Manastir Krka: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 29. kolovoza 2014. u 23:39

Manastir Krka je manastir Srpske pravoslavne crkve, osnovan u 14. stoljeću, koji se nalazi u dolini rijeke Krke, tri i pol kilometra istočno od naselja Kistanja, u širokoj dragi. Uz manastire Krupu i Dragović, Krka je najveći i najpoznatiji pravoslavni manastir u Hrvatskoj.

Manastirom trenutno upravlja trojna Uprava koju čine Episkop dalmatinski g. Fotije (Sladojević), jeromonah Nikodim (Kosović) i jeromonah Heruvim (Đermanović).^{[nedostaje izvor]}

Povijest

Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza Jelena Šubić († 1355.), sestra cara Dušana, udata za hrvatskog kneza Mladena III. Šubića († 1348.), posvetivši ga 1350. godine sv. arhanđelu Mihailu. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao srpski kralj Milutin. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim.

Manastir je podignut na mjestu starorimskih katakombi u kojima je, prema predaji, boravio i propovijedao kršćanstvo sv. Pavao apostol. Godine 1402., kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen. Za vrijeme [[Mletačka Republika|mletačko]-turskih ratova u 16. stoljeću manastir je bio spaljen i opustošen, a obnovljen je tijekom 17. i 18. stoljeća.

Od vremena osnivanja pa do našeg vremena manastir Krka je bio i ostao duhovni centar pravoslavnih dalmatinskih Srba, a i šire. Isto tako nije prestao biti molitveno mjesto i jednom broju katolika Hrvata Dabrobosanski mitropoliti, kao što su Gavrilo 1578. i kasnije Aksentije i Teodor, administrirali su nad manastirom Krkom. U 17. i 18. vijeku to su činili i neki crnogorski arhijereji, kao npr. sv. Petar Cetinski, ili mitropolit Sava Petrović. Po blagoslovu patrijarha Pajsija Janjevca i mitropolita Dabrobosanskog Teodora, pri manastiru Krki je 1615. godine osnovano bogoslovsko učilište. Ono je radilo do 1647. kada su učenici i njihovi nastavnici monasi pred turskom najezdom morali pobjeći najvećim dijelom u Zadar, a jednim dijelom u Srijemske Karlovce. Tamo je kasnije jedan izbjegao monah uvezivao knjige, ne bez umjetničkog dara i iskustva, očito donesenog iz manastira Krke. Manastirska bratija se vratila u manastir 1650. godine, a bogoslovija je ponovo otvorena tek 1964. godine. Poslije Karlovačkog mira iz 1699. godine namjesnik Filadelfijskog episkopa, pod čijom je jurisdikcijom bila pravoslavna crkva u Dalmaciji, postao je Nikodim Busović. On je imao iskušenja sa unijom, odolio joj je pa je bio gonjen. Poslije izbjeglištva i boravka na Svetoj Gori i Palestini, stanio se u manastiru Krki i tu je po upokojelju bio sahranjen 1707. Brojni krčki arhimandriti bili su namjesnici nadležnih episkopa, što je manastir Krku činilo i formalnim duhovnim sjedištem pravoslavnih Dalmatinaca. Da pomenemo samo neke: Nikanor Rajević, Nikanor Bogunović. K njima svakako treba pribrojiti potonje nastojatelje krčkog manastira Georgija Miljevića, Makarija Krnetu, Vikentija Kneževića, Jeroteja Kovačevića, Amvrosija Kolundžića i brojne druge.

Arhitekturna svojstva

Samostanska crkva posvećena je arhanđelu Mihovilu i sagrađena je na starijem rimokatoličkom samostanu. Zvonik je sagrađen u romaničkom stilu.

Samostansko zdanje sastoji se od crkve, zvonika, blagovaonice sa sobama, kapele svetog Save, i novopodignute zgrade bogoslovije. Posvećenje temelja za zgradu bogoslovije izvršeno je na dan svetog arhanđela Mihovila 1985.. godine. U temelju nove zgrade uzidan je po kamen iz Pećke Patrijaršije, samostana Krke, Krupe, Dragovića (sve bivših katoličkih samostana) kao i dalmatinskih gradova: Šibenika, Benkovca i Zadra.

Uz svoju nesumnjivu duhovnu vrijednost, manastir raspolaže izuzetno bogatom riznicom i knjižnicom. U riznici se nalaze vrijedne ikone, crkveni predmeti (panagije, kandila, križevi, epitrahilj svetog Save), a od knjiga iz knjižnice najvrjednije su Mokropoljsko evanđelje pisano na pergameni i Oktoih izdan u tiskari Božidara Vukovića na Cetinju.

