Tambura

Tambura

Klasifikacija
Tradicijsko narodno glazbalo
Raspon tonova
Srodna glazbala
Bağlama Buzuki

Tambura (često korištena umanjenica je tamburica) je hrvatsko tradicijsko narodno trzalačko žičano glazbalo.

Povijest

U našim krajevima tambura se prvi put spominje 1551. godine u spisima putopisca N. Nikolaja, koji je boravio ovdje kao pratilac francuskog konzula na putu za Tursku. Najstarija tambura do sada znana, koja se i danas čuva u muzeju u Osijeku, potječe iz 1847. godine, a bila je vlasništvo Paje Kolarića iz Osijeka, koji je ujedno i osnivatelj prvog amaterskog tamburaškog orkestra. Po njemu se danas i zove festival tamburaških orkestara koji se svake godine održava u Osijeku.

Za vrijeme Turaka tambura je bila jedan od najomiljenijih instrumenata bosanskih janičara koji su svirali na tamburi kao solisti samci pa se tambura nazivala još i "Samica". Ova tambura je imala dvije žice. I danas se ponegdje možemo susresti s ovim instrumentom, a narod ga još naziva i tambura-samica. Samica (dangubica, razbibriga, tikvara) se sastoji iz tri dijela: trupa, vrata i glave. Pored ovih glavnih dijelova ima i kobilicu, glasnjaču sa jasnicama (otvorima), pragovima, konjićem, i klinovima za zatezanje žica. Od samice su se vremenom razvile tambure različitog oblika i veličine kao što su: jednoglasne, dvoglasne, troglasne, četveroglasne i višeglasne.

Tambura ima tri dijela:

• trup (korpus),
• vrat i
• glavu.

Trup je izdubljen iz javora, kruškova, jablanova, lipova drva, a ponekad se nađe i od kornjačine kore. U novije se vrijeme tambure ne izrađuju od jednog komada drveta nego od tankih savijenih dasaka. Trup je prekriven tankom daskom od meka drva (smrekovine, jelovine, čama) koja se zove glasnjača (tahta). Gornji je dio glasnjače od tvrdog drva da se trzalicom ne bi oštetio. Na njoj su zvučni otvori, rupice, koje narod zove izlaz glasa (odušak, negdje jasnica), a ima ih katkad od 8 da 24; na novijim je tamburama obično samo jedna veća rupa u sredini. Vrat tambure (držak, ručica, divčak) u pravilu je dug. Duž njegove gornje strane, prekrivene obično tamnijim tankim slojem daščice, pričvršćena je hvataljka na koju su poprijeko pribijene prečnice (pragovi).

Prečnice su od čelične žice, koje označuju mjesto gdje se pritiskom prsta dobiva određen ton. Na pučkim tamburama prečnice su poredane po netemperiranoj ugodbi, a na novijima prema temperiranoj, obično kromatskoj, rjeđe dijatonskoj (u ovom slučaju prečnice ne idu preko cijele širine vrata, nego do polovice širine s donje stane za cijele stupnjeve, a s gornje za polustupnjeve). Glava je na kraju vrata u piljastu ili pužoliku obliku. U glavu su utaknute čivije.

Umjesto drvenih čivija u novije se vrijeme u glavu pričvršćuje stroj za navijanje žica, prilagođen pužolikoj glavi. Između glave i vrata je konjić s urezanom udubinom za svaku žicu. Žice idu od čivije preko konjića duž vrata i trupa, na kojem je kobilica s urezima za žice kao i na konjiću, a zapinju se na kraju trupa ozdo za zapinjače. Tambure su najčešće dugačke 70 do 95 centimetara i to su u većini slučajeva basprimovi i kontre, ali postoje i potpuno male (prim) od 37 cm, dok se u tamburaškim zborovima upotrebljavaju i velike tambure (bas) od 140 pa do 200 cm. Trzalice su rađene od kosti (rog krave ili bika, od višnjine kore ili od orlova, paunova pera), a u novije vrijeme od celuloidnih ili plastičnih tvari. Trzalica se drži između palca i kažiprsta, ponekad i sa srednjakom.

