Klerikalizam: razlika između inačica
ispravljen pravopis |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
'''Klerikalizam''' |
'''Klerikalizam''' ili '''klerikalstvo''' je politička i kulturna [[koncepcija]] koja se zalaže za snažan utjecaj crkve odnosno [[kler]]a na državni, politički, kulturni i privatni život. S obzirom da u [[protestantizam|protestantskim]] crkvama (osim [[anglikanska crkva|anglikanske]]) načelno ne postoji [[kler]], a [[pravoslavlje|pravoslavne]] crkve rijetko ulaze u sukob sa političkim vlastima, pojam ''klerikalizam'' vezan je gotovo isključivo uz [[katolicizam]]. |
||
== Nastajanje klerikalizma u 19. stoljeću == |
== Nastajanje klerikalizma u 19. stoljeću == |
||
Klerikalizam se kao osmišljeni program i pokret, nasuprot [[liberalizam|liberalnim]] koncepcijama |
Klerikalizam se kao osmišljeni program i pokret, nasuprot [[liberalizam|liberalnim]] koncepcijama [[19. stoljeće|19. stoljeća]], oblikuje među katolicima u [[Pruska|Pruskoj]] u drugoj polovici 19. stoljeća. Povod je bio otpor nastojanjima kancelara [[Otto Edward Leopold Bismarck|Bismarcka]] da ograniči upliv Katoličke crkve u Pruskoj i od [[1871]]. u ujedinjenoj Njemačkoj ''[[Kulturkampf]]''). Otuda se u obliku društvenog pokreta širi i u druge zemlje njemačkog govornog područja, a zatim i u Hrvatsku. |
||
Nakon enciklike pape [[Lav XIII.|Lava XIII]] ''Rerum novarum'' ( |
Nakon enciklike pape [[Lav XIII.|Lava XIII]] ''Rerum novarum'' (u prijevodu: ''Nove stvari'') iz [[1891]]., katolički pokreti dobivaju novi poticaj za razvoj, znatno šireći područje svoga interesa. Ovom je enciklikom vrh Katoličke crkve po prvi put proširio svoju pažnju s tradicionalnog duhovnog područja na socijalna, ekonomska, politička i kulturna pitanja, koja nameće drastična društvena preobrazba koju je donijelo 19. stoljeće ([[kapitalizam]], [[liberalizam]]). Kod vjernika, kako [[kler]]ika tako i [[laik]]a, javljaju se težnje za aktivnim društvenim i političkim djelovanjem, koje nije više samo reakcija na ugrožen položaj i prava Crkve, nego teži za rješavanjem aktualnih društvenih problema na kršćanskim načelima. |
||
== Klerikalizam i drugi katolički pokreti u 20. stoljeću == |
== Klerikalizam i drugi katolički pokreti u 20. stoljeću == |
||
U 20. stoljeću klerikarizam dobiva osobitu snagu u [[Španjolska|Španjolskoj]], [[Italija|Italiji]] i [[Latinska Amerika|Latinskoj Americi]]. Svim katoličkim pokretima, koji se javljaju u raznim organizacijskim oblicima, zajednička je obrana stečenih prava [[Katolička crkva|Katoličke crkve]] pred naletima tadašnjih [[liberalizam|liberalnih]] političara koji zastupaju strogo odvajanje |
U 20. stoljeću klerikarizam dobiva osobitu snagu u [[Španjolska|Španjolskoj]], [[Italija|Italiji]] i [[Latinska Amerika|Latinskoj Americi]]. Svim katoličkim pokretima, koji se javljaju u raznim organizacijskim oblicima, zajednička je obrana stečenih prava [[Katolička crkva|Katoličke crkve]] pred naletima tadašnjih [[liberalizam|liberalnih]] političara koji zastupaju strogo odvajanje Crkve od države ([[sekularizacija]]). |
||
U okviru katoličkih pokreta razvijaju se raznolike klerikalne koncepcije. Česta je kritika [[kapitalizam|kapitalizma]], pojavljuje se i koncepcija [[kršćanski socijalizam|kršćanskog socijalizma]]. Uz liberale, čest objekt napada su [[masoni]]. Katolička hijerarhija redovno suzbija suviše vatrene kršćanske aktiviste, koji u socijalnim borbama idu predaleko i zaboravljaju posebni interes Crkve (npr. |