Izvori

Eparhija Dalmatinska

Literatura

dr. Marko Japundžić: Tragom hrvatskoga glagolizma, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., str. 51.-54., 978-953-151-060-1
Mato Marčinko: Novi velikosrpski memorandum nazvan Deklaracija, podlistak u časopisu Politički zatvorenik br. 64/65 srp/kol 1997. - br. 86 kolovoz 1999.
Ivo Banac : Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Durieux, Zagreb, 1995., ISBN 953-188-048-4 (1. izdanje 1988., ISBN 86-343-0237-7)

Vanjske poveznice

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Manastir Krka

@@ Redak 1: / Redak 1: @@
-[[Datoteka:Krka15.jpg|mini|Manastir Krka]]
+[[Datoteka:Krka15.jpg|350px|desno|mini|Manastir Krka]]
-'''Manastir Krka''' je današnji [[manastir]] [[Srpska pravoslavna Crkva|Srpske pravoslavne crkve]], koji se nalazi u dolini rijeke [[Krka|Krke]], tri i pol kilometra istočno od naselja [[Kistanje|Kistanja]], u širokoj dragi. Uz manastire Krupu i Dragović, Krka je najveći i najpoznatiji [[pravoslavci|pravoslavni]] [[manastir]] u [[Hrvatska|Hrvatskoj]].
+'''Manastir Krka''' je manastir [[Srpska pravoslavna Crkva|Srpske pravoslavne crkve]], osnovan u [[14. stoljeće|14. stoljeću]], koji se nalazi u dolini rijeke [[Krka|Krke]], tri i pol kilometra istočno od naselja [[Kistanje|Kistanja]], u širokoj dragi. Uz [[manastir Krupa|manastire Krupu]] i [[manastir Dragović|Dragović]], Krka je najveći i najpoznatiji [[pravoslavci|pravoslavni]] [[manastir]] u [[Hrvatska|Hrvatskoj]].
-Manastirom trenutno upravlja trojna Uprava koju čine [[Episkop]] dalmatinski g. [[Fotije (Sladojević)]], [[jeromonah]] Nikodim (Kosović) i jeromonah Heruvim (Đermanović).{{nedostaje izvor}}
+Manastirom trenutno upravlja trojna Uprava koju čine Episkop dalmatinski g. [[Fotije (Sladojević)]], jeromonah Nikodim (Kosović) i jeromonah Heruvim (Đermanović).{{nedostaje izvor}}
 == Povijest ==
-Na prostoru Hrvatske prije dolaska Turaka nije bilo pravoslavaca, svi pisani dokumenti to dokazuju. Katolički samostani koji su preimenovani u manastire turske su vlasti dodijelile pravoslavnoj crkvi od strane turskih vlasti između 1513. i 1593. godine.
-Manastir Krka nastao je, kao katolički [[samostan]], na mjestu gdje su se nalazile [[Katakomba|katakombe]] u kojima je prema predaji apostol [[sveti Pavao|Pavao]] propovijedao kršćanstvo u dolini rijeke Titius (stari naziv za Krku) u I. stoljeću poslije Krista. Da je manastir nekad bio katolički, ukazuje i zvonik u [[romanika|romaničkom]] stilu, što nije tipično za pravoslavne vjerske objekte.
-Pravoslavni samostan je sagrađen na temeljima rimokatoličkog samostana. <ref name="Japundžić">*dr [[Marko Japundžić]]: ''Tragom hrvatskoga glagolizma'', KS, Zagreb, 1995., ISBN 978-953-151-060-1, str. 51.-54. </ref> <ref>Enciklopedija likovnih umjetnosti, 3, Zagreb, 1964., str. 251.</ref>
+Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza [[Jelena Nemanjić Šubić|Jelena Šubić]] († 1355.), sestra cara [[Stefan Uroš IV. Dušan|Dušana]], udata za [[Hrvati|hrvatskog]] kneza [[Mladen III. Šubić Bribirski|Mladena III. Šubića]] († 1348.), posvetivši ga [[1350.]] godine [[sv. Mihovil|sv. arhanđelu Mihailu]]. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao srpski kralj [[Stefan Uroš II.|Milutin]]. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim.
-Redovnici ovog samostana su još u 17. stoljeću izjavljivali da "''se priznaju Hrvatima i katolicima''".<ref name="Marčinko">{{hr icon}}[http://www.vjesnik.com/Pdf/1999%5C08%5C19%5C15A15.PDF Vjesnik] Pravoslavni samostan je sagrađen na temeljima rimokatoličkog samostana </ref> <ref name="Japundžić"> </ref>. Isti katolički redovnici su bili prisiljeni pobjeći pred turskim provalama i progonima. Sklonili su se u Zadru, gdje im je papa [[Inocent X.]] [[1655.]] dao dvije crkve, koje su bile u vlasništvu [[Franjevci trećoredci glagoljaši|franjevaca trećeredaca glagoljaša]].