Hrvatski tamburaški sastav "Alkari" iz Züricha na Večernjakovoj domovnici 2013

Vrste i sastavi

• bisernice (prime)
  • bisernica I
  • bisernica II
  • bisernica III

• bračevi (basprimi)
  • brač I
  • brač II
  • brač III

• bugarija (kontra)
• čelo
• čelović

• berda (berde, bas, begeš)

Najmanji tamburaški zbor čine trojica tamburaša (tercet ili trio). Slijede kvartet, kvintet, sekstet itd. Mali tamburaški zbor uobičajeno ima od sedam do deset svirača. Skupinu s više od petnaestak tamburaša naziva se tamburaškim orkestrom. Čini ga najčešće nekoliko bisernica I i II, bračeva I, II i III., jedna ili više bugarija, jedno ili više čela, jedan ili više čelovića, jedna ili više berda.

Ponekad se u tamburaški orkestar uvrštavaju i mandoline, najčešće u Dalmaciji. Ponegdje se iz sastava izostavljaju čelo, čelović i brač III. Postoje i tamburaški sastavi s manjim brojem istovrsnih instrumenata, primjerice samo s po jednom bisernicom, bračem, bugarijom i berdom, pritom uz druge instrumente poput gitara ili violina.

• Vrste tambura
• 
  bisernica
• 
  brač
• 
  čelović
• 
  bugarija
• 
  čelo
• 
  berda

Mogućnosti instrumenta

Tambura najčešće ima 4, 5 i 6 žica no broj varira. Obično su prve dvije ugođene unisono i na njima se izvodi melodija. Tambure su jednoglasne, dvoglasne i troglasne. Razmak u tonovima koje daju prazne žice katkad je sekunda (Banja Luka), češće terca (bugarije), no najviše kvarta (bačko-srijemske tambure) ili kvinta. Za muziciranje na tamburi narodni je izraz udarati u tamburu, tamburati, rjeđe kucati u tamburu. No, sve više se koristi izraz svirati u tamburu. Trzalicom, koja se već na spomenuti način drži među prstima, se udara u žice kako bi se dobili kratki tonovi ili trže kako bi se dobili dulji tonovi.

Tamburaški zbor je skupina tamburaša koji zajednički muziciraju na tamburama različitih veličina. Zajedničko tamburanje može biti u tercetu, kvartetu, kvintetu i sekstetu tambura, ali i u većim sastavima. Tamburaški ansambl do 15 svirača je tamburaški zbor koji pretežno samo prati pjevanje. Veća se skupina naziva tamburaški orkestar i najčešće se bavi koncertnim muziciranjem. Manjim zborovima ravna primaš, a većima dirigent. S obzirom na način ugodbe tambura postoji nekoliko sistema tamburaških zborova, od kojih su osnovna dva kvartni i kvintni. Nekad se muziciralo na jednoglasno-dvoglasnim tamburama, a kasnije i na troglasnim i četveroglasnim. Prema tome se i tamburaški zborovi dijele na dvoglasne, troglasne i četveroglasne. Svi su oni ugođeni temperirano.

Literatura

1. Andrić, Josip: »TAMBURA«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 542-543.
2. Andrić, Josip: »TAMBURAŠKI ZBOR (ORKESTAR)«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 544-545.
3. Besak, Branimir: »Tambura je hrvatsko, a ne tursko glazbalo«, Prigorski glasnik, 101, Sveti Ivan Zelina, 9. XI. 2012., str. 13

Vanjske poveznice

• prof. Branimir Besak: Tambura je hrvatsko, a ne tursko glazbalo
• Glazbeni ansambl Trešnjevka: Tambura (povijest i različite ugodbe)