U okviru katoličkih pokreta razvijaju se raznolike klerikalne koncepcije. Česta je kritika [[kapitalizam|kapitalizma]], a pojavljuje se i koncepcija [[kršćanski socijalizam|kršćanskog socijalizma]]. Uz liberale, čest objekt napada su [[masoni]]. Katolička hijerarhija redovno suzbija suviše vatrene kršćanske aktiviste, koji u socijalnim borbama idu predaleko i zaboravljaju posebni interes Crkve (npr. ''Pokret svećenika radnika'' u Francuskoj 1940-ih i 1950-ih godina, ili ''[[teologija oslobođenja]]'' u [[Latinska Amerika|Latinskoj Americi]] od 1960-ih). Sve do [[Drugi vatikanski koncil|Drugog vatikanskog koncila]] 1960-ih godina Crkva vrlo nevoljko prihvaća suvremenu političku [[demokracija|demokraciju]] (a pogotovo težnje za širenjem demokratskog načela na socijalno i ekonomsko polje); koncepcija [[kršćanska demokracija|kršćanske demokracije]] razvijena je uglavnom u krugovima protestantskih vjernika. |
||
U borbi protiv razmaha radničkog pokreta i uspona radničkih stranaka ([[socijaldemokracija|socijaldemokratskih]] i [[komunizam|komunističkih]]), koje su još jače nego [[liberalizam|liberali]] u svojoj doktrini antiklerikalni i skloni [[ateizam|ateizmu]], katolički [[kler]] i laički klerikalni aktivisti u Italiji usko surađuju sa [[ |
U borbi protiv razmaha radničkog pokreta i uspona radničkih stranaka ([[socijaldemokracija|socijaldemokratskih]] i [[komunizam|komunističkih]]), koje su još jače nego [[liberalizam|liberali]], u svojoj doktrini antiklerikalni i skloni [[ateizam|ateizmu]], katolički [[kler]] i laički klerikalni aktivisti u Italiji usko surađuju sa [[Benito Mussolini|Mussolinijevim]] [[fašizam|fašističkim]] pokretom i režimom, a zatim i sa fašističkim režimima u [[Španjolska|Španjolskoj]] ([[Francisco Franco]]), [[Portugal]]u ([[Antonio de Oliveira Salazar]]) i [[Latinska Amerika|Latinskoj Americi]]. Stoga se opravdano pojavio pojam ''[[klerofašizam]]''. Liberalni i ljevičarski kritičari izjednačavali su svaki klerikalizam (pa čak i svako sudjelovanje aktivnih vjernika u politici) s klerofašizmom, što nije opravdano. |
||
== Klerikalizam u Hrvatskoj i Sloveniji == |
== Klerikalizam u Hrvatskoj i Sloveniji == |
||
Klerikalne koncepcije bile su prisutne u Hrvatskoj politici u |
Klerikalne koncepcije bile su prisutne u Hrvatskoj politici u [[19. stoljeće|19.]] i [[20. stoljeće|20. stoljeću]] u [[Hrvatski katolički pokret|Hrvatskom katoličkom pokretu]] (1903.–1945.) i [[Hrvatska pučka stranka (1919.)|Hrvatskoj pučkoj stranci]] (1919.–1929.). Pokret je ostao marginalnog značaja; vodeći hrvatski političari ([[Ante Starčević]], [[Stjepan Radić]], [[Vladko Maček]]) bili su izrazito antiklerikalni (i [[Ante Pavelić]] je prema Katoličkoj crkvi bio suzdržan jer, kao univerzalna, dolazi u sukob sa nacionalnim načelom). Stjepan Radić je oblikovao sljedeće načelo: „Vjeruj u Boga, ali ne i u popa.” On je, također, podržao osnivanje autohtone [[Hrvatska katolička crkva|Hrvatske katoličke crkve]]. |
||
U susjednoj Sloveniji, međutim, klerikalne su ideje imale ključni značaj u oblikovanju političke scene kroz [[Slovenska ljudska stranka|Slovensku narodnu stranku]], kojoj je na čelu bio svećenik [[Anton Korošec]]. |
U susjednoj Sloveniji, međutim, klerikalne su ideje imale ključni značaj u oblikovanju političke scene kroz [[Slovenska ljudska stranka|Slovensku narodnu stranku]], kojoj je na čelu bio svećenik [[Anton Korošec]]. |
Inačica od 29. prosinca 2014. u 01:54
Klerikalizam ili klerikalstvo je politička i kulturna koncepcija koja se zalaže za snažan utjecaj crkve odnosno klera na državni, politički, kulturni i privatni život. S obzirom da u protestantskim crkvama (osim anglikanske) načelno ne postoji kler, a pravoslavne crkve rijetko ulaze u sukob sa političkim vlastima, pojam klerikalizam vezan je gotovo isključivo uz katolicizam.
