Krešimir Baranović: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Dodatci članku, oblik., infookvir, izvori. |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
{{Infookvir skladatelj |
|||
'''Krešimir Baranović''' ([[Šibenik]], [[25. lipnja]] [[1894]]. - [[Beograd]], [[17. studenog]] [[1975]].) [[Hrvatska|hrvatski]] je skladatelj i dirigent. |
|||
|ime = Krešimir Baranović |
|||
|opis_slike = Krešimir Baranović |
|||
|veličina = 220px |
|||
|puno_ime = Krešimir Baranović |
|||
|slika = Krešimir Baranović.jpg |
|||
|datum_rođenja = [[25. lipnja]] [[1894.]] |
|||
|datum_smrti = [[17. studenoga]] [[1975.]] |
|||
|djela = ''Z mojih bregov'', ''Moj grad'', ''Goran'', ''[[Licitarsko srce (balet)|Licitarsko srce]]'', ''Imbrek z nosom'', ''Kineska priča'' |
|||
|period = |
|||
|utjecaj = |
|||
|suradnici = |
|||
|nagrade = Oktobarska nagrada grada Beograda, za kantatu ''Goran'', 1960.; Sedmojulska nagrada, za životno djelo, 1962. |
|||
|poveznica = |
|||
}} |
|||
'''Krešimir Baranović''' ([[Šibenik]], [[25. lipnja]] [[1894.]] - [[Beograd]], [[17. studenoga]] [[1975.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] je [[skladatelj]] i [[dirigent]]. Baletima ''Licitarsko srce'' i ''Imbrek z nosom'' utemeljio je moderni hrvatski balet.<ref>[http://hol.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3450 Hrvatski obiteljski leksikon: Baranović, Krešimir], pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref> |
|||
== Životopis == |
== Životopis == |
||
U [[Zagreb]]u |
Krešimir Baranović rodio se je u Šibeniku 1894. godine. U [[Zagreb]]u se školovao od [[1908.]] do [[1912.]] godine, privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod [[Fran Lhotka|Frana Lhotke).<ref name="he">[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=5818 Hrvatska enciklopedija: Baranović, Krešimir], pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref> Učio je teoretske predmete, [[klavir]] i [[rog]]. Nakon mature, upisao je [[kompozicija (glazba)|kompoziciju]] na Glazbenoj akademiji u [[Beč]]u ([[1912.]]-[[1914.]]).<ref name="he"/> [[1915]]. godine postao je dirigentom u Zagrebačkoj operi, gdje je ostao sve do [[1927.]] godine, kada je prešao na istu dužnost u [[Beograd]], da bi tijekom [[1927.]] i [[1928.]] godine gostovao s baletskom trupom [[Ana Pavlova|Ane Pavlovne]] u [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Nizozemska|Nizozemskoj]], [[Švicarska|Švicarskoj]] i [[Italija|Italiji]]. U Zagreb se vratio [[1928.]] godine na staro mjesto, gdje je ostao sve do [[1943.]] godine, kada je preuzeo vođenje Radio-orkestra u [[Bratislava|Bratislavi]] ([[Slovačka]]), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945.-1946.). Nakon toga od 1946. do [[1951.]] godine bio je profesorom dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu, dirigentom Opere (1946.–1962.) i ujedno direktorom beogradske Filharmonije (1951.–1961.).<ref name="hbl">[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1270 Hrvatski biografski leksikon: Baranović, Krešimir], pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref> Od [[1954.]] godine bio je redovitim članom JAZU u Zagrebu,<ref name="he"/> te od [[7. ožujka]] [[1968.]] godine dopisnim članom [[SANU]] za Odjel likovne i glazbene umjetnosti<ref name="sanu">{{srp oznaka}} [http://www.sanu.ac.rs/Clanstvo/IstClan.aspx?arg=728 SANU: Krešimir Baranović], pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref>. |
||
Umro je u Beogradu 17. studenoga 1975. godine i pokopan je na beogradskome Groblju zaslužnih građana.<ref>{{srp oznaka}} Zora Latinović, [http://web.arhiv.rs/develop/vesti.nsf/feaee540dc011162c1256e7d0032cb98/c5d682d99fdce852c125713a007b67ae?OpenDocument ''Večne žizni dveri''], ''NIN'', 23. ožujka 2006., str. 39., pristupljeno 22. kolovoza 2015.</ref> |
|||
== Djelo == |
|||
Kao |
Kao stvaratelj, Baranović je jedna od najmarkantnijih osobnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema [[Rusija|ruskoj]] glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj dijelatnosti, on se nadovezuje na ranog [[Igor Stravinski|Stravinskog]] (''Petruška''), ali oslanjajući se i na narodni [[melos]], stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra. |
||
