Četnici

Četnici

Predloženo je da se ovaj članak ili dio članka podijeli na više članaka i/ili uklopi u neke već postojeće članke. (Rasprava)

Tradicionalna četnička zastava s čirilićnim natpisom Za Kralja i otadžbinu-sloboda ili smrt

Današnje značenje riječi četnik jest: "Članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem." (Hrvatska enciklopedija, 2000.) Riječ je tijekom povijesti mijenjala značenje. Koristila se u 19. stoljeću i početku 20. stoljeća kako u Srbiji i Makedoniji, tako i na području Dalmacije.

Četničke organizacije postojale su u prvoj Jugoslaviji 1918. - 1941. U to doba, a osobito u tijeku Drugog svjetskog rata, počinje prevladavati današnje značenje. (Pogledajte članak zauzeto značenje!) Za Drugog svjetskog rata postojalo je nekoliko vrsta "četnika", ali svi su, usprkos pojedinim akcijama protiv okupatora, poprimili jasan kvislinški karakter; surađivali su otvoreno ne samo sa Nijemcima i Talijanima, nego ponekad i sa ustašama. S druge strane četnički je pokret dobivao i potporu od samih saveznika, te je u početnoj fazi rata postojala i suradnja s partizanima.

Krajem 1980.-ih godina najutjecajniji četnički vojvoda u iseljeništvu Momčilo Đujić imenuje beogradskog desničarskog političara Vojislava Šešelja za vojvodu, te on tijekom ratnih zbivanja na području bivše Jugoslavije početkom 1990.-ih godina osniva četničke postrojbe koje sudjeluju u ratu, te Srpsku radikalnu stranku (koja je najprije organizirana pod imenom "Srpski četnički pokret", da bi 1991. ime promijenila ime) kao politički izraz četničke ideje. Izvornim velikosrpskim i radikalno desnim četničkim idejama pridružuje se u suvremenom djelovanju nosilaca četničke ideologije još i antiglobalizam i euroskepticizam.

Značenje riječi u rječnicima

Riječ četa dolazi iz turskog (çete). Označava dio vojske ili samostalnu naoružanu grupu, koja može biti od nekoliko ljudi do nekoliko tisuća. Ušla je u sve slavenske jezike osim češkog.

Izvorno značenje

Glagol četovati, koji znači "biti u četi, vojevati", zabilježen je, prema Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU, prvi put u 18. stoljeću.

Isti rječnik (2. svezak, 1884. - 1886. godine) bilježi riječ četnik u dva značenja:

1. Ko je u četi, ko hodi po četama, ko četuje. U naše vrijeme, između rječnika samo u Vukovu.

2. Oružani sluga opčinski; isporedi pandur, barabanat.

Benešičev Rječnik hrvatskog književnog jezika (2. svezak, 1986.) bilježi još i značenje "poglavar čete, major" (četovođa).

Hrvatska enciklopedija iz doba NDH (Sv. IV, 1942.) nažalost pod odrednicom četnik sadrži samo uputnicu na pojmove komite i Srbija, povijest (vidi dolje poglavlje Četnici u Makedonskom ratu za oslobođenje); taj svezak nikada nije izašao. Termin četnik tada je bio u općoj upotrebi u NDH i drugdje (Četnici u Drugom svjetskom ratu, ali to začudo u enciklopediji nije bilo zabilježeno.

Suvremeno značenje

Opća enciklopedija JLZ (2. svezak, 1977.) navedena dva značenja spaja zajedno, te dodaje drugo:

1. Oni koji su u četi, koji četuju; hajduci, panduri, oružani općinski sluge.

2. Članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim ciljem.

Danas, kada koristimo pojam četnik u Hrvatskoj (a jednako je i u Srbiji i svuda na području nekadašnje Jugoslavije, uz varijacije u formulaciji i vrednovanju), imamo u vidu isključivo drugo značenje (to je tzv. zauzeto značenje.

Ovo prvo značenje nepromijenjeno donose i dvije suvremene hrvatske enciklopedije. U tom općem značenju, riječi "četnik" i "ustaša" imaju vrlo blisko značenje, kao i riječi "partizan" i "gerilac". "Četa" ovdje znači jedinicu ustanika, gerilaca, teritorijalne obrane ili paravojske, što odgovara međunarodnom pojmu milicija.