+Manastir je podignut na mjestu [[Drevni Rim|starorimskih]] [[katakombe|katakombi]] u kojima je, prema predaji, boravio i propovijedao kršćanstvo [[sv. Pavao]] [[apostol]]. Godine [[1402.]], kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen. Za vrijeme [[Mletačka Republika|mletačko]-[[Osmansko Carstvo|turskih ratova]] u [[16. stoljeće|16. stoljeću]] manastir je bio spaljen i opustošen, a obnovljen je tijekom 17. i 18. stoljeća.
-U kasnijem ugovoru sa franjevcima, samostanski redovnici su izjavili da "''žive u službi grčke Crkve staroga ilirskoga ili hrvatskoga jezika''". <ref name="Marčinko" /> <ref name="Japundžić" />.
+Od vremena osnivanja pa do našeg vremena manastir Krka je bio i ostao duhovni centar [[Srbi u Hrvatskoj|pravoslavnih dalmatinskih Srba]], a i šire. Isto tako nije prestao biti molitveno mjesto i jednom broju katolika Hrvata Dabrobosanski mitropoliti, kao što su Gavrilo 1578. i kasnije Aksentije i Teodor, administrirali su nad manastirom Krkom. U 17. i 18. vijeku to su činili i neki crnogorski arhijereji, kao npr. sv. Petar Cetinski, ili mitropolit [[Sava Petrović]]. Po blagoslovu patrijarha [[Pajsije Janjevac|Pajsija Janjevca]] i mitropolita Dabrobosanskog Teodora, pri manastiru Krki je [[1615.]] godine osnovano bogoslovsko učilište. Ono je radilo do 1647. kada su učenici i njihovi nastavnici monasi pred turskom najezdom morali pobjeći najvećim dijelom u [[Zadar]], a jednim dijelom u [[Srijemski Karlovci|Srijemske Karlovce]]. Tamo je kasnije jedan izbjegao monah uvezivao knjige, ne bez umjetničkog dara i iskustva, očito donesenog iz manastira Krke. Manastirska bratija se vratila u manastir 1650. godine, a bogoslovija je ponovo otvorena tek 1964. godine.  Poslije [[Karlovački mir|Karlovačkog mira]] iz [[1699.]] godine namjesnik Filadelfijskog episkopa, pod čijom je jurisdikcijom bila pravoslavna crkva u Dalmaciji, postao je Nikodim Busović. On je imao iskušenja sa unijom, odolio joj je pa je bio gonjen. Poslije izbjeglištva i boravka na [[Sveta Gora|Svetoj Gori]] i [[Palestina|Palestini]], stanio se u manastiru Krki i tu je po upokojelju bio sahranjen 1707.  Brojni krčki arhimandriti bili su namjesnici nadležnih episkopa, što je manastir Krku činilo i formalnim duhovnim sjedištem pravoslavnih Dalmatinaca. Da pomenemo samo neke: Nikanor Rajević, Nikanor Bogunović. K njima svakako treba pribrojiti potonje nastojatelje krčkog manastira Georgija Miljevića, Makarija Krnetu, Vikentija Kneževića, Jeroteja Kovačevića, Amvrosija Kolundžića i brojne druge.
-Katolički samostan su tijekom njegovog postojanja više puta spalili i uništili [[Osmansko Carstvo|Turci]]. Međutim, paljenja i pustošenja građevine nisu ugasili samostan.
+== Arhitekturna svojstva ==
-U srpskoj publicistici raširena je teza da je manastir Krupa napravljen 1317. godine za vrijeme vladavine kralja Milutina, što nije zasnovano ni na kakvim naučnim činjenicama. Ne postoji nikakav dokument, povelja niti posredan izvor koji ukazuje na to. Postoji jedan falsifikovan zapis da je car Dusan 1342. (obrati paznju) godine ponovio manastir, na koji je jos 1965. godine ukazao Milorad Panić-Surep, sto pise u casopisu Zograf. Milas je spomenuo gramatu iz 1497. godine, koju niko nije vidio, jer naprosto ne postoji. Podatak je iz Končarevićevog ljetopisa, koji isto tako niko od istoričara ni proslih ni sadašnjih nije vidio niti dotakao.
