momčad(i)	Alfa Romeo, Ferrari
Utrke	34 (33 starta)
Prvenstva	1 (1950.)
Pobjede	5
Podiji	20
Prvo startno mjesto	5
Bodovi u karijeri	115.33 (127.33)
Najbrži krugovi	5
Prva utrka	Velika nagrada Velike Britanije 1950.
Prva pobjeda	Velika nagrada Velike Britanije 1950.
Posljednja pobjeda	Velika nagrada Njemačke 1953.
Posljednja utrka	Velika nagrada Italije 1955.

Pregledaj povijest

← Starija izmjena Novija izmjena →

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

VizualnoWikitekst

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 1. srpnja 2014. u 00:26

Emilio Giuseppe "Nino" Farina (Torino, 30. listopada 1906. - Chambery 30. lipnja 1966.), talijanski sportski automobilist.

Poznat je u povijesti automobilizma kao prvi svjetski prvak u Formuli 1 1950. godine za tim Alfa Romeo, kao i po svom kasnije kopiranom načinu vožnje s potpuno ispruženim rukama.

Rođen je u Torinu 30. listopada 1906. kao sin Giovannija Farine. Stekao je pravnu naobrazbu na vuečilištu u Torinu, a potom služio u Talijanskoj vojsci. Najprije je bio konjički časnik, a kasnije tijekom II. svjetskog rata služio je tenkovskoj pukovniji ^[1]. Karijeru trkača započeo je u brdskim utrkama i potom napredovao na utrke na kružnim stazama za Maserati. Trkača karijera mu je procvjetala kada je prešao u Alfa Romeo kao drugi vozač uz Tazia Nuvolaria. Krajem 1930-ih pobjeđivao je u brojnim manjim utrkama u tzv. Voiturette klasi u kojoj je bio talijanski prvak tri godine za redom (1937–1939). Potom je postigao prvu pobjedu u nekoj velikoj utrci 1940. na Velikoj nagradi Tripolija u Libiji. Na njegovu nesreću, upravo kada je bio na vrhuncu kao vozač, započeo je II. svjetski rat te je morao čekati narednih osam godina prije nego je ponovo pobijedio u nekoj velikoj utrci.

Poslije rata nastavio se utrkivati na Velikim nagradama u privatnom Maseratiu s kojim je 1948. godine pobijedio na Velikoj nagradi Monaca. Kada je Međunarodna automobilistička federacija (FIA) objavila pokretanje Svjetskog prvenstva od 1950. godine Farina je osigurao mjesto u tada dominantnoj momčadi Alfa Romeo uz Juan Manuel Fangia i svog zemljaka Luigi Fagiolia. Momčad je imala tada nepobjedive automobile 158 Alfetta. Farina je osvojio tri utrke od ukupno sedam održanih u sezoni 1950., i time osigurao u dobi od 44 godine prvu ikada osvojenu titulu Svjetskog prvaka. Bio je to vrhunac njegove karijere.

Tijekom 1951. godine bio je prisiljen igrati sekundarnu ulogu pored Fangia, na čiju brzinu nije mogao naći odgovor. Te se godine morao zadovoljiti jednom pobjedom na Velikoj nagradi Belgije, kao i sa nekoliko pobjeda u utrkama koje se nisu bodovale za Svjetsko prvenstvo.

Prešavši iduće, 1952. godine u Ferrari, Farina se ponovno našao u situaciji da ga nadmaši mlađi momčadski kolega. Ovaj put to je bio Alberto Ascari koji je u sezonama 1952. i 1953. pobijedio u devet Velikih nagrada koje su se bodovale za Svjetkso prvenstvo za redom.

↑ Nye, Doug (1977). Great Racing Drivers. London: Hamlyn. p. 89. ISBN 0600375692.

[1] Nye, Doug (1977). Great Racing Drivers. London: Hamlyn. p. 89. ISBN 0600375692.

[1]

@@ Redak 23: / Redak 23: @@
 Poznat je u povijesti automobilizma kao prvi svjetski prvak u [[Formula 1|Formuli 1]] [[1950]]. godine za tim Alfa Romeo, kao i po svom kasnije kopiranom načinu vožnje s potpuno ispruženim rukama.
-Rođen je u [[Torino|Torinu]] 30. listopada 1906. kao sin Giovannija Farine. Stekao je pravnu naobrazbu na vuečilištu u Torinu, a potom služio u Talijanskoj vojsci. Najprije je bio konjički časnik, a kasnije tijekom II. svjetskog rata služio je tenkovskoj pukovniji.
+Rođen je u [[Torino|Torinu]] 30. listopada 1906. kao sin Giovannija Farine. Stekao je pravnu naobrazbu na vuečilištu u Torinu, a potom služio u Talijanskoj vojsci. Najprije je bio konjički časnik, a kasnije tijekom II. svjetskog rata služio je tenkovskoj pukovniji <ref>  Nye, Doug (1977). Great Racing Drivers. London: Hamlyn. p. 89. ISBN 0600375692. </ref>.
 Karijeru trkača započeo je u brdskim utrkama i potom napredovao na utrke na kružnim stazama za [[Maserati]]. Trkača karijera mu je procvjetala kada je prešao u [[Alfa Romeo]] kao drugi vozač uz Tazia Nuvolaria. Krajem 1930-ih pobjeđivao je u brojnim manjim utrkama u tzv. Voiturette klasi u kojoj je bio talijanski prvak tri godine za redom (1937–1939). Potom je postigao prvu pobjedu u nekoj velikoj utrci 1940. na Velikoj nagradi Tripolija u Libiji. Na njegovu nesreću, upravo kada je bio na vrhuncu kao vozač, započeo je II. svjetski rat te je morao čekati narednih osam godina prije nego je ponovo pobijedio u nekoj velikoj utrci.
 Poslije rata nastavio se utrkivati na Velikim nagradama u privatnom Maseratiu s kojim je 1948. godine pobijedio na Velikoj nagradi Monaca. Kada je Međunarodna automobilistička federacija (FIA) objavila pokretanje Svjetskog prvenstva od 1950. godine Farina je osigurao mjesto u tada dominantnoj momčadi Alfa Romeo uz [[Juan Manuel Fangio|Juan Manuel Fangia]] i svog zemljaka Luigi Fagiolia. Momčad je imala tada nepobjedive automobile 158 Alfetta. Farina je osvojio tri utrke od ukupno sedam održanih u sezoni 1950., i time osigurao u dobi od 44 godine prvu ikada osvojenu titulu Svjetskog prvaka. Bio je to vrhunac njegove karijere.
+Tijekom 1951. godine bio je prisiljen igrati sekundarnu ulogu pored Fangia, na čiju brzinu nije mogao naći odgovor. Te se godine morao zadovoljiti jednom pobjedom na Velikoj nagradi Belgije, kao i sa nekoliko pobjeda u utrkama koje se nisu bodovale za Svjetsko prvenstvo.
+Prešavši iduće, 1952. godine u [[Ferrari]], Farina se ponovno našao u situaciji da ga nadmaši mlađi momčadski kolega. Ovaj put to je bio [[Alberto Ascari]] koji je u sezonama 1952. i 1953. pobijedio u devet Velikih nagrada koje su se bodovale za Svjetkso prvenstvo za redom.
 {{Svjetski prvaci u Formuli 1}}