Svetozar Pribićević: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 71: | Redak 71: | ||
}} |
}} |
||
'''Svetozar Pribićević''' ([[Hrvatska Kostajnica]], [[26. listopada]] [[1875.]] – [[Prag]], [[15. rujna]] [[1936.]]) bio je [[Hrvatska|hrvatski]] i [[Kraljevina Jugoslavija|jugoslavenski]] političar, vodeća politička figura [[Srbi u Hrvatskoj|hrvatskih Srba]]. Osnivač je [[ |
'''Svetozar Pribićević''' ([[Hrvatska Kostajnica]], [[26. listopada]] [[1875.]] – [[Prag]], [[15. rujna]] [[1936.]]) bio je [[Hrvatska|hrvatski]] i [[Kraljevina Jugoslavija|jugoslavenski]] političar, vodeća politička figura [[Srbi u Hrvatskoj|hrvatskih Srba]]. Osnivač je [[Jugoslavenska demokratska stranka|Demokratske stranke]], jugoslavenske unitarističke političke stranke, koja je bila jedna od vodećih političkih stranaka u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Odlazi u oporbu 1924. i osniva [[Samostalna demokratska stranka|Samostalnu demokratsku stranku]] koja prihvaća federalistička načela, te kasnije sklapa [[Seljačko-demokratska koalicija|Seljačko-demokratsku koaliciju]] s [[Hrvatska seljačka stranka|HSS-om]]. |
||
== Životopis == |
== Životopis == |
Inačica od 18. studenoga 2015. u 00:27
Svetozar Pribićević | |
Svetozar Pribićević Svetozar Pribićević | |
Rođenje | 26. listopada 1875., Hrvatska Kostajnica, Hrvatska |
---|---|
Smrt | 15. rujna 1936., Prag, Češka |
Politička stranka | SSS, DS, SDS |
Zanimanje | političar, publicist |
Svetozar Pribićević (Hrvatska Kostajnica, 26. listopada 1875. – Prag, 15. rujna 1936.) bio je hrvatski i jugoslavenski političar, vodeća politička figura hrvatskih Srba. Osnivač je Demokratske stranke, jugoslavenske unitarističke političke stranke, koja je bila jedna od vodećih političkih stranaka u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Odlazi u oporbu 1924. i osniva Samostalnu demokratsku stranku koja prihvaća federalistička načela, te kasnije sklapa Seljačko-demokratsku koaliciju s HSS-om.
Životopis
Rani život i politička aktivnost
Svetozar Pribićević rodio se u Hrvatskoj Kostajnici 1875. godine. Pohađao je realnu gimnaziju u Petrinji i Zagrebu.[1] Na Sveučilištu u Zagrebu završio je studij matematike i fizike te je kraće vrijeme predavao u srpskim učiteljskim školama u Pakracu i Karlovcu.[2] Već od studentskih dana s dubokim uvjerenjem izjašnjavao se za politiku jugoslavenskoga integralizma.[2] Kao član Ujedinjene hrvatske i srpske omladine, u almanahu Narodna misao (1897.), u članku Misao vodilja Srba i Hrvata, izložio unitarno-jugoslavenski program, prema kojemu su Hrvati i Srbi dva naziva jednoga naroda. Zajedno sa Stjepanom Radićem 1900. pokrenuo je Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine.[3]
Od 1902. godine bio je glavnim urednikom glasila Srpske samostalne stranke, Novog Srbobrana.