Božo Milanović: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 28. kolovoza 2014. u 06:44

Božo Milanović (Kringa, 1890. - Pazin, 1980.), hrvatski katolički svećenik i političar iz Istre

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920.- ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta fizički napadaju fašisti - još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji. U vrijeme izbora za talijanski parlament 1922. godine zapaljen mu je župni dvor.

Krajem 1920-ih živio je i radio u Trstu gdje je tiskao posljednju dopuštenu literaturu i vodio otpor u Istri preko zajedničke slovensko-hrvatske organizacije Edinost. U to doba fašizma u Istri mons. Milanović proveo je dio vremena u internaciji zato što je sa skupinom svećenika tiskao hrvatsku početnicu i dogovorio se sa župnicima da otvore hrvatske škole.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio "Zbor svećenika sv. Pavla za Istru", a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio.

1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

Izvori

Stipan Trogrlić: [http://gkonline.info/test/feljton_2011_01-05.pdf Od »narodnog neprijatelja«

do respektabilnog sugovornika], Glas Koncila, 2. siječnja 2011., str. 21, podlistak diplomatska borba mons. Bože Milanovića za hrvatsku Istru (1)

@@ Redak 1: / Redak 1: @@
 [[File:Božo Milanović 1990 Yugoslavia stamp.jpg|right|270px]]
-'''Božo Milanović''' ([[Kringa]], [[1890]]. - [[1980]].), hrvatski katolički [[svećenik]] i političar iz Istre
+'''Božo Milanović''' ([[Kringa]], [[1890]]. - [[Pazin]], [[1980]].), hrvatski katolički [[svećenik]] i političar iz Istre
 Za vrijeme [[fašistička Italija|talijanske fašističke uprave]] u [[Istra|Istri]] bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila [[asimilacija]].
@@ Redak 8: / Redak 8: @@
 Krajem [[1920-ih]] živio je i radio u [[Trst]]u gdje je tiskao posljednju dopuštenu literaturu i vodio otpor u Istri preko zajedničke slovensko-hrvatske organizacije [[Edinost]]. U to doba [[fašizam|fašizma]] u Istri mons. Milanović proveo je dio vremena u internaciji zato što je sa skupinom svećenika tiskao hrvatsku početnicu i dogovorio se sa župnicima da otvore hrvatske škole.
-Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na [[Mirovna konferencija u Parizu (1947)|Mirovnoj konferenciji u Parizu]] [[1946]]. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala [[FNR Jugoslavija|Jugoslaviji]] u čijem se sastavu tada nalazila [[NR Hrvatska|Hrvatska]]. Granice su dogovorene [[Pariški mirovni sporazum|Pariškim mirovnim sporazumom]] [[1947]]. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela [[Trst]] pripao [[Italija|Italiji]], a [[Istra]] [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je ''Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine'' donesena u [[Pazin]]u [[12. veljače]] [[1946]]. godine. Spomenicu je donio "Zbor svećenika sv. Pavla za Istru", a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik [[Miroslav Bulešić|Miro Bulešić]], odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote  koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od [[1918]]. do [[1943]]. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
+Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na [[Mirovna konferencija u Parizu (1947)|Mirovnoj konferenciji u Parizu]] [[1946]]. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala [[FNR Jugoslavija|Jugoslaviji]] u čijem se sastavu tada nalazila [[NR Hrvatska|Hrvatska]]. Granice su dogovorene [[Pariški mirovni sporazum|Pariškim mirovnim sporazumom]] [[1947]]. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela [[Trst]] pripao [[Italija|Italiji]], a [[Istra]] [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je ''Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine'' donesena u [[Pazin]]u [[12. veljače]] [[1946]]. godine. Spomenicu je donio "[[Zbor svećenika sv. Pavla za Istru]]", a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik [[Miroslav Bulešić|Miro Bulešić]], odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote  koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od [[1918]]. do [[1943]]. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
 Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio.
 . je dobio počasni doktorat [[Sveučilište u Zagrebu|zagrebačkog sveučilišta]].
+== Izvori ==
+*Stipan Trogrlić: [http://gkonline.info/test/feljton_2011_01-05.pdf Od »narodnog neprijatelja«
+do respektabilnog sugovornika], Glas Koncila, 2. siječnja 2011., str. 21, podlistak diplomatska borba mons. Bože Milanovića za hrvatsku Istru (1)
 {{DEFAULTSORT:Milanović, Božo}}