Jacobus Henricus van 't Hoff

Jacobus Henricus van 't Hoff

Jacobus Henricus van 't Hoff (Rotterdam, 30. kolovoza 1852. - Berlin, 1. ožujka 1911.) je bio nizozemski fizikokemičar i organokemičar. Bio je dobitnik prve Nobelove nagrade za kemiju 1901. Istraživao je kinetiku kemijskih procesa, kemijsku ravnotežu, osmotski tlak i kristalografiju.

Počeci

Rodio se u Rotterdamu, u liječničkoj obitelji. Studirao je kemiju na Politehničkom institutu u Delftu, a kasnije na sveučilištima u Leidenu, Bonnu i Parizu. Doktorirao je na Sveučilištu u Utrechtu 1874.

Postignuća

Godine 1874. objavio je rad u kojem je objasnio optičku rotaciju kod nekih materija. Ovu pojavu je tumačio kao posljedicu tetraedarskog rasporeda kemijskih veza ugljikovih atoma i njihovih susjeda.

U svome djelu „Kemija u prostoru“ (La chimie dans l'éspace) iz 1874., dao je primjere koji povezuju kemiju i geometriju i tako bio jedan od pionira stereokemije. U ovo doba ovo je bila revolucionarna ideja koju su dočekale brojne kritike.

Slijedeće značajno djelo van 't Hoff je objavio 1884. To su bile „Studije o kemijskoj dinamici“ (Études de Dynamique chimique), u kojima je opisao novu metodu za opisivanje reda kemijske reakcije koristeći grafike i primjenio zakone termodinamike na kemijske sustave u ravnoteži. U znanost je uveo pojam kemijskog afiniteta. Kasnije se bavio kemijom otopina i teorijom disocijacije elektrolita.

Godine 1901. bio je dobitnik prve Nobelove nagrade za kemiju za svoja istraživanja otopina i otkriće osmotskog tlaka. Utvrdio je da se vrlo razrijeđene otopine ponašaju po matematičkim jednadžbama koje važe za plinove.

Nedovršeni članak Jacobus Henricus van 't Hoff koji govori o dobitniku Nobelove nagrade za kemiju treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.