Nastajanje klerikalizma u 19. stoljeću
Klerikalizam se kao osmišljeni program i pokret, nasuprot liberalnim koncepcijama 19. stoljeća, oblikuje među katolicima u Pruskoj u drugoj polovici 19. stoljeća. Povod je bio otpor nastojanjima kancelara Bismarcka da ograniči upliv Katoličke crkve u Pruskoj i od 1871. u ujedinjenoj Njemačkoj Kulturkampf). Otuda se u obliku društvenog pokreta širi i u druge zemlje njemačkog govornog područja, a zatim i u Hrvatsku.
Nakon enciklike pape Lava XIII Rerum novarum (u prijevodu: Nove stvari) iz 1891., katolički pokreti dobivaju novi poticaj za razvoj, znatno šireći područje svoga interesa. Ovom je enciklikom vrh Katoličke crkve po prvi put proširio svoju pažnju s tradicionalnog duhovnog područja na socijalna, ekonomska, politička i kulturna pitanja, koja nameće drastična društvena preobrazba koju je donijelo 19. stoljeće (kapitalizam, liberalizam). Kod vjernika, kako klerika tako i laika, javljaju se težnje za aktivnim društvenim i političkim djelovanjem, koje nije više samo reakcija na ugrožen položaj i prava Crkve, nego teži za rješavanjem aktualnih društvenih problema na kršćanskim načelima.
Klerikalizam i drugi katolički pokreti u 20. stoljeću
U 20. stoljeću klerikarizam dobiva osobitu snagu u Španjolskoj, Italiji i Latinskoj Americi. Svim katoličkim pokretima, koji se javljaju u raznim organizacijskim oblicima, zajednička je obrana stečenih prava Katoličke crkve pred naletima tadašnjih liberalnih političara koji zastupaju strogo odvajanje Crkve od države (sekularizacija).
U okviru katoličkih pokreta razvijaju se raznolike klerikalne koncepcije. Česta je kritika kapitalizma, a pojavljuje se i koncepcija kršćanskog socijalizma. Uz liberale, čest objekt napada su masoni. Katolička hijerarhija redovno suzbija suviše vatrene kršćanske aktiviste, koji u socijalnim borbama idu predaleko i zaboravljaju posebni interes Crkve (npr. Pokret svećenika radnika u Francuskoj 1940-ih i 1950-ih godina, ili teologija oslobođenja u Latinskoj Americi od 1960-ih). Sve do Drugog vatikanskog koncila 1960-ih godina Crkva vrlo nevoljko prihvaća suvremenu političku demokraciju (a pogotovo težnje za širenjem demokratskog načela na socijalno i ekonomsko polje); koncepcija kršćanske demokracije razvijena je uglavnom u krugovima protestantskih vjernika.
U borbi protiv razmaha radničkog pokreta i uspona radničkih stranaka (socijaldemokratskih i komunističkih), koje su još jače nego liberali, u svojoj doktrini antiklerikalni i skloni ateizmu, katolički kler i laički klerikalni aktivisti u Italiji usko surađuju sa Mussolinijevim fašističkim pokretom i režimom, a zatim i sa fašističkim režimima u Španjolskoj (Francisco Franco), Portugalu (Antonio de Oliveira Salazar) i Latinskoj Americi. Stoga se opravdano pojavio pojam klerofašizam. Liberalni i ljevičarski kritičari izjednačavali su svaki klerikalizam (pa čak i svako sudjelovanje aktivnih vjernika u politici) s klerofašizmom, što nije opravdano.
Klerikalizam u Hrvatskoj i Sloveniji
Klerikalne koncepcije bile su prisutne u Hrvatskoj politici u 19. i 20. stoljeću u Hrvatskom katoličkom pokretu (1903.–1945.) i Hrvatskoj pučkoj stranci (1919.–1929.). Pokret je ostao marginalnog značaja; vodeći hrvatski političari (Ante Starčević, Stjepan Radić, Vladko Maček) bili su izrazito antiklerikalni (i Ante Pavelić je prema Katoličkoj crkvi bio suzdržan jer, kao univerzalna, dolazi u sukob sa nacionalnim načelom). Stjepan Radić je oblikovao sljedeće načelo: „Vjeruj u Boga, ali ne i u popa.” On je, također, podržao osnivanje autohtone Hrvatske katoličke crkve.
U susjednoj Sloveniji, međutim, klerikalne su ideje imale ključni značaj u oblikovanju političke scene kroz Slovensku narodnu stranku, kojoj je na čelu bio svećenik Anton Korošec.
Danas se može govoriti o klerikalnim elementima u stavovima nekih, uglavnom marginalnih političara, ali ne i o pravom klerikalizmu kao dosljednoj koncepciji i pokretu.