Hrvatska enciklopedija (2. svezak, 2000.) "zaoštrila" je drugo značenje:

2. Članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem.

Opća i nacionalna enciklopedija (IV. knjiga, 2005) to je drugo značenje još oštrije formulirala:

2. Pripadnici srpske vojne ili poluvojne skupine, koje je u raznim prigodama ustrojila srpska vlast s ciljem da terorističkim akcijama nad nesrpskim stanovništvom djeluje u cilju ostvarenja političkih i teritorijalnih ciljeva velikosrpske ideologije.

Povijesno, ova formulacija nije baš korektna; može li se reći da su četničke grupe u Makedoniji, koje su se borile protiv turske vlasti, bile "terorističke"? Osim toga i makedonske su se jedinice nazivale "četničkima" (također se koristila i riječ komiti, a riječ se koristila i na području Dalmacije u doba Austrougarske. Također, nisu uvijek osnovani od vlasti, nego "četovanje" nastaje spontano.

Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića (1. izdanje 1991) daje širi opis promjena značenja riječi četnik kroz povijest:

1. (povijesno u Srbiji): Član vojno-političke organizacije osnovane 1903. godine za borbu protiv Turske i za udio Srbije u raspodjeli balkanskih teritorija.

2. Pripadnik poluvojne formacije koja je djelovala u Jugoslaviji 1918-1941.

3. Pripadnik srpskih monarhističkih oružanih snaga u 2. svjetskom ratu 1941-1944.

4. Član srpskog četničkog pokreta (jedno od imena Srpska radikalna stranka) osnovanog 1990. godine s programom velike Srbije i etničkih čišćenja na prostorima bivše države SFRJ.

5. Član takve oružane organizacije koja provodi politički i vojni teror i izvodi etničko čišćenje nad Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj i Bosni (od 1990. godine)

6. (zauzeto značenje, povijesno) Pripadnik zemaljske obrane za Austro-Ugarske (regionalno, u Dalmaciji).

Ideologija

Ideologija četničkog pokreta je - velikosrpska ideologija, s jakom antikomunističkom komponentom. Tako se u memorandumu "Homogena Srbija" kojega je Stevan Moljević (predratni odvjetniku u Banja Luci i jedan od glavnih političkih organizatora i propagandista među Mihailovićevim četnicima) napisao 30. lipnja 1941. godine, ubrzo nakon poraza Jugoslavije u Travanjskom ratu, zahtjeva obnova Jugoslavije uz čvrstu hegemoniju Srba nad drugim narodima u Jugoslaviji, a potom i nad širim područjem Balkana; u koju svrhu treba osigurati šire područje koje pretežno ili isključivo naseljavaju Srbi, te osobito osigurati izlaz tog područja na more.

Radi ostvarenja takvih ciljeva, daje glavni zapovjednik Draža Mihailović u prosincu iste godine upute četničkim zapovjednicima, gdje naznačuje: "Ciljevi naših odreda jesu ... 1.) Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod žezlom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II. 2.) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije — Crne Gore — Bosne i Hercegovine — Srijema — Banata i Bačke. 3.) Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenskih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst — Gotrica — Istra i Koruška) kao i Bugarske, sjeverne Albanije sa Skadrom. 4.) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata. 5.) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa. 6.) Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima nemilosrdno uništavali naš narod. 7.) Kazniti sve one koji su krivi za našu aprilsku katastrofu. 8.) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalne ispravne i poštene porodice).

Ciljeve kakve je S. Moljević deklarirao u "Homogenoj Srbiji" ponavljaju se u deklaraciji četnika iz Crne Gore 2. prosinca 1942. godine: govori se o Jugoslaviji pod monarhijom Karađorđevića, čije će se granice po okončanju rata po mogućnosti i proširiti, a područja na kojima žive Srbi, Slovenci i Hrvati trebaju biti razgraničena - što implicira tumačenje da će Hrvati biti protjerani iz područja koja pripadnu Srbima (Slovenci su i prije rata naseljavali isključivo Sloveniju, a Crnogorce i Makedonce smatraju četnici - Srbima); također se naznačuje da katolici (Hrvati i Slovenci) moraju prekinuti bilo kakvu vezu s Vatikanom. Nadalje se izrijekom navodi da u Jugoslaviji neće biti nikakvog mjesta za bilo kakve nacionalne manjine - čime se jasno govori da etničke Albance, Mađare, Nijemce, Rome, Židove i sve druge manjinske grupe treba prognati. Islam kao vjera se ne spominje, te se - očito namjerno - ostavlja za kasnije otvorenim pitanje hoće li se slavensko muslimansko stanovništvo u Sandžaku (koji je vrlo bliz crnogorskim četnicima koji su bili okupljeni na ovom skupu), BiH i drugdje biti tretirano kao Turci (što bi značilo njihov izgon, kao jedne u nizu nacionalnih manjina) ili kao Srbi.

