Franjo Mihalić: razlika između inačica
Infookvir, fotografija, dodatci članku, uredio bilješku, izvor. |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 8: | Redak 8: | ||
| datum_rođenja = [[9. ožujka]] [[1920.]] |
| datum_rođenja = [[9. ožujka]] [[1920.]] |
||
| mjesto_rođenja = [[Kutina]] |
| mjesto_rođenja = [[Kutina]] |
||
| datum_smrti = |
| datum_smrti = [[14. veljača]] [[2015.]] |
||
| mjesto_smrti = |
| mjesto_smrti = [[Beograd]] |
||
| visina = 1,75 |
| visina = 1,75 |
||
| težina = 58 |
| težina = 58 |
||
Redak 25: | Redak 25: | ||
}} |
}} |
||
'''Franjo Mihalić''' ([[Kutina]], [[9. ožujka]] [[1920.]]), je hrvatski [[atletika|atletičar]], atletski sudac i organizator atletskih natjecanja. Osvajač je srebrne medalje na [[OI 1956.|Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956.]] godine. Jedini je [[Hrvat]] koji je osvojio olimpijsku medalju u [[maraton|maratonskom trčanju]]. Pobijedio je na više od 50 međunarodnih utrka. |
'''Franjo Mihalić''' ([[Kutina]], [[9. ožujka]] [[1920.]] - [[Beograd]], [[14. veljača]] [[2015.]] ), je hrvatski bio [[atletika|atletičar]], atletski sudac i organizator atletskih natjecanja. Osvajač je srebrne medalje na [[OI 1956.|Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956.]] godine. Jedini je [[Hrvat]] koji je osvojio olimpijsku medalju u [[maraton|maratonskom trčanju]]. Pobijedio je na više od 50 međunarodnih utrka. |
||
== Životopis == |
== Životopis == |
Inačica od 14. veljače 2015. u 16:23
| |||||||||||||||||||||||||||
|
Franjo Mihalić (Kutina, 9. ožujka 1920. - Beograd, 14. veljača 2015. ), je hrvatski bio atletičar, atletski sudac i organizator atletskih natjecanja. Osvajač je srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. godine. Jedini je Hrvat koji je osvojio olimpijsku medalju u maratonskom trčanju. Pobijedio je na više od 50 međunarodnih utrka.
Životopis
Športsku je karijeru započeo kao biciklist. Sudjelovao je na prvenstvima Hrvatske u biciklizmu kao član Olimpa. Od osamdeset 80 vodećih hrvatskih biciklista, Mihalić je bio po kvaliteti od 5. do 8. mjesta, u konkurenciji Prosenika, Ljubića, Grgca, Fiketa i dr. Posljednji put je put bio na prvenstvu Hrvatske od Zagreba do Varaždina. Pored toga, poslije je bio aktivni nogometaš u zagrebačkom Grafičaru. Mihalićev trkači dar uočili su na radničkim športskim igrama 1940. godine. Pridružio se je Concordiji iz Zagreba. Uslijedio je rat i proglašenje NDH, u kojoj je bio državni reprezentativac i triput bio proglašen hrvatskim športašem godine. Pet je puta rušio državne rekorde Viktora Flassa i Josipa Kotinka. Mihalić je bio apolitičan i nije htio pristupiti ustaškom pokretu, premda je bilo poziva. Također se na sve moguće načine izvlačio od vojske da ga ne mobiliziraju. ↓1 Pretkraj rata trener najljućih suparnika išao je toliko u rivalstvu da je pritisnuo nadležne zašto Mihalić nije unovačen, pa je naposljetku unovačen u domobrane. Kraj rata koji je brzo uslijedio spasio ga je od odlaska na bojište. Poslije rata osnovao je Omladinsko fizkulturno društvo Mladost, zajedno s čelnicom hrvatske omladinske organizacije Verom Radić i Željkom Dežmarom. U Mladosti je bio do 1947. Uslijedio je poziv u JNA. Vojni je rok služio u vojarni konjaništva u Subotici. Kad je Artur Takač doznao za nj, namjestio je da Mihalić dobije premještaj u Beograd. Po sovjetskom uzoru, atletičari su u tom vojnom klubu iz glavnog grada imali neusporedivo bolje uvjete. Tako je u Partizanu bilo takvih uvjeta i brojni su športaši iz Hrvatske završili u Beogradu. Mihalić se tako našao u društvu Ivana Gubijana, Zvonka Sabolovića, Nede Farčića, Drage Štritofa, Andrije Ottenheimera, Petra Šegedina, Zdravka Ceraja, Borisa Brnada, Kreše Račića, Ivice Karasija (svi u Partizanu) te Diane Sakač Ištvanović, Dane Korice i Dunje Jutronić.
Pobijedio je na prvom svjetskom krosu u Parizu 1953. godine. Na maratonu u Ateni postavio je rekord staze, pobjeđivao je u maratonima Bostonu, Londonu, Tokiju, Moskvi, Milanu (triput), Genovi (četiri puta), Sao Paolu (ponoćna novogodišnja utrka: 1952. i 1954., a 1953. bio je drugi)[1] i inima.
Nastavio se natjecati u veteranskoj konkurenciji u maratonu i u brzom hodanju. Radio je u vojnoj akademiji kao nastavnik tjelesnog.
Zanimljivosti
Bio je prvi koji je Titu predao štafetu "u ime naroda Hrvatske". Bilo je to 25. svibnja 1945.
Bilješke
- ↑1 "Zahvaljujući tome što sam bio vrhunski sportaš, dugo sam se izvlačio od vojske." (Pero Zlatar, Franjo Mihalić: U Beogradu me ne cijene, a u Zagreb me nitko ne zove, JL, 10. siječnja 2010.)
Izvori
- Pero Zlatar, Franjo Mihalić: U Beogradu me ne cijene, a u Zagreb me nitko ne zove, Jutarnji list, 10. siječnja 2010.
- Marko Lopušina, Franjo Mihalić traži priznanja NDH, dnevno.hr, 4. prosinca 2012.
- Ivica Majić, Franjo Mihalić: Od Savskog nasipa do olimpijskog stadiona u Melbourneu, trčanje.hr, 17. srpnja 2012.
- ↑ Proleksis enciklopedija: Mihalić, Franjo, pristupljeno 22. siječnja 2015.
Vanjske poveznice
- Atletski savez Beograda (srp.)