Kao prvenstveno [[Opera|operski]] [[dirigent]], on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom ''[[Licitarsko srce (balet)|Licitarsko srce]]'' otpočinje novu epohu u razvoju savremenog [[balet]]a u nas. |
Kao prvenstveno [[Opera|operski]] [[dirigent]], on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom ''[[Licitarsko srce (balet)|Licitarsko srce]]'' otpočinje novu epohu u razvoju savremenog [[balet]]a u nas. |
||
== Skladbe == |
|||
⚫ | |||
⚫ | |||
* ''Z mojih bregov'' (Fran Galović) za bariton i orkestar (1927.) |
* ''Z mojih bregov'' (Fran Galović) za bariton i orkestar (1927.) |
||
* ''Moj grad'' (Vinko Nikolić) za glas i orkestar (1943.) |
* ''Moj grad'' (Vinko Nikolić) za glas i orkestar (1943.) |
||
Redak 20: | Redak 38: | ||
* ''Na moru'' (Gustav Krklec) za bariton i orkestar (1973.) |
* ''Na moru'' (Gustav Krklec) za bariton i orkestar (1973.) |
||
== Scenske skladbe == |
=== Scenske skladbe === |
||
* ''[[Licitarsko srce (balet)|Licitarsko srce]]'' (Krešimir Baranović), balet (1924., Zagreb) |
* ''[[Licitarsko srce (balet)|Licitarsko srce]]'' (Krešimir Baranović), balet (1924., Zagreb) |
||
* ''Cvijeće male Ide'' (Margareta Froman, prema Hansu Christianu Andersenu), balet (1925., Zagreb) |
* ''Cvijeće male Ide'' (Margareta Froman, prema Hansu Christianu Andersenu), balet (1925., Zagreb) |
||
Redak 29: | Redak 47: | ||
* scenske glazbe za ''Tirena'' (Marin Držić), ''Dundo Maroje'' (Marin Držić), ''Antigona'' (Sophokles) i ''Henri IV.'' (Shakespeare) |
* scenske glazbe za ''Tirena'' (Marin Držić), ''Dundo Maroje'' (Marin Držić), ''Antigona'' (Sophokles) i ''Henri IV.'' (Shakespeare) |
||
== Instrumentalne skladbe == |
=== Instrumentalne skladbe === |
||
* koncertna uvertira (1916.) |
* koncertna uvertira (1916.) |
||
* simfonijski scherzo (1921.) |
* simfonijski scherzo (1921.) |
||
Redak 40: | Redak 58: | ||
* sinfonieta za gudački orkestar (1952.), obrađena za gudački kvartet 1924. |
* sinfonieta za gudački orkestar (1952.), obrađena za gudački kvartet 1924. |
||
* koncert za rog i orkestar (1973.) |
* koncert za rog i orkestar (1973.) |
||
== Nagrade == |
|||
* [[1960.]]: Oktobarska nagrada grada Beograda, za kantatu ''Goran''<ref name="hbl"/> |
|||
* [[1962.]]: Sedmojulska nagrada, za životno djelo<ref name="hbl"/> |
|||
* [[1971.]]: Nagrada AVNOJ-a<ref name="sanu"/> |
|||
* Orden rada prvog reda |
|||
* Orden zasluga za narod prvog reda |
|||
== Izvori == |
|||
{{izvori}} |
|||
{{GLAVNIRASPORED:Baranović, Krešimir}} |
{{GLAVNIRASPORED:Baranović, Krešimir}} |
Inačica od 22. kolovoza 2015. u 06:10
Krešimir Baranović | |
---|---|
Krešimir Baranović | |
Životopisni podatci
| |
Rodno ime | Krešimir Baranović |
Rođenje | 25. lipnja 1894. |
Smrt | 17. studenoga 1975. |
Djelo
| |
Poznatija djela | Z mojih bregov, Moj grad, Goran, Licitarsko srce, Imbrek z nosom, Kineska priča |
Nagrade
| |
Nagrade | Oktobarska nagrada grada Beograda, za kantatu Goran, 1960.; Sedmojulska nagrada, za životno djelo, 1962. |
Portal o glazbi | |
Portal o životopisima |
Krešimir Baranović (Šibenik, 25. lipnja 1894. - Beograd, 17. studenoga 1975.), bio je hrvatski je skladatelj i dirigent. Baletima Licitarsko srce i Imbrek z nosom utemeljio je moderni hrvatski balet.[1]
Životopis
Krešimir Baranović rodio se je u Šibeniku 1894. godine. U Zagrebu se školovao od 1908. do 1912. godine, privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod [[Fran Lhotka|Frana Lhotke).[2] Učio je teoretske predmete, klavir i rog. Nakon mature, upisao je kompoziciju na Glazbenoj akademiji u Beču (1912.-1914.).[2] 1915. godine postao je dirigentom u Zagrebačkoj operi, gdje je ostao sve do 1927. godine, kada je prešao na istu dužnost u Beograd, da bi tijekom 1927. i 1928. godine gostovao s baletskom trupom Ane Pavlovne u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. U Zagreb se vratio 1928. godine na staro mjesto, gdje je ostao sve do 1943. godine, kada je preuzeo vođenje Radio-orkestra u Bratislavi (Slovačka), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945.-1946.). Nakon toga od 1946. do 1951. godine bio je profesorom dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu, dirigentom Opere (1946.–1962.) i ujedno direktorom beogradske Filharmonije (1951.–1961.).[3] Od 1954. godine bio je redovitim članom JAZU u Zagrebu,[2] te od 7. ožujka 1968. godine dopisnim članom SANU za Odjel likovne i glazbene umjetnosti[4].