Četničku ideologiju prilagođenu izazovima početka 21. stoljeća izlaže Vojislav Šešelj - oslanjajući se na ideološki rad srpskog pravnika, statističara i četničkog ideologa Laze M. Kostića (1897. - 1979.) - u svojoj opsežnoj knjizi "Ideologija srpskog nacionalizma" iz 2002. godine. Sedma glava te knjige nosi naslov "Hiljadu godina hrvatskog barbarstva", gdje se teško optužuju Hrvati kao suštinski opak narod i ponavljaju kroatofobne izmišljotine poput nepostojećeg protuhvratskog natpisa na katedrali u Magdeburgu (koji bi tobože glasio: "Čuvaj nas Bože od kuge, rata i Hrvata"); osma glava ima naslov "Hrvati kao najveći srpski zlotvori"; sadržaj te glave možemo jezgrovito iščitati iz naslova dva od njegovih poglavlja: "Životinjski nagoni hrvatskog etničkog bića" i "Najveća je sramota biti Hrvat". Na str. 443 - 447 se obrazlaže kako Bunjevci i Šokci nisu Hrvati, te da je njihovo pohrvaćivanje navodno počelo tek iza 1918. godine. U završnom dijelu knjige govori Šešelj o velikosrpskim konceptima tijekom starije i novije povijesti i prikazuje vezu između četništva i radikalne stranke Nikole Pašića koja je vladala Srbijom prije I. svjetskog rata i Jugoslavijom nakon tog rata, a koju je sam Šešelj obnavljao 1990.-ih.

Četnici do 1918. godine

Četnici 1904. ili 1905.: Petar I. Karađorđević odobrava vojnim časnicima - zavjerenicima koji su ga 1903. godine i doveli na vlast provođenje tajnih operacija četnikovanja na teritoriju Turske, s ciljem destabilizacije turske vlasti. Četnici koji su djelovali na području juga Srbije i Makedonije pod turskom vlašću velikim dijelom su bili državljani Kraljevine Srbije, predvođeni mladim časnicima srpske kraljevske vojske.

Gerilsko ratovanje (hajdučija, četovanje) imalo je veliki značaj u prvom i drugom srpskom ustanku, 1804. i 1815. godine. Gerilsko ratovanje privlačilo je pažnju u Srbiji još u prvoj polovini 19. st. Tijekom 19. st. Četnici (ili komiti) pojavljuju u Makedoniji krajem XIX. st., te u Balkanskim ratovima i u prvom svjetskom ratu.

Grupa koja je sudjelovala u prevratu protiv kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine, dobiva mogućnost još iste godine pokrenuti tajnu operaciju ubacivanja četnika na teritorij juga Srbije i Makedonije pod Turskom vlašću, radi borbe protiv turske vojske i drugih ustanova turske vlasti. Te se postrojbe povlače nakon mladoturske revolucije 1908. godine, da bi se 1911. godine vratile na isto područje, gdje sad pomažu turskoj vojsci u gušenju ustanka Albanaca.

Nakon što je Makedonija u Prvom balkanskom ratu oduzeta Turskoj, u krajevima koje zauzima Srbija nastaju oružane pobune u kojima protiv srpskih vlasti ustaju i Albanci i slavenski Makedonci. U Debru su Albanci sastavili privremenu vladu u koju su ušli i Makedonci. Nakon gušenja ustanka, srpske snage - među kojima i četnici - se svirepo svete. "Opljačkana su i spaljena albanska, makedonska i miješana makedonsko-albanska sela Lošani, Lisičani, Žitoše, Debrišta, Herlišta, Desovo, Gradešnica, Čelopek, Velgošti, Klenje, Ljutvi i druga. Vojska, policija i četnici počinili su masovna klanja u Bitolju, Skoplju, Štipu i Đevđeliji. Klanja su senastavila i prilikom povlačenja srpske vojske u jesen 1915.... U ohridskom kraju bilo je popaljeno oko 30 sela, a između Ohrida i Gostivaradjelomično je razoreno i popaljeno oko 180 sela« (Stojanov, 199). Samo početkom oktobra 1913. ubijeno je 150 makedonskih seljaka i građana te 500 Albanaca i Turaka.

