Travanjski rat: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
m Removing Link FA template (handled by wikidata) - The interwiki article is not featured |
||
Redak 84: | Redak 84: | ||
[[Kategorija:Rumunjska vojna povijest]] |
[[Kategorija:Rumunjska vojna povijest]] |
||
[[Kategorija:Bitke u Drugom svjetskom ratu]] |
[[Kategorija:Bitke u Drugom svjetskom ratu]] |
||
{{Link FA|sr}} |
Inačica od 31. svibnja 2015. u 00:35
Travanjski rat | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
sukob: Drugi svjetski rat | |||||||
Uništeni jugoslavenski tenk | |||||||
| |||||||
Sukobljene strane | |||||||
Kraljevina Jugoslavija | Treći Reich Kraljevina Italija Mađarska Rumunjska Bugarska | ||||||
Zapovjednici | |||||||
Milan Nedić Milorad Petrović Dušan Trifunović |
Maximilian von Weichs Wilhelm List Vittorio Ambrosio | ||||||
Postrojbe | |||||||
850.000 | 700.000 | ||||||
Gubitci | |||||||
nepoznat točan broj | Ukupno: 5234 |
Travanjski rat (ili Direktiva br. 25; Aprilski rat - naziv češći u literaturi) u historiografiji je naziv za rat vođen između 6. i 17. travnja 1941. između osovinskih sila (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) i Kraljevine Jugoslavije. Odluku o napadu na Jugoslaviju donio je Adolf Hitler 27. ožujka, nakon državnog udara u Beogradu.
Kratak opis ratnih zbivanja
Vojska Kraljevine Jugoslavije bila pod zapovjedništvom pretežno srpskog časničkog kadra. Glavni stožer nastojao ponoviti taktiku iz 1. svjetskog rata kada je stvoren tzv. solunski front gdje je srbijanska vojska dobivala obilatu vojnu i logističku pomoć Antante. Zapadni dijelovi Kraljevine Jugoslavije trebali su biti žrtvovani. U travanjskom ratu takva taktika doživjela je potpuni neuspjeh.
Prvoga dana rata (6. travnja) zrakoplovi Luftwaffe žestoko su bombardirali Beograd, pri čemu je život izgubilo od 2000 do 4000 civila. Otpor Kraljevskog jugoslavenskog zrakoplovstva bio je prilično neučinkovit iako je u njegovu sastavu bilo i naprednih lovačkih zrakoplova poput britanskog Hurricanea ili njemačkog Messerschmitta Bf 109. Jugoslavenski piloti su bili toliko loše koordinirani da su počeli obarati jedni druge misleći da napadaju neprijateljske zrakoplove. Nekoliko jugoslavenskih bombardera izvršilo je napade na ciljeve u Austriji i Mađarskoj te na Zadar i Albaniju (koji su bili pod vlašću Talijana), ali takve sporadične akcije nisu značajnije utjecale na tijek ratnih zbivanja. Wehrmacht je s lakoćom osvojio prostor Makedonije brzim tenkovskim prodorom i time spriječio stvaranje nekog novog solunskog fronta. Njemački prodor zatim se usmjerio na sjever Grčke gdje su udružene njemačke, bugarske i talijanske snage krenule u konačno osvajanje te države. Prodor jugoslavenske vojske u Albaniju (koja se nalazila pod okupacijom fašističke Italije) nije omogućio izbijanje na Jadran, te je također bio neuspješan iako je zauzet dio sjeverne Albanije. U invaziji na Kraljevinu Jugoslaviju sudjelovale su oružane snage Italije i Mađarske. Rumunjska i Bugarska nisu izravno sudjelovale u napadu, ali su pružale logističku potporu ustupanjem baza i dopuštanjem razmještanja njemačkih postrojbi na svom teritoriju. Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije također nije niti pokušavala pružiti otpor Talijanima iako je imala na raspolaganju hidroavione, razarače, podmornice i niz manjih plovnih jedinica. Kad je pala jugoslavenska pomorska baza u Boki kotorskoj jedini čin otpora bilo je samouništenje u razarača Zagreba pri čemu je život izgubilo nekoliko pomorskih časnika. Nekoliko manjih plovnih jedinica (npr. podmornica Nebojša, torpedni čamci) uspjeli su pobjeći prije zarobljavanja te su se pridružili britanskim snagama.
