Franjo Mihalić

Franjo Mihalić Franjo Mihalić Osobni podatci Puno ime Franjo Mihalić Nadimak Jura Datum rođenja 9. ožujka 1920. Mjesto rođenja Kutina Datum smrti 14. veljače 2015. Mjesto smrti Beograd Visina 1,75 m Težina 58 kg Športski podatci Atletske discipline trčanje na duge pruge

Osvojene medalje atletika Olimpijske igre srebro Melbourne 1956. Jugoslavija

Franjo Mihalić (Kutina, 9. ožujka 1920. - Beograd, 14. veljače 2015. ), je hrvatski bio atletičar, atletski sudac i organizator atletskih natjecanja. Osvajač je srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. godine. Jedini je Hrvat koji je osvojio olimpijsku medalju u maratonskom trčanju. Pobijedio je na više od 50 međunarodnih utrka.

Životopis

Športsku je karijeru započeo kao biciklist. Sudjelovao je na prvenstvima Hrvatske u biciklizmu kao član Olimpa. Od osamdeset 80 vodećih hrvatskih biciklista, Mihalić je bio po kvaliteti od 5. do 8. mjesta, u konkurenciji Prosenika, Ljubića, Grgca, Fiketa i dr. Posljednji put je put bio na prvenstvu Hrvatske od Zagreba do Varaždina. Pored toga, poslije je bio aktivni nogometaš u zagrebačkom Grafičaru. Mihalićev trkači dar uočili su na radničkim športskim igrama 1940. godine. Pridružio se je Concordiji iz Zagreba. Uslijedio je rat i proglašenje NDH, u kojoj je bio državni reprezentativac i triput bio proglašen hrvatskim športašem godine. Pet je puta rušio državne rekorde Viktora Flassa i Josipa Kotinka. Mihalić je bio apolitičan i nije htio pristupiti ustaškom pokretu, premda je bilo poziva. Također se na sve moguće načine izvlačio od vojske da ga ne mobiliziraju. ^↓1 Pretkraj rata trener najljućih suparnika išao je toliko u rivalstvu da je pritisnuo nadležne zašto Mihalić nije unovačen, pa je naposljetku unovačen u domobrane. Kraj rata koji je brzo uslijedio spasio ga je od odlaska na bojište. Poslije rata osnovao je Omladinsko fizkulturno društvo Mladost, zajedno s čelnicom hrvatske omladinske organizacije Verom Radić i Željkom Dežmarom. U Mladosti je bio do 1947. Uslijedio je poziv u JNA. Vojni je rok služio u vojarni konjaništva u Subotici. Kad je Artur Takač doznao za nj, namjestio je da Mihalić dobije premještaj u Beograd. Po sovjetskom uzoru, atletičari su u tom vojnom klubu iz glavnog grada imali neusporedivo bolje uvjete. Tako je u Partizanu bilo takvih uvjeta i brojni su športaši iz Hrvatske završili u Beogradu. Mihalić se tako našao u društvu Ivana Gubijana, Zvonka Sabolovića, Nede Farčića, Drage Štritofa, Andrije Ottenheimera, Petra Šegedina, Zdravka Ceraja, Borisa Brnada, Kreše Račića, Ivice Karasija (svi u Partizanu) te Diane Sakač Ištvanović, Dane Korice i Dunje Jutronić.

Pobijedio je na prvom svjetskom krosu u Parizu 1953. godine. Na maratonu u Ateni postavio je rekord staze, pobjeđivao je u maratonima Bostonu, Londonu, Tokiju, Moskvi, Milanu (triput), Genovi (četiri puta), Sao Paolu (ponoćna novogodišnja utrka: 1952. i 1954., a 1953. bio je drugi) i inima.

Nastavio se natjecati u veteranskoj konkurenciji u maratonu i u brzom hodanju. Radio je u vojnoj akademiji kao nastavnik tjelesnog.

Zanimljivosti

Bio je prvi koji je Titu predao štafetu "u ime naroda Hrvatske". Bilo je to 25. svibnja 1945.

Bilješke

1. ^↑1 "Zahvaljujući tome što sam bio vrhunski sportaš, dugo sam se izvlačio od vojske." (Pero Zlatar, Franjo Mihalić: U Beogradu me ne cijene, a u Zagreb me nitko ne zove, JL, 10. siječnja 2010.)

Izvori

• Pero Zlatar, Franjo Mihalić: U Beogradu me ne cijene, a u Zagreb me nitko ne zove, Jutarnji list, 10. siječnja 2010.
• Marko Lopušina, Franjo Mihalić traži priznanja NDH, dnevno.hr, 4. prosinca 2012.
• Ivica Majić, Franjo Mihalić: Od Savskog nasipa do olimpijskog stadiona u Melbourneu, trčanje.hr, 17. srpnja 2012.

Vanjske poveznice

• Atletski savez Beograda (srp.)

Nedovršeni članak Franjo Mihalić koji govori o atletičaru treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.