1908. godine osniva se u jeku Aneksijske krize Narodna odbrana sa deklariranom zadaćom da vodi gerilske aktivnosti protiv Austrijskih vlasti u Bosni i Hercegovini.

Mladi časnici koji rukovode tim tajnim četnikim operacijama ustrojavaju se 1908. godine u tajnu revolucionarnu organizaciju Crna ruka.

Na početku I. svjetskog rata vlasti Kraljevine Srbije osnivaju službeno četničke odrede u sklopu srpske vojske, s oko 4.000 pripadnika. Zapovjedne funkcije u tim postrojbama dodjeljuju se srpskim časnicima prokušanima u četovanju po Makedoniji, kadru Narodne odbrane i tajne velikosrpske organizacije Crna ruka koja je četnike zapravo kontrolirala sve do 1916. godine. Zapravo su svi zapovjednici bataljuna bili članovi Crne ruke, te su se te postrojbe smatrale osloncem te tajne organizacije, čije su se težnje da ovlada Srbijom putem nasilne revolucionarne akcije sve očitije pokazivale. Ti su četnici pretpjeli na Solunskom frontu iznimno teške gubitke, što je smanjilo njihov potencijal da pomognu Crnoj ruci, koju su regent Aleksandar i njegov krug naposljetku uspjeli posve neutralizirati.

Na području Srbije, koju su okupirali Austrougarska i Bugarska, u razdoblju 1916-1918. spontano nastaju četničke (komitske) čete. One poduzimaju gerilske akcije, a travnja 1917. podižu Toplički ustanak.

Vidi glavni članak Četnici do 1918.

Kraljevina Jugoslavija (1918-1941)

U tradicija četništva dolazi do bitnog preokreta nakon stvaranja Kraljevine SHS (koja 1929. dobiva ime Kraljevina Jugoslavija). Dok se ranije pojam odnosio isključivo na pripadnike gerilskih oružanih postrojbi, sada se osnivaju četnička udruženja koja razvijaju značajnu mirnodopsku aktivnost. Ona dobivaju politički karakter, čime riječ "četnik" počinje dobivati današnje značenje.

U krugu ratnih veterana bliskih Demokratskoj stranci (iz čijeg kruga je nastala i ORJUNA, organizacija sličnog tipa koja je više okupljala etničke Hrvate), nastaje "Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine". Članovi tog udruženja koji su politički skloni (suparničkog) Radikalnoj stranci, otcjepljuju se 1924. god i osnivaju »Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu«. Iste godine osniva se  »Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić«, u čijem je vodstvu radikalski političar Puniša Račić; ove dvije pro-radikalske grupe ujedinjuju se 1925. godine u »Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu«. Vođa tog udruženja je 1927. - 1928. Puniša Račić - koji 1928. godine s govornice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu pištoljem puca na zastupnike Hrvatske seljačke stranke, među kojima je prvi na meti politički vođa Hrvata Stjepan Radić. Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, vlasti određuju da se "radikalski" četnici moraju uključiti u ono izvorno koje je osnovano 1921. godine.

Ministarstvo vojske i mornarice izdaje 1929. godine povjerljivi priručnik Uput za četničko ratovanje, u kojem se razrađuju dva koncepta gerilskog ratovanja: 1) gerilske operacije u kojima specijalne gerilske jedinice u službi redovnih snaga djeluju kao prethodnica većih jedinica, ili na njihovim bokovima, ili samostalno u pozadini neprijatelja; 2) gerila ili mali rat, kada kompletna vojska jedne zemlje ili njen veliki dio prelazi u gerilu ili neredovan rat. Jugoslavenski Glavni đeneralštab je, međutim, ozbiljno dvojio o korisnosti i čak mogućnosti gerilskog ratovanja. Jugoslavenska vlada u travnju 1940. ustanovljava Četničku komandu koja je onda organizirala šest potpunih i jedan nepotpuni bataljon - za svaku od sedam armijskih komandi po jedan - sa sjedištima u Novom Sadu, Sarajevu, Skopju, Karlovcu, Nišu i Mostaru. Nije poznati da bi bilo koji od tih bataljuna opstao ili djelovao nakon sloma jugoslavenske vojske; pripadnici četničkog pokreta su se međutim ubrzo organizirali i počeli s gerilskim ratovanjem.