Umro je u Beogradu 17. studenoga 1975. godine i pokopan je na beogradskome Groblju zaslužnih građana.[5]
Djelo
Kao stvaratelj, Baranović je jedna od najmarkantnijih osobnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema ruskoj glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj dijelatnosti, on se nadovezuje na ranog Stravinskog (Petruška), ali oslanjajući se i na narodni melos, stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.
Kao prvenstveno operski dirigent, on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom Licitarsko srce otpočinje novu epohu u razvoju savremenog baleta u nas.
Skladbe
Vokalne skladbe
- Z mojih bregov (Fran Galović) za bariton i orkestar (1927.)
- Moj grad (Vinko Nikolić) za glas i orkestar (1943.)
- Iz osame (Krešimir Baranović) za glas i orkestar (1944.)
- Pan (Miroslav Krleža), simfonijska pjesma za recitatora, soliste, mješoviti zbor i orkestar (1957.)
- Goran (Ivan Goran Kovačić), kantata za recitatora, soliste i orkestar (1960.)
- Oblaci (Dobrica Cesarić) za mezosopran i orkestar (1963.)
- Šume, šume (više hrvatskih pjesnika), kantata za mješoviti zbor i orkestar (1967.)
- Na moru (Gustav Krklec) za bariton i orkestar (1973.)
Scenske skladbe
- Licitarsko srce (Krešimir Baranović), balet (1924., Zagreb)
- Cvijeće male Ide (Margareta Froman, prema Hansu Christianu Andersenu), balet (1925., Zagreb)
- Striženo-košeno (Gustav Krklec), komična opera (1932., Zagreb)
- Imbrek z nosom (Krešimir Baranović), balet (1935., Zagreb)
- Nevjesta od Cetinjgrada (Marko Fotez, prema Turci idu Augusta Šenoe), komična opera (1942.; 1951., Beograd)
- Kineska priča (Dimitrije Parlić, prema Der Kreidekreis Klabunda), balet (1955., Beograd)
- scenske glazbe za Tirena (Marin Držić), Dundo Maroje (Marin Držić), Antigona (Sophokles) i Henri IV. (Shakespeare)
Instrumentalne skladbe
- koncertna uvertira (1916.)
- simfonijski scherzo (1921.)
- Svatovac za orkestar (1922.)
- gudački kvartet (1924.)
- Poème balkanique za orkestar (1926.)
- suita iz baleta Licitarsko srce za orkestar (1927.)
- sinfonietta u Es Duru (1939.)
- Pjesma guslara, rapsodija za orkestar (1945.)
- sinfonieta za gudački orkestar (1952.), obrađena za gudački kvartet 1924.
- koncert za rog i orkestar (1973.)
Nagrade
- 1960.: Oktobarska nagrada grada Beograda, za kantatu Goran[3]
- 1962.: Sedmojulska nagrada, za životno djelo[3]
- 1971.: Nagrada AVNOJ-a[4]
- Orden rada prvog reda
- Orden zasluga za narod prvog reda
Izvori
- ↑ Hrvatski obiteljski leksikon: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
- ↑ a b c Hrvatska enciklopedija: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
- ↑ a b c Hrvatski biografski leksikon: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
- ↑ a b (srp.) SANU: Krešimir Baranović, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
- ↑ (srp.) Zora Latinović, Večne žizni dveri, NIN, 23. ožujka 2006., str. 39., pristupljeno 22. kolovoza 2015.