Dekonstrukcija: razlika između inačica
m Bot: Migrating 41 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q180348 (translate me) |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 3: | Redak 3: | ||
Osnovna osobina dekonstrukcije je da u svojoj analizi upoređuje binarne suprotnosti (npr. muškost i ženskost, [[homoseksualnost]] i [[heteroseksualnost]]) te da umjesto opisivanja njihove stroge kategorizacije prikaže koliko su takve suprotnosti u biti izmješane i koliko je nemoguće da se u potpunosti razdvoje. Cilj je da se prikaže da kategorije i kategorizacije ne postoje u apsolutnim i strogim značenjima. |
Osnovna osobina dekonstrukcije je da u svojoj analizi upoređuje binarne suprotnosti (npr. muškost i ženskost, [[homoseksualnost]] i [[heteroseksualnost]]) te da umjesto opisivanja njihove stroge kategorizacije prikaže koliko su takve suprotnosti u biti izmješane i koliko je nemoguće da se u potpunosti razdvoje. Cilj je da se prikaže da kategorije i kategorizacije ne postoje u apsolutnim i strogim značenjima. |
||
<!-- Ovaj odlomak nema previše smisla i nejasno je artikuliran -- Dekonstrukcija je izuzetno kontraverzna doktrina u akademskom svijetu dok se u javnosti često upotrebljava kao primjer koliko su akademci i intelektualci neupućeni u životne stvarnosti. Bez obzira na to dekonstrukcija je iznimno moćna doktrina u filozofiji, književnosti i arhitekturi kao sustav za stvaranje kritike i teorije.--> |
<!-- Ovaj odlomak nema previše smisla i nejasno je artikuliran -- Dekonstrukcija je izuzetno kontraverzna doktrina u akademskom svijetu dok se u javnosti često upotrebljava kao primjer koliko su akademci i intelektualci neupućeni u životne stvarnosti. Bez obzira na to dekonstrukcija je iznimno moćna doktrina u filozofiji, književnosti i arhitekturi kao sustav za stvaranje kritike i teorije.--> |
||
Doktrinu dekonstrukcije je J. Derrida počeo graditi od kraja 1960.-ih godina, da bi 1980.-ih godina ona postala svojevrsni trend u društvenim znanostima. Središnja pretpostavka dekonstrukcije jest, da cjelokupna književnost (uključivo znanstvenu) i filozofija Zapada počiva na ''metafizici prezentnosti'', gdje su u riječima implicira dogmatski i spekulativni sadržaji koji - prema Derridi - ne mogu proći kritičku evaluaciju,<ref>[http://books.google.com.au/books/about/Speech_and_Phenomena_and_Other_Essays_on.html?id=N4v2AkGMnqcC "Speech and Phenomena And Other Essays on Husserl's Theory of Signs"], Jacques Derrida, Northwestern University Press, 1973., str. 4-54–5 </ref> iz razloga što svako vrijeme ima svoje dogme i svoje spekulacije.<ref>[http://books.google.com.au/books/about/Writing_and_Difference.html?id=nsyH7x41RpsC "Writing and Difference"], Jacques Derrida, Routledge 1978., str. 353</ref> Prema Derridi, nije od ovakvih poteškoća slobodan ni svakodnevni jezik, jer i on koristi jezik i značenja metafizike Zapada<ref>[http://books.google.com.au/books/about/Positions.html?id=OCJonuW4L_EC "Positions"], Jacques Derrida i Henri Ronse, University of Chicago Press, 1982.</ref> Kada se tekst podvrgne dovoljnoj analizi u potrazi za njegovim smislom, dolazimo zapravo do gubitka značenja (grč. ''aporia'').<ref>[http://books.google.gr/books?hl=hr&id=i3ecdVgknGkC&q=aporia#v=snippet&q=aporia&f=false "The Invention of Deconstruction"], Mark Currie, Palgrave Macmillan, 2013., str. 77</ref> |
|||
U knjizi ''Higher Superstition'' iz 1994. god. optužuju Gross i Levitt Derridu i njegove pobornike da su pokrenuli val ogorčenog polemiziranja i osporavanja svega, pri čemu Derrida dolazi u ironičnu poziciju da inzistira da neki tekstovi - osobito njegovi vlastiti - ipak imaju jedan posve određeni značaj: takav koji potvrđuje ispravnost njegovih teza. Pri tome opažaju da se filozofi rijetko uspijevaju okoristiti idejama koje predlaže Derrida, ali ih na jedan pomodni način naveliko koriste literarni kritičari; naposljetku nalaze da u svojim tekstovima one točke koje ne može objasniti popunjava Derrida "čistim blefiranjem" (eng. ''sheer bluff'') i neutemeljenom pretencioznošću, koju nasljeduju i Derridini "klonovi" među ljevičarskim intelektulcima koji na neprincipijelan način dovode u pitanje smisao cjelokupne literature i znanosti Zapada.<ref>[http://books.google.hr/books?id=qXXtDEgo9V8C&q=trendy#v=snippet&q=bluff&f=false "Higher Superstition: The Academic Left and Its Quarrels with Science"], Paul R. Gross i Norman Levit, JHU Press, 1997., str. 49-50 i 75-79</ref> |