Vidi glavni članak Četnici u Prvoj Jugoslaviji.

Četnici u Drugom svjetskom ratu

Tijekom Drugog svjetskog rata četnici su koristili i državnu i kraljevsku zastavu Kraljevine Jugoslavije

Nakon brzog sloma Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu,u Srbiji i drugim područjima s većinskim srpskim stanovništvom nastaju paravojne jedinice, koje uzimaju naziv četnici. Osnivaju ih članovi predratnih četničkih udruženja, časnici poražene vojske Kraljevine Jugoslavije, te lokalni seljaci uplašeni promjenom vlasti ili izbjegli pred ustaškim progonima. Tako je nastalo nekoliko četničkih pokreta. Najvažniji je Ravnogorski pokret, koji vodi Dragoljub (Draža) Mihailović, koji početkom 1942. odlukom kralja Petra II. (iz izbjeglištva u Londonu) dobiva naziv Jugoslovenska vojska u otadžbini.

Četničkim postrojbama pristupa i znatan dio članova ORJUNE, etničkih Hrvata izrazito antihrvatskog usmjerenja.

Četnici i talijanski časnik, 1942. god.

Četnici, zamišljeni u početku kao pokret otpora, ubrzo poprimaju kvislinški karakter. Njihov glavni neprijatelj postaje Narodnooslobodilački pokret kojem su na čelu komunisti. Povremene četničke akcije protiv Nijemaca i za pomoć zapadnim saveznicima (spašavanje pilota) marginalne su u odnosu na akcije protiv NOP-a, u čemu surađuju sa okupatorskim snagama, pa i sa snagama NDH.

Draža Mihailović doživljava 1943.–1944. potpuni vojni i politički poraz u nadmetanju sa partizanima, koje vodi Josip Broz Tito. Sam kralj Petar konačno ga se u kolovozu 1944. odrekao i dao legitimitet Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. Razne četničke jedinice uništene su u borbama sa partizanima ili vojskom NDH, ili u bijegu na Zapad krajem rata zarobljene od zapadnih Saveznika pa izručene i pobijene (Masakr u Bleiburgu). Manji dio pobjegao je na zapad, a dio je regrutiran u NOVJ.

Vidi glavni članak Četnici u Drugom svjetskom ratu.

Vidi članak Četnici u NDH.

Odore, naoružanje i taktika

Četnici (1944.)

Četnici su u Balkanskim ratovima nosili narodnu šumadijsku odjeću ili odjeću od grubog sukna. Redenike s mecima nosili su preko prsa, a oko pojasa revolver, bombe, fišeklije i dvosjekli nož (kama). Na glavi su nosili kapu šubaru na kojoj se nalazio križ. Tijekom 2. sv. rata četnici su kombinirali tu odjeću sa dijelovima uniformi bivše Jugoslavenske kraljevske vojske. Koristili su zastave bivše Kraljevine Jugoslavije i srpske zastave te tradicionalne četničke crne zastave s lubanjom i prekriženim kostima te ćiriličnim natpisima.

Uočljivi dio četničke vojne supkulture je često nošenje brada i nepotšišane kose, što je neobična pojava za vojne postrojbe koje djeluju u 20. stoljeću.

Djelovanje i teror u II. svjetskom ratu

U drugom svjetskom ratu su se četnici samo ispočetka i rijetko borili protiv Nijemaca, nešto češće protiv vojnih snaga NDH, te čitavo vrijeme protiv NOVJ pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije. Na području NDH i Crne Gore su se uvelike oslanjali na potporu talijanskih okupacijskih trupa i potom Nijemaca, s kojima su surađivali i u Srbiji. Do 1943. godine primali su vojnu pomoć i od Velike Britanije, na zagovor izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije u Londonu koja je četnike prikazivala kao pokret otpora protiv Talijana i Nijemaca. U svojem djelovanju često su pribjegavali teroru koje je uključivalo pljačku, palež i ubijanje nesrpskog stanovništva, napose muslimana. Tzv. "crne trojke" su provodile i teror nad Srbima koji nisu surađivali s četnicima, provodeći politiku da je sankcija za nesuradnju ubijanje, i to klanjem nožem ako je to ikako moguće.