-Iznad ulaza u manastir Krku nalazi se falsifikovan natpis (1402. godina) na koji su ukazala tri srpska istoričara ukazala: Milenko Pekič, Dušan Berić i Milan Radeka. Natpis iz 1402. godine napisan arapskim ciframa, ne može se povezati s pravoslavnim porijeklom, jer je tada kod pravoslavaca korištenosasvim različito datovanje. Eparhija dalmatinska u svom "Shematizmu" od 1873. do 1903. godine piše u svakom izdanju sve do 1890. g. da "se ne zna kad je i od koga manastir osnovan, nikakvih istoričkih podataka nema". Godine od 1890. pa do 1903. g. se ukazuje da se pogledaju ranija izdanja.
-Predanje koje se navodi na stranici Eparhije dalmatinske kaže da su monasi iz tog manastira Krupa na Vrbasu u Bosni prešli u Dalmaciju i postavili temelje Krupi. Ovo predanje je na nenaučnim osnovima zbog toga sto je crkvica na Krupi u 16. vijeku, sudeći po (Graljukovim) arheološkim iskopavanjima krajem osamdesetih posjedovala tipične karakteristike kao ostale franjevačke crkve u tom dijelu Bosne. Treći smjer kojim je SPC išla jest jedino studiranje unutrašnjosti manastira Krupe, njegovih arhitektonskih oblika, svojstava i fresaka. Studije su urađene prije par decenija. U studijama učestvovale Anika Skovran i Milica Šuput, čije su opservacije  osobito kritički orijentisane što se tiče hronologije i postanka manastira. Studijama je ustanovljeno je da su najstarije freske u manastirskoj crkvi urađene 1615/1616. godine, a posljednja 1621. godine. Pripisuje ih se onovremenom freskopiscu Georgiju Mitrofanoviću. Zaključak je da se o Krupi se ne zna puno toga prije 1615. godine te se može povući labava granica unazad do 16. vijeka. Najstarija poznata vijest o pravoslavcima u krčkom samostanu je 25. kolovoza 1648., spomenuta u terminaciji 20. studenoga 1649. godine. Njome generalni providur dozvolom zadarskog nadbiskupa dodjeljuje na privremenu porabu kaluđerima sv. Arhangjela katoličku crkvu Bl. Gospe Maslinske pod Zadrom. Po tomu uvedenje pravoslavnih samostana u Krupi i na Krki pada u razdoblje 1598. do 1642. godine. Manastir se isto tako uopce ne pominje u turskim dokumentima. Još 1901. godine u srpskoj kritičkoj istoriografiji počeo je da puca mit o drevnim srpskim manastirima Dalmacije iz doba Nemanjića, a mit je pogotovo počeo da puca 1906.
-== Arhitekturna svojstva ==
 Samostanska crkva posvećena je [[arhanđeo Mihovil|arhanđelu Mihovilu]] i sagrađena je na starijem rimokatoličkom samostanu. Zvonik je sagrađen u [[romanika|romaničkom]] stilu.
@@ Redak 28: / Redak 22: @@
 == Izvori ==
 {{izvori}}
+* [http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Manastiri-Krka-c.htm Eparhija Dalmatinska]
 == Literatura ==
 *dr. [[Marko Japundžić]]: ''Tragom hrvatskoga glagolizma'', [[Kršćanska sadašnjost]], Zagreb, 1995., str. 51.-54., 978-953-151-060-1
 *[[Mato Marčinko]]: ''Novi velikosrpski memorandum nazvan Deklaracija'', podlistak u časopisu ''[[Politički zatvorenik (novine)|Politički zatvorenik]]'' br. 64/65 srp/kol 1997. - br. 86 kolovoz 1999.
 * [[Ivo Banac|Ivo Banac]] : Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Durieux, Zagreb, 1995., ISBN 953-188-048-4 (1. izdanje 1988., ISBN 86-343-0237-7)
-* Katić, Lovre, Ban Emerik Lacković otimlje dobra kninske Biskupije (1368), Croatia sacra; 1932.
-* Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, 57-67
-* Grga Novak, O životu i radu dr Luke Jelića, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zadar, 18/1971, 534
-* Luka Jelić, Vjesnik za arehologiju i historiju dalmatinsku, Split, 45/1922, 172-179
 == Vanjske poveznice ==