[4] Kao član Srpske samostalne stranke ušao je u Hrvatsko-srpsku koaliciju, a nakon povlačenja Frana Supila (1909.) preuzeo je vodstvo Koalicije. Ulaskom Koalicije u Narodno vijeće SHS postao je drugi potpredsjednik vijeća, ali je zapravo imao vodeću ulogu u vijeću, a potom i u Državi SHS. Sudjelovao je u pripremi sjednice Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918. te je podnio prijedlog o raskidu svih državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom. Pridonio je opozivu Ženevske deklaracije i zagovarao što brže povezivanje Države SHS s Kraljevinom Srbijom pa je uspio ishoditi odlazak delegacije Narodnoga vijeća u Beograd bez temeljite rasprave i oblikovanja čvrstih stajališta o ustroju buduće države: poduzima je u to vrijeme Pribičević sve što je bilo u njegovoj moći (a njegov politički utjecaj je bio znatan, kao što su njegove sposobnosti političkog spletkarenja bile iznimne) da što prije nestane svaki trag hrvatske državnosti i nacionalne samobitnosti - smatrajući da jugounitarizam ima svijetlu budućnost. Sudjelovao u izradbi adrese Narodnoga vijeća i bio jedan od potpisnika akta o ujedinjenju.[3]
Kraljevina Jugoslavija
U Kraljevstvu/Kraljevini SHS bio je ministrom unutarnjih poslova (1918.-1920.) a kasnije u dva navrata ministrom prosvjete (1920.-1922. i 1924.-1925.).[5] Bio je pobornikom centralizma i unitarizma u novoj državi, politički protivnik i progonitelj Stjepana Radića, HSS-a i oporbe centralizmu i unitarizmu. 1919. godine osniva Demokratsku stranku.[5] Demokratska stranka je bila utemeljena na programu unitarne jugoslavenske države s centralističkim ustrojem; program je znatno utjecao na donošenje Vidovdanskog ustava (1921.). Zbog sukoba s Ljubom Davidovićem, koji je bio sklon ublaživanju centralizma i sporazumu sa Stjepanom Radićem, istupio je 1924. iz stranke i osnovao Samostalnu demokratsku stranku.[3]
Pritom je ostao dosljedan unitarističkom i centralističkomu programu te je, unatoč protivljenju velikosrpskim pretenzijama srpskih radikala, u sporazumu s Nikolom Pašićem formirao vladu Nacionalnoga bloka. Kada su, međutim, Pašićevi radikali procijenili da je HRSS i nadalje ostala najjačom strankom u Hrvatskoj, te 1925. odbacili suradnju s Pribićevićem i postigli sporazum s Radićevom strankom, Pribićević je prešao u oporbu. Slijedio je odlučan obrat u njegovoj politici pa je od 1927. istupao, zajedno sa Stjepanom Radićem, protiv velikosrpske hegemonije. Zajedno s Radićem osnovao je Seljačko-demokratsku koaliciju te se zauzimao za federalističko uređenje države i reviziju ustava.[3]
Tijekom 1928. godine Radiću i Pribićeviću sve više počinje se prijetiti smrću a prijeti se i njihovim suradnicima.[6] U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću (npr. u Jedinstvu, bliskom predsjedniku vlade Velji Vukičeviću, nekoliko puta) uz obrazloženje kako oni rade protiv temelja države.[6] U to su vrijeme u Narodnoj skupštini, tijekom zasjedanja, također prijetili smrću Radiću, Pribićeviću i njihovim suradnicima no ni čelništvo Narodne skupštine a ni drugi faktori nisu poduzeli ništa kako bi ispitali ili spriječili te prijetnje i ozbiljnost izraženih namjera.[6] To je kulminiralo 20. lipnja 1928. godine atentatom u Narodnoj skupštini. Pribićević je tada bio u Narodnoj skupštini kada je Puniša Račić, dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke, revolverskim hicima, na mjestu usmrtio zastupnike HSS-a Đuru Basaričeka i Pavla Radića, smrtno ranio Stjepana Radića te ranio Ivana Granđu i Ivana Pernara. Sjedio je u zastupničkoj klupi do Stjepana Radića ali nije bio pogođen.