Četnici nakon 2. svjetskog rata

Nakon 2. svjetskog rata mnogi četnici koji su prebjegli u savezničke zemlje (Australija, Amerika, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kanada ...) osnovali su kulturna društva[2], sportska društva, te socijalne klubove. Djelovanje četnika u inozemstvu je imalo lobističku ulogu i promoviranju mitu o antifašističkoj borbi. Od aktivnijih društava izdvojena su sljedeća:

• Australia
  • Srpski sportski klub "Sinđelić" - St. Albans, Victoria
  • FK Beli orlovi (Bonnyrigg White Eagles) , Sydney, New South Wales [3]

Četnici u Domovinskom ratu i ratu u BiH 1990.-ih godina

Momčilo Đujić, propagandna slika sa blještavom kokardom

Krajem 1980-ih, u Srbiji se osniva nekoliko političkih i paravojnih skupina koje se pozivaju na četničku tradiciju i povezuju s četnicima u emigraciji. Oni kao "dobrovoljci" dolaze u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i tu prednjače po zlodjelima.

Momčilo Đujić (kao "nadvojvoda" Pokreta srpskih četnika Ravne Gore u emigraciji) promaknuo Vojislava Šešelja u četničkog vojvodu u SAD na Vidovdan, 28. lipnja 1989. U svojim uputama Đujić naređuje Šešelju da »protjera sve Hrvate, Albance i druge strane elemente sa svetog srpskog tla«. (Cohen, str. 189)

Vuk Drašković je 1980-ih započeo kampanju koja je trebala Dražu Mihailovića ne samo rehabilitirati, nego i promovirati u "prvog gerilca Europe". Za rata protiv Hrvatske i BiH utemeljio Srpsku gardu.

Mirko Jović osniva stranku Srpska narodna obnova i paramilitarnu grupu Beli orlovi.

Siniša Vučinić osniva četničku postrojbu Srpski sokolovi, a u travnju 1992. organizaciju Zbor, obnavljajući pronacističku stranku Dimitrija Ljotića koja je djelovala 1934-1945. Osnovao je i “Zlatnu ruku” čiji je cilj bio likvidacija svih muslimana.

Knindže je naziv za specijalne dobrovoljačke jedinice u RSK osnovane 1991. Glavni instruktor bio je Dragan Vasiljković koji se popularno zvao Kapetan Dragan (uhićen siječnja 2006. godine u Australiji) Riječ Knindža nastala je spojem imena Knin (grad u Hrvatskoj i bivše sjedište RSK) i nindža (naziv tajnovitih japanskih ratnika). Raspadom RSK, većina pripadnika Knindža prelazi u "Crvene beretke".

Osnovan je još niz drugih četničkih formacija podjednako "slikovitih" imena: "Dušan Silni", "Beli orlovi", tzv. Arkanovci po njihovom vođi Željku Ražnatoviću Arkanu, "Šiltovi". Sve su imenovane po uzoru na one iz Drugog svjetskog rata.

Počinili su strahovite zločine nad hrvatskim, muslimanskim, ali i srpskim stanovništvom Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj su uništili ukupno 1426 katoličkih crkava te učinili brojna druga nedjela. Čak su u nekim prilikama izvodili vojne vježbe po pravoslavnim crkvama i oskvrnuli ih u temeljitoj mjeri te onda za to optuživali "ustaše"…

Četnici danas

Pogled na četnike i četnički pokret u Srbiji

Četnički pokreti počeli su dobivati zamaha nakon što je Slobodan Milošević izbio na čelo SR Srbije 1989., dok su otvoreno počeli djelovati 1990. na području Srbije, Crne Gore, te u Krajini. U zadnje vrijeme četnički je pokret doživio svoju rehabilitaciju; 21. prosinca 2004. Narodna skupština Srbije izglasala je zakon u kojem je izjednačila prava pripadnika četničkih postrojbi s partizanskim borcima uključujući i pravo na boračku mirovinu radi njihovog "anti-fašističkog djelovanja" tijekom 2. svjetskog rata, o potpunoj rehabilitaciji najjasnije govori članak 15.:

»Sva prava predviđena ovim zakonom odnose se na sve pripadnike NOR-a, bez obzira da li su osuđeni pravosnažnim sudskim presudama da su sudjelovali u borbama protiv partizanskih odreda narodnooslobodilačke vojske i Jugoslavenske armije.«

(članak 15. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih obitelji)

Tomislav Nikolić, koji je 2012. godine izabran za Predsjednika Republike Srbije, svečano je - kao tadašnji bliski suradnik Vojislava Šešelja - imenovan četničkim vojvodom 1993. godine; u intevjuu za srbijanski "Press" izjavljuje 2009. godine da je na tu titulu ponosan.

U svibnju 2015. godine, Viši sud u Beogradu je službeno poništio presudu kojom je četnički vođa Draža Mihailović 1946. godine proglašen krivim za ratne zločine i osuđen na smrt. Obrazlažući odluku o ukidanju presude iz 1946. godine, sudac Trešnjev je objasnio da presuda ne znači rehabilitaciju Ravnogorskog pokreta i Jugoslovenske vojske u otadžbini, "jer je to učinjeno brojnim zakonima koji se odnose na boračka pitanja".

Po svojim značajkama četnički pokret može se svrstavati u red u genocidnih pokreta poput nacista, partizana i ustaša, te bi veličanje radikalnih nacionalističkih projekata, isticanje šovinističkih simbola, pjevanje pjesama koje pozivaju na nacionalnu mržnju i sl. trebalo biti zabranjeno i kažnjivo kao što je slučaj u svim europskim državama. Takve zakone prihvatila je i Hrvatska; oni predstavljaju i jedan od preduvjeta ulaska u Europsku Uniju. No takva praksa zabrane širenja nacionalne mržnje ne postoji u Srbiji, kada su posrijedi četnici.

Pogled na četnike u svijetu

U mnogim zemljama zapadne Europe (Ujedinjeno kraljevstvo, SAD, Australije i Novog Zelanda) pripadnici četničkih skupina iz 2. svjetskog rata smatraju se antifašističkim borcima, te im je dozvoljeno sudjelovati u svojim odorama na proslavama obilježavanja završetka 2. svjetskog rata.

Ocjena četničkog pokreta

Četnici su u Kraljevini Jugoslaviji uspostavljeni kao paramilitarni pokret nastao u cilju stvaranja Velike Srbije. U tom cilju, iako su nakon okupacije Jugoslavije prvobitno proklamirali borbu protiv okupatora, ubrzo su s njima sklopili sporazum da bi ostvari svoj glavni politički cilj: borbu protiv Hrvata, muslimana i komunista. Spontano nastale oružane grupe, osobito na području NDH, koje su djelomice već u travnju 1941. započele terorom protiv Hrvata i muslimana, a djelomice imale opravdanje u otporu okupatoru i ustaškim pogromima, relativno brzo su se diferencirali na četnike u pravom smislu riječi (pod zapovjedništvom Draže Mihailovića od kraja 1941.) te na partizane. (Bilo je međutim još i 1944. jedinica kojima status nije bio sasvim jasan ili su mijenjale stranu.) Jedino ovi potonji dosljedno su se borili ne samo protiv okupatora, nego i protiv ustaškog režima.

Na području NDH pod talijanskom okupacijom već ljeti 1941. uspostavili su punu suradnju s njima. Rastom moći komunističkog Narodnooslobodilački pokret, on im postaje glavni neprijatelj (iako su većina boraca NOR-a tijekom 1941. i 1942. bili također Srbi). Provodili su teror i "etničko čišćenje" kada su to mogli, surađivali i s ustašama (iako "s figom u džepu"), terorizirali i Srbe, te na kraju doživjeli potpuni moralni slom i vojnički poraz.

Zanimljivosti

Tijekom 1942. i 1943., u okviru ratne propagande u SAD, četnici su tema romantične obrade u filmovima i stripovima.

Holivudski film o četnicima 1943.