Hrvati u Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci držali su se prilično pasivno ili su otkazali poslušnost kad je proglašena NDH. Neki piloti Hrvati su prebjegli Nijemcima.[nedostaje izvor]
Za vrijeme rata, 10. travnja 1941., proglašena je u Zagrebu Nezavisna država Hrvatska.
Rat je završen potpisivanjem kapitulacije 17. travnja. Kralj Petar II. Karađorđević i jugoslavenska vlada otišli su u emigraciju još 14. travnja. Njemačke vojne snage imale su veoma male gubitke: nešto manje od 200 ubijenih i nestalih, te 50 uništenih zrakoplova.
Posljedice
Jugoslavenska vojska nije imala izgleda za pobjedu u neravnopravnom sukobu, no ipak brzina s kojom je Kraljevina Jugoslavija osvojena neugodno je iznenadila Veliku Britaniju koja je potaknula puč koji je isprovocirao napad Trećeg Reicha. Srpski generali pretpostavljali su da će im rat donijeti povlastice nakon pobjede Saveznika, no umjesto toga olakšao je dolazak komunista na vlast u Jugoslaviji.
14. travnja kralj i njegovo uže društvo, a dan kasnije Simović i vlada te praktično svi sudionici nedavnog udara pobjegli su iz zemlje s jedne zračne luke kraj Nikšića. Samo mali dio jugoslavenskih vojnika izbjegao je zarobljavanju, i to privremeno. Mali dio mornarice u sastavu od 2 torpedna čamca i 1 podmornice pobjegao je u Egipat[1], a dio zrakoplovstva (60-70 aviona) odletio je iz zemlje. Oko 1 500 vojnika pobjeglo je u Grčku. Vojnike su uskoro zarobili Nijemci, a 44 aviona je kratko vrijeme nakon bijega uništio napad njemačkih bombardera u zračnoj luci Paramythia blizu Janjine u sjeverozapadnoj Grčkoj. Oko 20 drugih aviona odletjelo je u Egipat.
Prema najranijim njemačkim službenim podacima broj ratnih zarobljenika iznosio je 6 298 časnika i 337 864 dočasnika i vojnika, sve Srba.[2] Prema američkim izvorima koji se temelje na zaplijenjenim njemačkim ispravama, Nijemci su zarobili oko 254 000 vojnika i časnika, računajući samo Srbijance.[3] Pišući kasnije na osnovi potpunije evidencije, Terzić tvrdi da je zarobljeno oko 375 000 ljudi, od toga su 30 000 zarobili Talijani. Nakon puštanja raznih kategorija ljudi, uključujući neke bolesnike, on procjenjuje da je na kraju ostalo oko 200 000 ratnih zarobljenika u Njemačkoj, a 10 000 u Italiji, te da su 90% njih bili Srbi. Još kasnije njemački službeni izvor procjenjuje broj jugoslavenskih ratnih zarobljenika u Njemačkoj 21. lipnja 1941. na 181 258, uključujući i one koji su pušteni, pobjegli ili umrli. Od tog broja 13 559 bili su časnici.[4] Na njemačkoj strani u Travanjskom ratu bio je samo 151 ubijeni, 392 ranjena i 15 nestalih. U svom naletu na Beograd, 41. oklopni korpus izgubio je samo jednog časnika, žrtvu civilnog snajpera.
Poveznice
Literatura
- Jozo Tomašević, Četnici u Drugom svjetskom ratu, Zagreb 1979.
Izvori
Vanjske poveznice
- Sestrinski projekti
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Travanjski rat |
|