Uhićenje, internacija, politička emigracija i smrt
Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, 1929. godine, uhićen je i interniran u selo Brus podno Kopaonika a kada se razbolio prebačen je u Beograd gdje je ostao izoliran od javnosti do srpnja 1931. godine.[7] Tada je pušten i dopušten mu je odlazak u inozemstvo.[8] U emigraciji je boravio u Pragu i Parizu. Tijekom boravka u emigraciji bio je izraziti protivnik jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Boraveći u Parizu pisao je i razne pismene poruke, Pismo prijateljima u Beogradu, Pismo Srbima i Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njezinu budućnost (brošura), u kojima je izražavao svoje negodovanje tadašnjim režimom i diktaturom u Kraljevini Jugoslaviji. U Pismu Srbima diktaturu je okarakterizirao kao "Najgori, najpokvareniji i najnedostojniji režim pod nebeskim svodom".[9]
Napisao je knjigu Diktatura kralja Aleksandra (La dictature du roi Alexandre) koja je izdana na francuskome jeziku, u Parizu, 1933. godine. Diktatura kralja Aleksandra njegov je politički obračun s kraljem Aleksandrom, i u njoj se izjašnjava za republikansko i federalno ustrojstvo Jugoslavije. Nakon pogibije kralja Aleksandra I. Karađorđevića u atentatu Marseilleu, 9. listopada 1934. godine, bio je smjesta uhićen i od francuske policije tretiran grubo, iako je imao orden Legije časti, te je neko vrijeme držan u samačkoj ćeliji i konačno pušten na slobodu kada je francuska policija utvrdila kako nije imao nikakve veze s atentatorima.[10]
Umro je u Pragu 1936. godine.[4] Želio je biti pokopan u selu Glavičani kod Dvora ali to tadašnja jugoslavenska vlada nije dopustila te je pokopan u Pragu na Olšanskom groblju, 19. rujna 1936. godine, a poslije Drugoga svjetskog rata njegovi posmrtni ostatci preneseni su i sahranjeni, 21. listopada 1968. godine, na Novom groblju u Beogradu.[11]
Odlikovanja
- orden Legije časti.[10]
Djela
- Mi smo pobedili, Beograd, 1925.
- Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njezinu budućnost, Pariz, 1932.
- La dictature du roi Alexandre: contribution à l'étude de la démocratie (Les problèmes yougoslave et balkanique), Pariz, 1933. (srp. izd. Diktatura kralja Aleksandra, Beograd, 1953., hrv. izd. Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb, 1990.)
- Beograd i politika prema Hrvatima i Srbima izvan Srbije, Montevideo, 1933.
- Misao vodilja Srba i Hrvata, Beograd, 1940.
- Izabrani politički spisi, izbor i uvodna studija Hrvoje Matković, Zagreb, 2000.[12]
Izvori
- ↑ Svetozar Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., ISBN 86-343-0335-7, Pogovor. Bogdan Krizman, Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/, str. 276.
- ↑ a b Krležijana: Pribićević, Svetozar, preuzeto 5. svibnja 2013.
- ↑ a b c d Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Pribićević, Svetozar, preuzeto 9. ožujka 2014.
- ↑ a b Proleksis enciklopedija: Pribićević, Svetozar, preuzeto 5. svibnja 2013.
- ↑ a b Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, str. 14.
- ↑ a b c Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 242.
- ↑ Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 289.
- ↑ Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, fusnota 310., str. 289.
- ↑ Svetozar Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., ISBN 86-343-0335-7, Pogovor. Bogdan Krizman, Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/, str. 297.
- ↑ a b Svetozar Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., ISBN 86-343-0335-7, Pogovor. Bogdan Krizman, Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/, str. 298.
- ↑ Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995., ISBN 953-169-065-0, str. 270.
- ↑ Gradska knjižnica i čitaonica Mali lošinj: Pribićević, Svetozar, preuzeto 5. svibnja 2013.
Vanjske poveznice
- Ivica Miškulin, Svetozar Pribićević i hrvatski Srbi. Znanstveni rad na stranicama CPI.
- Ljubo Boban, Jedno pismo Sv. Pribićevića iz vremena šestojanuarskog režima, Historijski zbornik, godina XVIII, 1965.
|