U Hollywoodu je 1943. godine Twentieth Century Fox snimio film "Četnici: Borbena gerila". Tehnički savjetnik bio je dr. Miloš Sekulić. Premijera je održana 18. ožujka 1943. Većina dužnosnika Jugoslavenskog informacionog centra iz New Yorka odbila je nazočiti premijeri zbog toga što je film previše pristrano naklon četnicima. Centar je bio osnovan u siječnju 1942. i suprotstavljao se velikosrpskoj promidžbi koju je širilo veleposlanstvo Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu, na čelu sa veleposlanikom Konstantinom Fotićem. U Centru su npr. radili Sava Kosanović iz Samostalne demokratske stranke, ministar bez lisnice u izbjegličkoj vladi, Srbin prečanin, i Hrvat Bogdan Radica, koji su bili uvjereni pristaše federativnog uređenja Jugoslavije i protivnici srbijanske hegemonije. Oni su pokazivali sve jaču sklonost prema partizanima, koji su imali istu koncepciju rješenja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. U rujnu 1943. Fotić je uspio da Centar bude ukinut. U vrijeme snimanja filma (druga polovica 1942.) mit o hrabrom gerilskom vođi Draži Mihailoviću još je vladao američkim medijima, ali početkom 1943. prava je istina već uvelike izbila na vidjelo. (Tomasevich, str. 248–250)

Poštanske marke u SAD 1943.

Poštanske marke s likom Draže Mihailovića, SAD 1943.

U SAD 1943. izdane su poštanske marke s likom Draže Mihailovića, u seriji poštanskih maraka o okupiranim zemljama.

Stripovi o četnicima

Također u SAD-u za vrijeme 2. svjetskog rata vodeći su izdavači stripova izdavali priče o četnicima:

• • DC Comics: Master Comics, no. 36 (Feb. 1943) (veljača 1943): "Liberty for the Chetniks" (Captain Marvel Jr.)
  • Timely (kasnije Marvel): Kid Komics #3 (Sept. 1943) (rujan 1943.)
  • Black Cat No 1 (neobjavljen) 7. ožujka 1945.

Preslika stripa Black Cat No 1

Literatura

Osnovna i direktno citirana literatura (samo knjige):

• Cohen, Philip J.: Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb: Ceres, 1997.
• Cohen, Philip J.: Drugi svjetski rat i suvremeni četnici. Njihov povijesno-politički kontinuitet i posljedice po stabilnost na Balkanu, Zagreb: Ceres, 1997. (Dvojezično hrvatsko i englesko izdanje.)
• Kisić Kolanović, Nada: Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenja, Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1996.
• Kujundžić, Milivoj i Dizdar, Zdravko: Hrvatska borba za opstojnost 1918.-1988., Zagreb: Hrvatski državni sabor, Odbor za obilježavanje 50. obljetnice pobjede antifašističke koalicije u Europi i svijetu, siječnja 2000. (3. izdanje. 1. izdanje 1995.)
• C. Michael McAdams: Hrvatska: mit i istina, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1993. (objavljeno na engleskom 1992.)
• Petranović, Branko: Istorija Jugoslavije 1918-1988, I-III, Beograd: Nolit, 1988
• Tomasevich, Jozo: Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941-1945., Zagreb: Globus, 1979. (War and Revolution in Yugoslavia 1941-1945. The Chetniks, Stanfor University Press, 1975.)

Povezani članci

• Zločini četnika u Drugom svjetskom ratu
• Četnici u NDH

Vanjske poveznice

Vidi i Nedićeva Srbija

• Stranice "Ravnogorskog pokreta", Topola, Srbija
• Stranice četničke organizacije "Dragoljub Mihajlović", SR Njemačka (srpski jezik, latinica)
• Informacije o četnicima, engleski
• POPIS PRIPADNIKA ČETNIČKIH POSTROJBA OPTUŽENIH ZA RATNE ZLOČINE U HRVATSKOJ TIJEKOM HRVATSKOG DOMOVINSKOG RATA 1990. - 1995.
• Popis pripadnika četničkih postrojba za kojima je raspisana Interpolova tjeralica
• Četnici u Hrvatskoj policiji (podatci od studenog 2002.)
• Zdravko Dizdar: Četnički zločini u drugom svjetskom ratu
• Biografija Dimitrija Ljotića
• Četnici tokom 30-tih godina 20. stoljeća
• Web Archive - web archive, sudjene Drazi Mihailovicu – 1946, engleski