|||
== Vidi također == |
== Vidi također == |
||
* [[Metodologija]] |
* [[Metodologija]] |
||
== Izvori == |
|||
{{Izvori}} |
|||
{{filozofija}} |
{{filozofija}} |
||
Inačica od 15. rujna 2014. u 18:57
Dekonstrukcija kao filozofska doktrina je sustav analize i kritike koja vodi ka razotkrivanju razlika između strukture i osnove značenja subjekta. Dekonstrukcija se javlja u mnogim znanstvenim disciplinama a prvenstveno u lingvistici, književnosti, arhitekturi i umjetnosti. Dekonstrukcija se prvi put pojavljuje u književnosti a sustav je razvio francuski filozof Jacques Derrida u svojim dekonstrukcijskim analizama zapadnih filozofa. U svojim analizama Derrida pokazuje kako se književno djelo ne može promatrati samo kao djelo jednog pisca nego kao rezultat konflikata unutar jedne kulturne sredine ili mišljenja. Dekonstrucijska djela u svom obliku prikazuju više mišljenja i značenja u jednom trenutku koja su često u uzajamnom konfliktu i suprotnosti. Pri usporedbi dekonstrukcijskog i tradicionalnog djela mogu se primjetiti i otkriti koja mišljenja i suprotnosti su bili ignorirani u djelu nastalom tradicionalnom metodom stvaranja.
Osnovna osobina dekonstrukcije je da u svojoj analizi upoređuje binarne suprotnosti (npr. muškost i ženskost, homoseksualnost i heteroseksualnost) te da umjesto opisivanja njihove stroge kategorizacije prikaže koliko su takve suprotnosti u biti izmješane i koliko je nemoguće da se u potpunosti razdvoje. Cilj je da se prikaže da kategorije i kategorizacije ne postoje u apsolutnim i strogim značenjima.
Doktrinu dekonstrukcije je J. Derrida počeo graditi od kraja 1960.-ih godina, da bi 1980.-ih godina ona postala svojevrsni trend u društvenim znanostima. Središnja pretpostavka dekonstrukcije jest, da cjelokupna književnost (uključivo znanstvenu) i filozofija Zapada počiva na metafizici prezentnosti, gdje su u riječima implicira dogmatski i spekulativni sadržaji koji - prema Derridi - ne mogu proći kritičku evaluaciju,[1] iz razloga što svako vrijeme ima svoje dogme i svoje spekulacije.[2] Prema Derridi, nije od ovakvih poteškoća slobodan ni svakodnevni jezik, jer i on koristi jezik i značenja metafizike Zapada[3] Kada se tekst podvrgne dovoljnoj analizi u potrazi za njegovim smislom, dolazimo zapravo do gubitka značenja (grč. aporia).[4]
U knjizi Higher Superstition iz 1994. god. optužuju Gross i Levitt Derridu i njegove pobornike da su pokrenuli val ogorčenog polemiziranja i osporavanja svega, pri čemu Derrida dolazi u ironičnu poziciju da inzistira da neki tekstovi - osobito njegovi vlastiti - ipak imaju jedan posve određeni značaj: takav koji potvrđuje ispravnost njegovih teza. Pri tome opažaju da se filozofi rijetko uspijevaju okoristiti idejama koje predlaže Derrida, ali ih na jedan pomodni način naveliko koriste literarni kritičari; naposljetku nalaze da u svojim tekstovima one točke koje ne može objasniti popunjava Derrida "čistim blefiranjem" (eng. sheer bluff) i neutemeljenom pretencioznošću, koju nasljeduju i Derridini "klonovi" među ljevičarskim intelektulcima koji na neprincipijelan način dovode u pitanje smisao cjelokupne literature i znanosti Zapada.[5]
Vidi također
Izvori
- ↑ "Speech and Phenomena And Other Essays on Husserl's Theory of Signs", Jacques Derrida, Northwestern University Press, 1973., str. 4-54–5
- ↑ "Writing and Difference", Jacques Derrida, Routledge 1978., str. 353
- ↑ "Positions", Jacques Derrida i Henri Ronse, University of Chicago Press, 1982.
- ↑ "The Invention of Deconstruction", Mark Currie, Palgrave Macmillan, 2013., str. 77
- ↑ "Higher Superstition: The Academic Left and Its Quarrels with Science", Paul R. Gross i Norman Levit, JHU Press, 1997., str. 49-50 i 75-79
| |||||||||||||||||||||||